Neven Jovanović  

Noga filologa - 19:30

Kronika / prejasni muž komes Marcelin; uvodna studija, povijesni komentar i prilozi Hrvoje Gračanin; priredila i prevela Bruna Kuntić-Makvić; stručna suradnica Jelena Marohnić; tehnička izrada karata Matija Gračanin; Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2006. (Biblioteka Latina et Graeca, knj. 36)

Sjednite – i zapišite do četiri najvažnija događaja prošle godine. Ovaj naizgled objektivan zadatak – modus operandi u, recimo, redakciji jednih novina – vodi, htio-ne htio, u krajnje subjektivne vode. Tko sam ja koji te događaje zapisujem? Tko sam ja koji pravim izbor – i kako se to može (ili ne može) pročitati iz fizionomije mog izbora? Onda još zamislite nekoga tko odabir “do četiri najvažnija događaja” pravi iz godine u godinu, za razdoblje od stotinu pedeset i pet godina. Što će se tek tu moći pročitati?

Jedan nam primjer, i to tisuću i petsto godina star – a odnedavna dostupan u prvom hrvatskom izdanju, dvojezično (na latinskom i hrvatskom), opremljen obilnim znanstvenim komentarom – daje Kronika prejasnog muža komesa Marcelina.

Šef odjela

Comes je činovnička titula, i “komes Marcelin” zapravo je nešto kao “šef odjela Marcelin”; titula “prejasnog muža” govori nam da je bio član carigradskog senata. Marcelin je živio u 6. st, u Carigradu, odnosno Konstantinopolu. Šesto je stoljeće doba kasne – vrlo kasne – antike: Rimsko je Carstvo već više od dva stoljeća faktički podijeljeno na Istok i Zapad; Zapadno je Carstvo “propalo” kad je Odoakar svrgnuo Romula Augusta (476, negdje u doba Marcelinova rođenja); Marcelin će postati visoki dužnosnik Justinijana, budućega istočnoga cara, ali i slavnog “obnovitelja Carstva”.

Živeći i radeći u Carigradu, prijestolnici Istoka, Marcelin je svoju Kroniku napisao na latinskom. Ovo nije posve samorazumljivo; mada je latinski službeni jezik i Zapada i Istoka, većina stanovništva Istočnog Carstva govori i piše grčki. Odabirom jezika Marcelin se otkriva kao čovjek iz carigradskog miljea – u kasnoj je antici ondje postojala velika latinska zajednica (za samog se Marcelina pretpostavlja da je bio s područja bizantske Iliričke prefekture, možda odande gdje su danas Makedonija, južna Srbija i zapadna Bugarska).

Hrana za povjesničare

Kronika zapisuje najvažnije događaje – ono što je Marcelin ocijenio najvažnijim događajima – Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva od 379. do 534. Kronika, ljetopis, važna je književna vrsta kasne antike, svojevrstan nadomjestak historiografije; Marcelinovo se djelo nadovezuje na razdoblja koja su prethodno “pokrili” Euzebije i Jeronim, a Marcelinovi su nastavljači kronološki doseg produžili do šestog desetljeća 6. st. (hrvatsko izdanje Marcelina donosi i tekstove tih nastavljača).

Kronike su hrana za povjesničare. One su “izvori” – zbirka podataka koji se mogu slagati i preslagivati i domišljate i dalekosežne konstrukcije, građa za velebne partije specijalističkih puzzlea ili pasijansa. Nama ne-povjesničarima, međutim, preostaje pitanje s početka ove Noge filologa: koji su događaji prejasnom mužu komesu Marcelinu, istočnom Rimljaninu iz šestog stoljeća nove ere, bili “najvažniji” u novijoj povijesti njegovog svijeta? I kako se, i koliko, njegov horizont podudara s našim (odnosno: koji su događaji najvažniji u našem svijetu)?

Puls Carigrada

Iz godine u godinu, Marcelin popisuje – očekivano – događaje visoke i vanjske politike: bilježi krunidbe, vjenčanja i smrti careva, spletke i peripetije visokih državnih dužnosnika i vojnih zapovjednika, ratove i provale barbara. U maniri novina ili TV-dnevnika, registrira i gradnje i “svečana otvaranja” (u kasnoantičkom su Rimu to posvećenja) javnih građevina, ali i građanske nemire i prirodne katastrofe. Unekoliko drugačije od naših TV-dnevnika, Marcelin mnogo prostora posvećuje vjerskim zbivanjima – ne samo svetkovinama i smjenama papa, već i čudima, pronalascima i premještajima svetačkih relikvija, vjerskim i teološkim sporovima.

Marcelina posebno zanimaju događaji u Carigradu – glavnom gradu Istočnog Carstva i Marcelinovu vlastitom prebivalištu – te u Iliriku, području njegova podrijetla. Potonje čini Marcelina interesantnim za povjesničare naših prostora; bilješke o carigradskim zbivanjima, pak, nude pogled u život kasnoantičkog velegrada (Carigrad Marcelinova doba ima možda 200 ili 300 tisuća stanovnika). Kroničar izvještava o gradskim neredima, nepogodama, gladima, o proslavama i novogradnjama, pa i o glasovitim sukobima carigradskih cirkuskih stranaka Zelenih i Plavih (stranke su organizirale utrke dvokolica na hipodromu), pamteći usput i meteorološke pojave koji će na istom prostoru, petnaest stoljeća kasnije, jednako fascinirati i Orhana Pamuka: Površinu Crnog mora studen je stisnula tako da je led, kad se napokon počeo topiti, trideset dana poput bregova plutajući otjecao Propontidom (g. 401).

Slon na dar

Kao što već možete naslutiti, naoko paradoksalno, našu maštu snažno potiču i one kraće i šturije Marcelinove bilješke: U to vrijeme, dok Teodozije održava svečani obilazak javnih žitnica, a puk muči nestašica pšenice, izgladnjeli je narod napao cara kamenjem (g. 431). Privlače nas i iracionalnosti, nenadani prodori kakva osobnog momenta, ili čak hira, u objektivno kroničarsko registriranje. Na primjer: Indija je vladaru Anastaziju poslala na dar slona (kojega naš pjesnik Plaut naziva lukanskom kravom) i dvije žirafe (g. 496) – čemu ovdje spominjanje Plauta, od Marcelinova vremena udaljenog 700 godina (u komentaru uz navedeno mjesto Bruna Kuntić-Makvić predlaže da asociranje “drevnoga poganskog šaljivca” čitamo kao sitan trag Marcelinova karaktera)? Marcelin vrlo često registrira i astronomske fenomene – zapravo, sve što se vidi na nebu – poput kometa i pomrčina (drago mi je primijetiti da su se komentatori hrvatskog izdanja potrudili konzultirati astronome i provjeriti datume pomrčina; komete, čini se, nisu identificirali, kao što nisu ni unijeli astronomske fenomene u Kazalo na kraju knjige). I to je biljeg Marcelinova doba: znakovi na nebu važni su signali, poruke odozgo da dolazi nešto loše.

Puls radionice

Marcelinovu Kroniku imamo od lani, dakle, po prvi put na hrvatskom, kao izdanje biblioteke Latina et Graeca. Komentare i uvod – koji objašnjavaju niz specifičnosti kasnoantičkog Bizanta, pretvarajući Kroniku i u neku vrstu bizantološke početnice – priredio je Hrvoje Gračanin; tekst je priredila i prevela Bruna Kuntić-Makvić; pomogli su Jelena Marohnić i Matija Gračanin (potonji je izradio osam vrlo korisnih karata). Bruna Kuntić-Makvić autorica je i drugog uvodnog teksta, “Kronika komesa Marcelina kao istraživački izazov”. Taj je osvrt zanimljiv doprinos metodologiji rada u humanističkim znanostima – jer eksplicitno navodi i potanko opisuje koliko je ljudi, i kako, surađivalo pri nastanku ove knjige, kao i koliko je za njezin nastanak bila važna visokoškolska nastava: “u akad. g. 1984/5 Marcelinova Kronika činila [se] izvorom prikladnim da napredna grupa studenata na njemu stekne iskustvo kako se strukturira i izrađuje starinarski komentar. Oko mojega radnog prijevoda [...] okupila se ekipa od šest radoznalih, pametnih i radinih djevojaka” (tu su sve suradnice navedene poimence). Ističem to jer nam humanistički znanstvenici rijetko tako širom otvaraju vrata svoje radionice-učionice, kao i zato što pojmovi “suradnja” i “timski rad” teško prianjaju uz humanističke znanosti; za razliku od “prirodnjaka” i “društvenjaka”, humanisti vole o sebi misliti kao o usamljenim učenjacima – samotnim genijalcima u kulama bjelokosnim – i igrati se da su sva njihova dostignuća plod isključivo njihova talenta i radinosti. To je, dakako, neistina, i hvala Bruni Kuntić-Makvić što se to ne libi pokazati.

Marcelinov niz kasnoantičkih “godišnjih osvrta”, pisan na latinskom u Carigradu, a dostupan na hrvatskom u znanstveno bogato opremljenom izdanju, vrijedan je doprinos više nego oskudnoj hrvatskoj bizantološkoj literaturi. Ujedno, prijevod Marcelina najnoviji je prilog zbirci antičkih, srednjovjekovnih i novovjekovnih latinskih izvora za povijest prostora na kojem se, među ostalima, smjestila i današnja Hrvatska; dobar dio te zbirke od 1979. naovamo objavljuje upravo biblioteka Latina et Graeca, omogućujući tako nama današnjima da slijedimo lektirne putove jednog Ivana Lučića ili Pavla Rittera Vitezovića. Da na tim putovima sami otkrivamo ono što je naša kultura već uspjela zaboraviti – i da ono što je ona “već probavila” kušamo vlastitim nepcem.