Ovu bih priču trebala napisati na ćirilici jer ćirilicu pisati ne znam. Znam da je в zapravo v, a c zapravo s, i znam i sve ostalo, kad su slova napisana, kad ih je napisao netko prije mene, kad već postoje na papiru, ekranu, ploči preda mnom, a na meni je samo da ih pročitam – onda ih znam, onda ih prepoznam. Ali kada je preda mnom samo komad praznog papira ili ekrana, kao sada, onda imam problema i s latinicom, koju znam pisati, a kamoli s ćirilicom koju ne znam. Onda ne znam odakle bih počela.
Kao sada...
Naš prvi posjet Beogradu bio je tvoj prvi susret s ćirilicom. Generacija si poslije onih čije su se osnovne škole zvale Moša Pijade, Bratstvo i jedinstvo i 7. XI 1943., generacija poslije onih poštenih, iskrenih, odanih, naprednih, istrajnih i radnih. I ja sam od tih istih generacija bez crvene marame i titovke, s vjeronaukom umjesto radnih akcija, s jednom republikom umjesto njih šest plus dvije autonomne pokrajine... ali ja sam ćirilicu upoznala, upoznala sam je prije tebe i prije Beograda, iz tatinih НИН-ova koji su devedesetih stizali na jedan jedini kiosk sa međunarodnim tiskom u gradu. Moj tata je НИН kupovao potajno, kao što je tvoj kupovao Playboy, i ja sam čitajući НИН naučila ćirilicu, kao što si ti listajući Playboy naučila neke druge stvari.
Ne znam kojim je danom na kioske stizao Playboy, ali НИН je na kiosk stizao utorkom i ja bih tada, nakon redovnih šest ili sedam sati u svojoj hrvatskoj školi, na krevetu u spavaćoj sobi imala još jedan dodatni, privatni sat ćirilice, sama sa sobom. Dok si ti vjerojatno мастурбирала. To je bila moja mala izvanškolska aktivnost koju mi nikada nisu upisali u svjedodžbu, za koju nikada nisam dobila pohvalnicu. Sve dok nisi došla ti, sve dok mi nismo došle u Београд.
Bez tebe bih ovdje bila izgubljena, rekla si mi ljetos, zbunjeno buljeći u tablu na kojoj je pisalo Теразиjе, čekajući da ti na uho šapnem prijevod tih nepoznatih slova. Terazije, šapnula sam, i još, P ti je zapravo r, a ovo nesvršeno b je z.
Onda smo, na tvoje inzistiranje, nastavile sa jezičnim vježbama kroz cijelu Кнез Михаилову, tako da si do Калемегданa već svladala sva slova i ponosno čitala natpise svuda oko nas, šaptala ih meni na uho. Riječi попуст i улаз nikada nisu zvučale tako seksi. Ali onda smo se našle pred nekim киоском sa domaćom štampom i ti si rezignirano shvatila, Pa ja sam ovdje zapravo nepismena.
I ja sam ovdje nepismena, shvatila sam onda, iako znam da je в zapravo v, a с zapravo s; ja sam nepismena kao i generacije bliske našima, jer ч i и i л za nas nisu slova nego strogo šifrirani znakovi. U trenutku kada vlak prijeđe granicu kod Шида mi ulazimo u carstvo nepoznatnih znakova čije nam značenje neprestano izmiče. Србија je tako za nas kao prvi razred osnovne, jer dolaskom u nju mi dospijevamo u ћирилицy, u nepoznato.
Zato smo na tom istom киоску odlučno kupile tebi НИН, a meni Плејбој. Tako da ti možeš svladati ћирилицy, tako da ja mogu svladati неке друге ствари. Onda smo sjele na воз, i dok si se ti bavila svojim novim pismom, a ja tuđim tijelima, došle smo u Tovarnik, u zonu sigurnih značenja u kojoj se osjećamo kao doma, a popusti i ulazi prestali su biti seksi.
Ову бих причу требала написати на ћирилици jer to znači da bih je pisala zauvijek, ili barem jako dugo. Jer tako ćirilicu i čitam... споро... полако. I tako je sada, nakon Beograda, čitaš i ti. Читамо je слово по слово, као дjеца, praveći greške u koracima, prateći slova prstom po papiru, ploči, ekranu, nesigurno ih спаjаjући у риjечи. Читамо je tako da uvijek i ponovo zaboravljamo ono što smo pročitale трен приjе и jедном када дођемо до краjа текста заборавимо што jе стаjало на његовом почетку. Na ćirilici nas zato sve uvijek ponovo iznenađuje, dok nas на латиници изненадити не може више ništa.
Zapravo bih uvijek trebala pisati na ćirilici, говорим ти док преводим неку стару причу с jедног на друго писмо и размишљам о набавци ћириличне типковнице.
Не, на ћирилици би увиjек требалa живjети, kažeš mi, на ћирилици би увиjек требали живjети сви.
Kako to misliš? pitam te onda, i dodam, Pa na ćirilici se ne može živjeti, može se samo pisati, a ti mi odgovoriš, Питаj ме поново, али ме питаj на ћирилици.
I dok ti nastavljaš s čitanjem НИН-a, ja počinjem maštati o tome što se još sve može raditi na ćirilici…