U postsovjetskim i postsocijalističkim zemljama izgrađeni prostori iz razdoblja moderne svojom unutarnjom logikom raspolaganja zemljištem, funkcionalnošću, prostornom organizacijom, odnosom prema materijalu i estetskim kvalitetama – u svojoj cjelovitosti, artefakti su kulture planiranja koju je pokretao društveni ideal.
Svjedoci su to političke ekonomije koja je imala drugačije temelje i aspiracije od ove današnje. Utoliko su ovi prostori materijalizirani napori nekadašnjih ideala. To je činjenica, bez obzira na to koliko se ti ideali činili naivnima, nezrelima ili netočnima iz današnje kritičke perspektive.
Upravo zahvaljujući spomenutim osobinama, ti se prostori danas ne uklapaju u trenutačnu logiku proizvodnje prostora. U svojoj cjelovitosti, oni su abnormalne greške u urbanističkoj imaginaciji novih upravitelja, developera i poduzetnika. Upravo zato, svjesno ili nesvjesno, oni su meta napada na svaki mogući način.
U svojoj knjizi Doktrina šoka Naomi Klein opisuje važnost očuvanja kolektivnog sjećanja iz razloga učinkovitog otpora šok terapiji slobodnog tržišta i njegovim posljedicama. Izgrađeni prostori iz razdoblja moderne strukturni su okviri koji čine neizostavni dio našeg kolektivnog sjećanja, a njihovo uništenje znači nestajanje ovih struktura i gubitak epistemološki različitog prostornog znanja. Zbog svega navedenog, pitanje njihove adekvatne evaluacije i zaštite prvenstveno je političko pitanje.