Grozdana Cvitan  

350.000.000 glavnih likova

Stajati na vrhu piramide dok mu istodobno ta ista piramida balansira na glavi, slika je odgovora naslovnog (prvog od sedam) eseja iz istoimene knjige Kako biti Europljanin?, nizozemskog autora Ceesa Nootebooma. Iako mu nije nejasno da prispodobu s piramidom vidi podjednako na svojoj glavi i pod svojim nogama, kao i Bavarac koji pokušava prodati plućica pokraj McDonald’sa, ili Firentinac koji stoji pred tanjurom tripica, Nooteboom ispisuje svoje razloge i svoju opredijeljenost za ujedinjenu Europu, u kojoj će se naći s jednako pozitivnim viđenjem zajedništva i svi oni koji nisu dobar dio života proveli u Španjolskoj (kao on) jer su se u nju zaljubili, koji nisu sigurni u opstojnost vlastite nošnje pokraj poplave uniformne svjetske mode. Prihvaćajući svako pitanje u kojem se odražava nečija posebnost (regionalna obojenost), on rezervira prostor dijaloga koji bi takvim pitanjima išao ususret punim uvažavanjem. Boriti se da 350 milijuna ljudi bude u glavnoj ulozi ujedinjenog kontinenta zadaća je u koju kreće iz vlastita kulturnog kruga: katoličke Europe latinista koja je oduvijek imala smisla za činjenicu da se u njoj svatko rađa na drugom mjestu i govori posebnim jezikom, ali to nije razlog da se o tim posebnostima ne bi moglo porazgovarati s razumijevanjem i u zajedništvu.

Stalna asocijacija zrcala

Živjeti vlastitu dvojnost i govoriti o njoj drugima zadaća je koju Nizozemac i Europljanin Nooteboom ispisuje odnosno govori svim svojim čitateljima s kojima se vidi u zajedničkoj domovini. Pišući na “svom” španjolskom otoku on govori o svojoj Nizozemskoj prevučenoj preko Europe do Grčke ne bi li u tom sinonimu za domovinu prihvatio bogatstvo za koje više nije potrebno ploviti svijetom i tražiti pogodne prostore porobljavanja. U smislu sagledavanja pripadajuće mu prošlosti i sadašnjosti, kao Nizozemcu i Europljaninu, autor nema smisla za samilost niti smatra da je povijest pitanje opravdanja u sadašnjosti: susret s činjenicama stvar je tehnike i intelektualnog bivanja. Važno je samo susresti ih jer riječ je uvijek i u svemu o činjenicama.

Stalna asocijacija zrcala, anakronizmi jednih u budućnosti drugih sudaraju se brzinom svjetlosti: vijesti o zbivanjima na različitim stranama svijeta kao da otvaraju arhive vlastite prošlosti onih koji danas predstavljaju budućnosti u odnosu na stvarnost primjerice fundamentalističkih diskursa, kamenovanja preljubnica i puta u raj u svetom ratu. To je i slika Europe koja se ujedinjuje istodobno dok “bespomoćno gleda Europu koja se raspada u krvi” (Zenonova strelica). Iako je riječ o zemljopisno ograničenim predjelim, nije riječ o ljudima koji su “zalutali u prostoru već u vremenu”. Ali, istrgnutost iz vremena u ime sadašnjosti koja nije stigla većini, vremena pomiješana na povijesnoj razini, pokazuje da nije sve moguće promatrati logičnošću svijeta i da uređena budućnost itekako čuva zamke (vlastite) prošlosti. U njoj nužno ne teče krv, ali nije sigurno da se sva neslaganja prepoznaju i usuglašavaju.

Zamućen odraz u ogledalu: Europa ideja i/ili Europa iskustva? Odlučujući se za iskustvo Nooteboom oslikava skup različitih europskih značajnika na kojem je trebalo pronaći veze između “partikularnog nacionalizma i opće suhoparnosti” Alberta Moravije s jedne strane i “kidnapirane Kunderine Europe, koja više nema pravo na vlastitu povijest, zbog čega sama sebe kulturno nadživljava, tone u nonhistoricizam koji više ništa ne stvara osim što razvija ukus za raznovrsne patologije svakodnevnog života”. U društvu u kojem je svaki govornik ponudio svoje, a to će reći i različito, viđenje Europe zaboravilo se na one kojih nije bilo oko stola: polovica Europe u predvorju, na čekanju. O kojem jedinstvu je riječ?

Ili, iz drugog kuta gledano, što su njegova najeuropskija iskustva (Europska sjećanja): njemačko bombardiranje Rotterdama, osobni odgoj u konviktu redovnika srednjovjekovnih redova (franjevaca pa augustinaca), nesporazum između naučenog i stvarnog na prvom putovanju po Francuskoj, stopiranje Europom, ljubav prema jugu i prvi roman, sumnjiva nostalgija Rima/Vatikana, Španjolska u kojoj uči “da neke stvari nisu tako beznadne kao što izgledaju i da neki narodi mogu promijeniti svoju sudbinu”, Budimpešta 1956., širenje europstva kao kolonijalizma u Africi 1957., Prag i Pariz 1968. istodobno s terorističkim sektama u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj i još ponešto, ali sve zajedno viđeno iz njegove stvarnosti Nizozemca koji ne ide u krevet s tulipanom i ne doručkuje drogu, iako se ne bi rado odrekao liberalnih principa naroda koji mnogi ne shvaćaju uvijek, ali njih dvadesetak milijuna koji govore istim jezikom oko tih se liberalnih principa dogovorilo. Stereotipe, uvijek pogrešne slike koje kruže svijetom, treba dokinuti uvažavanjem drugih, a to uvijek znači u/poznavanjem.

Povijest izmišljenih likova

Pišući eseje naslovljene Kako biti Europljanin?, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, Cees Nooteboom (Pad proroka) osvrće se na stoljeće i tisućljeće ne bi li odgovore svim pitanjima pronašao u umjetnosti kao univerzalnom, planetarnom jeziku svih vremena. Kao čovjeku sadašnjosti nameće se pitanje o ulozi pisca u vremenu i fikciji kao mogućoj viziji svijeta pa i Europe, viziji koja bi odgovorila na senzibilnu misao mnogih (Pitanje iz Bruxellesa). Nije li povijest naše misli svojevrsna povijest izmišljenih likova (Dedal, Odisej, Karamazovi, Don Quijote, Josef K., Snježna kraljica, Ana Karenjina…) koji su u svim vremenima stvarnim likovima govorili ono što im je utisnuto u kôd svevremene poruke? Dok stvarni budu čitali, dotad će izmišljeni govoriti i nadživljavati stvarne, misliti njihove misli i dvojbe. Uostalom, ako su majka Courage, Don Juani, Hamlet ili Mr. Pickwick izmišljeni, Izgubljeno vrijeme, Jesen srednjega vijeka, Ispovijesti, Kritika čistog uma, Filozofija povijesti ili Summa Theologica stvarne su i njihovi zrcalni tragovi ona su Europa koja treba odgovoriti na pitanje razumije li bolje stvarnu ili Schillerovu Mariju Stuart, Europa koja ne može prekinuti dijalog s piramidom na kojoj stoji i koja joj u obrnutom smjeru na glavi balansira. To je povijest utjecaja, dijaloga, nigdje evidentirana Europa koja je svoje izmišljene i stvarne junake, svoje utjecaje i prepletanja odživjela, “odradila”; oni su Europu oblikovali, oni su je doveli u stvarnost iz koje množina danas postavlja pitanje za koje je teško reći tko ga je (stvaran ili izmišljen) postavio prvi, ali ga knjigom Kako biti Europljanin? postavlja, posvješćuje i traži vlastite odgovore Cees Nooteboom. Odgovore nalazi na svom kontinentu, ali i na drugima, u južnoameričkom a tako europskom Borgesu, u činjenici da plodan dijalog prelazi granice prostora i vremena i sve što je na jednom mjestu stvorila uzajamnost stvarnosti i umišljaja može se u budućnosti podjednako odraziti na istom i dugom mjestu. Propitivanje i potvrđivanje smisla Nooteboom tako vidi uspješnim i permanentnim, s nadom u temeljima svog pisanja i propitivanja. Europejac s nadom kao zadanošću.

Nakon uvažavanja povijesti (ona je neizbježno zbivanje i sama činjenica našeg postojanja njezina je potvrda) uslijedio je susret s njezinim preispitivanjem. Ista zbivanja i stalno nova tumačenja samo su dio smisla koji je pojedincu dostupan po sebi. Ostalo mu je dostupno po drugima, njihovoj slici svijeta, njihovu tumačenju. Shvaćanje možda nije uvijek u temelju osobnog pogleda na svijet, ali kao prihvaćanje može biti dio povjerenja u one čiji se razlozi nameću kao teži, stvarniji ili jasniji. Utoliko i uvažavanje drugih pripada uzajamnosti, dijalogu oko prihvaćanja određenih shvaćanja. Zašto ponovo ujediniti Njemačku jednako je pitanju zašto ujediniti Europu, i tome će ga naučiti prijatelj pjesnik, Židov koji je preživio Dachau! Willy Brandt inzistirao je na otvaranju, Gorbačov na preustroju, a uspjeli su onoliko koliko su bili uporniji od svojih osporavatelja. Njihova slika svijeta bila je stvarnija (U čekaonici Europe). Slika koje su slojevi, talozi, amalgami, nedovršena povijest na provjeri: provjeri prošlosti u budućnosti? Ili obrnuto?

Granice negdje mora biti

Duhovit, vješt u korištenju cijelog kulturnog nasljeđa, zavodljiv i logičan, Cees Nooteboom predstavlja Europu razumljivu po sebi, Europu koja se davno dogodila, koja je postojala u vrijeme u kojem još nitko nije postavljao pitanja formalnog ujedinjenja, referenduma i novih zakonika. Ili su ona postavljena, ali to nitko tada nije primijetio?

Svoje mjesto u Nooteboomovim komentarima našli su i prostori Balkana, dijalog (ili ipak svađa) Gotovca i Konrada, zbivanja posljednjih desetljeća, prevladavajuća mišljenja o narodima koji su u njima sudjelovali, ali ne bitno izdvojeni iz Europe. Prije kao prostor prema kojem ide diskurs opravdanja i preko kojeg Nooteboom navlači onaj isti plašt čije se granice u Grčkoj spuštaju u more. U tom smislu, granice i za njega negdje mora biti.

Činjenica da su eseji pisani oko 1990. možda opravdava i bitan nedostatak Noteboomova propitivanja: opravdavajući razloge ujedinjene Europe u vrijeme kad je i idejnim nositeljima izgledala nejasna i daleka, a već su se u nju ulijevali, Nooteboom koji to uklizavanje u zajedništvo odobrava ne pronalazi razloge za odgovore osporavateljima ideje. Njegova Europa permanentan je dijalog u kojem svako pitanje nalazi odgovor ako je postavljeno. Prešućena su mučna, i on ih nije nesvjestan. Samo to nije tema ove knjige.