21.4.2005.

Željko Jerman  

404_FILE_NOT_FOUND

Iako su prestale izlaziti kolumne, sve sam se više bavio zamišljenom knjigom koju sam kanio proširiti s još nekolicinom autora; kontaktirao ih i... kako to obično biva, na tome bi i ostalo da me nije uoči ljeta 2003. posjetio Darko Fritz, ostavio materijal o sebi na CD-u, te na mom novom kućnom oltaru, kompjuteru, ispisao vrlo interesantne odgovore na pitanja vezana uz njegov osobni životopis. Novopečeni kompjuteraš u meni zauvijek će zapamtiti uzgred dane savjete o radu računalom ovog novomedijskog profeso?a, kao i neke opće njegove “teze” i onda skoro neshvatljive poduke, od kojih se najočitije, praksom pisanja, potvrdila ova: “Kada potpuno usvojiš pisanje na kompu, vidjet ćeš, izražavaš se na sasvim drukčiji način, i postanu ti strana sva druga pisanja – i olovkom, i šrajbmašinom”. Pa evo kako sada dobro dođe “specifičnost kompjuterskog portretiranja”... klikneš Copy, onda samo metneš Paste i tekst je tu:

“Darko Fritz je medijski umjetnik, kustos i grafički dizajner. U svojim umjetničkim radovima koristi i kombinira različite materijale i medije te elektronske, komunikacijske i digitalne tehnike.” E, da; baš zbog tih stavki i što autor ima neke veze sa Splitom, te poradi njegove izrazite sklonosti ka edukativnom djelovanju, pozvao sam ga (2000.) kao voditelj Galerije Ghetto da “doli” održi predavanje i pokaže kako se te stvarčice primjenjuju u recentnoj art praksi. Jer to mi je manjkalo u programu, a on je ?a tom području “tata-mata”! Da opet malo Darka prisejvam(!), što da prepisujem iz neobično bogate bio(biblio)grafije... zato je tu gosp. Komp:

“Participira u mrežama Syndicate, Spectre, Nettime, Culturenet.hr. Organizirao je izložbe: Culture of graphic design in the Netherlands (1999.), I am Still Alive (internetska i kompjutorska umjetnost od 1960-ih, 2000.), CLUB.NL (nizozemska umjetnost i umjetničke mreže, 2000.), Lights from Zagreb (interaktivna svjetlosna instalacija, 2001.) te <dis.location> (2003.)’”.

Cvijeće ispisuje serversku grešku

Između ostalog, želio sam da polaznicima svog kolegija na Slobodnoj umjetničkoj akademiji (unutar koje je djelovala galerija), primjerom dokažem koliko u kompjuterskoj umjetnosti čovjek, njegove ideje i (njima slikarima nezamislivo) senzibilitet, nadvladava i svojem duhu podvrgava elektronsku napravu, te kako tek tako “savladana mašina” postaje svrsishodna (što je davno, imajući u vidu fotografiju i film, ustvrdio Karel Teige u djelu Vašar umjetnosti). Ovaj umjetnik me specijalno privukao (i) uporabom kompjuterskih činioca u sasvim nepredvidljivim materijalima i postupcima, kao i temama. Tako npr. nekonvencionalnim projektom MIGRANT NAVIGATOR na osobit način problematizira pitanje/temu migracije, predodžbom/predodžbe doma, identiteta i nostalgije. Sastoji se od tri dijela:

1. Plakata iz 2002. na kojima koristi Home ikonu pretraživača Netscape Navigator. Za razliku od originalne “Home” ikone, ovdje je printa u crnoj, srebrnoj i bijeloj boji. Plakate izlaže na komercijalnim billboard oglasnim mjestima u blizini hrvatskih granica, oni “oglašavaju” vlastitu sliku i poruku.

2. The Future of Nostalgia – cvjetne instalacije.

3. Illegal immigrants dis.information – on-line projekt.

Projekt 404_FILE_NOT_FOUND izveo je na manifestaciji Zadar uživo (2003.), u kome se nasad dimenzija 2,5 x 25 metara formira i održava hortikulturalnim materijalima: dvije boje cvijeća, trava i šljunak, koji oblikuju tipografsku sliku, ispisuju tekst “404 FILE NOT FOUND”. Riječ je o kompjuterskoj operaciji (HTML serverska pogreška). Događa se prožimanje naizgled nespojivih faktora – “umiljatog” ukrasnog organskog materijala  i kompjuterske izvedenice. I(li) kako Silva Kalčić lucidno zaključuje: ... “manipulira organskim procesima rasta, razmjenom tvari kao metaforom razmjene ideja; simbolizam cvijeta i estetski doživljaj te krhke i efemerne senzacije, nastoji se dopuniti konceptualnim značenjem...”

Stereotipi kontradikcija

U stvari, ovak: Fritza ima na netu kolko hoćeš, (http://darkofritz.net, pretražite pored ostalog), a o radu takva radoholika bih mogao ispisati i tridesetak kartica, ne najviše tri koliko mi je bilo dopušteno u novinama. Iz solidarnosti prema ostalima autorima, biti ću “sam svoj urednik” te skratiti njegov (u mom kompiću) dugo uskladišten tekst. Zapravo “kompjuterski intervju”, s time da sam ja polako, ne snalazeći se još na tastaturi napisao samo jedno pitanje, a onda je tipkovnicu preuzeo gost.

“Napiši mi iskreno sve o svom životu, od djetinjstva nadalje, naravno, koliko ž?liš javno govoriti” – tipkam ja sporovozno, na što slijede brzopotezni rafali!

...”Paaaaaaaaaa, zapravo ja loše razlikujem privatno od javnog, budući da mi je dobar dio života javan... a i u tzv. privatnom, mislim da su mi vrata dosta otvorena. Npr. bukvalno, ne znam koliko je ljudi spavalo u mom stanu u Amsterdamu, valjda više od stotinu... S druge strane, ako se privatno koristi u artu, to je dosta osjetljivo obzirom na to o kome i čemu se radi, evo nešto privatno i možda škakljivo : dosta sam pizdio na svoju... bla – bla ... ovo nemoj objavljivati jer mi je... blablabla... pa bi bilo loše pisati o toj pizdariji ... (eto, nisam objavio!, op. a.).

Ja sam zapravo samo rođen u Splitu (1966., moj upad), no ful sam Zagrepčanin... no mama i njena familija su iz Splita, i krv nije voda... A stari je iz Zagreba, pa imam u sebi tu kontradikciju sjever-jug, sa svim stereotipima...

Zapruđe je svijet za sebe, mješavina urbanog u predgrađu, pravi gang... rock’n’roll mjesto ... Kada sam odrastao tamo, stariji dečki su se natjecali ko će bolje svirati Hendrixa, a ja sam negdje 1978. postao, u svom 6. osnovne punker, kao jedan od rijetkih tih ranih godina... (rez, jebi ga Darko, oprosti!)... Tada, u osnovnoj sam slušao The Clash i utuvio si u glavu da sam anarhist i ljevičar, pa sam čitao jako prerano knjige od Bakunjina...  poslije sam išao na kulturu i umjetnost, 2. gimnazija, i tu je n?gdje u 2. ili 3. srednje nastalo društvo iz dviju škola, moje i primijenjene, od svojih tridesetak ljudi koji su se svakodnevno družili, mali kavez svaki dan, svaki dan duvanje, i višednevni tulumi, kasnije i tripovi pa svi skupa ludi u nekoj vikendici par dana i te spike ... No, iz tog društva nekolicina ljudi sada živi u Amsterdamu, i to je neka vrsta familije...

Ja sam, kao što rekoh, sve počeo prerano i sada mi je dosta toga dosadno ... prve performanse, sa slajd projekcijama po fasadama, rekli bi site-specific media art, radio sam u srednjoj školi, fanzine, fotokopije...

Gastartbeit

Ja sam gastarbajter, samo sam umjetnik pa to zvuči više fancy... super sam sretan da radim samo stvari koje me zanimaju... i to mi omogućuje nizozemski razvijeni sistem koji zna hendlati konceptualce koji ne prodaju na umjetničkom tržištu”.

Onda meni nije bilo jasno kak se “u raju” stipendira alternativa te sam pitao.

“To su ti neke stipendije, na godinu ili dvije da ti pokriju osnovne troškove, pa što zaradiš preko, super..., s puno birokracije, na koju sam se naučio. Nećeš se od toga obogatiti i kupovati stanove, no možeš živjeti i raditi što hoćeš... i to je super... kada sam negdje poslije Rijks akademije bio napola legalan, tj. nisam mogao biti ni na tzv. socijali u Nizozemskoj, donio sam odluku da ću raditi samo ono što me zanima, i dok su drugi radili po bircevima i sl. ja sam živio na ful minimalcu, što znači u ?quotu, okretao brojač plina da ne zaračunava, pa ga uključivao na 2 dana mjesečno i platio 2 guldena, kupio povrće sa tržnice kada se zatvara, najbolje voćne salate... i sl. ...”

Jebo te, mislim si, a ja tu u LUDNICI proveo cijeli život: “A koliko si tamo, koliko ovdje”? “Pola pola, kada se sve zbroji, od 1990. – napiše mi Fritz i doda – sve sam zajebo, i kazalište i otvorenje...” (Stvarno sam ga “uhapsil”!).

Oprosti stari moj, valjda nije bilo zalud!

ožujak, 2005.