'68. – kako se to speluje?

Visoka životna dob od 85 godina jednog tako intenzivnog intelektualnog radnika kao što je Milan Kangrga već je po sebi razlog za poštovanje i slavljenje. No njegov 85. rođendan 1. svibnja, koji je s nestrpljenjem iščekivao, poklapa se s 40. godišnjicom burne ‘68., pod kojom se ovdje obično podrazumijeva nekoliko dana tzv. lipanjskih gibanja u Zagrebu ili “junskih događanja” u Beogradu i drugim sveučilišnim gradovima bivše Jugoslavije. Ipak, Kangrgina godišnjica života poklapa se sa samim početkom tih zbivanja u izvanlokalnim razmjerima, a to je “maj ’68. u Parizu” koji je počeo baš na 1. maj i koji se smatra simboličkim reprezentantom cijele te godine. Tada je Kangrga imao 45 godina!

Kako filozof postaje pčela?

Preklapanje brojki i datuma bila bi banalno patetična pseudomistika pretjeranih značenja, kad u njoj ne bi postojala jedna racionalna, ali ne zato lakše uhvatljiva jezgra. Ta značajna godina povijesti suvremenog svijeta zadesila je Kangrgu u starosnoj dobi Platonova idealnog filozof-političara, točno u sredini između idealnih 40-50 godina života! Ta dobra mjera nije dakako ni za Platona puki astrološki izračun sretnog doba po zvijezdama niti bioritmički proračun optimalno zdravog života kad filozofski muž treba konačno postići akmé u svome poslu. To je za Platona doba intelektualne i moralne zrelosti kad filozof treba prijeći u drugi rod, kad od “trutovskog života visoko i apstraktno mislećeg dokoličara treba postati pčela” i preuzeti društveno plodonosne poslove!

U onom prvom dijelu egzistencije, u “čistoj” ili teorijskoj filozofiji, Kangrga je već do tada postigao vrhunac udarivši temelj svome autorskom identitetu i to sa svojom disertacijom Etički problem u djelu Karla Marxa (1960.). To je knjiga za koju mnogi poznavatelji njegova filozofskog djela smatraju da bi postala epohalnom u evropskim razmjerima da je tih šezdesetih godina bila prevedena barem na njemački. Ali, premda Kangrgi, osobito u poznim godinama, nije bila strana želja za javnim priznanjem svoga rada – smatrajući s pravom da kritička kultura mora biti konstitutivni moment samorazumijevanja modernog društva ako je ono moderno, a ne rezervat za lijepe duše moralizma ili pak društvene parije, nepripadne i “posljednje Mohikance” – Kangrga na svojim počecima nije, kao i svaki energični i originalni mislilac, strahovao od pomanjkanja produktivnih ideja i nije osobito revnosno mario za promociju i brza ovjekovječenja svoga work in progress. Sva potonja Kangrgina djela, koliko god bila složenija i razrađenija od disertacije – a osobito Etika ili revolucija, Praksa-vrijeme-svijet i konačno Etika – pokazuju da ona nisu samo izvedena iz njegova “izvornog uvida” u filozofiju Karla Marxa i klasični idealizam nego su zapravo uvijek nove razrade toga uvida.

Kanrgra i ’68.

O onom drugom dijelu egzistencije, o metamorfozi filozofa “iz truta u pčelu”, ostalo je otvorenim pitanje je li Kangrga doživio i interpretirao zbivanja ’68. kao kairós svoje filozofije koja je od njegovih akademskih početaka, po sadržajima i refleksivno-kritičkoj ambiciji, već inherentno bila politička. Je li, dakle, ’68. bila trenutak “svoga vremena”? U njegovim terminima rečeno – je li to bio prijelaz iz praxis, tj. iz teorijsko-filozofskog medija oličenog u časopisu Praxis, na zbiljsko stanovište prakse, s mišljenja revolucije na revolucionarno misaono djelovanje? Ovakvo pitanje podrazumijeva, dakako, napetost naslijeđenu iz Marxove 11. teze, ali još urgentnije ona evocira problem političkog aktivizma filozofije koji nije manje izražen čak i kad je filozofija, poput praxisa, po svome samorazumijevanju politična. O tome problemu svjedoče najmanje dva momenta iz Kangrgina odnosa prema ’68.

U opisivanju događaja ’68. u Zagrebu u tekstu pod naslovom Burna šezdesetosma u knjizi Šverceri vlastitog života (hrvatsko izdanje Split: Kultura & Rasvjeta, 2002.), Kangrga opisuje plastično neke pojedinosti “dvaju dana ‘68.” u Zagrebu (5. i 6. lipnja). Osobito je provokativna jedna naoko usputna pojedinost o tome kako je u srijedu 5. lipnja prije podne, nakon redovnog predavanja iz etike, sreo Gaju Petrovića na hodniku Odsjeka gdje ih je “dvoje studenata” upozorilo na skup u Studentskom centru i pozvalo da se pridruže tom skupu jer “tamo pripadaju”. Iz Kangrgina opisa stječe se dojam da su obojica, i on i Petrović, bili zatečeni i viješću o studentskom skupu u Zagrebu, iako su beogradska događanja trajala već puna tri dna, i očekivanjima studenata da se tamo pojave, kao da nisu bili svjesni očekivanja mlade intelektualne populacije da upravo oni kao vodeći praxisovci simbolički preuzmu ulogu teorijskih vođa, saveznika, ako ne i “zaštitnika” uskomešane studentske mase u potrazi za teorijskom glavom.

Premda je taj motiv poznat i tematiziran u nasljeđu ‘68. kao odbijanje filozofskih glava – poput frankfurtovaca od tada već umirovljenog Horkheimera, preko Adorna sve do Marcusea, najagilnijeg suputnika studenatâ – da sudjeluju u silovitoj političkoj akciji, za Kangrgino samorazumijevanje u ulozi posrednika između revolucionarne teorije i praktičke akcije čini se karakterističnom jedna druga pojedinost. U citiranom tekstu Kangrga opisuje kako je u povodu 150. godišnjice Marxova rođenja, na 5. maja 1968., mjesec dana prije lipanjskih zbivanja, osobno organizirao svečano obilježavanje Marxove 150. obljetnice u Studentskom centru, čak s umjetničkim programom, ali da se tom prilikom u velikoj dvorani Centra pojavilo tek dvadesetak osoba! Osim što se zarekao da se osobno nikad više neće poduhvatiti bilo kakve slične manifestacije, taj događaj ne-događaja dobiva na značenju ako se uzme u obzir okolnost da se taj neuspjeli pokušaj evociranja Marxa zbio u vrijeme kad su već bili u punom jeku studentski revolti u Francuskoj i u Njemačkoj i u Italiji, na jednoj strani, i “praško proljeće” na drugoj strani, prepuni evokacija Marxa? Kangrga u knjizi ne objašnjava kako je razumio taj dezinteres studenata, je li se on ticao upravo Marxa ili je to bio samo poslovični dezinteres mladeži za ne baš popularni oblik oficijelne “priredbe”, pa još i s “umjetničkim programom”? Je li jugoslavenskoj studentskoj mladeži bilo toliko previše poezije da je studentima za dolazak na neku “značajnu obljetnicu” trebao rock-koncert i “cuga” – što bi se danas jednim imenom nazvalo “hladno pivo”?

Događaj koji se nije dogodio – ’68. u Zagrebu?

U bujici ondašnjeg identificiranja ne samo s intelektualnim naslijeđem Marxa nego i s njegovim likom u različitim pop-kulturnim oblicima, taj ne-susret zagrebačkih studenata s Marxom bizarno podsjeća na poznatu scenu iz filma Michelangela Antonionija Zabriskie Point (SAD 1970.), u kojoj uhićeni student (glavni lik) nakon debate u kampusu na pitanje policajca, kako se zove odgovara “Karl Marx”, nakon čega policajac pita: “Kako se to ‘speluje’?” U toj ironičnoj figuri fikcionalnoga govora filma ogleda se isti ne-susret i promašaj između različitih društvenih aktera, premda je “ime Marxa” izravno ponuđeno kao predmet simboličke razmjene, štoviše kao provokacija i poticaj za komunikaciju u graničnoj situaciji društva kao što je generacijski revolt.

Ako, dakle, s Marxovim imenom na 5. maja 1968. nije kresnuo revolucionarni moment ’68. u Zagrebu, u Beogradu su tamošnji studenti – u to vrijeme već tjednima unaprijed “agitirani” događajima u Njemačkoj, slali pisma podrške Dutschkeovoj vanparlamentarnoj opoziciji u njezinim akcijama protiv njemačke vlade s novim zakonom o izvanrednom stanju i izvanrednim ustupcima NATO-u – mjesec dana nakon promašivanja Marxa u Zagrebu preimenovali beogradski univerzitet u “Crveni univerzitet Karl Marx”. Na toj pozadini nije posve jasno što razotkriva to Kangrgino evociranje propale priredbe za Marxa 5. maja u Zagrebu. Je li onda naknadno pronalaženje Marxa u Beogradu – sricanje Marxova imena za ime svoga univerziteta – bilo rezultat praxisovske škole ili samo upotreba opće ikone, poput Che Guevare, Maoa, Ho Ši Mina? Jesu li studenti bili jednako zatečeni evociranjem Marxa na njegov 150. rođendan kao što su praxis filozofi mjesec dana kasnije, 5. lipnja, izgledali iznenađeni očekivanjima studenata da se pojave na skupu u Studentskom centru?

To međusobno promašivanje ima svoje pozadinske konfiguracije. U to vrijeme, i časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola djelovali su već pune četiri godine, a te 1968. godine tema zasjedanja na Korčuli bila je Marx i revolucija – u povodu 150. godišnjice Marxova rođenja! Bile su prisutne dvije najslavnije glave lijeve filozofske scene toga doba, Ernst Bloch i Herbert Marcuse, od kojih je Marcuse bio nesporni teorijski guru studenata i u Americi i u Evropi. No, na temelju različitih dokumenata o događajima, koje su objavljeni u posebnom i po mnogočemu fantomskom svesku časopisa Praxis pod naslovom Jun-Lipanj 1968. Dokumenti – taj svezak časopisa inače ima iste oznake kao regularno objavljeni broj 1/2-1969., u kojem su publicirani materijali sa zasjedanja Korčulanske ljetne škole pod imenom Marx i revolucija iz ljeta 1968. – čini se nedvosmisleno da je osnovna filozofska motivacija studentskih gibanja ’68. bila ipak autohtona, a ne “pomodni uvoz sa Zapada”. Tako se onda, a također i kasnije, moglo čuti od kritičara raznih provenijencija na račun te “ljevičarske”, “ultraške”, apstraktno-humanističke kulture emancipacije i univerzalizma, od partijskih političara do kulturnih nosilaca nacionalističkih programa. Drugim riječima, čini se smisleno i opravdano tvrditi da nije Herbert Marcuse – dakle, to veliko individualno ime suvremene filozofije – bio odozgo teorijski vođa studenata jugoslavenskih sveučilišta, ili barem ne jednako intenzivno i ne na isti način na koji je to bio u Americi i u Evropi, nego da je to odozdo bila grupacija praxis koja je prethodno, kroz časopis i konferencije na Korčuli, stvorila i sadržaje i imidž, koji su im bili potrebni ne samo za osobnu ili grupnu identifikaciju nego i za ono što je tek trebalo postići – subjektiviranje u izvanpartijskog i izvansistemskog političkog aktera. Otud, ono što su studenti promašili pod imenom Marxa 5. maja 1968. nije teorija nego trenutak političke subjektivacije koju su mjesec dana kasnije tražili od svojih teorijskih učitelja na hodniku Odsjeka za filozofiju.

Kangrgino nasljeđe

Ovdje nije interes unositi umjetni razdor u pozicije Marcuse-praxis, i to ne samo po teorijskoj liniji nego ni praktički. Stalo je do markiranja njihove uloge samo s obzirom na pitanje eksplicitnih teorijskih referenci studentskih demonstranata i neposrednih političkih ciljeva, gdje empirijski prioritet pripada praxisu, dok se Marcuseovo prisustvo više očitovalo u pop-kulturnom aspektu demonstracija. Ovo razlikovanje osobito je relevantno upravo s obzirom na mjesto i značenje Milana Kangrge, koji je eksplicitno i opetovano isticao svoju najveću filozofsku bliskost upravo s Marcuseom, a ne sa Sartreom ili Lukácsom, kako to proizvoljno postavljaju neki ocjenjivači Kangrgina djela.

O tome empirijskom prioritetu praxisa – što ne znači toliko lokalnu autohtonost i autarkičnost gibanja ’68. nego zapravo njegovu teorijsku autonomnost – govore neke izvanjske okolnosti. Marcuseove su kritike potrošačkog otuđenja čovjeka u Jednodimenzionalnom čovjeku i emancipacijskim programom njegove kulturno-teorijske kritike psihoanalize u tada kultnoj knjizi Eros i civilizacija, iako napisane i objavljene u Americi još u pedesetim godinama, recipirane relativno kasno u Evropi; u Njemačkoj su prevedene tek u prvoj polovini šezdesetih. Ta kasna recepcija osobito važi za njegovu knjigu Um i revolucija, koja je nastala u Americi na engleskom jeziku 1941., a također je ušla u filozofsku recepciju u Evropi tek u šezdesetima. I upravo je ta knjiga u većoj mjeri filozofsko-programska u Marcuseovu opusu nego one druge dvije kulturno-kritičke knjige i upravo je ona u presudnoj mjeri bitna za Kangrgino filozofsko-političko samoprepoznavanje. U disertaciji Etički problem u djelu Karla Marxa iz 1960., koja je publicirana 1963. u Zagrebu, a 2. izdanje 1980. u Beogradu, Kangrga još ne citira tu Marcuseovu američku knjigu koja još ne postoji u Njemačkoj, dok ona u Kangrginim kasnijim djelima, osobito onima koja su izravno posvećena interpretacijama klasičnog njemačkog idealizma, predstavlja nedvojbeno glavnu referencu. To su iznova potvrdila i Kangrgina predavanja iz klasičnog njemačkog idealizma, koja je ponovo držao studentima na Odsjeku za filozofiju, i koja su sad izdana kao knjiga u FF-pressu.

No, iako zadnje pripremljena knjiga za njegova života, knjiga Klasični njemački idealizam nije jedina kojoj je pripalo da izađe posthumno. U ovim predavanjima Kangrga najavljuje pripremljenu studiju pod naslovom Filozofija i spekulacija kojoj pridaje središnje filozofsko-teorijsko značenje u svome opusu.