'68 u doba postpolitike

Srećko Horvat

Iako se ovih dana, u povodu 40. obljetnice ‘68., učestalo spominje “godina koja je uzdrmala svijet”, a već su se javili i kritičari koji je u cjelini osporavaju, treba se zapitati o čemu uopće govorimo kad govorimo o ‘68.? Najčešće ni o čemu. U boljem slučaju – o apstrakcijama. S jedne strane postoji tendencija pronalaženja “izvornih” šezdesetosmaša kako bi nam oni povjerili svoju priču (uvijek se radi o “priči”), ali kad ih nađemo onda u pravilu otkrivamo da u njima nema ničeg “izvornog” u pravom smislu i da je većina onih koji nisu poludjeli ili jednostavno potonuli u svakodnevici, završila na nekim političkim pozicijama, samim tim činom odričući se ideala za koje su se borili (sjetimo se samo Joschke Fischera, Daniela Cohn-Bendita, itd.).

S druge strane, postoji tendencija da se cijela ‘68, bilo da je riječ o Francuskoj, Njemačkoj ili Češkoj, gdje su prilike nerijetko bile uzrokovane drugim povodima i gdje su se nerijetko razlikovali i sami “ideali”, svodi na zajednički nazivnik i prezentira kao nekakva “duhovna situacija vremena”. Mjesto, ili bolje rečeno Stimmung, na kojem se susreću te dvije tendencije je nostalgija. Posebno kad na dnevnom rasporedu imamo obljetnicu ‘68., svaka rasprava najčešće završava konstatacijom “ah, onda je bilo tako divno, studenti s radnicima koji su se zajedno borili za svoje ideale, a gdje toga ima danas?”.

Efekt leptirovih krila

Umjesto tog začaranog kruga trebalo bi reći nešto naizgled paradoksalno: upravo danas ‘68. postoji, kao što je postojala i prije. Naravno, to možemo reći samo ako u svijesti imamo da ni ‘68. iz ‘68. nije bila jedinstven proces, kao što nam se to danas post festum, iz jedne historijske i gotovo arhimedovske perspektive čini. Naime, koliko god da u različitim i ne samo europskim državama možemo detektirati slične “povode” (Vijetnamski rat, represija na sveučilištu, eksploatacija radništva, itd.), u početku je svaki od tih procesa ili revolta bio koliko-toliko neovisan o drugima. Nijemci su primjerice imali sasvim specifičnu situaciju koja se od Francuske razlikovala već po tome što je u Njemačku ‘68., među svim drugim stvarima, bilo uključeno i suočavanje s prošlošću, odnosno nacizmom (kako su to poslije najbolje pokazali RAF i “Njemačka jesen”). I tako dalje.

Naravno, mi iz današnje perspektive možemo, kao što je to uvijek slučaj kad zauzimamo položaj nekoga s odmakom, sve vidjeti kao neku vrstu determinističkog (danas bi se reklo “globalizacijskog”) procesa u kojem vrijedi načelo iz teorije kaosa zvano efekt leptirovih krila: kao što zamah krila leptira na jednom dijelu svijeta na drugom kraju uzrokuje tornado, tako su recimo bombe u Vijetnamu na drugom kraju svijeta uzrokovale društvena gibanja koja su dovela do godine 1968.

I ne samo to: kao što pokazuju svi kronološki prikazi ‘68., mogu se uspostaviti i sofisticiranije poveznice (ili, kako bi rekla službena definicija efekta leptirovih krila: “senzitivne dependencije inicijalnih uvjeta”). Riječ je o globalnoj, iako još uvijek uglavnom nepovezanoj i često partikularnoj pobuni protiv Kapitala, pa bi umjesto nostalgičnih solilokvija i svečanih govora o ‘68. trebalo reći: upravo se u tome sastoji današnja ‘68. Naravno, ne postoji ono najvrjednije iz “prave” ‘68., a to je direktno povezivanje između studenata i radnika, odnosno specifična kolektivna vrsta solidarnosti, a što se mogao uvjeriti svatko tko je recimo pratio propadanje tvornica tijekom hrvatske tranzicije, jer studenti nikada nisu u nekom većom broju dali podršku radnicima, a vrijedi i obrnuto: radnici se nisu priključili studentima kad su ovi protestirali zbog visokih školarina.

Današnja ‘68.?

Međutim, problem s današnjom ‘68. (kad govorimo o “današnjoj” ‘68. onda mislimo na njezin revolucionarni potencijal) u općenitom je smislu ovaj: svaki revolt koji se javi na nekoj strani zemaljske kugle ubrzo gubi svoj politički značaj. Ili, preciznije rečeno, svakom se revoltu oduzima njegov politički karakter. Antiglobalisti i prosvjednici protiv G8 nazivaju se anarhistima ili u “boljem” slučaju razmaženim klincima koji samo traže malo akcije. Slično tome, prema prevladavajućim interpretacijama muslimanski mladići u Danskoj protestiraju samo zato jer im je dosadno. Crnci i muslimani u francuskim predgrađima pak protestiraju jer su ionako kriminalci i narko-dileri, pa ne znaju ni za što drugo. Teroristi se zalijeću u naše nebodere prvenstveno zbog djevica u Raju, ili zato jer su fanatici ili luđaci. Zapatisti pak ratuju u Meksiku jer vode nekakvu lokalnu mikropolitiku koja nije povezana s problemima ostatka svijeta. Radnici TDZ-a zauzimaju tvornicu jer su “bagra” koja nije htjela uzeti najveće otpremnine u povijesti nezavisne Hrvatske, a uostalom većina njih sluša Thompsona i, dakako, proizvodi cigarete (postoji li nešto politički nekorektnije za ljevicu?). Sve su to učestali, ako ne i vodeći argumenti koji se pojavljuju kad se negdje detektira neka potencijalno revolucionarna energija. Ako je sada već izlizana fraza da živimo u doba postpolitike igdje imala smisla, onda je to upravo u kontekstu tih primjera i ‘68..

Naime, ključni je problem današnjice da se nijedna borba više ne priznaje kao politička. Zabrinjavajuće je da je taj način “obrane” od svakog potencijalnog revolucionarnog gibanja postojao i onda kad su politički zahtjevi bili na vrhuncu. Uzmimo primjer Njemačke. Ulrike Meinhof, Andreas Baader i ostali pripadnici RAF-a su u zatvoru Stammheim. Na suđenjima glavna taktika putem koje njemačka država želi diskreditirati svog neprijatelja sastoji se upravo u tome da se dade do znanja da neprijatelj u pravom smislu te riječi ne postoji. Otkada je RAF harao Njemačkom glavno je oružje Države bilo da se teroristi ne priznaju kao teroristi. Oni su u većini slučajeva bili nazivani kriminalcima. A nije li upravo to najbolja potvrda postpolitike? Jer, ako svog neprijatelja nazoveš kriminalcem, onda to više nije pitanje politike, nego pitanje održanja zakona i reda (gdje je svaka, pa i nasilna odmazda legitimna).

Epistemologija “Njemačke jeseni”

Ne događa li se isto i danas? Doduše, teroristi se sada doista nazivaju svojim imenom, no unatoč toj upotrebi terminologije, gdje je za razliku od Njemačke sedamdesetih godina terorista moguće pa čak i poželjno nazvati “teroristom”, nakon 11. rujna postoji tendencija da se svi teroristi prezentiraju kao fundamentalisti, što će reći – luđaci. A postoji li bolji način da se opet zaniječe ono inherentno političko? S luđakom se ne pregovara, luđak ne može imati političke zahtjeve.

Foucaultova Historija ludila se ponavlja, a takva vrsta postpolitičke “normalizacije” nije samo ograničena na teroriste. Ona je prisutna na svakom mjestu gdje postoji zahtjev za politiziranje stvari. Kao što smo već rekli, nemiri u francuskim predgrađima prezentiraju se kao puko nasilje. Iznova čujemo glazbu dobro poznatog postulata: “s nasilnicima ne pregovaramo, oni ne mogu imati političke zahtjeve!” U tom smislu se epistemologija njemačke države iz sedamdesetih i tzv. Njemačke jeseni danas opet ponavlja.

Štoviše, ona se apsolutizira. Sada više ne vrijedi samo za teroriste, sada vrijedi za sve skupine spremne na revolt. Danas ‘68. stoga treba otkriti upravo u tom ćorsokaku postpolitike. Međutim, problem je u tome da je čak i većina lijevih intelektualaca podlegla “postpolitičkom sindromu” koji se proširio poput gripe i zbog kojega se i evidentni slučajevi poput zahtjeva francuske muslimansko-crnačke omladine za priznanjem i ukidanjem segregacije ne svrstavaju u goruća politička pitanja današnjice. Rješenje, dakako, ne bi bilo u tome da se i najmanji događaj prozove političkim. Rješenje bi bilo da se nasilje a priori ne odbacuje. Jer možda je upravo rezignacija ono što nije normalno, dok je nasilje pokazatelj da smo još normalni.