Andrea Dragojević  

A Srbi su još u Hrvatskoj?!

kolumna

U selu Gitwe još nisu pobijeni svi Tutsi. Georges Ruggiu

Poturkinje tvrde da ih silujemo, a evo baš neki dan u jednom izbjegličkom kampu jedna je od silovanih rodila crnca. Risto Đogo

A Muslimani su još uvijek u Makarskoj!? Smiljko Šagolj

Iza svakog od ovih izvještaja uslijedio je pokolj, silovanje ili dinamitiziranje na području navedenom u vijesti. Za medijsko huškanje na likvidacije osuđen je jedino Ruggiu. Slični slučajevi na cijelom prostoru ex-Yu nisu procesuirani, a zanimljivo je i da Ruggiujeva tužiteljica - riječ je o dobro nam znanoj Carli del Ponte - na široku paletu sudionika udruženog zločinačkog pothvata u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj za sada nije istisnula niti jedno novinarsko ime. Istisnimo ga onda, podsjećanja radi, mi: sjetimo se samo Slobodnog tjednika i Marinka Božića, zagrebačkog Globusa i, dakako, glavnog medija za širenje mržnje, Hrvatske radiotelevizije i potjernice koju je u centralnom Dnevniku izvjesio voditelj Saša Kopljar, pokazavši stranicu Novog lista s tekstom novinara Romana Latkovića, koji je pozivao na rušenje Tuđmanova režima. Nakon tog medijskog linča Latković se mjesec dana morao skrivati po Istri, sve dok nije dobio politički azil u Americi.

Hotel Ruanda

U trenutku dok na domaćem kinorepertoaru igra Hotel Ruanda, film koji tematizira slučaj Paula Rusesabagina, čovjeka koji je uspio spasiti 1.286 života za vrijeme sukoba Hutua i Tutsija u Ruandi 1994. godine, nas su najnoviji medijski događaji i (vrlo izvjesno) posljedični zločini u Hrvatskoj podsjetili na događaje otprije 11 godina u toj bivšoj belgijskoj koloniji. U Ruandi je 1994., u ratu dvaju naroda - većinskih Hutua i manjinskih Tutsija - pobijeno oko 800 tisuća Tutsija. Već je pisano o tome kako su dva sukoba, onaj u Ruandi i onaj u bivšim republikama SFRJ, imala puno sličnosti, u svakom slučaju puno više od puke vremenske koincidencije. U oba slučaja crkva je odigrala ključnu ulogu u potpirivanju strasti i u hajkanju, međutim, samo su ruandski katolički svećenici završili na optuženičkim klupama, dok su naši svećenici, popovi i hodže do danas ostali intaktni. Također, i u Kigaliju su u tih sto dana u ljeto 1994. glavnu riječ imale paramilitarne formacije, baš kao i u ex-Yu slučaju (izaberite šešeljevce, merčepovce, hosovce, zelene beretke ili koga želite da ih prispodobite miliciji Hutua, Interahamwe). Međunarodna javnost je također na jednak način reagirala i u Ruandi i u ex-Yu - s dostojanstvenim zgražanjem.

A i mediji su, kako rekosmo, odigrali podjednake uloge. No i tu, baš kao i kod svećeničkog staleža, postoji bitna razlika. Naime, ruandski su novinari završili na sudovima gdje im je suđeno za ratne zločine baš kao i oficirima i političarima. Podsjetimo na najpoznatiji slučaj, onaj belgijskog novinara Georgesa Ruggiuja koji je početkom 1994. godine na radijskoj stanici RTLM u Kigaliju vodio program u kojem je javno pozivao milicijske i vojne jedinice Hutua da ubijaju manjinske Tutsije. Godine 1997., kad je prvi put uhapšen, najprije je negirao zločin, da bi ga priznao u svom drugom očitovanju pred Međunarodnim kaznenim sudom za Ruandu u tanzanijskom gradu Arushi.

Kako je Petar postao Pitter

Dakle, priznao je optužbu koja ga je teretila za zločin protiv čovječnosti, te za zločin izravnog i javnog poticanja na genocid i smaknuća i sud ga je, ima sada tome pet godina, osudio na dva puta po 12 godina (kazne služi istodobno). O tom prvom slučaju optužbe nekog novinara pred Međunarodnim kaznenim sudom zbog njegova medijskog rada pisano je više puta, s tim da je nakon Ruggiuja sud u Arushi osudio i trojicu njegovih kolega - Hassana Ngezea, bivšeg urednika ekstremističkog dnevnika Kangura, bivšeg direktora RTLM-a Ferdinanda Nahimana i Jeana-Bosca Barayagwizea, osnivača RTLM-a, Radio Mille Collines ili Radio-mržnje, kako su tu radijsku stanicu prozvali. 

Medijski je govor mržnje na neki način bio sankcioniran i na Kosovu, gdje je bivši upravitelj za Kosovo Bernard Kouchner zabranio rad dnevniku Ditore, koji je izlazio na albanskom jeziku, zbog poticanja na međunacionalnu netrpeljivost i javni poziv na ubojstvo. Naime, u članku naslovljenom Kako je Petar postao Pitter ispričana je priča o jednom nealbancu osumnjičenom za zločine protiv Albanaca, koji se radom i angažmanom u međunarodnim organizacijama pokušao skloniti od istrage. Dva dana nakon objave teksta Petar/Pitter bio je ubijen. 

Pravo svakoga na šansu

E, a kod nas se nekažnjeno širenje mržnje pravda pravom svakoga na šansu. Ili, kako je to formulirao glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić negdje s početka svog postavljenja, objašnjavajući nedovoljno radikalne kadrovske promjene na Prisavlju: “Mnogi mi zamjeraju nedostatak hrabrosti. A hrabrost je bila zadržati novinare koji su služili bivšoj vlasti i dati im novu šansu”. Tako pravo svakoga na šansu prema uzusima HRT-a i njezina ravnatelja znači i prikazati prilog o lokalnim izborima u Žegaru, mjestu nedaleko od Karina, u kojem jedan od anketiranih pripito trabunja o povratku Krajine i slične budalaštine, izjave koje se mogu uzeti ozbiljno u obzir jedino ako valja uzbuniti javnost. Medijski je prilog bio tako plasiran da je praktički jasno dao do znanja da su Žegar, ali i neka druga mjesta, pod opsadom Srba povratnika izmiljelih iz autobusa, što je bio dovoljan znak da se nešto napravi. I napravilo se: dan-dva kasnije u Karinu je ubijen 81-godišnji penzionirani oficir JNA Dušan Vidić, u istočnoslavonskim mjestima Trpinji i Borovu općinske su zgrade odletjele u zrak, a dinamitirane su i prostorije Partije podunavskih Srba u Vukovaru. Pravo svakoga na šansu na HRT-u danas znači indirektno moći reći: A Srbi su još u Hrvatskoj!?