Kako se Crkva pozicionirala desno, premda je u enciklici Centesimus Annus predložen pomak ulijevo, i kako su i poljski i njemački papa Crkvu poistovjetili sa Zapadom i kapitalizmom
Pred nešto više od dvadeset godina objavljena je enciklika poljskoga pape Centesimus Annus prigodom stote godišnjice Rerum Novarum – bio je to reformistički, izrazito inovativni manifest jedne Crkve koja se tada, nakon pada sovjetskog imperija, već smatrala jedinim predstavnikom siromašnih. Tom smo dokumentu, moji pariški kolege iz časopisa Futur Antérieur i ja posvetili jedan komentar koji je istodobno bio priznanje i izazov: naslovili smo ga “V. Internacionala Ivana Pavla II.” (dokument donosimo u nastavku).
Skretanje udesno Dvadeset godina kasnije, njemački papa abdicira. Izjavljuje ne samo da mu je tijelo umorno pa se više ne može boriti sa spletkama i korupcijom rimske kurije, nego mu ponestaje i duhovne snage potrebne za sučeljavanje sa svijetom. No, ta abdikacija mogla je iznenaditi članove kurije – naime, svi oni koji pozorno prate stanje u Rimskoj Crkvi znaju da je do jedne druge, mnogo dublje abdikacije došlo već prije nekog vremena, u vrijeme Ivana Pavla II. kada je uz gorljivu Ratzingerovu potporu završilo otvaranje prema siromašnima i zauzimanje za stvaranje obnovljene Crkve koja će čovjeka osloboditi od kapitalističkog nasilja i bijede. Da li je ona enciklika iz 1991. godine bila samo svojevrsna mistifikacija? Danas moramo priznati kako je to vrlo vjerojatno. Naime, u Latinskoj Americi je Katolička crkva ugasila svako žarište teologije oslobođenja, u Europi opet priziva ordo-liberalismus, u Rusiji i Aziji je vrlo brzo pokazala nesposobnost razvijanja onog prozelitizma koji joj je suvremeni svijet dopuštao, a u arapskim i iranskim zemljama samo promatrala kako muslimani, odnosno razne njihove sekte i frakcije, zauzimaju mjesto arapskog (a često i kršćanskog) socijalizma i šiitskog komunizma, u obrani siromašnih i razvoju oslobodilačkih borbi. Do približavanja Izraelu nije došlo u ime antifašizma i osude nacističkih zločina, već u ime obrane Zapada. Najznakovitiji je paradoks to što je snažan misionarski zamah (koji se neovisno razvio nakon Drugog vatikanskog koncila) jednostavno usmjeren na strogo specijalizirane nevladine udruge potpuno lišene "franjevačke" naravi. Ove su nevladine udruge u konačnici postale promicatelji inih "ljudskih prava" koja je Crkva (i obojica papa, poljski i njemački) u europskim i zemljama Sjeverne Amerike odbijala priznati, gdje su ta prava odražavala, uz određeni antiklerikalni i republikanski prizvuk, instance (premda samo njihovih ostataka, ali i dalje učinkovitih) humanističkog i prosvjetiteljskog laiciteta. Umjesto da se pozicionira lijevo u odnosu na socijaldemokraciju, kao što je to predloženo u enciklici Centesimus Annus, papa je u okviru društveno-političkog konteksta skrenuo udesno, prema političkoj desnici često naklonoj prema (čak i europskim) Tea Parties.
Crkva siromaštva? Sada njemački papa abdicira. Gotovo je zabavno pratiti napise u tisku u onom dijelu svijeta kojeg događaj još uvijek zanima (a on je, promatramo li ga u globalnim razmjerima, vrlo ograničenog opsega). On od novog pape traži omogućavanje zaređivanje žena za svećenike, da upravljanje Crkvom učini građanski-kolegijalnim, da joj osigura neovisnost o politici… Riječ je o banalnim zahtjevima. No, zadiru li u ono suštinsko? Zasigurno ne: ono što nedostaje Crkvi je siromaštvo. Bilo bi vrijeme da se konačno shvati da Papa nije Kralj nego da on mora biti siromah, on to, i ništa drugo, ne može ni biti. Hoće li pokušati zamaskirati problem postavljanjem za papu jednog Afrikanca ili Filipinca? Kakva bi to užasna rasistička gesta bila kad bi Vatikan, njegova zlata i njegove banke, njegova dogmatska politika u korist privatnog vlasništva i kapitalizma ostali bjelački i zapadnjački! Traže da se ženama dopusti svećenička služba: nije li to čisto licemjerje kad mu ni u primisli nije da bi se imenica Bog mogla sklanjati i u ženskome rodu? Traže kolegijalnost u upravljanju Crkvom: no, Franjo je naučavao da se kolegijalnost može provoditi samo u djelima ljubavi. Itd., itd.
Crkva poljskog i njemačkog pape dovršila je proces poništavanja Drugog vatikanskog koncila i ta likvidacija, na žalost, nikada nije bila nekakav "građanski rat" unutar Crkve, već samo mačevanje među prelatima – ponekad i krvavo, kao na primjer u slučaju neutralizacije kardinala Martinija – no, ipak samo mačevanje. I tako, polaganjem kamena na taj Koncil, posljednja dvojica papa su blokirali pokret religijske obnove. Prije svega, poistovjetili su Crkvu i Zapad, kršćanstvo i kapitalizam: enciklikom Centesimus Annus dano je obećanje da se upravo to više neće činiti kad jednom mine protusovjetska histerija.
No, nije bilo dovoljno proglasiti siromaštvo da bi se kršćanstvu podredili svi pojavni oblici života kapitalističkog Zapada: siromaštvo je trebalo prakticirati, hraniti ga, poput revolucije. Suočeni s novčanom, proizvodnom i društvenom krizom kršćani bi tada Crkvu smatrali novom, primjerenom definicijom "milosrđa", "ljubavi prema bližnjemu", "snage siromaštva". Ništa od toga nije ostvareno. Pa ipak, mnogi kršćani ne prihvaćaju da, po svemu sudeći, Vatikan i Zapad idu zajedno prema svome zalazu.
Agonija bolesnog imperija Neki smatraju da bi "Benediktovo odreknuće moglo konačno izvesti Crkvu iz XIX. stoljeća", drugi pak misle da će se ono odraziti tako snažno da će reforma postati nužna. Nisu li, možda, u pravu oni koji smatraju da je pred nama "agonija bolesnog imperija"? Da je Benediktova gesta samo oportunistički alibi, pokušaj da se krajnjim naporom izbjegne kriza? Jedino u što možemo biti potpuno sigurni jest to da će bilo kakva reforma doktrine biti potpuno uzaludna ako joj ne bude prethodila, ako je ne bude pratila i ako se ne bude provodila kroz korjenitu reformu prisutnosti Crkve, njezinih muškaraca i njezinih žena u društvu. Jedino ako oni uspiju povezati nebesku i zemaljsku nadu. I tada će se ponovno progovoriti o "uskrsnuću mrtvih", baveći se tijelima, hranom, strastima živih ljudi. To znači raskid s ulogom koju je kapitalistički Zapad povjerio Crkvi – s ulogom pacifikacije, davanjem isprazne nade onima koji pate, s ulogom svaljivanja krivice na dušu onoga koji se pobuni. Diskontinuitet izazvan Benediktovom abdikacijom potaknut će obnovu samo bude li popraćen odricanjem od predstavljanja "Zapadne Crkve". Možda je došao trenutak da se taj identitet sruši, na tragu onog što je u enciklici Centesimus Annus predloženo prije nešto više od dvadeset godina te da se radnicima prizna identitet iskorištavanih, na Zapadu, od strane Zapada. No, kad to ni tadašnji poljski papa nije uspio ostvariti, teško je zamisliti da bi u tome mogao uspjeti jedan njegov učenik slabašne karizme. To je, dakle, provjereno kršćanima. I svima nama.