Noga filologa - Abire ad plures

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Prošlog su me tjedna posjeli pred kamen. Bilo je to u Splitu, na jednom od najljepših mjesta u gradu koji je i inače obdaren najljepšim mjestima: u lapidariju Arheološkog muzeja. Sudjelovao sam u latinističkoj radionici, dijelu znanstvenog skupa Colloquium Marulianum, osamnaestog po redu. Radionica se zvala Marmora inscripta, radili su studenti latinskog iz Zadra i Zagreba. Tema je bilo kamenje.

Kamen pred koji su me posjeli u to mirisno travanjsko popodne (mušice su zujale u stupu sunca) bio je pun slova. Moj je zadatak bio prepisati ta slova na papir i odgonetnuti ih. Slova su činila natpis, natpis je bio na latinskom, star oko 1900 godina, i vrlo tipičan: prije tih oko 1900 godina stajao je na nečijem grobu. A pisalo je otprilike ovo:

Lucije Egnacije, Lucijev oslobođenik, Maksim, za života je ovo postavio sebi i svojim Egnacijima: Amiku, ocu i patronu, Mirini, majci, sestri Liberali, bratu Lucenzu i Juliji Prokli, supruzi. U širinu 40 stopa, u dubinu 30 stopa. Ovo grobno mjesto neće pripasti nasljedniku.

Rimski Petri Petrovići

“Abiit ad plures”, latinski je eufemizam za nečiju smrt: “Ode k većini.” I kao što je smrt tipična – ma koliko osobno bila, da prostite, neponovljiv doživljaj – tako su tipični i njezini tragovi. Rimski nadgrobni kamenovi i natpisi na njima – a sačuvano ih je na desetke tisuća – u načelu su svi isti ili barem slični, baš kao što su isti i slični i naši nadgrobni natpisi i spomenici. Stoga s tih natpisa, kako naših, tako i rimskih, dopire sirenski zov tipologiziranja: na uopćavanje, na big picture, zovu standardni oblici spomenika, standardni likovni elementi, standardne formule natpisa (toliko standardne da su i standardno skraćivane), standardna slova, standardna imena: Ivani Ivanovići i Petri Petrovići antičkog svijeta. To je s jedne strane fantastično: znači da, pošto jednom odgonetneš deset natpisa, možeš čitati daljnjih deset tisuća. S druge strane, to potiče statistički, kvantitativni pristup: epigrafija, pošto jednom pročita i prepiše, natpise smješta u ladice: u korpuse s tisućama jedinica, uredno numeriranih (moj je splitski natpis, recimo, broj 14777.1 u trećem tomu Mommsenova Corpus inscriptionum Latinarum), s etiketom prepoznatog obrasca; svi ti davni pokojnici bivaju demografski analizirani, zbrojeni i razvrstani po dobi, spolu, društvenom položaju, provenijenciji. Abiit ad plures, itekako.

Nervus fandi fictor

Sjedeći u trijemu Arheološkog muzeja pred tim kamenom – tim vrlo konkretnim kamenom, tragom bivšeg roba Lucija Egnacija Maksima i njegove obitelji – prepisujući slovo po slovo, red po red – dodirujući tako to posebno koje je vrlo uredan dio općeg – postao sam vrlo jasno svjestan koliko nisam epigrafičar. Tamo gdje moji kolege vide opće, gdje vide tipove i populacije, ja vidim – zamišljam i izmišljam – Lucija Egnacija, njegovog tatu Amika, njegovu sestru Liberalis, sve one nepoznate i nezamislive koji su dolazili pred taj grob tamo u Saloni, koji kilometar dalje od trijema na čijem podu sjedim; zamišljam i izmišljam postavljanje spomenika, pogrebe, kuću pokojnika, tragove koji su ostali nakon njihove smrti. I sve to u ambijentu koji je, do određene mjere, isti kao danas – iste ovakve mušice u stupu sunca kao ovdje u trijemu (nadahnutom arhitekturom rimske vile), isto ovakvo nebo, more koje se mijenja svaki čas, mirtu koja miriše u travnju.

Tamo gdje se mojim kolegama budi detektivski živac, ili pak linnéovski (klasificiraj! klasificiraj!), u meni se trza nervus fandi fictor, ono što nas tjera da izmišljamo priče. Za mene Lucije Egnacije nije “dedikant”, “imenska formula libertinske filijacije” koji je na svoj natpis dodao “oznaku dimenzija grobne parcele” – nego, na neki način, moj brat.

Dobro da nisam ni epigraf ni arheolog; bio bih nesretan, a i struke bi bile nesretne sa mnom.

Klik

No, susret s Lucijem Egnacijem i abiit ad plures ne završava ovdje. Vrativši se u Zagreb, sjeo sam za kompjuter. Moj browser (internetski preglednik) za početnu stranicu ima jedan od onih portala gdje, između ostaloga, vidite izbor najnovijih vijesti iz niza izvora koje ste prethodno sami odabrali. Kod mene se radi o rukoveti kompjuterskih, nešto međunarodnih, nešto znanstveno-kulturno-popularnih servisa. I onda, znate kako ide: uvijek primijetite nešto što vas zaintrigira, ne možete odoljeti da ne kliknete i pročitate barem početak.

U takvim trenucima, dok klikam i dok čitam – a iz nekog sam razloga tog osjećaja mnogo svjesniji baš tada nego, recimo, čitajući poštu s (također masovnih) mailing lista – padaju mi na pamet Lucije Egnacije i njegova familija, i svi oni ostali Rimljani i njihovi gastarbajteri, slobodnjaci i robovi, od kojih smo baštinili sve to kamenje, svi ti davno umrli ljudi zabilježeni na stotinjak tisuća natpisa širom Evrope, Afrike i Azije.

Plamenci

Jer, kad kliknem na naslov vijesti, i ja “abeo ad plures”, odlazim većini: i ja postajem “jedan klik” koji će biti zabilježen u nekoj kućici neke baze podataka, da bi potom – zajedno s nizom drugih takvih klikova – bio prenamijenjen u tko zna koje svrhe (uglavnom reklamne, pretpostavljam). Ja postajem klik isto onako kao što Lucije Egnacije postaje “dedikant libertinske filijacije”. A opet – postao sam klik zato što me vijest zanima, ono što sam pročitao u vijesti djelovalo je – nekad malo, nekad, bome, i više – na moj život, na ono o čemu razmišljam, o čemu pričam. Jednako kao što je Lucije Egnacije postao dedikant zato što je uložio itekakav trud u oblikovanje, odabir, izradu svoga nadgrobnog spomenika (sjećate se:”za života je postavio”). Jednako kao što sam ja uložio nešto truda u odgonetanje slova koja je nepoznati klesar za nepoznati honorar nekog nepoznatog dana po narudžbi Lucija Egnacija uklesao u kamen.

Nije to ništa grozno ni skandalozno; svi smo mi klikovi, rubrike u knjigama prihoda i rashoda, liječnički kartoni i porezne kartice; sve će to, barem nakratko, ostati naš trag ubi abibimus ad plures.

Kao mali sam u nekoj putopisnoj knjizi često opčinjeno gledao raskošnu kolor-fotografiju ogromnog jata plamenaca, snimljenog iz aviona kako stoji u plićaku nekog afričkog jezera: plamenci su ispunjavali kadar, ni pedlja slobodnog prostora nije bilo. A svi isti. Svatko je od nas takav plamenac, i vi i ja i Lucije Egnacije. Ali taj klik – sad mislim na splitski ekvivalent onoga kompjuterskog klika, na trenutak kad smo se susreli natpis Lucija Egnacija i ja, kad je upravo taj natpis postao, barem nakratko, važniji od svih ostalih “kamenja” kojih je muzej dupkom pun – taj, dakle, klik-trenutak kada u mom duhu Lucije Egnacije postaje ponovo živ, mada na način koji je najvjerojatnije skroz pogrešan i koji on sam nikad ne bi mogao zamisliti – taj je klik ono što je, zapravo, bitno. I na svoj način jedinstveno.