Dati ženi legalno pravo na odluku ne jamči da žena uistinu ima izbor. Ako trenutne društvene okolnosti ostanu nepromijenjene, tada je izbor tek formalan i ne predstavlja pravi izbor
U ovom ću tekst nastojati pružiti moralno opravdanje za tvrdnju da bi svaka žena trebala imati isključivo legalno pravo da odlučuje o tome trebali li ili ne pobaciti. (...) Svoju ću tvrdnju potkrijepiti pozivanjem na temeljno moralno pravo. Moralno pravo na koje se pozivam, međutim, nije univerzalno niti ga uživaju sve žene, bez obzira na svoj društveni položaj. Prije se radi o pravu čije postojanje ovisi o određenim kontingentnim obilježjima društvene situacije u kojoj se žene nalaze. Tvrdim da su unutar našeg društva okolnosti takve da većina žena ima moralno pravo na pobačaj i, posljedično, da bi to pravo trebalo biti zajamčeno zakonom. Međutim, moguće je opisati druga društva u kojima žene nemaju isključivo moralno pravo da odluče o pobačaju te da zaista unutar našeg vlastitog društva možda postoje žene koje nemaju to pravo.
Moj argument za takav zaključak (da bi svakoj ženi trebalo biti zakonski zajamčeno pravo da odlučuje o tome hoće li ili neće pobaciti) pokušava zaobići niz teških problema za koje se inače misli da kompliciraju to pitanje. Primjerice, ne pozivam se na nejasno i dubiozno “pravo na vlastito tijelo”. Zaobilazim opće pitanje kontrole populacije. Ne pretpostavljam ništa o moralnom stanju nerođenih ljudskih bića, osim što pretpostavljam da nemaju tako apsolutno pravo na život da se nikad ne može postaviti pitanje pobačaja; tj. pretpostavljam da je pogrešno misliti da nema nikakvih okolnosti koje bi na apstraktnoj razini mogle opravdati pobačaj, ali se ne vežem niti za jedno stajalište o tome koje bi to točno okolnosti bile. U konačnici, izbjegavam opće pitanje svrhe i ograničenja državnog autoriteta. Umjesto toga pokušavam preskočiti sve te poteškoće i razriješiti pitanje da li bi svaka žena trebala imati legalno pravo da donese vlastitu odluku o pobačaju pozivajući se na dva relativno nekontroverzna principa. Stoga, ako moja argumentacija stoji, trebala bi biti prihvatljiva ljudima različitih političkih svjetonazora i svima onima koji priznaju da je pobačaj ponekad opravdan. (...)
Ključni principi
Postoje dva principa koja smatram ključnima u određivanju ima li ili ne svaka žena pravo da odlučuje o tome treba li okončati svoju trudnoću.
Prvi princip je da pravo na život, kada se odnosi na ljudsko biće, znači pravo na pun ljudski život i štogod bilo nužno da se to ostvari. Nažalost, ne mogu precizno navesti nužne uvjete za pun ljudski život. To je vječna tema filozofskih rasprava. Do neke mjere, iako ne u potpunosti, ti uvjeti možda ovise o razini razvoja društva u kojemu se poziva na pravo na život. No zasigurno da prelaze zahtjeve za prostim fiziološkim preživljavanjem i obuhvaćaju manje opipljive zahtjeve za punim razvojem ljudskog bića, kako god ti zahtjevi bili konstruirani. Biti rođen je, dakle, samo jedan od nužnih preduvjeta za pun ljudski život; drugi možebitno obuhvaćaju prehranu, zrak koji se može udisati, toplo ljudsko društvo itd. Ako svatko ima pravo na život, on ili ona mora imati pravo na navedeno.
Drugi princip na koji se pozivam je princip da odluke trebaju donositi oni, i samo oni, na koje te odluke značajno utječu. Taj princip pruža temeljno opravdanje za demokraciju te ga prihvaćaju sve nijanse političkog mišljenja. Ideološke razlik nastaju ne zbog neslaganja oko principa, nego zbog neslaganja oko toga kako zadovoljiti.
Kako se ta dva principa primjenjuju na pitanje prava svake žene da odlučuje o tome hoće li ili ne pobaciti? Prvi princip sugerira da ako pojedinac ili organizacija ne pokušaju istinski garantirati sve potrebe djeteta, kako prije tako poslije rođenja, ne može se na njih gledati kao zaštitnike djetetova prava na život. Zaštitnik prava djeteta na život je ona osoba ili organizacija koja pokušava ispuniti sve nužne preduvjete za postizanje punog ljudskog života tog djeteta. Ako osoba ili organizacija svjesno ili namjerno zanemaruje neke do tih nužnih preduvjeta, tada ne postoji razlog da oni uživaju bilo kakav specijalan status kao zaštitnici djeteta. Stoga, takva osoba ili organizacija nema nikakav poseban autoritet koji bi opravdao njihovo insistiranje na samo jednom od mnogih preduvjeta nužnih za pun ljudski život, u okolnostima u kojima bi to stavilo teret ispunjavanja svih ostalih preduvjeta na ramena neke druge osobe ili organizacije. Naročito se ne mogu pozivati na taj specijalni status zaštitnika prava na život nerođenoga kako bi zabranili pobačaj, jer nemaju taj specijalni status.
Drugi princip podrazumijeva da bi odluku o pobačaju trebali donositi oni čiji su životi pod značajnim utjecajem te odluke. O tome koje su osobe obuhvaćene time, djelomično odlučuju određena obilježja inherentna specifičnoj situaciji (životi žene i djeteta su nužno pod značajnim utjecajem), ali isto tako djelomično i društveni kontekst u kojemu se pojavilo pitanje pobačaja. Npr. nestašica hrane u cijeloj zajednici u kojoj će dijete biti rođeno utječe na rođenje onako kako na njega ne bi utjecala činjenica da hrane ima u izobilju.
Ta dva principa zajedno podrazumijevaju da u našem društvu svaka žena ima pravo izabrati želi li ili ne prekinuti trudnoću. Taj zaključak slijedi iz primjene ta dva principa na određena kontingentna obilježja naše društvene organizacije. Obilježja su to koja uključuju neadekvatnu prenatalnu i postnatalnu zdravstvenu skrb koju pruža društvo, činjenica da je najveća odgovornost podizanja djeteta na njegovoj biološkoj majci te da je neznatan udio prirodnih resursa posvećen socijalnoj skrbi.
Donositelji odluke
Da bismo to objasnili (...) obratimo pozornost na glavne kandidate za dijeljenje donošenja odluke o pobačaju. Neki od njih su obuhvaćeni na temelju toga što ta odluka utječe na njihove živote, ali su oni u principu u nemogućnosti da sudjeluju u donošenju odluke. To uključuje nerođeno dijete u pitanju i buduće nerođene generacije. Svjetska zajednica uopće, koja je isto tako obuhvaćena po istim osnovama, također je isključena iz sudjelovanja u donošenju odluke – ovoga puta iz praktičnih poteškoća. Što znači da nam ostaje potencijalna majka, potencijalni otac, medicinsko osoblje od kojih se traži da obave pobačaj i država. (...)
Očeva glavna osnova za sudjelovanje u odlučivanju hoće li ili ne njegovo nerođeno dijete biti pobačeno zasnovana je na činjenici da je njegov život zahvaćen rođenjem djeteta. On ima pravnu obavezu doprinositi djetotovom ekonomskom uzdržavanju, a ako je oženjen majkom, obično se podrazumijeva da će bar u najmanjoj mogućoj mjeri sudjelovati u podizanju djeteta; ako živi u istoj kući, teško da može izbjeći kontakt s njime. Ustvari, otac ima podosta izbora u tome koliko će rođenje djeteta utjecati na njegov život. Možda neće živjeti u istoj kući, a čak i kako živi, trenutne konvencije o roditeljstvu upućuju na to da će imati daleko manju ulogu u životu djeteta nego majka, možda nimalo neće sudjelovati u njemu. Opet, očeva obveza da pruža ekonomsku potporu za dijete možda nije pravno nametnuta. Naposljetku, ne mora proći kroz sve nezgodnosti, pa čak i opasnosti, trudnoće i poroda. Istina je da mnogi očevi dobrovoljno odaberu dijeliti koliko god je moguće iskustvo poroda i podizanja svoje djece. No i dalje stoji da je izbor otvoren za očeve kako nije za majke. Biologija, pravo i društveno kondicioniranje zajedno rade na osiguranju da većina ženskih života biva potpuno izmijenjena kao posljedica rođenja djeteta, dok muškarci mogu birati u kolikoj mjeri žele biti uključeni. Iz tog razloga potencijalne majke, prije no potencijalni očevi, trebaju imati konačnu odgovornost za odlučivanje treba li ili ne izvršiti pobačaj, iako to očito ne isključuje mogućnost da se majka savjetuje s ocem ako to želi. Ako bi se konvencije koje se dotiču stupnja roditeljske odgovornosti koju preuzima majka i koju preuzima otac promijenile, ili ako bi zakon koji propisuje alimentaciju provodio rigoroznije, tada bismo možda zahtijevali da otac dijeli odlučivanje s majkom (nikada ne bi mogao u potpunosti preuzeti odluku, naravno, jer nije u pitanju njegovo tijelo). Ali u trenutnoj društvenoj situaciji pravo žene da odluči o tome treba li pobaciti nije ograničeno ikakvim očevim pravom.
Još bi manje ženino pravo da odlučuje trebalo biti ograničeno od strane medicinskog osoblja. Njihova uloga je da predstave medicinske informacije koje ona traži, a ne da određuju moralnu težinu koju nosi ta informacija. Oni se ne brinu za dugoročne posljedice odluke o pobačaju, osim što su članovi društva u koje će se to dijete roditi. To ne znači da bi čak iako ljudi koji se bave medicinskom praksom zaista vjeruju da je pobačaj moralno pogrešan, oni trebali biti primorani da ga izvrše. Ali isto tako ga ne bi smjeli moći spriječiti. U praksi, ako postoje poteškoće u pronalaženju medicinskog osoblja spremnog da izvede pobačaj, to je naznaka toga da bi ljudi koji se bave medicinskom praksom trebali potjecati iz šireg spektra populacije. Da preciziram, trebalo bi biti više žena među njima. Općenito gledano, ljudi nisu spori u prepoznavanju svojih prava, a ako svaka žena ima pravo da izabere hoće li ili ne pobaciti, tada su male šanse da bi žensko medicinsko osoblje imalo moralnih ograda u pomaganju pacijentici da ostvari svoje pravo.
Vratimo se sada težem pitanju prava države da sudjeluje u odlukama o pobačaju. (...) Pravo države počiva na sljedećemu: činjenici da je ostatak zajednice pogođen rođenjem novih članova i navodnoj obvezi države da zaštiti i prava svojih nerođenih građana. Da je naša društvena situacija drugačija, svaki od tih argumenata bi možda bio dovoljno snažan da opravda pravo države. No, s obzirom na trenutno stanje, prednost ipak ima pravo svake žene da odluči.
Zasigurno da je njezino pravo prevladalo nad učincima rođenja novih članova na ostatak zajednice. Dok je život svake žene uvelike pogođen rođenjem njenog djeteta, učinak novih rođenja na ostatak društva je malen. Naše su zalihe hrane obilate (...) a samo malen udio naših resursa odlazi na socijalnu skrb. Rođenje više djece još ima nezanemariv učinka na živote svih osim majke. Otac, braća i sestre su donekle iznimke u takvom slučaju, ali je njihovo sudjelovanje minorno u usporedbi s majkom, koja mora iznijeti trudnoću, roditi i podići dijete. Stoga, princip da samo oni koji su na bitan način pogođeni tom odlukom trebaju sudjelovati u njezinom donošenju naznačuje da, u našem društvu, potencijalna majka radije no država ima pravo odlučiti hoće li ili ne pobaciti.
A što je s navodnom obvezom države da štiti prava nerođenih? Feministkinje često pokušavaju odgovorati na to pitanje poricanjem da nerođeno dijete ima ikakva prava. Međutim, smatram da se na taj argument za državnu kontrolu pobačaja može odgovoriti bez vezivanja za bilo koje stajalište o teškom pitanju moralnog statusa nerođene osobe ili, pak, za bilo koju poziciju u općenitom opravdanju pobačaja. Već sam iznijela tvrdnju da se prava nerođenog djeteta ne može odijeliti od njegovih prava nakon što je rođeno; rođenje je samo jedan nužan preduvjet za vršenje prava pojedinca na život. No pravo pojedinca na život nije ispunjeno jednom kada se on ili ona rodi. On ili ona po rođenju odmah steknu cijeli skup kompleksnih zahtjeva kako bi uživali svoje pravo na život. U našem društvu odgovornost za ispunjavanje tih potreba prvenstveno pada na majku. Država zaista pruža uslugu školovanja i minimalan stupanj brige o onoj djeci koju majke ne mogu uzdržavati. Takva djeca obično ne umru od gladi ili hladnoće. Ali kao što pokazuju zastrašujuće statistike o fizički zlostavljanoj neželjenoj maloj djeci te zakočen fizički i emocionalni razvoj djece u državnim institucijama, daleko od toga da država jamči ispunjenje njihovih osnovnih potreba. (...) Država ne ispunjava većinu odgovornosti za djevu jer odbija zajamčiti svakom djetetu preduvjete za pun ljudski život. Stoga, budući da je u našem društvu majka a ne država primarni zaštitnik djetetova prava na život, onda trudna žena a ne država donosi odluku o tome je li u njenom slučaju pobačaj opravdan. (...)
Pravo žene da odluči o pobačaju ne proistječe iz nekog opskurnog prava na njezino vlastito tijelo; niti je to dio njezina prava na privatnost. To je kontingentno a ne apsolutno pravo te proistječe iz ženinog položaja u društvu. U našem je društvu žena prvenstveno odgovorna za svoje vlastito uzdržavanja, za medicinske troškove tijekom trudnoće i poroda, za ispunjavanje kako materijalnih tako i emocionalnih potreba svog djeteta. Zbog toga su ženski životi pod velikim utjecajem njihove djece, dok je utjecaj na cjelokupnu zajednicu zanemariv. Nadalje, zbog takve situacije, svaka žena shvati da je ona, a ne država, primarni zaštitnik djetetova prava na život. S obzirom na te činjenice te gorespomenute principe, čini se bjelodanim da u ovom društvo isključivo žena ima pravo donositi odluku o opravdanosti pobačaja.
***
Da svaka žena ima to moralno pravo osnova je za moju tvrdnju da bi naš pravni sustav trebao jamčiti svakoj ženi političko pravo da odluči o tome hoće li ili ne prekinuti svoju trudnoću. Naravno, svjesna sam i problema koji proizlaze iz te tvrdnje: što učiniti s veoma mladim ženama? Što učiniti s onim ženama koje pripadaju manjinskim skupinama u kojima je prihvaćeno da cijela obitelj preuzima brigu o ispunjavanju svih potreba djece? A što čak učiniti sa ženama koje su tako bogate da jednom kad rode dijete, to dijete ima veoma malo utjecaja na njihove živote? Zasigurno da takve okolnosti dovode do oklijevanja. (...) No rekla bih da je takvih slučajeva tako malo da oni ne bi smjeli ograničiti opći, prethodno iznesen, zaključak. (...)
Pravo na odlučivanje (...) pokazuje zašto sloboda i jednakost ne mogu biti zajamčeni samo kroz uspostavljanje političkih prava. Kao što su mnoge siromašne žene uočile, dati ženi legalno pravo na odluku ne jamči da žena uistinu ima izbor. Ako trenutne društvene okolnosti ostanu nepromijenjene, tada je izbor tek formalan i ne predstavlja pravi izbor. Pravi izbor o pobačaju zahtijeva da žena ima mogućnost i da pobaci i da zadrži dijete. To znači da mora biti zajamčeno puno pravo djeteta na život, bilo od strane zajednice bilo od strane majke koja ga želi podići, ili u nekom alternativnom aranžmanu. Također pobačaji moraju postati tako jeftini i pristupačni da svaka žena može vršiti svoje pravo bez poteškoća. (...)
Paradoks u cijeloj situacije je, dakle, u tome da pokušaj, da se zajamče okolnosti u kojima bi pravo svake žene da odlučuje o pobačaju postalo realnom mogućnošću, rađa postizanjem uvjeta u kojima ona više nema to pravo.
Razrješenje tog paradoksa leži u prepoznavanju da uspostavljanje političkih prava nije adekvatno kao ultimativna socijalna ideja. Budući da takva prava ne mogu jamčiti pravdu, ne mogu niti jamčiti pravu slobodu ili jednakost. Ukoliko se naše društvo ne promijeni iz temelja, tek će nekoliko žena imati izbor koji nije određen njezinim ekonomskim položajem. Dakle, osim nekolicine sretnih, pravna sloboda da se odluči o tome hoće li pobaciti ili ne, neće uroditi istinskom slobodom izbora. Pa stoga niti ženska prava neće biti zaista jednaka muškima.
Pitanje pobačaja jasno pokazuje zašto je, u našoj potrazi za pravdom, slobodom i jednakošću, možda čak korisnije promijeniti naglasak s uspostavljanja individualnih prava na ispunjenje ljudskih potreba.
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Rickie Sollinger (ur.), Abortion Wars: A Half Century of Struggle 1950-2000, University of California Press, 1998.