Afričke sinestezije

Zanimljiv i egzotičan naslov odlika je koja svakako privlači poglede i golica maštu današnjeg hirovitog čitatelja. Nekako je u posljednje vrijeme postao trend čitati literaturu koja odiše egzotikom i dalekim tajanstvenim krajevima, tako izvanzemaljskim u usporedbi s našim naizgled zanemarivim komadićem zemlje. Dakle, sve i da je riječ o knjizi s Madagaskara, potonja razmjerno brzo postaje predmetom interesa i nalazi svoju čitateljsku publiku. Purpurni hibiskus, prvijenac mlade i hvaljene nigerijske spisateljice, doista je jedno od djela koja posjeduju, i to s ponosom, specifičnu senzibilnost zemlje koja ih je iznjedrila. Kao takva, spomenuta se knjiga diči i nagradom (Commonwealth Writers Prize za najbolje debitantsko djelo), koja ju je možda nehotice utrpala u neki nepotreban kalup. Bilo kako bilo, riječ je o zaista dobrom, slojevitom i interesantnom prvom romanu koji je, klišejizirano rečeno, dao naslutiti da se od Chimamande Ngozi Adichie može još puno toga očekivati.

Sinesteziju zvukova, boja i mirisa

Sama priča zapravo zvuči vrlo klasično, na mahove možda čak i prežvakano: čitatelj kroz oči petnaestogodišnje djevojčice Kambili promatra zaoštrenu i napetu situaciju u Nigeriji u prvoj polovici devedesetih i još mučnije stanje tihog terora koje vlada u obitelji Achike, na prvi pogled i više nego dobro situiranoj, imućnoj i uglednoj, ali iznutra izjedanom crvom nasilja i neprestanom teškom, gotovo opipljivom tišinom. Naime, Kambilin otac Eugene vjerski je  fanatik i tiranin, bolesno opsjednut rasporedima koje nameće i ostalim ukućanima, držeći ih u svome čeličnom stisku ne samo povremenom agresivnošću u slučajevima kad se poremeti red, rad i disciplina nego i, kako to paradoksalno biva, svojom očinskom ljubavlju. Preokret u priči zbiva se, ne osobito neočekivano, dolaskom energične i vesele tete Ifeome koja, naravno, sve okreće naopako kad odvede Kambili i njezina starijeg brata Jaju u posjet njezinoj obiteljskoj kući u Nsukki, punoj grlatog cerekanja, pjesme i ekspresije svake vrste.

Međutim, u ovom slučaju mnogo je važniji način na koji storija teče nego sama fabula. Chimamanda izrazito vješto isprepliće različite motive, stvarajući tako ne samo vrlo složenu priču o obitelji koja ni u jednom dijelu njezina tihog i dojmljiva kazivanja nije crno–bijela, površna ili jednostrana. Atmosfera je majstorski stvorena; od finog i laganog premaza kojim u početku gradira rastuću napetost i tihi teror, jarkim i živim mrljama ta umjetnica kreira upečatljivu osjetilnu sliku, sinesteziju zvukova, boja i mirisa što izvire iz mnoštva sitnih detalja koji na kraju čine prekrasan, šaren mozaik. S pomoću sićušnih odbljesaka, ona reflektira dušu Nigerije koja kroz bol i radost prodire ne samo iz svakog kutka zemlje i prirode već i iz ljudi, nekako neodvojivih i tajanstveno povezanih s afričkim tlom po kojem hodaju.

Purpurni hibiskus je, ako ga se pravilno čita, i priča o vjeri. Neka pomalo mistična, sveprisutna sila samozatajno se provlači kroz svaku poru ove knjige, da bi pri konačnom raspletu fabule, u šokantnoj kulminaciji djelovala gotovo fatalistički. Svako slovo djelić je tihe, neprekinute molitve na igbou koja se uzdiže kroz žile egzotičnog drveća i bilja, jednako kao i kroz žile ljudi koje kucaju u skladu s istom tom prirodom.

To je iznad svega i priča o odrastanju, ispričana stvarno i sa srcem, na onaj način zbog kojeg osjećate da ste posve u suzvučju s glavnim likom. Likovi  su kompleksni, dišu kroz stranice i smijeh im zaista odzvanja kao što su i njihove suze slane i tople. Teško ih je osuditi zbog nijansa kojima su oslikani, zbog kista ljudskosti kojim je stvoren i Eugene kao rob vlastite tiranije i okrutnosti. Nijedan dijalog nije suvišan, nijedna replika nije se pokazala  nepotrebnom, a humor ne pokušava biti smiješan, što je za svaku pohvalu.

Borba dvaju svjetova

Kambili je pak psihološki razrađen lik, razapeta između goruće ljubavi i odanosti prema ocu, gotovo opsesivne želje da mu udovolji i učini ga ponosnim, te straha, užasa i pritiska koji u njoj izaziva njegovo zlostavljanje. Njegov utjecaj na nju je vidljiv čak i kad on nije fizički prisutan; očituje se u njezinoj nemogućnosti da posve i bez osude prihvati djeda kojeg Eugene naziva poganinom. Kućni teror na nju, kako nam se čini u većem dijelu knjige, ostavlja veće i dublje posljedice nego na njezina starijeg brata Jaju, što pogotovo dolazi do izražaja zbog njezinih poteškoća u socijalizaciji. Njezin unutrašnji svijet je bogat i pun kontradikcije; iako prolazi kroz probleme uobičajene za njezine godine, mora se suočavati i s neodgovorenim pitanjima puno većih razmjera. Iz stranice u stranicu čitatelj prati njezino sazrijevanje, mijene i spoznaje koje utječu na razvoj njezina karaktera. Privikavanje na slobodu, suočavanje sa smrću, različitim kulturama, teškim i opasnim stanjem u državi, sa činjenicom da su roditelji često daleko od savršenstva, prihvaćanje odgovornosti te, konačno, zaljubljivanje, samo su neke od tih komponenti koje su opisane suosjećajno i, što je najbolje od svega, nimalo banalno. Kambilina zapažanja su zapravo ta koja nas vode kroz radnju i pripremaju za obrate koji će tek uslijediti.

Zapravo, u neku ruku, Purpurni hibiskus govori o borbi i ispreplitanju dvaju svjetova, pravih i krivih vrijednosti. Na primjer, dvije obitelji, Ifeomina i Eugeneova, postavljene su u više nego očit kontrastni odnos; odgoj oca obitelji Achike je strog, konzervativan i patrijarhalan, usmjeren na religioznu formu i određen preciznim pravilima. Ifeoma je pak samohrana majka, pomalo feministički nastrojena i uporna u želji da svojoj djeci omogući slobodu u odlukama te mogućnost da misle vlastitom glavom iako im ne može priuštiti dovoljno dobro materijalno stanje, što je u potpunoj opreci s totalitarizmom njena brata. Ona “podiže prečku, povisuje očekivanja”. Još jedna tankoćutna kritika skrivena je i u suprotnosti između dvojice svećenika, oca Benedicta i oca Amadija, odnosno uštogljene licemjernosti i formalnosti jednoga te životne radosti, istinske vjere i razumijevanja ovoga drugoga.

Kroz ovaj poetski, ali jednostavan portret svih patnji i ljepota jedne zemlje i obitelji, također se ističu i vrlo vješto provučeni socijalni motivi koji upućuju na političku zavrzlamu i izgubljeno, kaotično stanje u kojem se jedna država našla u trenutku zbivanja radnje. Siromaštvo i patnja nigerijskog naroda provlače se gotovo između redaka ostavljajući upečatljive slike u čitateljevoj svijesti.

Zahvaljujući svemu navedenom, Purpurni hibiskus se pokazao kao nepretenciozno djelo senzibilne ljepote, dovoljno pitko da natjera prosječnog čitatelja na brzo okretanje stranica i dovoljno slikovito i humano da mu još neko vrijeme ostane u ugodnom sjećanju.