Afrika je opet u modi

Aleksandrija se, opće je mišljenje, još jednom uspjela izdići iz provincijalizma u koji je dugo padala. Mnogi pritom najprije pomisle na slavnu knjižnicu starog svijeta i svjetionik koji od nekog doba više nije trebao velikim plovnim transporterima: svijet sa svojim brodovljem otplovio je u druga, veća mora. Svijet koji se proteklih godina i desetljeća uspješno premještao na nova, “važnija” (vjerojatno profitabilno zanimljivija) područja u novije se vrijeme počeo vraćati Aleksandriji ili sebi: grad u kojemu se razlike Egipta osjećaju možda u najvećem rasponu, iako je upitno je li baš to mjesto u kojem treba tražiti sliku zemlje kojoj pripada. Ili koju je prerastao. Ako je ipak ukupnost i raznolikost te slike, može to zahvaliti – kao i obično u takvim slučajevima – susretu neposredne prošlosti i budućnosti koja već stiže te jednom iznimnom gradonačelniku koji je shvatio susret svjetova čiju mu je komunalnu opstojnost servisirati. U Aleksandriji to znači da nećete odoljeti usporedbi vrhunski uređenih parkova gdje cvjetni sunčani satovi pokazuju vrijeme i malih prljavih uličica u kojima kao da nitko ni ne gleda na satove ako oni ne kasne barem poneko stoljeće.

Pogled ispod vela

Marke globalne prepoznatljivosti iznad trgovina i bazar u ulici koju neupitno možemo smatrati pripadajućom središtu grada, pokazuju sve svjetove koji se njome mimoilaze. Skupine vojnika ne pokazuju oduševljenje strancima koji žele prijeći ulicu nasuprot spomeniku iz Dioklecijanova vremena, hrleći u obližnju trgovinu, jer domaći ljudi u njoj izgledaju pomalo mračno, a kola koja voze prljavom ulicom uglavnom se ne zaustavljaju. Iza dugog zida sa samo jednim ulazom jedno je od mjesnih groblja i skupine muškaraca noseći mrtvace probijaju se između automobila i štandova pretrpanih svim i svačim. Među prodavačima mnogo je žena u maramama – zakon određuje da žene koje rade bilo kakav javni posao ne smiju imati pokrivena lica. Pokrivena lica jako smetaju i pušačicama nargile u hotelskom baru, koje su u stanju satima ostati pokraj omiljene ovisnosti dok im dim traži put u prorezu za oči. Oko nargile za istim stolom okupljaju se žene bez obzira na dobne razlike, pa za istim stolom možete vidjeti pankericu i stariju ženu u marami.

Nakon Aleksandrije, zaposlene žene prava su rijetkost. One bez marama ili su Koptkinje ili strankinje. Sudim to prema ženama koje su bile svatovski gosti na nekoliko vjenčanja održanih u hotelu u kojem sam boravila. Sve je Koptkinje krasio slap guste smeđe kose, pa sam u jednom trenutku pomislila kako su možda izašle s perikama. Nisu. O tome koliko zemlja sa skoro sedamdeset milijuna stanovnika ima Kopta ovisi tko vam o tome govori: jedan Kopt nas uvjerava da ih je 11 milijuna. Službene statistike govore šest do osam posto. Ima neke nestašnosti zaostale iz mladosti civilizacije u zemljama koje ne uspijevaju prebrojati svoje stanovnike.

Prometni kaos, plantaže i smeće

Kažu da gradonačelnik Aleksandrije predstavlja osobu koju svaki grad može poželjeti, a radne navike sastoje se od jednog sata u uredu i cjelodnevnog hodanja gradom i razgovora s građanima. Možda je u njegovim nastojanjima donekle moguće prepoznati prometni red u mijenjanju nasljeđa: za razliku od Kaira, vozači i suvozači u automobilima vezani su na sjedištima, poštuju semafore i ne leže na trubi, iako je povremeno provjere da bi bili sigurni kako nije nestala. Pri tome se hvale kako u sedamdeset posto prometnih prekršaja u gradu sudjeluju vozila s kairskim registracijama. Zbog toga prijelaz ulice nije pitanje posebne sreće i vještine, za razliku od glavnoga grada gdje se u prometu nađete zajedno s bezbrojnim prastarim automobilima, mnoštvom malih prljavih autobusa za gradsku vožnju, magarcem koji vuče kola s voćem i konjima najčešće upregnutim u dvokolice. Semafore u Kairu ne treba gledati ni informativno, a prometnog policajca možete samo s bijesom ili sažaljenjem.

Otvaranje veličanstvene knjižnice u Aleksandriji, kao sjećanje na takoreći mitsku knjižnicu starog vijeka, bio je i simbolični povratak toga grada na kartu relevantnih mjesta koja na neki način znače i određenu sudbinu, prepoznatljivi po svom nasljeđu i ponovo pronađenoj vertikali. Uz središte koje danas pohranjuje golem broj knjiga, ona osim čitatelja privlači i mnoge znatiželjnike, pa je bitan dodatak turističkoj karti grada. Onima koje zanima i nešto više od njezinih zidova dostupne su stalne i povremene izložbe od starih rukopisa i tehničke izložbe tiskarstva do izložbi posvećenih suvremenim egipatskim umjetnicima.

S trga, između dviju zgrada (što zajedno čine kompleks knjižnice), na kojem vas dočekuje Aleksandar Makedonski i trajna izložba moderne skulpture na otvorenom (manje izdanje onog što je zaživjelo u, primjerice, Dresdenu), pogled na Mediteran više je od sadašnjosti. Mirno more i modro nebo uvijek su bili izazov da se stigne do horizonta ne bi li se vidjelo dalje.

S Kairom Aleksandriju povezuje autocesta od tri traka, ali je ona treća uglavnom pod udarom pustinjskog pijeska, pa je vjerojatno s vremena na vrijeme treba otkrivati. Cjelim putem navodnjavane plantaže palmi, pamuka, farme konja, kuće-hacijende i vulkanizeri u sklepanim radionicama o čijoj namjeni govore samo brojne gume u njihovu okolišu. Uz benzinske crpke (litra benzina – manje od kune) restorani puni muha. Na krovu jednog od njih dva ventilatora. Obična. Rade. Što rade zna samo onaj tko ih je tamo postavio.

Ventilatori na krovu pod plavim nebom jednako su začudni kao i smeće na terasama višekatnica koje promatrate prolazeći nekim od gradskih nadvožnjaka. Nerijetke straćare na tim terasama zasigurno su rezultat nečije bijede, ali smeće je na terase netko trebao donijeti. Zar nije bilo lakše spusti se s tim teretom do prizemlja? Iako i prizemlja u velikom dijelu grada pate od iste bolesti.

Izrabljivanje djece kao turistička atrakcija

U Egiptu nisu upitni samo predmeti nego i zanimanja. Čovjek koji pomalo mete pustinjski pijesak, a pomalo prosi jednako vas začudi kao i prethodnica sobara u hotelu čiji se posao sastoji u pitanju Kad ćete izići iz sobe?, a onda odgovor zabilježi na papir. Cijela vojska (doslovno i preneseno) zaposlena je na brojnim punktovima i prolazima-detektorima, što vam uz pregled torbice spada u najčešću dnevnu radnju. Tamo gdje toga nema, barem jedan od uposlenika neke od brojnih vrsta policije za ovo i ono (konobar, prodavač ili netko treći) promatrač je svih nazočnih u prostoru.

Priče o izrabljivanju djece u radu na tepisima ne samo da su postojeće nego su i dio turističke ponude, a pripadaju obilasku kao i piramide, sfinga, proizvodnja papirusa, parfema... Iz ponude je izuzeta proizvodnja platna jer je u dijelu grada u kojem stranci nisu rado viđeni. Sugerirano nam je da tu antipatiju ne testiramo ni u vlastitu izboru zanimljivih mjesta.

Zasigurno je zapošljavanjem na stvarnim i izmišljenim radnim mjestima donekle riješen minimalni socijalni status dijela pučanstva, ali brojne mjere osiguranja svjedoče i o strahu vlasti pred problemima terorizma. Glavna privredna grana turizam uzdrmana je ljetnim napadima na Šarm el Šeik, a glavni vanjskotrgovinski partner Egipta – SAD – podjednako ne usrećuje one koji bi strance rastjerali iz popularnih ljetovališta.

Uvijek mi je nelagodno u zemljama u kojima me domaćini čuvaju od sebe samih. Čuvaju me što sam strankinja, a to ponekad znači bjelkinja, ili Europljanka, ili katolkinja, ili žensko ili sve to zajedno… Nelagodno je i domaćinima, jer čuvanje je skupo. Mi smo tamo jer ostavljamo novac. Egipatski predsjednik Mubarak svojom ih politikom raspoređuje, od čega njegov narod nije pretjerano sretan. Goleme policijske i vojne snage na ulicama upozoravaju na strah. Al Qaidini teroristički napadi kao i podaci o spriječenim atentatima govore o tome da strah nije izmišljen. Nakon četvrtstoljetne vladavine ovog je rujna prvi put novi/stari predsjednik izabran nadmoćnom većinom na demokratskim izborima. Usprkos tome, Mubarak (čije vam se slike smiju sa svih strana ma gdje se našli) u nezavidnoj je situaciji: trebao bi naći dobar i uspješan put vladanja između ojačanog islamskog fundamentalizma i poziva opozicije da ispuni predizborna obećanja o razvoju demokracije u Egiptu.

Kongres u velebnom centru

Kongresni centar u Kairu velebno je zdanje kakva su rijetka i u Europi, okruženo njegovanim parkom i tratinama na kojima su prigodom otvorenja 13. svjetskog psihijatrijskog kongresa tradicionalni plesači izvodili ponešto stilizirane plesove. Dijelove istih u muškoj izvedbi moglo se vidjeti i na brodu na Nilu kao prethodnicu trbušnih plesačica. Ukupni spektakl nije mogao prikriti nedostatak žena u paradi. Za razliku od otvorenja, psihijatrice iz muslimanskih zemalja bile su zastupljene u velikom broju u radu kongresa, a religija u suodnosu s psihijatrijom bila je jedna od prevladavajućih tema na skupu.

Od 10. do 15. rujna uz četiri plenarne sjednice prema prijavama trebalo je biti održano (netko uvijek izostane) 282 referata, 86 radionica, brojne videoprezentacije, izložbe postera, štandovi proizvođača lijekova. Odsutnost američkih proizvođača na izložbenim štandovima zasigurno je bila još jedan svjedok straha.

Veliku nagradu Jean Delay (dodjeljuje se svake treće godine) za skrb i razumijevanje, poboljšanje digniteta i ljudskih prava psihijatrijskih bolesnika dobio je Otto W. Steenfeldt-Foss iz Osla za rad Pacijent i ljudska prava u svjetlu biopsihosocijalnog napretka u psihijatriji. Nagrada nosi ime poznatog pariškog liječnika i profesora koji je u svom gradu pedesetih godina organizirao prvi svjetski psihijatrijski kongres i postao prvi predsjednik Svjetske psihijatrijske organizacije. Početkom četrdesetih uveo je encefalografiju u liječenje u Francuskoj. Baveći se psihozama prvi je 1952. primijenio lijek u njihovu liječenju, što je bio put za napuštanje dotadašnje bezdušne prakse u liječenju psihoza. Umro je 1987. godine.

Uz brojne knjige, brošure, indekse, sažetke, plakate i letke na Kongresu je, između ostalog, predstavljen Atlas o budućnosti mentalnog zdravlja djece u produkciji Svjetske zdravstvene organizacije, Svjetskog udruženja psihijatara i Međunarodnog udruženja za dječju i adolescentnu psihijatriju i pridodane profesije. Atlas predstavlja sadašnju sliku i prijedloge za budućnost, a predviđa brojna istraživanja o mentalnom zdravlju djece posebice kroz likovni medij i upitnike primjerene dječjem uzrastu. Autori hrvatskog dijela projekta su Vlasta Rudan i Ivan Begovac.

Kongres je pokazao da je Afrika opet u modi. Danas se mnogi u svijetu osjećaju nelagodno zbog brojnih činjenica vezanih uz Afriku, ponajprije zbog gladnih i bolesnih. Taj je bogati kontinent devastiran eksploatacijom onih koji su ga dulje ili kraće vrijeme vrlo efikasno uništavali. Danas kad su mnoge zemlje u Africi na ekonomskom i zdravstvenom minimumu, kad su cijeli narodi osuđeni na smrt od gladi ili AIDS-a (da se i ne spominju krvavi sukobi), u modi je pogled u Afriku: znanstveni, humanitarni, izletnički… Činjenica je da su statističke podatke o teškom stanju (ponajprije u području mentalnog zdravlja, ali i edukacije, ekonomije, ljudskih prava itd.) analizirali mahom stručnjaci iz ostatka svijeta, posebice onog njegova dijela koji nazivamo razvijenim, pokazuje da i kad prestane fizičko ropstvo ostaju prisutni tragovi koji bi lako mogli biti iskorišteni za mentalno ropstvo.

Upoznavanje tradicionalnih zajednica

Među temama o kojima se moglo informirati na kongresu bio je golem raspon od upoznavanja transkulturnih istraživanja, istraživanja tradicionalnih zajednica kroz određene segmente, seksa kod posebnih skupina (primjerice paraplegičara ili žena s vaginizmom – bolešću pripisanom ženama srednje klase i rigidnog odgoja), bolesti vezanih uz lijekove, psihijatrije i religijskih aspekata bolesti (Odnos psihijatrije i islama, Mentalno zdravlje žena u muslimanskom svijetu – istraživanje psihijatara iz New Yorka provedeno u Tunisu) do kulture i duhovnosti u mentalnom svijetu ili obrazovanja profesionalaca za brigu o mentalnom zdravlju u 21. stoljeću.

Među “zvijezdama” kongresa našao se i fizičar nobelovac Ahmed H. Zewail, podrijetlom Egipćanin, koji je održao predavanje o premještanju zanimanja s istraživanja makrokozmosa na mikrokozmos (zakonitosti koje vrijede u mikrosvijetu, npr. promjene na atomima i molekulama vrijede i za makrosvijet).

Nekoliko afričkih tema

Razvoj mentalnog zdravlja u zajednici na jugu Afrike; autori: Mirjam Geelinds, Johan M. Havenaar, Amsterdam, Nizozemska

Kroz prošla desetljeća mentalno zdravlje na jugu Afrike doživjelo je mnoge revizije, odnosno promjene izvora da bi se izbjegla razlika u urbanim i ruralnim regijama, redukcija broja kreveta i razvoj primarne njege u mentalnom zdravlju. Studija je upotrijebila dvije faze promatranja problema: prvo je istraživanje provedeno u urbanom dijelu u gradu Khayelitsh u, a drugo u ruralnom području Agincourt u sjevernoj provinciji Južnoafričke Republike.

Slučajni uzorci dobiveni su u lokalnoj zajednici, od pacijenata koji su liječeni na različite načine: u klinici primarne zaštite, na tradicionalan način iscjeljenja i u psihijatrijskim klinikama. Rezultati pokazuju značajnu razinu mentalnih problema u zajednici, posebice među onima koji su sami zatražili pomoć. Analizirane su financijske prepreke i s obzirom na njih razlike između onih koji su upotrijebili zapadne načine liječenja ili tradicionalne usluge.

Depresija u Africi i afričkoj dijaspori – istraživanje u tijeku; autor Oye Gureje, Sveučilište u Ibadanu, Nigerija

Svjetska zdravstvena organizacija postavila je projekt s pitanjem iz područja kulturalne psihijatrije: do koje mjere kultura prikriva pojavu depresivnih simptoma i kakve su socijalne varijacije kod depresije?

Istraživanje se provodi u Nigeriji, na jugu Afrike i u SAD-u. Preko dijagnostičkog intervjua (Composit international dijagnostic interview), napravljenog i primijenjenog temeljem DSM4 kriterija istražuju se i kompariraju rezultati svakog od tri spomenuta društva. Analiza uzima u obzir godine, spol, bračno stanje i edukaciju ispitanika. Posebno se istražuju oni kod kojih je dijagnosticirana depresija preko upitnika. Gdje je to bilo moguće analizirala se srž odnosa osoba iz Afrike, npr. s drugim rasnim/kulturnim grupama unutar samog društva. Tako se, primjerice, u Americi uspoređivalo afričke crnce s crncima karipskog porijekla te s bijelcima. U južnoj Africi crnci su uspoređivani s bijelcima, crvenokošcima i azijskim Indijcima.

Psihijatrija i religijski aspekti

Psihijatrica iz Utrechta govorila je o činjenici da se nizozemsko društvo u novije vrijeme sve više susreće s novim pojavama, a jedna od njih su i nove religije u društvu koje lagano “useljavaju” i u psihijatrijske sobe. Govoreći o utjecaju islama na psihičko zdravlje žene konstatirala je kako religija može biti izvor konflikta, pomoć pri liječenju, ali i izvor ambivalencije, posebice u vrijeme velikih blagdana.

Nekoliko psihijatara iz Tuzle (Izet Pajević, Mevludin Hasanović i Osman Sinanović) oglasilo se posterom o temi Uloga religioznosti u socijalnom i emocionalnom razvoju u vrijeme adolescencije. Naslanjajući se na citat Posljednjih godina počinje razvoj uključivanja u religijske i spiritualne dimenzije života (Lukoff, 1995.), konstatiraju da su profesionalci mentalnog zdravlja “svjesni potrebe uključivanja pacijentovih religioznih i duhovnih vjerovanja u planove liječenja i pomoći pri mentalnom zdravlju”. U tom duhu rezultati njihovih istraživanja (provedenih na 240 ispitanika) upućuju na suprotnu korelaciju između religioznosti i delinkvencije. Delinkventni adolescent pokazuje izraziti nedostatak religioznog odgoja i značajni defekt temeljnih pripadajućih iskustava. To je izraženije u području povjerenja, osjećaja života, pesimističnih i submisivnih stajališta prema životu. Reaktivna agresivnost značajno je povećana u skupini onih koji manje vjeruju. Razlog tomu je u činjenici da ne uspijevaju agresiju neutralizirati sublimirajućim procesom u neutralnu energiju i na taj je način pretvoriti u socijalno prihvatljivo ponašanje (povjerenje u drugog i prilagođeno socijalno ponašanje). Kod ljudi s jače izraženom religioznošću neuroze, depresije, iritabilnost i nestabilnost se manje izražavaju, a negativna mentalna energija neutralizira se na efikasniji način kroz religiju. Zaključeno je da adolescenti pozitivno reagiraju emocionalnom stabilnošću u vrijeme adolescencije ako u obitelji imaju religiozni utjecaj!

Utjecaj kršćanstva u psihijatriji – tema je Goffa Reda Bartoccija iz Rima, koji istražuje diktat religije u različitim kulturnim kontekstima i utjecaj različitih parametara koji su prisutni u kulturnom kontekstu i duboko ukorijenjeni u religioznu pozadinu svakog čovjeka te njihovu povezanost s medicinskim stajalištima. Bartocci posebno pokazuje zanimanje za veze između religijskog integralizma i ekstremnih socijalnih fenomena (ratova, masovnih suicida itd.). Smatra da transnacionalni projekti koji poboljšavaju mentalno zdravlje moraju pokazati osjetljivost na religijske razlike, a vodiči za mentalno zdravlje moraju biti usklađeni s religijskim vjerovanjem.

Johan M. Havenaar s amsterdamskog Instituta za mentalno zdravlje pita se: Je li Bog prvi? Razmišljanja o ulozi koncepta Boga i koncepta sebstva u eri neuroznanosti. Konstatirajući da je, možda, religija glavna osobina ljudske vrste od njezina najranijeg razvoja, Havenaar se vraća u povijest u kojoj se čovjek postupno razvijao od animizma kroz politeizam prema monoteizmu i konačno prema ateizmu ili agnosticizmu. Ta razvojna crta ima svoju paralelu u individualističkom konceptu sebstva (selfa). Središnji element svih religija u smislu je postojanja Boga koji nas promatra, a istodobno skriva svoju nazočnost u realnom. U prošlom stoljeću lingvist De Saussure i psihoanalitičar Lacan naglasili su važnost postojanja trećeg (vanjskog) odnosno trojstva u simboličkom jeziku koji određuje našu kulturu. To je vrlo slično najnovijim neuroznanstvenim hipotezama (Edelman) koje naglašavaju trojni reprezentativni proces kao npr.: opservacija promatrača može biti bitna za razvoj svjesnog na način kako je (svjesnost) poznajemo. Prema Crowu, mogućnost prihvaćanja te drugostupanjske faze anatomski se temelji na lijevo-desnoj asimetriji mozga. Ta asimetrija jedinstvena je kod ljudi i može biti genetski povezana s našom mogućnošću uporabe jezika. Gubitak ili loša funkcija asimetrije mozga može imati ulogu u razvoju shizofrenije. Temeljem tih paralela zamišljeno se može sugerirati da asimetrija mozga može dovesti do svjesnosti promatrača zbog promatrača. To može stimulirati religijsku svijest i može biti nedvojbeno povezano s razvojem koncepta sebstva kako ga znamo.

Napad mitskog majmuna

Živimo u pojačanom glavožderačkom svijetu (sinonim za psihoanalitičara) koji se brzo reducira i pretvara u globalno selo. Lakoća putovanja, istraživanja i migracije rezultirali su povećanom familijarnošću i interesom za druga društva, kulture, religije i filozofije. Razlike među zemljama mogu se, primjerice, pratiti od razlika u osobnosti do razlika u društvenoj organizaciji, mentalnim bolestima i liječenju. Svjetska zdravstvena organizacija kroz uključenja u različite kulture, kulturnu antropologiju i transkulturnu psihijatriju stvorila je filozofiju te svjetske organizacije o čemu je u referatu Manifestacija mentalnih bolesti u tradicionalnim društvima – Indija govorio Stish Malik iz New Delhija.

Njegov sunarodnjak Jitendra K. Trivedi s Medicinskog fakulteta u Lucki Naw dao je Pregled najčešćih mentalnih bolesti u Indiji. Naime, Indija s milijardu stanovnika ima teškoća u primjeni mentalnog zdravlja. Prevalencija shizofrenije (učestalost među psihijatrijskim bolestima) je dva do tri posto na 1000 bolesnika, što je zabrinjavajuće. Shizofrenija predstavlja ozbiljni problem u cijelom svijetu, bolest je visoke prevalencije, niske incidencije (učestalost među kompletnim stanovništvom) i visokog oštećenja. U Indiji prevalencija varira između 1,5 do 2,5 na 1000, prevalencija bipolarnih bolesti (manično-depresivne psihoze) je vrlo slična zapadnoj populaciji, a akutne i prolazne psihotične epizode u Indiji su najčešće. Prevalencija adikcije (bolesti ovisnosti) varira i u ruralnim i urbanim sredinama (najčešće se odnosi na duhan, alkohol i kanabis).

Posebne endemske psihijatrijske bolesti su monkey-man i Jama massjid sindrom koji se javlja kod žena i predstavljen je posebnim psihosomatskim sindromima. Monkey-man manifestirao se tako da su liječnicima dolazili ljudi s povredama i pričom da ih je napao majmun. Bolest je bila toliko učestala da su izdvojena sredstva za njezino istraživanje. Pokazalo se da je riječ o mitskom majmunu, a karakteristika bolesti bila je samoozljeđivanje.

Aman-pjesme

Tragične pjesme kavanskih pjevačica, zvane aman-pjesme, postale su popularne krajem 19. stoljeća u Egejskoj regiji. Levent Küey sa Sveučilišta u Istanbulu istraživao je Aman-pjesme iz Egeja i povratni depresivni osjećaj ženskog življenja. Ženska tuga i tragični karakter pjesama simbolizira se kroz riječ aman u značenju samilost. Osjećaj tuge i razočarenja, bijes i mržnja prema sudbini, mizeriji života i druge opće teme pjevaju se u tim pjesmama na dirljiv, nježni način.

Poznato je da su depresivne bolesti češće kod žena nego kod muškaraca, a žene češće traže profesionalnu pomoć od muškaraca. Te dvije činjenice dovode do razlika u spolovima pri dijagnozi depresivnih poremećaja, a to stvara izazov liječenju žena. Diferencijalna dijagnoza između tuge, depresivnih karakternih crta, kronične blage forme depresije i adaptacijskih poremećaja s depresivnim simptomima, ponovljenim kratkim depresivnim epizodama i veliki depresivni poremećaji kod žena postaju važni kliničarima. Tuga je osjećaj koji se vezuje za iskustvo odvajanja koje žene vrlo često pokazuju biopsihološki i psihosocijalno. Istodobno žalovanje može ženu odvući u depresiju, iako tuga sama po sebi nije klinički sindrom koji bi tretirali antidepresivima. Dok se život muškarca može smatrati pravocrtnim, crte života žene imaju ovalnu, cikličku liniju smatra Levent Küey. Načini izražavanja gubitka, žalovanje i rekonstrukcija vlastita identiteta nezaobilazni su, ponavljajući stil kod žena. Kroz iskustvo prve menstruacije, prvog spolnog odnosa, prve trudnoće, prvog abortusa, prvog djeteta i menopauze žena mora biofiziološki proći sve stadije gubitka, tuge i razdoblja ozdravljenja. Sve te promjene udružene sa svojim psihosocijalnim aspektima izvor su psihičkog rasta i prorada egzistencijalnih značenja biti i smrti.

U kliničkom ispitivanju depresija kod žena kliničar mora biti svjestan stadija u životnom ciklusu žene da ne pretjera s dijagnozom i medikacijom. Slušanje bluza Egeja, tragičnog, dirljivog, nježnog i tužnog osjećaja aman-pjesama pomaže kliničarima da bolje razumiju žene!