Agonija muha

Oni nikad neće slušati Henryja Rollinsa, a ja želim čuti snažniji vrisak, i dok sunce već tjednima prži do usijanja ove ulice i kuće, i premda se moje lice pretvorilo u zagorjelu pitu, iako pijan, u naslonjaču, ispod kaveza s papigom na stropu, i s mokrim ručnikom oko vrata, slomljen poput kakvog ostarjelog boksača, na korak do poraza, moja se, ako mogu tako reći, suvišnost, dovukla do ruba svijeta. Ja nisam obećavao i nisam bio dobar ni u čemu. Ono što sam bio, bio sam ljut i bio sam jadan – ponosna budala što je teško radila za malo meda – nesnalažljivi čovjek u svijetu koji se više nije obazirao na takve. Eto, tako sam tog jutra razmišljao o sebi, zavaljen u fotelju, a onda sam uzdahnuo, ustao, i dovukao se do prozora. Znoj mi je tekao niz leđa, kolovoz je bio okrutan kao ta takozvana tranzicija, prijelaz iz sivila u crnilo. Kakva je to bila drama! Muha je uletjela u mrežu i pokušavala se istrgnuti iz ljepljive zamke. Svakim trzajem bila je bliže smrti jer – on se već spuštao odnekud s neba – velik, moćan, neprijeporan i gladan. Brrr, smrt vreba odasvud i stiže nečujno i hrabro. Gledao sam agoniju muhe i njezin kraj. Pomislio sam kako je čovjek uistinu božansko biće – mogao sam je osloboditi, ali, eto, nisam. Dolje, na ulici, neki je čovjek čekao da se njegov zgrbljeni i drhtureći pas olakša. Još sam neko vrijeme zurio na ulicu, a onda sam se dovukao u kuhinju. Iako sam znao da je frižider prazan ipak sam ga otvorio. Zurio sam u hladno ništa, a godila mi je i svježina koja je strujala iz njega. Onda je zazvonio telefon. Mišo me pozvao na cugu i pljugu. Bio sam na godišnjem odmoru i ti su me dugi, dosadni dani, iscrpljivali – kad bih se probudio, odgledao bih Dobro jutro, Hrvatska, a poslije više nisam imao volje ni za što. Prije nego sam izišao morao sam Marlonu promijeniti vodu i sipati mu zrnjevlje u kadicu. Otvorio sam vratašca, a on je odmah doskakutao na drugi kraj prečke. E, ptico moja! Junačino! Kume!, tepao sam mu. Marlon se i taj put nakostriješio, sikćući na moje prste. Imao sam ga oko godinu dana, a nikako se nije mogao osloboditi straha od mene. Nisam znao zašto, jer nikad nisam ni podviknuo na njega, a kamoli urlao, nisam ga držao na propuhu, pazio sam da krletka ne bude na suncu, pokrivao sam ga krpom noću, čitao knjige i stripove na glas da ga ne plaši tišina, puštao mu one jeftine kompilacije klasične glazbe koje sam za sitne novce kupio u novom mega-dućanu u naselju. Kad se jednom prehladio, otišao sam veterinaru i vratio se doma s kapima protiv prehlade i vitaminima. Dobro, priznajem, znao sam često i dosta glasno slušati Rollins Band, Pankrte, Motorhead, Babies ili DOA. Da, znao sam i pušiti travu u sobi. Možda ga je, ipak, najviše plašilo kad sam vodio ljubav sa Sandrom jer ona je znala vikati kao da je koljem motornom pilom. To njezino, hm, ponašanje, išlo mi je na živce pa sam onda i ja vikao da prestane, a to ju je još više raspaljivalo. I tako, kad skupim love, odlučio sam nabaviti još jednog papagaja da Marlonu pravi društvo. Dok sam papirnatom maramicom brisao govna s dna, rekao sam mu da mi je savršeno jasno kako mu je teško živjeti sa mnom u tom neboderu na kraju grada, okružen sivilom drugih nebodera i nebom kojeg nije mogao vidjeti ni kad bih krletku objesio o kuku na lođi, zbog arhitekta koji je samo prvi kat zgrade u kojoj sam unajmio stan projektirao s lođama, a svi ostali stanovi imali su balkone. Hajde, Marlone, strpi se još malo dok ne uštedim tih četiristo kuna – poslao sam mu poljubac i zatvorio vratašca.

*

Opako je zasmrdilo.

 Mišo?

Sjedili smo na terasi ćevabdžinice preko puta Inine bijelo plave palače. Novozagrebačke su se limenke bljeskale na suncu, izgledale su kao kakvi gigantski tosteri, a spaljeni travnjaci oko njih, kao porazbacani prepečenci.

Prdnul sam.

Žvakao sam komad lepinje i ćevap.

Nije red.

Šori – promumljao je i ugurao u usta popriličan komad masne lepinje, a prošli zalogaj još nije ni prožvakao.

Mm… Doba je.

Mmh – složio sam se.

Sunce je tuklo s Jakuševca, kokakolin plastični suncobran iznad nas se topio. Topila su se i naša zbrčkana, podbuhla lica. Cijelu smo noć pušili i pili u stanu kod Konja, a onda, pred zoru, doklatarili smo se do kornera u Pruđu. Konj se tako uneredio da je ostao spavati na klupi. Rekao sam Miši – Šta sad, jebiga, ne ide mi se doma? Hoćemo do Dragice?

I tako smo završili u ćevabdžinici. Još nije bilo ni deset sati, a šoder je isijavao vrelinu. Promatrao sam žene, preko puta, kako su se hitro uspinjale bijelim stepenicama palače. I muškarce u odijelima i s aktovkama u rukama. Oni su grabili po dvije.

Nije mi išla klopa pa sam zapalio cigaretu.

Mišo, bumo sad po pivo?

Šad može.

Okrenuo sam se prema limenki i podignuo dva prsta. Eh, u školi ih nikad nisam dizao. Kad sam bio u školi. Obično sam bio iza, na košarkaškom igralištu. Zato s Mišom, evo, već dvije godine, lomim kičmu, noseći ormare i trosjede. Nedavno smo selili klavir. Jebem ti mater u pičku, kad se sjetim! Boljela su me leđa. Trgalo me u zglobovima. Kičma mi je bila komprimirana kao PEZ bomboni. Mislim da sam se smanjio.

Teta Dragica je donijela pivo.

Hoćeš Večernji?

Hvala, Dragica, neću, ne čita mi se.

Divna je to žena. Otpio sam gutljaj. Oprezno, ljuljao sam pivo u ustima. Dobro je, pasalo je.

Kaj ne buš više? – pitao me požderuh.

Ne.

Gurnuo sam tanjur na njegovu stranu stola.

Mišo, mislim da bum dal otkaz.

Mišo je klimnuo glavom.

Šutra bu bolje, štrpi še do šutra.

Kaj bu bolje, jebote?

Šve – izvalio je, onako, skroz ravnodušno. On je i inače njegovao zen pristup životu.

Glup si ko kurac.

Šori.

Samo sam odmahnuo rukom i okrenuo se prema kamionima iz kojih su izlazili sneni šoferi raskuštranih kosa. Svi su redom nosili sportske gaće. Posjedali su za stolove.

Zijevali su. Prolazili prstima kroz masne lasi. Češkali su međunožja. Jedan je glasno prdnuo. Onda se grohotom smijao. Na suncu su zabljesnuli savršeno oblikovani i bijeli umjetni zubi. Jedan je izvadio teglu ajvara iz crveno-zelene vrećice koncerna Konzum.

Gle ih, profesionalci! – rekao sam, udivljeno.

Mišo je progutao zadnji zalogaj. Vidio sam kuglu kako mu klizi grlom. Onda je otpio pivo i snažno je podrignuo. Na koncu je kresnuo Zipom i zapalio cigaretu. Otpuhnuo je dim koji se zaustavio ispod suncobrana, ono, kao da ga je netko nacrtao. Odjednom sam se sjetio pjesme od, čini mi se, Meri Cetinić. One pjesme što ima samo refren ali je jako dobra stvar; Mooore, mooore, mooore, mooore, o moooreee! Pomislio sam kako bih rado sjeo u jedan od tih kamiona i otišao na more.

Mišo, da pitam likove da nas odfuraju na more? Ziher neko od njih ima rutu do mora.

Mišo me pogledao, onda je uzeo zraka, i, na koncu, zakucao je hračak u šoder.

Kaj ja znam, pitaj. Ja imam love za dva, tri dana. Ono, uz paštete i pivo iz dućana.

Pa, to sam i mislil. Malo se opacamo, osunčamo i rikverc.

Okej, pitaj ih.

Ustao sam i prišao njihovom stolu.

Oprostite, je’l netko od vas možda vozi do mora?

Ja vozim za Begeš – rekao je prvi.

Ja za Tuzlu – promumljao je drugi, zijevajući.

Treći je šutio. Četvrti se uopće nije obazirao.

Ja vozim za Zadar. Jel vam paše? – upitao me onaj koji je imao taj ajvar.

Ma, da bi reč rekel! – oduševljeno sam viknuo. – Kad krećete, majstore?

Odmah.

Dajte, gazda, molim vas, pričekaj deset minuta. Samo da skoknemo doma po kupaće.

Koji će vam kurac kupaće? Imate u Zadru na pjaci jeftino za kupit.

Ma, evo nas natrag za deset minuta, šefe, taman kad završite s ćevapima.

Tip je teško uzdahnuo.

Ajde, al’ deset minuta!

Ma, eno naše zgrade – pokazao sam rukom prema zgradi – Eno, moj prozor.

Dobričina se zapiljio u prozore, ali tih prozora je bilo nekoliko stotina.

Dobro, dobro, ajde momci, požurite.

Platio sam ćevape i pivo, a onda smo se zatrčali preko šljunka i široke ceste. Dizalo mi se na riganje. Vozači su nam trubili. Naginjali se kroz prozore i psovali nam majke. Kad sam bio na korak do rinzola, začuo sam grozomorno cviljenje kotača. Udarac nije bio jak, ali ipak sam se našao na leđima. Starac u crvenom jugiću razrogačenih je očiju buljio u mene. Ustao sam i rekao Miši da mi nije ništa. Uletjeli smo u zgradu. Mišo je ostao čekati lift, a ja sam već grabio stepenicama. Gušila me zaduha. Otključao sam stan. Uletio u sobu. Zatvorio prozor. U hodniku je još uvijek grozno zaudaralo. To sam se dan prije posrao ali nestalo je vode. Potego sam lanac. Pa, koji je ovo drek! Četkom sam sastrugao na suho to skoreno govno. Onda sam uletio u sobu. Iz vufera sam izvadio vrećicu s travom, a iz ladice komode tristo kuna. Zgrabio sam ruksak i pobacao unutra nekoliko majica i kupaće.

*

Stajao sam ispred zgrade, držeći krletku u jednoj, i ruksak u drugoj ruci. Zurio sam prema kamionskom stajalištu i psovao Mišu koji nikako da siđe. Zatim sam pozvonio na portafon, ali, čulo se samo nekakvo grgoljenje. Zapeklo je pa sam otišao sjesti na klupu u hladu hrastove krošnje. Odigao sam krpu, a Marlon se, drhtureći, skutrio na dnu krletke. Zatim sam pogledao koliko novaca imam na računu – nisam imao dovoljno za poziv pa sam Miši poslao sms. Dok sam čekao odgovor, vidio sam kamione koji su kretali sa stajališta. Parkiralište se uskoro ispraznilo i sve oko mene je utihnulo u omari jednog običnog zagrebačkog kolovoškog dana. Odgovor nije stigao. Zurio sam u kamione koji su polako nestajali u vreloj asfaltnoj izmaglici Avenije Večeslava Holjevca. Zapalio sam cigaretu i zurio u svoj prozor. Zaključio sam da bih trebao oprati zavjese. Zatim sam bacio cigaretu u sasušenu travu i vratio se u stan.

Dugo je zvonilo i baš kad sam odlučio spustiti slušalicu Mišo se javio slomljenim, pospanim glasom. Pa, di si, kaj se desilo? Teško je uzdahnuo i rekao da mu se zacrnilo pred očima kad je otključavao vrata stana i da se skljokao na pod u predsoblju, ostavši neko vrijeme bez svijesti. Nemoj me jebat!, zaprepašteno sam uzviknuo. Čuj, idem sad leći – promumljao je. Da dođem do tebe, Mišo? Ha? Čuj, idem do dućana po vodu. Pasat će ti hladna, svježa voda. Pa, došla je voda, čovječe, ne treba, dobro sam, ali… idem odspavat. Sutra se čujemo. Okej, amigo, neću te gnjavit, ajde onda, čujemo se. Odmah sam otišao pustiti vodu. Dobro sam očetkao školjku i još sam nekoliko puta puštao vodu da isperem smrad. Zatim sam se skinuo i zavukao se u kadu. Kad sam prekoračio rub kade presjeklo me u koljenu koje je bilo, tek sam tada shvatio, natečeno i poplavjelo. Istuširavši se, ovlaš sam se obrisao i otišao u sobu. Pročeprkao sam po ladicama komode i baš sam se obradovao kad sam ugledao do pola punu tubu mentol gela kojeg mi je Sandra znala, prvo me dobro izmasiravši, utrljati u bolna leđa. Namazavši otečeno koljeno, doskakutao sam do ormara i izvukao šal s dna. Svezao sam ga oko noge, legao i zaklopio oči.

*

Vreća je bila tako teška da sam je jedva dovukao do vrata lifta.

Nisam znao što se to u posljednje vrijeme dešavalo sa mnom; noćima ne bih spavao, bio sam umoran i depresivan, a onda bih živnuo i smijao se svakoj budalaštini na programu televizije, pa bi opet planuo zbog neke sitnice, poskakujući na lijevoj nozi, protezom bi razbijao stvari po stanu, onda bi bio potišten pa bih se opako napio, golubovima bi ostavljao smrvljeni kruh na balkonu, nosio mlijeko mačkama u parku preko puta moje zgrade. Slijedeći sam dan zračnicom gađao golubove i sipao mišomor u hranu za mačke. Mrzio sam sve što sam vidio.

Ali, nevjerojatno je kako sam dobro podnio amputaciju. Liječnici su govorili da sam jak duhom i uistinu me sve skupa nije slomilo; rehabilitacija, to što me napustila Sandra, samoća i jezoviti snovi, uzimanje mjere za protezu. No, nakon tri godine sve se stubokom promijenilo. Otprije mjesec dana postao sam grozan već i sebi samome.

Lift se zaustavio. Otvorio sam vrata, pridržao ih protezom i uvukao se unutra, povukavši vreću za sobom. Iz rupe pri vrhu širio se grozan smrad. Nos sam ugurao u rever kaputa.

Napokon sam se našao u prizemlju. Objema sam rukama zgrabio vreću i vukao je kroz hodnik sve do odškrinutih ulaznih vrata. Onda sam čučnuo, prebacio vreću preko leđa i, jedva nekako, ustao.

Do smetlarnika je trebalo prijeći nekoliko metara i dok sam pogureno koračao malo se krvi slilo iz rupe na vreći niz vrat mi i kaput. Na svjetlosti ulične lampe zaleđena se kvaka bljeskala na vratima smetlarnika. Bilo je tri ujutro i nijedan prozor na zgradama nije bio osvijetljen.

Naslonio sam se na vrata i našao se u mraku prostorije. Vrata su se zatvorila za mnom. Ispustio sam vreću na pod. Ruke su mi utrnule.

Nisam se iznenadio kad sam plamenom obasjao polomljeni prekidač na zidu. Pička vam materina huliganska!, opsovao sam i prišao kontejneru. Odgurnuo sam poklopac i – razjapio usta.

Uglavljena između dviju crnih vreća, u položaju fetusa, ležala je djevojka. Nije mogla imati više od dvadeset. Suknja joj se bila povukla do kukova. Ruke su mi zadrhtale i plamen upaljača se ugasio.

Onda sam zakoračio unatrag, spotaknuo se protezom o vreću na podu i pao preko nje na leđa. Čuo sam kako je upaljač udario o zid i stropoštao se na pod.

Skočio sam na živu nogu i stao škiljiti prema tom mjestu. Oprezno sam zakoraknuo, ispruživši obje ruke. Čučnuo sam i počeo milovati hladan beton sve dok upaljač nisam osjetio pod prstima. Zgrabio sam ga i ustao.

Prišao sam kontejneru i obasjao joj lice. Nisam vidio krv niti ranu. Kurac mi se digao kad sam se zapiljio u njezina bijela bedra. Položio sam ruku na grudi ne bih li doznao da li djevojka diše. Onda sam njezinu ruku povukao u stranu i zavukao svoju pod grudnjak.

Počeo sam joj mijesiti sise. U tom mi trenutku više i nije bilo briga je li živa ili nije. Ako je i bila mrtva, smrt je nastupila neposredno prije nego sam je našao. Pomislio sam kako se opet, ako je i živa, ionako neće ničega sjećati. Uzbudio sam se i zaključio kako ovakvu priliku čovjek ne bi smio propustiti.

Ruke sam zavukao ispod nje i uzeo je u naručje.

Iz vreće se u tom trenutku iskobeljao bijeli golub. Bio je ošamućen i nije mogao poletjeti nego je samo veslao ukrug po betonu.

Dovukao sam se do vrata, otvorio ih, vratio se do goluba i šutnuo ga napolje.

Izašao sam na ulicu. Cestom je fijukao vjetar i bacao mi preko lica pramenove djevojčine kose.

Dovukao sam se do lifta i ušao.

Kad se zaustavio na mome katu, tiho sam izišao, pritisnuo dugme PRIZ i dogegao se do svoga stana. Odnio sam je u sobu i polegao na kauč.

Upalio sam lampu na komodi. Navukao zastore. Sjeo sam u naslonjač i malo odmorio. Onda sam otišao u kuhinju, uzeo pivo iz frižidera, zapalio cigaretu i vratio se u sobu.

Zanimalo me kakve su joj oči boje. Jesu li plave, smeđe, zelene? Volio bih da su zelene. Sa ženom nisam spavao otkako mi je amputirana noga. Sjeo sam natrag u naslonjač i gledao je. Bila je uistinu lijepa. Ma, možda nije imala ni dvadeset.

Onda sam zaključio da bih je trebao okupati. Jadnica se dobrano smrzla i topla bi joj kupka godila. Napunio sam kadu vrućom vodom i bacio unutra šaku mirisne soli. Kako sam bio sretan!

Pažljivo sam je uronio u vodu. Dugo sam je i nježno sapunao. Sprao sam sa svoga vrata i tu skorenu golublju krv. Onda sam ispustio vodu, isprao ljepoticu tušem, obrisao ručnikom i odnio natrag na kauč.

Milovao sam je po licu i, nakon dugo vremena, bio sam sretan. Čim se razdani otići ću kupiti joj gaćice i spremit ću nam doručak. Zapalio sam cigaretu, otpio gutljaj piva, i razmišljao kakvo ime da joj dam? Nekako bih je morao zvati. Možda, Maja? Ne, to mi je bilo nekako trivijalno. Gola Maja… Ne. A, Željka? Ma, bez veze. Svjetlana? Nasmijao sam se. Emilija? Mario, daj… Možda, Veronika? E, čovječe, to! Veronika.

U sedam sati sam zavezao protezu, obukao se, i tiho, da ne probudim Veroniku, izvukao se iz stana. Nadao sam se da je nije probudilo, kad sam onako smeten i zbog te automatske brave, zalupio vratima.

Pohitao sam na tramvajsku stanicu.

Ljudi na stanici su zavukli brade u kapute, a ledeni je vjetar vitlao naokolo sol s cesta. Tramvaj je ubrzo stigao i odvezao sam se do placa u Utrinama. Popio sam kavu i lozu u bircu. Unutra je bilo prevruće i ljudi su smrdjeli i pričali o politici. Pio sam do osam, a onda sam krenuo kupiti gaćice.

Našao sam butik gdje sam uzeo prekrasan crveni čipkasti grudnjak, hulahopke boje vanilije i crvene gaćice s izvezenom crnom ružom. Poslije sam skoknuo do dućana i kupio alpski kruh, pršuta, maslina, tvrdoga sira, paketić smokava, čokoladu s prženim bademima, butelju crnog vina i Henkelov pjenušac, dvije kutije bijelog Marlbora, Gloriju i Cosmo.

Tiho sam zatvorio vrata za sobom. Otišao sam u kuhinju i odložio vrećicu s hranom na stol. S drugom u ruci, ušuljao sam se u sobu. Skinuo sam se i pojačao grijanje. Onda sam joj navukao hulahopke, gaćice, haltere, i na koncu, grudnjak boje krvi. Otišao sam u kuhinju po nož.

Kleknuo sam i počeo joj lizati pičku preko crne ruže. Kad mi se digao, nožem sam rasparao gaćice i ušao u nju.

Nisam jebao niti minutu i već sam počeo svršavati kad je Veronika otvorila oči. Bile su svijetlo plave, prazne i vodnjikave, kao u porculanskih kipova svetica u crkvama. Ostali smo zaprepašteno zuriti jedan u drugoga.

Veronika se povukla poviše kauča i stala je zuriti u to donje rublje na sebi. Onda je dlanovima pokrila lice i zaridala.

Zašto plačeš? – viknuo sam. Bio sam strašno ljutit na njezine oči. Ja mrzim plave oči. Osjećao sam se prevarenim. Nije smjela imati plave oči.

Spustila je ruke i pogledala me suznih očiju. Nisam bio siguran zuri li to u moju karu ili protezu.

Šta gledaš?

Jedva čujnim glasom procijedila je kroz zube “Molim vas, gospodine, pustite me van”.

Povukla je koljena do brade i rukama je obujmila noge. Drhturila je. Počela me zabavljati njezina nemoć, a njezin sam strah osokolio. Zapalio sam cigaretu, otišao u kuhinju gdje sam otvorio pjenušac i uzeo dvije čaše. Vratio sam se i sjeo u naslonjač. Ruka joj se tresla dok je čašu prinosila ustima.

Imaš glupe oči, Veronika – nasmijao sam se.

Ja sam Sandra – promucala je.

Ti si Veronika. Jasno?

 Šutjela je.

Veronika, kako ti je ime?

Veronika.

Nisam čuo. Reci glasnije.

Veronika.

Gledaj me u oči, kurvo, i ponovi! – razbjesnio sam se.

Veronika! Ja sam Veronika! Jesi sad sretan!?

Rekavši to, skočila je na noge i potrčala prema vratima.

I ja sam skočio, srušivši pri tom pepeljaru i čašu sa stola, dostigao je u hodniku, i bacio se na nju. Pali smo. Udario sam je šakom u lice. Pa još jednom. Ostala je nepomično ležati. Naprtio sam je preko leđa i odnio natrag u sobu. Bacio sam je na kauč.

Bio sam bijesan zbog pregorjelog tepiha. Teško sam uzdahnuo i pogledao je. Veronika je tupo zurila u zid.

Veronika, dušo, uništila si mi tepih. Kako bi tebi bilo da ti ja sada pocijepam te lijepe i skupe čarape koje sam ti kupio?

Šutjela je i nastavila zuriti preda se.

Ustao sam i prišao ormaru. Otvorio sam vrata, uzeo zračnicu, kutiju s mecima i konzervu kuhanog kukuruza. Otvorio sam prozor i konzervu. Sipao sam kukuruz na lim i sjeo u naslonjač.

Zapalio sam cigaretu, ugurao metak u cijev, i čekao da sleti golub. Sobom se širila studen. Veronika je jecala.

Ono čega se sjećam je strašna bol koja mi je prostrujala od glave do desne noge.

*

Susjed, jeste dobro? Hej!

Trebalo mi je malo vremena da se saberem i da mi se oči priviknu na snažan snop svjetlosti baterijske lampe koju je susjed držao u ruci. Na vratima se pojavila glava susjedove žene. Pozvala ga je unutra. Odmah, dušo, odgovorio joj je i otpratio me do moga stana. Vrata su bila odškrinuta. Susjed je podigao šal i prebacio ga preko moga ramena.

Šta se desilo? – promucao sam.

Malo ste, hm, mjesečarili. Čuo sam viku pa sam pogledao što je. I tako, nije važno, sada si lijepo skuhajte kavu da vas skroz razbudi i osvježi.

Oprostite, susjed – rekao sam, pokrivši jaja rukom.

Ma, sve je u redu. Nego, što vam je to s koljenom? Baš gadno izgleda.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.