Suzana Marjanić i Nenad Perković  

AKCIJAMA I SKUPOVIMA O VELIKOM RATU

Na koji će način domaći povjesničari/ke obilježiti stogodišnjicu početka Prvoga svjetskoga rata i koji su konkretno Vaši prilozi u tom obilježavanju?

Obilježavanja obljetnica često se pokazuju dobrom prigodom za iznošenje istraživačkih rezultata na području historiografije. Koliko sam upoznat sa situacijom među pripadnicima moje struke, zamišljen je niz akcija i skupova. U Ljubljani i Beču već su na početku ove godine održani skupovi u organizaciji nacionalnih akademija koji su se bavili problemima neposredno uoči izbijanja rata. Središnje mjesto okupljanja razumljivo bi trebalo biti Sarajevo, gdje će se od 19. do 21. lipnja u organizaciji tamošnjeg Instituta za istoriju i nekoliko partnerskih instituta iz raznih euro-zemalja organizirati međunarodni skup pod naslovom The Great War: Regional Approaches and Global Contexts. Taj projekt pokazuje koliko prošlost zna biti “živa” jer se oko njega unaprijed pokrenula burna rasprava o prirodi Sarajevskog atentata, što su osobito potencirali pojedini državnici, povjesničari i drugi medijski djelatnici sa srpske strane, smatrajući da je oznaka terorističkog čina u “mladobosanskom” slučaju neprimjerena i da se njome želi revidirati povijest. Ne zaboravimo da ta diskusija znatnim dijelom odražava i stavove vezane uz tumačenje suvremenih odnosa u Bosni i Hercegovini, što se vidi i po izjavama drugih diskutanata s tog područja. Uz to, nešto je puklo i sa širinom međunarodne podrške jer su se francuski partneri povukli iz organizacije sarajevske konferencije, a to nam baca sjenu na toliko promicani projekt Histoire/Geschichte koji bi trebao biti poželjan predložak za europski način prevladavanja problematičnih dijelova zajedničke povijesti. Osobno bih trebao sudjelovati i na skupu u Southhamptonu koji je naslovljen Sarajevo: Spark and Impact s fokusom na južnoslavenski prostor. Na poziv prof. Marka Cornwalla izlagat ću o utjecaju hrvatskog nacionalizma u formi frankovačkog pravaštva na jugu Austro-Ugarske. Uz to, u Hrvatskoj je u pripremi više okupljanja: jedno u izvedbi Hrvatskog instituta za povijest i Matice hrvatske ima namjeru obraditi isključivo 1914. godinu, a kolege s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu uz potporu Grada Zagreba rade na organizaciji skupa o životu tog grada u Prvome svjetskom ratu. S obzirom da je dugo prevladavalo mišljenje o zapostavljanju tema o Velikom ratu možemo samo zaključiti da je upravo prigodničarsko ozračje potaknulo val dobrodošlog zanimanja većeg broja istraživača koje bi trebao uroditi novim spoznajama i pokazati na kojem se stupnju razvoja nalazi hrvatska historiografija u kontekstu donedavno zanemarenih razdoblja. Ne treba smetnuti s uma da je ova godina najviše posvećena Sarajevskom atentatu i raspravama o uzrocima rata tako da će se tijekom sljedećih godina obilježavati različiti ratni momenti i njihove posljedice.

POBJEDNIČKE POVIJESTI

Filip Hameršak zabilježio je na portalu historiografija.hr da nakon 1918. – “s iznimkom kratkotrajnoga razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (ali i tada do 1943. uvjetovano obzirima prema talijanskom savezniku) te manjih izbojaka za Banovine Hrvatske pa i Hrvatskoga proljeća” – Prvi svjetski rat u hrvatskoj se historiografiji pretežno interpretirao na političko-projugoslavenskoj, donekle i na socijalnoj, dakako boljševičkoj ili anarho-socijalističkoj razini, odnosno “u pogledu jugoslavenstva federalističke koncepcije istisnule su one unitarističke, a i za ‘revolucionarne odjeke Oktobra’ priznavalo se da su bili uvelike neorganizirani, plod individualnoga nezadovoljstva pa i osvetničko-razbojničkih motiva.” Komentirajte, molimo Vas, navedene vizure na Prvi svjetski rat?

Slažem se s kolegom Hameršakom, koji je mimo standardnog povjesničarskog formatiranja izrastao u jednog od naših glavnih stručnjaka za Prvi svjetski rat, kako je ta tema dugo vremena bila redukcijski interpretirana i istraživački zapostavljena iz navedenih razloga stvaranja prve jugoslavenske države na ruševinama Dvojne Monarhije i kasnijeg utjecaja vladavine komunističke ideologije u onoj drugoj, federativnoj Jugoslaviji. Jednostavno rečeno, pobjednici su diktirali glavne smjerove pisanja povijesti. Stoga je uzaludno tražiti pouzdane odgovore u stručnoj literaturi na niz pitanja o stanju hrvatskog društva tijekom rata. Iz perspektive ideološkog pobjednika saznali smo jako puno o jugoslavenskoj ideologiji kroz optiku djelovanja emigrantskog Jugoslavenskog odbora i njezinih zagovornika u domovini, kao i o završnom procesu razgradnje Habsburške Monarhije, premda i na tom području, kad otklonimo uobičajene stereotipe, još uvijek ima nedoumica o kojima se raspravlja ne samo kod nas, nego i kod drugih sastavnica jugoslavenske države. S druge strane nismo upoznati kako je ta ista Monarhija sa svim svojim unutarnjim slabostima zbog prirode distribucije moći doista funkcionirala uoči rata i u ratnim prilikama te kakva je bila razina nepovjerenja među njezinim pojedinim skupinama. Primjerice, sve više radova upućuje nas na činjenicu da je gospodarstvo Austro-Ugarske prije rata solidno funkcioniralo, što pokazuju stope rasta i tržište rada, ili da se većina njezinih građana bez obzira na etničku i vjersku pripadnost lojalno borila u ratu za “cara i domovinu”. Možemo li u takvom slučaju govoriti o “tamnici naroda”? Osim toga, riječ je ipak o zajednici u kojoj se oblikovao moderni hrvatski identitet pri čemu je većina aktera tražila politička rješenja u sklopu Monarhije. No, pridodao bih s motrišta historiografskog pregleda da su ipak neki publicisti iz emigrantskih krugova nakon Drugoga svjetskog rata, napose onoga oko Nikolićeve Hrvatske revije, pokazali sklonost prema istraživanju ratnih tema iz obzorja koje je bilo bliskije hrvatskoj povijesnoj stvarnosti. Tu se izdvajao Ernest Bauer sa svojim studijama o visokim časnicima (Boroević, Sarkotić, Duić) koje su uglavnom napisane na njemačkom jeziku na temelju istraživanja gradiva iz vojnog arhiva u Beču te u nas tako slabo istraživane riznice ratne povijesti.

NEVIDLJIVA GROBLJA

Koje nove vizure na Prvi svjetski rat donose povjesničari okupljeni oko obilježavanja ove obljetnice?

Po mome sudu će nadolasci spomenutih skupova biti kombinacija utvrđivanja već poznatog gradiva, redefiniranja određenih ocjena i iznošenja novih spoznaja. Višemjesečna rasprava o povodu rata pokazuje značaj povijesnopolitičkih tema i za suvremenog čovjeka koga zanima što se to dogodilo u ljeti 1914., kad je pokrenut vojni sukob zbog kojeg je Europa doživjela nezabilježenu katastrofu i postupno počela prepuštati svoj dominantni položaj u svijetu. Tomu u prilog govore već objavljene knjige Margaret MacMillan, Christophera Clarka i Seana McMeekina koje su doživjele znatnu promociju u vodećem tisku euroatlantskog svijeta. S druge strane, iz do sada prijavljenih izlaganja za navedene skupove vidi se da ćemo saznati puno više o raznim temama: pojedinim dijelovima tadašnje Hrvatske poput Srijema koji je bio zahvaćen vojnim operacijama uslijed prodora srpske vojske na početku rata, socijalnom i kulturnom životu, problemima prehrane i zdravstva, primjeni vojnog zakonodavstva, konfinaciji političkih protivnika i drugim oblicima represije u ime državne sigurnosti, promidžbi, korespondenciji između ratnika s bojišta i njihovih najbližih, ponašanju istaknutijih pojedinaca na raznim ratištima ili u zarobljeništvu, zelenom kadru u redovima austro-ugarske vojske, demografskim promjenama, kulturi memorije i drugim temama. Nakon tako sastavljenog mozaika bit će puno lakše izraditi kvalitetnu povijest Hrvatske u Prvome svjetskom ratu. Osim toga, vrlo je važna zadaća izrade digitalnog popisa poginulih i obilježavanje mjesta stradanja i grobalja na raznim bojištima, što su već mnoge zemlje učinile. Bilo bi otužno da se ne ostvare takvi projekti, koji su pokazatelj civiliziranog ponašanja. 

OD KORAĆA DO SDP-a

Kakva je bila uloga Vitomira Koraća u razvijanju hrvatske socijaldemokracije, čiju je ulogu, recimo,  Krleža u Davnim danima izrazito negativno dokumentirao, npr. Koraćevu zagrebačku prvomajsku rezoluciju, njegovu politiku nacionalne koncentracije koja je socijalizam podvrgla nacionalizmu, a klasnu borbu borbi za trikolornu jugoslavensku državu…

Korać je bio središnja figura socijalne demokracije i općenito radničkog pokreta u ondašnjoj Hrvatskoj do kraja Prvoga svjetskog rata. Kao predratni saborski zastupnik imao je zamjetan utjecaj u zastupanju radničkih prava koja su sve više dolazila na dnevni red zbog učinaka industrijalizacije. Njegova višesveščana Pov(i)jest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1924. i danas je koristan izvor za uvid u  proces ukorjenjivanja socijaldemokracije. Nakon 1945. nije imao previše sreće s ocjenama jer su ga zbog međuratnog sudjelovanja u kraljevskim vladama i drugih oblika suradnje s režimom u Beogradu uglavnom jednostrano prikazivali kao slugu dinastije i drugih poluga hegemonijalnog sustava, eksponentnom unitarizma, salonskim ljevičarom i “socijalfašistom”. Kad se uzme u obzir antagonizam koji je vladao između komunista kao sljedbenika Oktobarske revolucije i socijaldemokrata kao oštrih kritičara boljševičkih metoda, onda je jasno zašto je prevladavalo takvo stigmatiziranje. Tu su se Krleža i Josip Broz Tito sa svojim referatom na Petom kongresu KPJ iz 1949. našli na istoj strani u nepovoljnoj interpretaciji, odbacujući pri tome Koraća na smetlište prošlosti. Međutim, smatram da bi njegov opus danas zavrijedio izradu doktorske disertacije. A i online stranica SDP-a mogla bi malo prostora posvetiti svojim počecima. Na žalost, naše stranke nemaju po uzoru na one njemačke svoje sustavno organizirane zaklade koje ne bježe od susreta s vlastitom prošlošću. Podsjetio bih samo na primjer zaklade liberala koji ne izbjegavaju raspravljati o baštini proturječnog Friedricha Naumanna, koji se za vrijeme Prvoga svjetskog rata zalagao za projekt Mitteleurope, odnosno čvršći savez carske Njemačke i Austro-Ugarske, što je za neke još uvijek samo izraz njemačkog imperijalizma, a za druge jedan anticipirajući oblik europske integracije.

ANARHO-REVOLUCIONARNO JUGOSLAVENSTVO

Koja je osnovna razlika u iscrtavanju Gavrila Principa u udžbenicima za povijest što se tiče ex-YU regije danas? Naime, za Hrvatski tjednik (online izdanje) izjavili ste sljedeće: “Sarajevski atentatori ostali su plemeniti ljudi s časnim namjerama. Još kada su gledaocima u memoriju ušli kadrovi iz Bulajićeva filma Sarajevski atentat, u kome je mladi, lijepi, modno dotjerani, kao s pariškog bulevara pridošli Princip u izvedbi Irfana Mensura izvršio svoj povijesni zadatak, kako ne povjerovati u ponuđenu priču o tome tko je bio dobar, a tko loš.”

Nekada nam ostaju u pamćenju kadrovi iz filmova koje smo gledali u djetinjstvu. Tako se sjećam Sarajevskog atentata koji sam gledao s bakom u zagrebačkom Domu JNA. Nakon projekcije me podučila kako je stvarnost ipak bila drugačija. Bila je to lekcija o tome u kolikoj mjeri film može s određenom tendencijom uljepšavati prošlost i stvarati subjektivne doživljaje kod gledatelja pretežno neupućenih u povijesne okolnosti. Danas, kad u dijelu javnosti, napose onoj srpskoj, dolazi do intenzivnijeg pokušaja obnove kulta Principa i drugih Vidovdanskih heroja, činilo mi se da se trebalo podsjetiti na nekadašnje tehnike promidžbe koje se zapravo i danas više-manje univerzalno primjenjuju u moderniziranijim oblicima. S druge strane, ne treba zanemariti olaka i površna ocjenjivanja pripadnika revolucionarne omladine, koji su u suštini zagovarali ideju jugoslavenskog integralnog nacionalizma, a ne onog ekskluzivno srpskog. Među tom omladinom bilo je i Hrvata, od kojih su neki upravo dolazili iz pravaških redova, što nam govori o dubini njihova nezadovoljstva s položajem u Austro-Ugarskoj. Drugo je pitanje kome je sve i u kojoj mjeri takva ideja revolucionarnog jugoslavenstva s anarhističkim primjesama kasnije pogodovala. Stoga je zadaća  povjesničara da sustavno analiziraju određeni predmet istraživanja i ponude kritički diskurs.

PRAVAŠTVO

Kako bismo mogli najbolje okarakterizirati domaću političku scenu uoči Velikog rata, točnije, kako bi je današnji čitatelj, nakon sto godina, najbolje mogao shvatiti? I preciznije, kako u tom smislu situirati Stranku prava, pravaštvo napose?

Hrvatski politički krajolik, koji je obuhvaćao područja banske Hrvatske, Dalmacije, Istre te Bosne i Hercegovine, bio je uoči rata prilično šarolik što je bila posljedica sve većih preobrazbi. Od početka 20. st. scena je dobila niz novih stranaka i organizacija koji su svjedočili o dinamičnijem razvoju političke kulture i o većim promjenama u kontekstu modernizacije Austro-Ugarske. Primjerice, usporedo djeluju liberalne, konzervativne, kršćansko socijalne, pučko-seljačke, socijaldemokratske i druge političke skupine, uključujući i one koje predstavljaju interese raznih etničkih skupina. U stvari, ta je scena bila zrcalo hrvatskog društva i općih kretanja unutar složenih struktura multinacionalne Dvojne Monarhije u kojoj nije zaživjelo opće pravo glasa, a nisu provedene reforme koje bi ponudile zadovoljavajuće odgovore za brojna nacionalna pitanja. Pravaštvo je neupitno bilo najpopularnija ideologija s tada već polustoljetnom tradicijom, koje je sustavno isticalo potrebu primjene hrvatskog državnog prava. Međutim, nataložene frustracije zbog neuspjeha u suočavanju s ustavnim sustavom dualizma, prevlašću dvaju političkih nacija, one austronjemačke i mađarske, kao i izostanak dugotrajno zagovarane integracije većeg dijela hrvatskog etničkog prostora unutar Monarhije, samo su vodile prema trajnom podvajanju pravaša. Sažeto izraženo, jedan krak se priklonio političkom pravcu Hrvatsko-srpske koalicije i s vremenom je odustao od izvorne pravaške tradicije priklonivši se raspoloženju u prilog jugoslavenske države na načelima narodnog jedinstva Hrvata i Srba, a njima se u konačnici pridružila još jedna parlamentarna grupa oko zubara Ante Pavelića koja je za vrijeme rata vjerovala u pobjedu Antante. Drugi krak je, poznatiji pod imenom “frankovaca”, isključivo bacio sve karte na traženje rješenja u dogovoru s vladajućom dinastijom, zahtijevao okupljanje hrvatskih zemalja u jednu državnu jedinicu pod tom dinastijom te se uporno protivio jugoslavenskom pokretu i savezu s Kraljevinom Srbijom. Sa slomom Podunavske Monarhije prilike su se iz temelja promijenile, a po mome sudu pravaštvo se u stranačkom smislu više nikada uspjelo oporaviti od svoje podvojenosti. U sljedećoj povijesnoj etapi prepustilo je svoje mjesto odgojitelja naroda nositeljima seljačke ideologije.

KRLEŽINE MARGINALIJE

Nakon stoljetne distance jasno je kakav je Prvi svjetski rat bio socijalni i politički potres na europskoj i svjetskoj razini, no koliko se, ustvari, promijenila Hrvatska? Pitanje je donekle provokativno, i dijelom retoričko, no nameće se: možemo li baš sve objasniti kroz Krležinu Pijanu novembarsku noć 1918.?

Krleža je neprijeporno intelektualni kolos, ali kad se bavimo povijesnom strukom koja ima svoj standardizirani znanstveni postupak, onda nam djela iz njegove književne radionice nisu u prvom planu i moramo pripaziti da ne krenemo krivim putem. Drugim riječima, njegova literarna fikcija može pomoći u postavljanju određenih pitanja i promišljanjima, no, ona ne prolazi uvijek kritiku izvora. Kad sam pročitao nedavno objavljene Krležine Marginalije, uvidio sam da su njegova kritička gledišta o pojedinim povijesnim temama bila u velikoj mjeri uvjetovana tadašnjom misijom Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a on je ipak bio čedo svog vremena. Za Hrvatsku je pri kraju 1918. bilo ključno da slijedom ratnih rezultata i ciljeva pobjednika više nije bila dio poražene Austro-Ugarske, nego je ušla u novu državnu tvorbu i geopolitički prostor drugačijeg sadržaja. Permanentna politička kriza, kontinuirana rasprava o nacionalnom pitanju i ekonomska stagnacija govore u prilog nepovoljne ocjene o obilježjima promjena od kraja Prvoga svjetskog rata. I tu slijedi neprestana rasprava o tome u kojoj je mjeri to bilo vrijeme iluzija, lutanja i bolnih otrežnjenja ili, možda samo suočavanja s realnošću i ograničenjima vlastitih mogućnosti. Pri tome klasni pristup, kakav čitamo i kod Krleže, nije ponudio konačne odgovore jer je Kraljevstvo SHS stvoreno prema zapadnom društvenopolitičkom modelu bez revolucionarnih promjena kakvima su težili komunističke pristaše.

MAGLENO PRVOPROSINAČKO UJEDINJENJE

Zadržimo se na Radićevoj zoometafori guske u magli? Metafora je jasna, ali možemo li preciznije odrediti što bi bila “magla”, a što sve obuhvaćaju i podrazumijevaju “guske”? Naime, ideja ovog pitanja jest sljedeća: političke poruke mogu biti vrlo jasne u svojoj jednostavnosti, no povijesno gledano, ispod površine mogu se skrivati poprilično složene situacije i odnosi.

Postoji jedan problem s Radićevom metaforom. Nema sačuvanog zapisnika sa sjednice Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba održane krajem studenoga 1918., nego je tek naknadno zabilježen Radićev govor u nekim njegovim stranačkim tiskovinama i jednom od brojeva popularne Božićnice Hrvatske seljačke stranke nakon skupštinskog atentata tako da ne možemo pouzdano reći što je Radić doista izgovorio u prevratničkim trenucima uoči prvoprosinačkog ujedinjenja. Ipak, Radićeva ličnost postaje sa stvaranjem Kraljevstva SHS simbolom republikansko-federalističkog otpora, štoviše on se promiče u prvaka hrvatskog nacionalnog pokreta, zbog čega njegova pomno odabrana gesla, bila izvorna ili ne, prodiru duboko među široke slojeve i kao takva se trajno zadržavaju u rječniku sudionika političkog života. U svakom slučaju, riječ je o dobro plasiranoj stilskoj figuri koja je upućivala političku elitu, odnosno narodne predstavnike, na opreznost jer su mnoge okolnosti upućivale na zaključak da ubrzani postupak sjedinjavanja s Kraljevinom Srbijom donosi brojne neprilike. Tada je bezuvjetno bila riječ o vrlo kompliciranoj situaciji i potrebi brzog reagiranja na izazove održavanja unutarnje sigurnosti i obrane vlastitog prostora od aspiracija pojedinih susjeda. Upravo su članovi Središnjeg odbora bili najbolje obaviješteni o raznim okolnostima i po tome su snosili odgovornost jer je prvoprosinačko ujedinjenje bilo neuspjeh hrvatskog nacionalnopolitičkog programa.

POLITIČKA MAGLA, A I GUSKE, SVUDA OKO NAS

Potpitanje (glede gusaka u magli) na koje ne možemo dobiti odgovor ni od koga osim od povjesničara, čak i ako ne tražimo znanstveni, nego imaginacijom uvjetovan odgovor: vremenska distanca od nepunih pet godina između početka rata i Radićevog “guščjeg” upozorenja ekvivalentna je vremenu proteklom između 1991. i 1995. u tranzicijskoj i ratnoj Hrvatskoj. Koliki je zapravo jaz između te dvije godine, četrnaeste i osamnaeste? U tom kontekstu, kakav je status Radićevih “gusaka” 1914., i kakva je kakvoća “magle” te godine u odnosu na osamnaestu?

Kad je rat započeo u ljeti 1914., mnogi su smatrali da neće dugo trajati. Prisjetimo se samo Zweigova zapisa iz Jučerašnjeg svijeta koji uvjerljivo svjedoči o ozračju dominacije patriotskih snaga na svim stranama i njihovom masovnom odlasku laka srca na bojišta. Većina nije računala na korjenite promjene koje je rat donio, očekujući brzo zadovoljavanje vlastite pravde. Međutim, budućnost je krenula sasvim drugačijim smjerom. U tom smislu, ishod rata donosi epohalnu prijelomnicu u svjetskoj povijesti, pri čemu smatram da su međunarodni politički činitelji iz redova SAD-a, Velike Britanije i Francuske imali odlučujuću riječ u propasti Austro-Ugarske, što je istodobno pogodovalo Srbiji kao njihovoj saveznici da ostvari neke svoje političke ciljeve. Kad se već poigravamo s parafraziranjem Radića, onda uzmimo u obzir da je on na početku rata, bez nekog većeg udjela u političkoj moći, u potpunosti stao na stranu Austro-Ugarske, smatrajući je europskom nuždom, i izražavao neprijepornu lojalnost vladaru, a pri kraju se rata odrekao tih istih polazišta i ubrzo skočio na vrh hrvatske politike, stekavši masovnu podršku u novoj državi.