razgovarali smo s članovima tima predstavnika Srbije na 14. bijenalu arhitekture u Veneciji
Tema ovogodišnjeg, 14. bijenala arhitekture u Veneciji, glasi Fundamentals, a njegov izbornik, nizozemski arhitekt Rem Koolhaas više je puta prije samog otvaranja naglašavao da će ovogodišnje bijenale biti “o arhitekturi, a ne o arhitektima”. Izložba je podijeljena na tri dijela. Prvi dio nosi naziv Elements of Architecture i smješten je u centralnome paviljonu. Unutra nam je kroz osnovne arhitektonske elemente (zidove, balkone, stropove...), prikazan razvoj arhitekture kroz evoluciju pojedinog elementa. Drugi dio izložbe, Monditalia, smješten u Arsenalima, tematizira Italiju, ukupnost njezine bogate kulturne povijesti i trenutne društveno-političke situacije, kao egzemplarni primjer zemlje koja balansira između potpunog kaosa i realizacije vlastitog potencijala. U sklopu izložbe Monditalia značajan nastup zabilježila je hrvatska arhitektica Ana Dana Beroš, koja je dobitnica posebnog priznanja za projekt Intermundia. Treći dio izložbe odvija se u nacionalnim paviljonima kojima je dodijeljena tema Absorbing Modernity: 1914-2014. Zadatak koji je izbornik bijenala postavio nacionalnim timovima bio je da ispitaju kako su kultura i političko okruženje pojedine zemlje utjecali na unificiranu arhitekturu moderne te koji su bili uzroci i krajnje konzekvence lokalne transformacije. Srpski tim povjerenika prof. Ivana Raškovića čine Marko Salapura, Zlatko Nikolić, Aleksandar Hrib, Jelena Radonjić i zagrebački arhitekt Igor Sladoljev, te suradnici Srđan Keča i Andrea Palašti. Njihov rad 14-14 dijelom se bavi i nikada sagrađenim Muzejom revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije arhitekta Vjenceslava Richtera. Povodom otvaranja izložbe, o njihovom radu na ovogodišnjem bijenalu i značaju ovakvih izložbi razgovarali smo sa članovima tima – Markom Salapurom, Srđanom Kečom i Igorom Sladoljevom.
Crna i Zlatna soba
Unutrašnjost vašeg paviljona definirana je dvjema sobama – Zlatnom sobom koju osvjetljava lanterna paviljona i u kojoj je izloženo sto arhitektonskih projekata; te Crnom sobom, koja obgrljuje Zlatnu sobu, gdje se prikazuje trokanalni video rad na temu nikada sagrađenog Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, rad hrvatskog arhitekta Vjenceslava Richtera. Možete li nam objasniti dualitet te dvije sobe i kako se on referira na zadanu temu?
Marko: U Zlatnoj sobi je smešteno sto odabranih projekata koji su u zadanom vremenskom okviru od 1914.-2014. godine bili pobjednici raznih natječaja, salona, osvajali Borbinu nagradu itd. Ukratko, riječ je o projektima koji su publicirani, oko kojih postoji konsenzus struke i koji se uzimaju kao primjer arhitektonske prakse određenog vremenskog razdoblja. Crteži projekata su digitalizirani i isprintani na šperploči. Organizovani su u pet kategorija: zidovi, stubovi, otvori, vertikalna komunikacija i krovovi. U Crnoj sobi se kroz trokanalnu projekciju prikazuje projekt Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, nikada dovršeni projekt arhitekta Vjenceslava Richtera, od čega su sagrađeni samo podrumi na lokaciji u Novome Beogradu.
Igor: Izlagačku koncepciju definira paviljon, katalog i suma tih dvaju medija. Sto odabranih projekata smo načinom izlaganja sveli na gotovo anonimne podatke. Postavlja se pitanje zašto smo ih imenovali i odabrali te projekte. Tu dolazimo do kataloga koji sumira istraživački rad i unutar kojeg posjetitelj može saznati više o identitetu odabranih projekata. On predstavlja istraživački humus i komunicira s posjetiteljem kroz faktografske podatke, a paviljon kroz iskustvo izložbe. Posjetitelju ne trebaju podaci o sto projekata da bi doživio izložbu. Iskustvo Zlatne sobe kontrapunkt je Crnoj sobi, ali je važno ukupno iskustvo paviljona. U Crnoj sobi koristimo video materijal i unutra je posjetitelj statičan, dok su u Zlatnoj sobi projekti statični, a posjetitelj se kreće. Prisutnost tih dualiteta karakteristična je za koncepciju izložbe.
Srđan: Mislim da je ta mogućnost mnogostrukog čitanja ostvareni cilj. Nikada pre nisam bio na bijenalu arhitekture i dosta me iznenadilo kako postoji jako mnogo izložbi koje su zaglavljene negde između istraživačkog i umetničkog projekta, a na kraju nisu ni jedno ni drugo. Jedan od najdražih mi paviljona koje sam vidio ove godine je japanski, koji izgleda doslovno kao da su uzeli ogromnu biblioteku stvari i istresli je po podovima i nekako poredali sve te stvari u kreativni haos. Na potpuno drugome kraju ovaj je naš paviljon koji pokušava nadići taj osnovni istraživački dio i ponuditi ono temeljno iskustvo izložbe.
Marko: Utisak je da je stvorena dovoljna istorijska distanca da se analizira pre svega period moderne. Tako se ove godine očekuju obimne knjige koje treba da daju obilje informacija. Tema je tako postavljena. Isprva deluje kao da su uslovi jasni više nego što se želi i da nema prostora za otklon od zadatog, ali jeste moguće stvoriti prostor izuzeća. Dakle uradili smo domaći, ali tema je takva da ćeš dobiti i nešto čemu se nisi nadao. Ovo je bila namera i vešto je režirana.
Crteži koji su preneseni na zidove paviljona gotovo su u potpunosti dematerijalizirani, pretvoreni u boju i atmosferu. Izbjegli ste glorifikaciju nacionalne arhitekture, posebice vrijeme moderne. Koliko je iskustvo Zlatne sobe zapravo trenutak napuštanja “bolje prošlosti”?
Marko: U toj boljoj prošlosti nije ni sve tako ružičasto. Postoje i tu oscilacije koje se mogu pratiti kroz periode. Dešavalo se da se za neke godine odluka donosila teško, jer su u njoj bile realizacije više bitnih projekata. Ono što je definitivno zaključak je da kako društvo napreduje, naša struka prati korak sa malim zatrčavanjem, i obrnuto. Nije bilo romantizacije, jer su svi projekti, pa i oni iz sretnog perioda samoupravljanja, svedeni na crtež koji u tom broju postaje deo većeg crteža. Ono što se dopušta posmatraču, čitaocu, jest da sam izvodi zaključke iz selekcije, ako je ovo nešto što ga zanima. Bitna je blizina i ugao gledanja. Što se tiče nacionalne/nih arhitekture/a, za prostor na kome živimo, naš region od milja, govoriti o nacionalnoj arhitekturi nije čist zadatak. Sebi smo zadali geografske granice u datom trenutku i one su jedan od kriterijuma. Koncept nacionalnih izložbi, koje se i dalje održavaju, govori više o političkim odnosima nego što govori o arhitekturi.
Igor: Lijep je moment anonimnosti izloženih projekata na zidu, jer faktografija šteti gledanju projektirane cjeline. Raspad kronologije i stanoviti “blow up” doprinose čitanju detalja i intuitivnom sklapanju cjeline koja u prostoru ovakvih proporcija evocira arheološko iskustvo. Ako je zadatak bio istražiti u kojoj mjeri je Srbija apsorbirala modernu, imenovanje izložaka ne bi mnogo tome doprinijelo.
Prognani iz Belvillea
Crna i Zlatna soba međusobno su odvojene zidom koji je jasna granica. Postoji li tako jasna granica koja razdvaja arhitekturu i društveno-političku situaciju i u stvarnosti i koliko se ona mijenjala u ovom promatranom vremenu od 1914. do 2014. godine?
Marko: Primećujem kako se uloga arhitekta menjala kroz vreme. Postoje amplitude, postoje periodi kada se gotovo isključivo radila arhitektura društvenog standarda i periodi destrukcije. Jedna stvar je ostala ista – namerno ignorisanje okolnosti u kojima se rad na arhitekturi realizuje vodi u probleme. Zgrade nastaju u nekom kontekstu i ne mogu se svesti na katalog iz kojeg će arhitekti misterioznim postupcima vaditi delove. Stvar je kompleksnija, postoji razlika između knjige čije ambicije idu dalje od primera i kataloga uzoraka za isprobati i kombinovati. Ovo je vidljivo u velikom broju paviljona. Kod nas je dobar primer deo izložbe koji se bavi zidovima, gde stoji projekt za Generalštab JNA, arhitekta Nikole Dobrovića, kao i spomenik Bogdana Bogdanovića, a uz njih i memorijal koji se bavi revizionizmom Drugog svetskog rata. Oni nam zajedno trebaju nešto ispričati o elementu arhitekture – zidu. Ovo su priče za zanatlije ili za malu decu, ali dobrom delu stručne javnosti prijaju jer nisu naporne. Ono što bi posetitelju paviljona trebalo izvući tlo pod nogama je projekt Richterovog Muzeja. Ako neko želi biti sretan i da mu je sve zlatno, moraće puno da ignoriše.
Srđan: Richter je insistirao na društvenoj ulozi arhitekte, ne kao nekog ko obezbeđuje prisustvo društvenih simbola izgrađenih u prikladnoj razmeri, nego kao nekog ko pomaže da se oblikuje iskustvo života u tom društvu. Taj muzej je trebalo da bude mesto za susret, razgovor, trebalo je da izražava “našu ideju i ideju o nama”. I to se na neki perverzan način i desilo njegovom ne-izgradnjom. Veliki broj ljudi koji danas žive u tom podrumu su Romi koji su nedavno isterani iz svog prethodnog naselja, kada je nadomak njega počela izgradnja “Belville-a”, poslovno-stambenog kompleksa namenjenog novoj srednjoj klasi Novog Beograda. Neki drugi su starci, beskućnici koji su skliznuli u zjapeće pukotine našeg društva.
Marko: Izložba je smještena baš negde na toj granici. Na ovom bijenalu oseća se da su se stvari definitivno promenile i da su svi svesni tih promena, ali nitko još nema hrabrosti da kaže – sada će biti ovako. Još uvek se oseti previše lebdenja u vazduhu.
Igor: Nekad se arhitektura gradila da bi trajala, bila je sigurna u sebe, birala je čvrste i plemenite materijale. Danas to više nije tako, razvila se ideologija privremenosti koja u sebi nosi plemenitost fleksibilnosti ali i njen kontrapunkt – neodlučnost. Vremenski odmak je dovoljan da raskrsnicu ta dva vremena sa sigurnošću pripišemo moderni. To se u paviljonu ne tematizira zidom koji ih odvaja, jer je kao ideja prisutna u samim sobama. Efemerna instalacija koju pletemo u mjerilu krova Muzeja prikazana na velikom ekranu u kontrastu je sa filmskim diptihom koji prikazuje otpornost armiranog betona Muzeja. Život koji se danas odvija u tom prostoru također je otporan, kao što je otporna ideja iz koje je prostor nastao.
Vaše zanimanje za opus arhitekta Vjenceslava Richtera počelo je s radom na bijenalu ili taj interes postoji od prije? Kako se Richter uklopio u vašu ideju o ovogodišnjem bijenalu?
Marko: S jedne strane imaš arhitekte koji smatraju da moraju biti iznad ideologije i onog što je dnevno-politička situacija. Njihov stav je – mi ne možemo da se bavimo time, bavimo se isključivo elementima. Ali onda s druge strane imaš ljude poput Richtera koji su smatrali da svaka povučena linija nosi svoje posledice koje prevazilaze okvire njegovog crteža. Ovo nam je blisko. Richterovog opusa dotaknuli smo se na fakultetu, a prije par godina Igor i ja smo posetili lokaciju Muzeja u Novome Beogradu. Nakon toga krenuli smo da pričamo kako bi radili nešto na tu temu. Kada je Rem Koolhaas postavio temu bijenala postalo je jasno da je to najbolji mogući odgovor na zadanu temu.
Igor: Ono što je primjerice u francuskom paviljonu kuća iz Tatijevog filma Mon Oncle ili u britanskome motivi filma Clockwork Orange, nama je to Richter. Dok njihovi paviljoni stavljaju arhitekturu u odnos s pop-kulturom, nama sudbina Richterovog Muzeja savršeno odgovara nužnom aspektu savjesti koji stavlja zadanih sto godinu na vagu. Spomenuti paviljoni su mi dragi jer podsjećaju koliko je posredna medijska kultura zaslužna za imidž moderne i postmoderne kao mahom distopijske scenografije.
Srđan: Meni je kao ne-arhitekti u svemu tome iznenađujuće koliko je Richter bio izuzetak i u svom vremenu, i ostao izuzetak u pogledu svega što je Marko rekao. Mislim da je veoma prikladno istaći njegov rad kada je tema “Fundamentals”, jer kod njega zapravo postoji stalno preispitivanje osnova, možda i osnovnijih nego što je to Rem Koolhaas zamislio. A i samo iskustvo ta dva dana snimanja u Zbirci Richter, zapravo nekadašnjoj kući Vjenceslava Richtera i Nade Kareš-Richter u Zagrebu, je bilo jedno od najlepših tokom rada na ovom projektu. To je veoma skroman, a toliko vešto i velikodušno osmišljen prostor.
Tako blizu, a tako daleko
Za bijenale arhitekture jedni govore da je najznačajnija izložba arhitekture, dok mu drugi spočitavaju da je elitistička i previše veliča ulogu arhitekta. Što nakon ovakvih izložbi ostaje kao vrijednost ili znanje koje bi koristilo studentima arhitekture, arhitektima, posjetiteljima? Planirate li možda prezentirati vaš rad na nekom drugom mjestu ili možda u drugom obliku?
Igor: Ono što smatramo velikom kvalitetom izložbe njeno je korištenje prostora paviljona, što selidbu cjelokupnog postava u drugi prostor čini nemogućim. Izložba je sadržajno dobro zaokružena katalogom, iako je tiraž nažalost simboličan i ako ne bude dodatnog tiska teško da će ga mlađi kolege imati prilike vidjeti. Meni je kao hrvatskom članu tima bilo izrazito interesantno imati prilike proučiti jedan presjek srpske arhitekture za koji sam siguran da je čak interesantniji srpskim arhitektima i široj publici koja o tome manje zna. Tu su dodatni tiraž i distribucija od presudne važnosti i aspekt promocije kojem treba dati apsolutni prioritet.
Srđan: Mislim da konkretno video radovi mogu da funkcionišu i van konteksta ove izložbe, npr. u nekoj tematskoj celini koja bi se bavila samo Muzejom revolucije, ili samo Richterovim opusom. Postoje tu i fotografije koje je za katalog radila Andrea Palašti, a koje su vezane za samu zbirku Muzeja i potencijalne lokacije za njegovu izgradnju. Tako da već postoji ozbiljna količina materijala koji bi se mogao prezentovati na nešto drugačiji način u budućnosti. A i u pitanju je živa stvar, mislim da rad na ovome nije stao sa izlaganjem na bijenalu.
Marko: Ako je suditi po ambicijama kataloga svih paviljona i programa, izložba ove godine će se pamtiti. Ovi katalozi će imati svoje živote i posle zatvaranja. Popuniće dobar deo nečije biblioteke i ti tekstovi će se citirati. Kada sam kao student dolazio meni ništa nije bilo jasno, ali ideš gledaš, slikaš, čitaš, nešto ostane, malo se zabavljaš, vratiš se malo kasnije pa nešto novo zaključiš. I dalje se osećam tako. Sećam se da mi je bilo bizarno kako je bijenale služilo da se konačno realizuju neke ideje starijih, poznatih. Čemu to, bilo je lepše na papiru. Ove godine nema toga. U ovom periodu se radi na tome da izložbe imaju svoj život i van prostora paviljona. Venecija je i blizu i daleko.