Kad bi marksistički ekonomisti prestali djelovati kao sljedbenici koji moraju dokazati da je njihov gospodar u pravu, mogli bi se izravno uplesti u Borbu ideja osporavanjem nagađanja i zabluda mainstream ekonomije, kao što je Marx činio u svoje vrijeme
“Marx je prije svega bio revolucionar. Njegova prava zadaća u životu”, opazio je Friedrich Engels na Marxovu grobnom mjestu, “bila je doprinijeti na ovaj ili onaj način rušenju kapitalističkog društva i svih oblika vladavine koji je on donio na svijet, da doprinese oslobađanju današnjeg proletarijata.”1 Može li se isto reći i za marksističke ekonomiste? Da su revolucionari čija je prava zadaća doprinošenje zbacivanju kapitalizma?
Marksistički se ekonomisti diče time da bolje razumiju kapitalizam od ne-marksista. Njihova znanost o ekonomiji nije poput mainstreama koji se usredotočava na to kako individualno ponašanje obično urodi najboljim mogućim svijetom (osim u slučaju pokojeg tržišnog neuspjeha), na to kako ta interakcija unutar tržišta proizvodi odgovarajuće nagrade svim vlasnicima svih čimbenika proizvodnje (osim kada se upliće u njih), koja ekonomske krize drži za nesreće (ili posljedicu perverznog individualnog ponašanja) ili koja smatra kapitalizam (ili radije “slobodno tržište”) krajem povijesti. Naprotiv, marksistički ekonomisti promatraju kapitalizam kao sistem zasnovan na izrabljivanju radnika – sistem koji obično uništava originalne izvore bogatstva (ljudska bića i prirodu) i koji ima inherentnu tendenciju da stvara krize.
Marksijanska ekonomija postavlja važna pitanja. Ona se ne bavi utvrđivanjem cijena ili ponašanjem racionalnih pojedinaca u odnosu na hipotetske promjene u varijablama (dakako, zanemarimo li sve ostalo). Prije, marksijanska ekonomija je inačica teorije sistema. Ona pita: koja je narav tog specifičnog sistema, kako se on reproducira i kako se on ne reproducira? A, naročito, kao što je naznačio Engels, kako mi doprinosimo zbacivanju kapitalističkog društva i oslobođenju proletarijata?
No ako su to važna pitanja, zašto je marksijanska ekonomija tako podbacila u ostvarivanju tih ciljeva? Dopustite da predložim da do neuspjeha marksijanske ekonomije, da pruži “uvjerljive alternative” neoliberalizmu i neoklasičnoj ekonomiji na koju je neoliberalizam nadozidan, nije došlo uslijed njezine isključenosti iz kapitalističkih masovnih medija ili njihove marginalizacije u, ako ne i potpune isključenosti, iz odsjeka za ekonomiju koji obučavaju nove generacije da propagiraju logiku kapitala. Držim da postoji bolje objašnjenje za relativnu irelevantnost onoga što se naziva marksijanskom ekonomijom usred ozbiljne krize ne kapitala, nego ljudskih bića i prirode, tih originalnih izvora bogatstva koje kapital uništava.
Sljedbenici i teorijska degeneracija Sudeći prema njihovim zanimacijama, jednostavno objašnjenje za irelevantnost marksističkih ekonomista je to što uopće jesu nečiji sljedbenici – ilitiga vrsta pristaša koji osiguravaju degeneraciju neke teorije. Kad je Marx komentirao Hegelove i Ricardove sljedbenike, tvrdio je da dezintegracija teorije počinje kad se učenici osjećaju primoranima da “razmute” “počesto paradoksalan odnos te teorije prema stvarnosti”; onda kada “skrajnjim empirizmom”, “skolastičkim frazama” i “prepredenim argumentima” pokušaju dokazati da je teorija još uvijek točna. Ukratko, dezintegracija teorije počinje kad polazište “više nije stvarnost, nego nova teorijska forma u koju ju je gospodar sublimirao”.2 Tko bi mogao poreći razmjere do kojih samoproglašeni marksistički ekonomisti provode svoje vrijeme pokušavajući dokazati da je Marx u pravu? Tko bi mogao poreći prisustvo “skrajnjeg empirizma”, skolastičkih fraza i “prepredenih argumenata” koji se zapravo odnose na teoriju, a ne na konkretnu stvarnost?
Ukratko, ne samo da fokus marksističkih ekonomista jamči irelevantnost te teorije u doba u kojemu bi trebala biti središte rasprave (kao u recentnim studijama o nejednakosti), nego jamči i da će općeprihvaćena doktrina same marksijanske ekonomije stagnirati. Naposljetku, ako je poanta bezuvjetna obrana te teorije, onda je hereza dovoditi u pitanje njezine premise i pretpostavke – čak ako ih je i sam Marx propitivao.
Ovdje vam se obraćam kao takav heretik. Samo bih naznačio nekoliko problema koje vidim u općeprihvaćenoj doktrini marksijanske ekonomije. Neke od tih točaka će biti poznate onima koji su čitali moje knjige i članke. Koliko su samo vremena i energije marksistički ekonomisti potrošili na ispravno rješenje takozvanog problema pretvaranja, što je trošak i vremena i energije s obzirom na to da je Marx jasno opisao cijene kao puki oblik vrijednosti, profite kao oblik viška vrijednosti i profitnu stopu kao oblik stope viška vrijednosti? Mistične li transformacije uistinu (ako govorimo o realnoj, a ne o logičkoj transformaciji), od biti do oblika biti.
Također, uzmimo u obzir koliko su vremena markisistički ekonomisti utrošili na neumoljiv pad profitne stope, kad je Marx bio tako nedvosmislen u pokazivanju da tečaj profitne stope ovisi o relativnim stopama promjene produktivnosti u Glavi I i II. Ili razmislimo koliko se rasprava povelo o razvoju relativnog viška vrijednosti koje su potpuno nesvjesne činjenice da zaključak da je kapital užitnik povećanja produktivnost, proistječe iz obične pretpostavke; naime, da su radnici isključeni iz stjecanja profita zato što je standard nužnosti zadan za svaku posebnu zemlju i posebnu eru, što je pretpostavka koju je Marx namjeravao olabaviti u svojoj nenapisanoj knjizi o najamnom radu. Kao što sam tvrdio u svojoj knjizi Beyond Capital, jednom kad uklonimo ta ograničenja, tada je učinak povećanja produktivnosti, sve u svemu, porast realnih nadnica.3
Dakako, ako govorimo o nedaćama usvojene doktrine marksijanske ekonomije, bilo bi nemarno ne spomenuti zakon vrijednosti, koji u toj usvojenoj doktrini zapravo podrazumijeva rikardijansko određivanje relativnih cijena u skladu s količinama konkretnog rada. Marx, što bismo trebali znati, potpuno odbacuje to predmarksijansko gledište te insistira na tome da je on riješio zagonetku koju klasična politička ekonomija nije ni postavila, tako što je razvio koncept apstraktnog, homogenog društvenog rada koji se ispoljava samo kao novac. Ta je distinkcija bila od kritične važnosti te ju je Marx, doista, opisao kao jedan od najvažnijih novih dijelova knjige.
Zato što ne razumiju tu distinkciju, nastavlja se prigibanje koljena i sklapanje ruku pred tim stupom marksijanske ekonomije, zakonom vrijednosti zasnovanom na konkretnom radu. Bez obzira što je Marx naznačio 1868. godine (odgovarajući na kritike upućene njegovoj raspravi o vrijednosti) da se u njegovoj raspravi o vrijednosti naprosto radi o “nužnosti distribucije društvenog rada u specifičnim omjerima” te, pogotovo, da društvo alocira rad među svojim aktivnostima kada nema nevidljive ruke.4 Svako bi dijete trebalo znati (da koristimo Marxov jezik), prema tome, da se u zakonu vrijednosti radi o nevidljivoj ruci, tj. kako društvo koje proizvodi robu raspoređuje alocira rad sadržan u robama. I, naravno, svako bi dijete također trebalo znati da se Marxov koncept vrijednosti ne primjenjuje na onaj rad koji nije alociran od strane tržišta te ga stoga novac ne predstavlja.
Zasigurno se može reći mnogo više o svemu tome (da ne spominjem navode nužne da se potkrijepe te tvrdnje). Međutim, dovoljno sam rekao a da nagovijestim zašto na većinu recipirane doktrine gledam kao na rad sljedbenika koji doprinose degeneraciji teorije “majstora”. Pustite me da se pak okrenem pitanju kapitalističke krize i njezine navodne povezanosti s revolucionarnom aktivnošću. To je čin ufanja, onaj koji je sam Marx izrazio u kratkim člancima i prepisci, da će nove prilike za revolucije doći s ekonomskom krizom. U skladu s time, marksijanski ekonomisti su uvelike postali kroničari kapitalističkih gospodarskih kriza. Dolazi li? Je li došla? Kad je došla? Je li uvijek bila tu? Ulozi su visoki za one koji mogu iznaći točan odgovor. Jer, kao što nam govori priča o Cvilidreti, kad bismo samo mogli pronaći točan odgovor, zemlja bi se rastvorila i progutala kapitalizam. A pobjednik bi tako pokazao da je on (uvijek je u pitanju on) doprinio zbacivanju kapitalizma.
Radnička klasa u kapitalizmu kao organskom sistemu No razmotrimo temu Marxovog Kapitala. Bitno je prepoznati da je Marx analizirao kapitalizam kao organski sistem – sistem reprodukcije u kojemu su premise kapitalizma posljedice samoga sustava. To je, isticao je Marx, obilježje svakog organskog sistema. Kao što je naznačio u Grundrisse, u kapitalizmu kakav se razvio, “svaki ekonomski odnos pretpostavlja svaki drugi u njegovoj buržoaskom ekonomskom obliku, a sve pretpostavlja svaki drugi u svojoj buržoaskoj ekonomskoj formi, te je sve postavljeno stoga također pretpostavka, što je slučaj sa svakim organskim sistemom.”5 To je ono što je Marx htio pokazati, da su premise kapitalizma kao organskog sistema, kapitala i najamnog rada, također njegove posljedice.
Stoga je, u glavi 23 prvog sveska Kapitala, Marx sumirao svoje izlaganje u prethodnim poglavljima tako što je objasnio da je kapitalizam sistem koji unutar sebe sadržava proturječja svoje vlastite reprodukcije, sistem koji se “posmatran u svojoj stalnoj povezanosti i u neprekidnom toku svog obnavljanja” pojmi kao “proces reprodukcije”. Zaključio je poglavlje naglašavanjem da kapitalistički proizvodni proces “proizvodi i reproducira sam odnos kapitala; u jednu ruku kapitalista, u drugu najamnog radnika.” Ukratko, čini to proizvodnjom osnovnih premisa kapitalizma.6
Ali što znači ustvrditi da su to posljedice? Uviđamo da je, u kapitalizmu kao organskom sustavu, kapital posljedica izrabljivanja radnika. U tom organskom sistemu kapital ne dolazi od nigdje drugdje. On je posljedica kapitalističke nadmoći nad radnicima unutar proizvodne sfere, ostvarivanja latentnog viška vrijednosti sadržanog unutar roba kroz prodaju tih roba i zamjenjivanje i ekspanziju kapitala potrošenog u procesu proizvodnje. Što je kapital? Marxov jasan odgovor na to središnje pitanje bio je da je kapital proizvod samih radnika koji je okrenut protiv njih.
Druga premisa kapitalističke proizvodnje je najamni radnik. No, bitno je razumjeti da u kapitalizmu kao organskom sistemu, najamni radnici ne padaju s neba. Prije, ti najamni radnici su ljudi koji su proizvedeni unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje; ta druga strana, ljudski proizvod kapitalističke proizvodnje, osnova je Marxove osude kapitalizma. U konačnici, radnici nisu izrabljivani samo unutar kapitalističkih odnosa. Također su deformirani. Ako zaboravimo tu drugu posljedicu kapitalističke proizvodnje, kao što to mnogi čine, nikada nećemo razumjeti zašto se radnici ne uspijevaju spontano pobuniti, kad kapitalizam zapadne u jednu od svojih mnogih kriza.
Razmotrimo narav radnika koje proizvodi kapital. Dok kapital razvija proizvodne snage kako bi ostvario svoje unaprijed zacrtane ciljeve (rast profita i kapitala), Marx je ukazao na to da “sva sredstva za razvijanje proizvodnje” pod kapitalizmom “pretvaraju radnika u bogalja, djelimičnog čovjeka”, unižavaju radnika i otuđuju njega ili nju, “čine radniku duhovne snage procesa rada tuđim u istoj mjeri u kojoj se nauka prisajedinjuje tome procesu kao samostalna snaga”.7 Kapital objašnjava unakažavanje, osiromašenje, “izvjesno duhovno i tjelesno kržljanje” radnika “doživotno vez[anoga] za jednu djelimičnu operaciju” koja se odvija u podjeli rada karakterističnoj za kapitalistički proces proizvodnje. No je li razvoj mašinerije okončao to sakaćenje radnika? Marxov je odgovor na to bio da pod kapitalističkim odnosima ti razvoji dovršavaju “odvajanje duhovnih snaga procesa proizvodnje od ručnog rada”, razmišljanje i rađenje postaju odvojenima i neprijateljskima, a “svaki atom slobode, kako u tjelesnoj tako i u intelektualnoj aktivnosti” je izgubljen.
Unutar kapitalizma se proizvodi naročit tip osobe. Proizvođenje unutar kapitalističkih odnosa je ono što je Marx nazvao procesom “potpunog pražnjenja”, “totalnog otuđenja” i “žrtvovanjem ljudskog krajnjeg cilja za sasvim spoljnji cilj”. Čime drugime nego novcem, istinskom potrebom koju stvara kapitalizam, možemo ispuniti prazninu? Punimo prazninu svojih života stvarima; primorani smo na potrošnju. Stoga, usto što sam proizvodi robu i kapital, kapitalizam proizvodi fragmentirano, osakaćeno ljudsko biće čiji se užitak sastoji od posjedovanja i konzumiranja stvari – sve više i više stvari. Konzumerizam, ukratko, nije slučajnost unutar kapitalizma. Kapital neprestano stvara nove potrebe za radnike i na tome, Marx zamjećuje, “počiva (...) sadašnja moć kapitala”; ukratko, svaka nova potreba za kapitalističkim robama nova je karika u zlatnim okovima koji vežu radnike za kapital.8
Je li onda vjerojatno da ljudi proizvedeni unutar kapitalizma mogu spontano dokučiti narav tog destruktivnog sistema? Štoviše, inherentna tendencija kapitala kako se razvija je da proizvodi ljude koji misle da nema alternative. Marx je bio nedvosmisleno jasan da kapital, već kako se razvija, običava proizvoditi radničku klasu kakvu treba, radnike koji se odnose prema kapitalizmu kao nečemu zdravorazumskom. Kao što je objasnio u Kapitalu: “U daljem razvitku kapitalističke proizvodnje razvija se takva radnička klasa koja po svom vaspitanju, tradiciji i navici priznaje zahtjeve tog načina proizvodnje kao po sebi razumljive prirodne zakone. Organizacija izgrađenog kapitalističkog procesa proizvodnje lomi svaki otpor."9
To je snažan i nedvosmislen jezik. Marx dodaje da stvaranje rezervne armije nezaposlenih “stavlja pečat na dominaciju kapitalista nad radnikom.”10 S tim konstantnim stvaranjem relativnog viška radničke populacije, “tako se održava u ravnoteži zakon tražnje i ponude rada, kolebanje najamnina satjeruje u granice povoljne za kapitalističku eksploataciju, i naposljetku zajamčuje neophodna društvena zavisnost radnika od kapitaliste.”11 U skladu s time, Marx je zaključio da se kapitalist može oslanjati na “’prirodn[e] zakon[e] proizvodnje’, tj. [radnikovu] zavisnost od kapitala koju sami uslovi proizvodnje stvaraju, obezbjeđuju i ovjekovječuju.”12
Gdje se, onda, u Marxovom teorijskom djelu nalazi osnova za to da krize znaju proizvesti revolucionarnu situaciju? Ne zalaže li se Marx prije da “jednom kad se potpuno razvije” kapitalizam “slama sav otpor”? Zar neprestano stvaranje nezaposlenosti ne osigurava “socijalnu zavisnost radnika o kapitalistu što je prijeko potrebno”? Jednom kad uzmemo u obzir stranu radnika, narav radnika koji je proizvod kapitalizma kao organskog sistema, nije li jasno iz Kapitala da, radije no tendencija koja vodi do revolucionarnog izljeva, kapitalistička kriza slabi radnike i njihove organizacije?
Čini se da iz toga slijede dva zaključka. Prvi je da je radnički otpor (onaj otpor koji se slama kada je kapital potpuno razvijen) vjerojatno najjači prije no što kapitalizam postane organski sistem, tj. prije no što kapitalizam uspije proizvesti radničku klasu koju treba kao svoju premisu. Stoga bismo mogli očekivati da ćemo vidjeti veću militantnost radnika u manje razvijenim i rastućim kapitalističkim zemljama kako se radnici odupiru sakaćenju i deformiranju koje donosi prava podčinjenost kapitalu.
Drugi zaključak bi bio da je radnički otpor vjerojatno najveći u razdobljima kapitalističkog buma, tj. kada rezervna armija ne igra dodijeljenu joj ulogu. Kao što je 1943. godine tvrdio Michał Kalecki u svojem klasičnom djelu o “Političkim aspektima pune zaposlenosti”, u razdoblju pune zaposlenosti, disciplina na radnom mjestu i politička stabilnost opadaju zato što se radnici obično “otrgnu nadzoru”: “Zaista, pod režimom trajne pune nezaposlenosti, ‘davanje noge’ bi prestalo vršiti svoju ulogu kao disciplinarna mjera. Društveni položaj šefa bi bio narušen, a samouvjerenost i klasna svijest radničke klase bi rasli.”13
Nadodajmo tim izvodima i neke recentne događaje: usto što globalizirani kapitalizam, radije no da koncentrira radnike na specifičnim radnim mjestima, obično decentralizira, razjedinjuje i dezorganizira radnike, k tome postoji i neprestani pritisak potrošačkog duga koji utječe na militantnost radnika. Kada sve to zbrojimo, rezultat će upućivati na to da izgledi za izgradnju socijalističke alternative, jednom kad je kapitalizam potpuno razvijen, nisu veoma visoki. Nema li bijega od tog otrežnjujućeg zaključka?
Izgradnja i nadilaženje moralne ekonomije radničke klase U većem dijelu mog rada srž je tvorio zaključak da Marxov Kapital pruža moćan odgovor na pitanje što je kapital, ali da se u njemu zapravo ne razmatra kapitalizam kao cjelina (ili, doista, potpuno razvija kapitalizam kao organski sistem). Marx to ne čini zato što ne razvija stranu radnika kao subjekata, subjekata koji se bore za svoje vlastite ciljeve. U svojoj srži, taj cilj je ono na što se Marx osvrće kao na “radnikovu vlastitu potrebu za razvojem”. Uistinu, jednostranost Kapitala najočitija je kada prepoznamo da ne propituje borbe za nadnice (preduhitrene pretpostavkom neprestanog standarda nužnosti) ili esencijalne zahtjeve kapitala (jednom kada olabavimo tu pretpostavku) koji dijeli i razdvaja radnike kako bi se prisvojio relativni višak vrijednosti.
Kada se usredotočimo na stranu radnika, prepoznajemo da su oni više nego naprosto proizvodi i rezultati kapitala. Njihov specifičan odnos prema kapitalu unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje ne iscrpljuje njihovu narav. Oni postoje unutar mnogih odnosa – obitelji, zajednica i nacija – te djeluju uzajamno s drugim radnicima. Kroz sve njihove aktivnosti unutar tih odnosa, kroz sve njihove borbe da zadovolje svoju potrebu za razvojem – oni proizvode sami sebe.
Zasigurno da je mjesto radnika unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje od kritične važnosti zbog načina na koji ih funkcioniranje unutar tog odnosa oblikuje i izobličuje. Međutim, radnik iskusi taj odnos drugačije od kapitalista. Dok je za kapitalista, eksploatacija – koju on razumije kao profitabilno zaposlenje radnika – ključna za njegovu egzistenciju kao kapitalista; radnik iskusi eksploataciju kao neodgovarajući prihod u odnosu na svoje potrebe te smatra posljedičnu nejednakost nepravednom i nepoštenom. Isto tako, dok kapitalist gleda na disciplinu na radnom mjestu i piramidalnu organizacija kao na nešto racionalno, radnik ih doživljava kao despotizam i neslobodu te malo što želi više no smanjiti svoj radni dan u njegovoj duljini i intenzivnosti na apsolutni minimum.
“Poštena nadnica za pošten rad”, poštena raspodjela prihoda, vremena i energije za samoga sebe – sve su to forme koju zauzima “radnikova vlastita potreba za razvojem”. A ta potreba za ljudskim razvojem – potreba koju kapitalizam bjelodano nastoji osujetiti – daleko nadilazi ono što se događa na specifičnim radnim mjestima. Ona, doista, nadilazi specifičan i izravan odnos prema kapitalu. Njezini se tragovi mogu naći, primjerice, u bilo kojoj točki u specifičnim normama zdravlja (uključujući čežnju za zdravim okolišem), obrazovanja i stanovanja na koje se gleda kao na poštene i pravedne i za koje će se radnici boriti da ih zadrže.
Sve te postojeće norme tvore moralnu ekonomiju radničke klase. Za tu je moralnu ekonomiju karakteristično da se radnici obično bore individualno ili kolektivno protiv onoga što smatraju narušavanjem tih prihvaćenih norma poštenosti i pravde. Ukratko, radnici se ipak bore. Ali to rade unutar određenih granica: dokle god gledaju na zahtjeve kapitala kao na “prirodne zakone očite same po sebi”, svaki put kad se nađu licem u lice s kapitalističkom krizom prije ili kasnije će djelovati u smjeru osiguranja preduvjeta proširene reprodukcije kapitala. Svejedno, dokle god se bore, radnici sami sebe proizvode drugačije; tj., kao što je Marx naznačio, oni priječe sami sebe da “postanu apatetični, nepromišljeni, manje ili više dobro uhranjeni instrumenti proizvodnje”. Stoga su radničke borbe zasnovane na njihovom osjećaju za pravednost također ključni dio procesa proizvodnje radnika koji se sučele s kapitalom. Ti su radnici posljedica više od samo strane kapitala.
Ali, kao što sam tvrdio u svojem nedavnom članku o “pravednosti” u Studies in Political Economy, za moralnu ekonomiju radničke klase podjednako je karakteristična prošlost kao referentna točka – njezine su borbe obično obrambene.14 Kada se radnici bore protiv mjera štednje i neoliberalnih ekonomskih politika, njihovo poimanje “pravednosti” zna uključivati naprosto implicitnu nadu da će se vratiti na “dobri” kapitalizam. Iako je moralna ekonomija radničke klase zapravo osnova za njihovo spontano djelovanje, ona ne zalazi ispod površine i, prema tome, ne može identificirati skrivene čimbenike koji proizvode i uzdržavaju određene norme. A kao posljedica (što je bilo očigledno u slučaju osamnaestostoljetne mase E. P. Thompsona, radničke klase u razvijenom kapitalizmu od 1970-ih naovamo i radničke klase u “realnom socijalizmu”) je ona čije se norme može narušiti uspješno, a (kroz proces prilagodljivih očekivanja) nove, niže norme se provode i postaju prihvaćene.15
No prepoznavanje ograničenja moralne ekonomije ne znači da bismo umjesto toga trebali pronaći utjehu u djevičanskom Apstraktnom Proletarijatu. Prije no da počinjemo s apstraktnim poimanjima proletarijata, polazišna točka moraju biti pravi ljudi sa specifičnim idejama i konceptima. U skladu s time sam u članku za Studies in Political Economy predložio da je za revolucionare koji bi željeli pomoći u okončanju trenutnih struktura eksploatacije i deformacije, ključno prepoznati važnost moralne ekonomije radničke klase, ali je i nadići te doći do političke ekonomije radničke klase.
S obzirom na to da ljudi proizvedeni unutar kapitalističkih odnosa obično gledaju na zahtjeve kapitala kao bjelodane, kao zdravorazumske, spontane borbe ukorijenjene u moralnoj ekonomiji nikada neće biti uspješne u nadilaženju kapitalizma. Zato je jedna od obaveza revolucionara da učine ono što je Marx pokušao, naime da pokažu kako su ta narušavanja moralne ekonomije inherentna u prirodi kapitala, kako kapitalizam uništava ljudska bića i prirodu, te da način na koji krize utječu na živote radnika nije slučajnost. Ukratko, uvjeriti radnike da zamijene konzervativni stijeg moralne ekonomije s revolucionarnim stijegom “ukinimo kapitalizam!” – te, k tome, da izgrade političke instrumente koji bi omogućili takvo nešto.
Međutim, samo po sebi, ukazivanje na prirodu kapitalizma nije dostatno da se ljude uvjeri da alternativa postoji. Da bismo potaknuli ljude da se bore za promjenu sistema, nužno je artikulirati što se uzima zdravo za gotovo u trenutnim borbama kako bi se pokazalo da to u sebi sadržava elemente novoga društva. To znači da mora postojati perspektiva koja gleda prema naprijed. Da bismo se borili protiv situacije u kojoj radnici “po svojem obrazovanju, tradiciji i navici” gledaju na potrebe kapitala kao na “samorazumljive prirodne zakone”, moramo se izboriti za alternativni zdravi razum.
Izgubljena srž marksizma Za političku ekonomiju radničke klase, ta je perspektiva ono što je Marx nazvao “obrnuta situacija” usmjerena na “vlastitu potrebu radnika za razvojem”, tj. društvo zasnovano na cilju ljudskog razvoja. Ta obrnuta situacija je skrivena premisa Marxovog Kapitala. Marxovu knjigu prožima potreba da se obrne kapitalistička inverzija, ta “inverzija, uistinu ta distorzija, što je svojstveno i karakteristično za kapitalističku proizvodnju.”16 Ukratko, kao što sam istaknuo u The Socialist Alternative: Real Human Development, važnost vlastitih potreba radnika za razvojem trebala bi biti u srži borbe da se izgradi socijalističku alternativa. Zaista, ljudski razvoj je “izgubljena srž marksizma”.17
S konceptom socijalizma kao organskog sistema – što je pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chávez nazvao osnovnim trokutom socijalizma: 1. društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, 2. društvena proizvodnja koju organiziraju radnici, te 3. zadovoljavanje društvenih potreba i svrha – možemo pokazati kako su trenutne borbe i težnje povezane s vizijom socijalističkog društva. To podrazumijeva društvo usredotočeno na jednakost (u odsutnosti privatnog vlasništva nad proizvodima minulog društvenog rada), na razvoju ljudskih mogućnosti (gdje je u svim našim proizvodnim aktivnostima prisutan “protagonizam”), na solidarnosti i zajedništvu (gdje naša međusobna zavisnost nije ona indiferentnih robnih proizvođača na tržištu). To su elementi na kojima ćemo izgraditi novi zdrav razum, onakav koji bi prepoznao važnost borenja za društvo u kojemu je preduvjet za slobodan razvoj svakoga pojedinačno slobodan razvoj svih.
Ne moramo biti marksistički ekonomisti da bismo to napravili. Zaista, s obzirom na preduvjete za učlanjenje u klub marksističkih ekonomista, možda je i bolje da nismo jedan od njih. Međutim, ako marksistički ekonomisti napuste praksu djelovanja kao sljedbenici koji moraju dokazati da je njihov gospodar u pravu, možemo značajno doprinijeti usredotočimo li se na izgubljenu srž marksizma, ljudski razvoj. Možemo se izravno uplesti u Borbu ideja osporavanjem nagađanja i zabluda mainstream ekonomije tako da naglašavamo dinamiku ljudskog razvoja u društvu u odnosu na atomističku statiku neoklasične ekonomije. Zašto, ukratko, ne radimo ono što je Marx činio u odnosu na mainstream ekonomiju svoga vremena?
Usto se možemo usredotočiti na dobrostanje radničke klase radije no isključivo na dobrostanje kapitala tako da razvijemo teoriju i mjere ljudskog razvoja, uključujući i izričito razmatranje osakaćujućih, onesposobljujućih učinaka proizvođenja pod kapitalističkim odnosima. Učinimo li tako, moći ćemo pobiti liberalne zagovornike ljudskog razvoja koji prihvaćaju logiku kapitala i čiji je implicitni cilj pošteniji kapitalizam koji se usredotočuje na ukidanje specifičnih zapreka ljudskom razvoju prije no za uklanjanje glavne zapreke, samog kapitalizma. Taj je izazov već odavno trebao biti riješen.
To je tek nekoliko doprinosa koje mogu učiniti marksistički ekonomisti, preuzmemo li odgovornost da stavimo oružje teorije u ruke radničke klase i revolucionarnih aktivista. Kad bismo to učinili, pokazali bismo da je naša prava zadaća (kao i ona Marxova) da “doprinesemo (...) zbacivanju kapitalističkog društva” i da “doprinesemo oslobođenju modernog proletarijata”.
S engleskog prevela Marija Ćaćić.
Izvorno objavljeno u časopisu Monthly Review.
Bilješke:
1 Friedrich Engels, “The Funeral of Karl Marx”, u: Philip S. Foner (ur.), Karl Marx Remembered (San Francisco: Synthesis Publications, 1983), str. 38-40.
2 Michael A. Lebowitz, Beyond Capital: Marx’s Political Economy of the Working Class (New York: Palgrave Macmillan, 2003), str. 21.
3 Ibid. Vidi daljnju razradu u: Michael A. Lebowitz, “Trapped Inside the Box? Five Questions for Ben Fine”, Historical Materialism, 18, br. 1 (ožujak 2010.): str. 131–49.
4 Karl Marx to Ludwig Kugelmann, 11. srpnja 1868. godine, u: Karl Marx and Friedrich Engels, Collected Works (London: Lawrence and Wishart, 1975), sv. 43, str. 68.
5 Karl Marx, Grundrisse (New York: Vintage 1973), str. 278.
6 Karl Marx, Kapital, sv. I, glava 21, str. 499.
7 Ibid., str. 571,
8 Ibid., str. 287; Lebowitz, Beyond Capital, str. 32–44.
9 Marx, Kapital, str.651.
10 Ibid.
11 Ibid, str. 935.
12 Ibid, str. 899. Emphasis added.
13 Michał Kalecki, The Last Phase of the Transformation of Capitalism (New York: Monthly Review Press, 1972), str. 78, 82.
14 Michael A. Lebowitz, "'Fairness': Possibilities, Limits, Possibilities", Studies in Political Economy 92 (2013).
15 E.P. Thompson, "The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century", Past and Present, br. 50 (veljača 1971.): str. 76–136.
16 Marx, Kapital, str. 425.
17 Michael A. Lebowitz, The Socialist Alternative: Real Human Development (New York: Monthly Review Press, 2010).
Michael A. Lebowitz radio je od 2004. do 1. ožujka 2011. godine kao vladin savjetnik u Venezueli. Objavio je više knjiga među kojima i Contradictions of ‘Real Socialism’: The Conductor and the Conducted (2012) The Socialist Alternative: Real Human Development (2010) u izdanju Monthly Review Press. Ovaj je članak predstavljen na panelu Economics: In Search of Marxism’s Lost Core u organizaciji Društva za socijalističke studije (Society for Socialist Studies) na Kongresu humanističkih i društvenih znanosti održanom na Sveučilištu Brock u Kanadi, 29. svibnja 2014. godine.