Razglednica sa broda
a Josif Brodsky
Razglednicu pišem. Mali je prostor za slova,
ali o čemu, kad pitaš, tad je kao linija između valova
ovih uzak. Koje kormilar, a ne Onaj Jedan,
odvaja međusobno kao lišće leda.
Razglednicu, podsjetnik ili odu. Čemu, kad kažeš,
navlačiš obziru oklop i zastor na pejzaže.
Pjesmi, jeziku gladnom početka,
pištolju obješenom, zaboravljenom umijeću pretka
što kendistu savladao je. Ženi što je zaključana
kao porculan, u vili barskih Talijana.
Đaku, nad stihom vrelim što snatri,
premalo na suncu, previše u vatri.
Stihu čije porijeklo ima
u sebi presudu mnogim stihovima.
Marginama, dimu što čuva stražu
vatri koje odavno nema u pejzažu.
Svodu što u sebi beskraja ima
koliko i kalendar, beskrajima
onoga što nije kazano. Smrtima
zaludu vježbanim na institutima
dramskim, damskim vrhovima fraza
što pod oblak penju se. Odlomku poraza
u njihovom čekati – isplati se.
Ili, prosto rečeno, samo u vrati se, vrati se...
Pjesmi što klizi iz toka svoga,
crtežu što iza prvog nacrtanoga
kruga – ne pamti. Idejama, kvržicama slova
što pučinu zauzimaju sred zaborava valova.
Opširnom O ove vode. Očima, očima, trupu
što podrhtava kao seizmograf uz preglupu
šalu, kidajući patnju kao linija prkos
nacrtanog industrijalca Engrovog.
Tišini što nije zaludu nijema
u: Nema rješenja jer nema ni problema.
Cetinje
Smrkava. Čini se – sve će boje da zgasnu.
Veče se skuplja oko koštice sobe i oko kuća.
Ipak, plava je i dalje plava, a svoju tamu masnu
sačuvale su boje. Doduše, bijela je nešto žuća.
I pjesnik odmah misli – po rubu svijetlo tinja.
Filmofil – granitne ploče guste postaju veče.
Žurba autopsije solarne da proglasi hlad rastinja
ugroženim, blijedi mjesečev magnet za - nedorečen.
Voda nema sjenku, njen rošav tok svjetluca.
Svijeća sobu pomjera, kao plesači u špilji
što ubjeđuju svijet da im pod stopalima puca
dok budući crtač divljači, i lovac, u njih pilji.
Tvrdi zakoni osame. Varka uha što je napeto
pripijeno uz stvari. Ustvari – nejednak bruj tišine.
Mimohod malog grada gdje možeš metnut šine
trasom bronzanog šetača koju on zove letom.
Varanje traga
Niko ne reče Dosta! niti se oglasi gong, ni zvono.
Okreneš se i vidiš: tromim zaklonom svojim
mir naseljava susjedstva, ne odstupajuć ni za jotu
onome što obale duguju jedna drugoj, k’o april Eliotu.
Magla miluje slova plakata. Otvaraju se škure, no ni to nije znak
provjetravanja, promaje nema, ni svjetlosti. Kao mreže,
prozori u sebe same zure, žamor da pokupe,
a kad se zatvore kapci – eto signala – ide se na počinak.
Odnekud zvuk sa česme u svoju tamnu cijev se vraća.
Ogledalo ište pejzaž, udovoljeno mu biće tek
sjajem sivodlakog krzna uličnog, zatvaranjem upaljača
u tami, što kao odluka zvoni ali još odluka nije.
Sve te čuje, sve za tobom tvoj mir kuša i ti sve to čuješ.
Sve vidiš – i tromu trubu što se u rimu pretvara i trne,
i zaurlaš možda ili se prikažeš nijem. Sve mirno putuje
tamo gdje žene zaljubljene svoje prstenje gube.
Sve te čuje. Bilje kraj puta nemar je pjesničke hortikulture,
perspektiva mrda, ti stojiš u svome glasnom hodu
kao šara izvučena iz duge šahovske figure.
Poturen si za prolaznika pjesmi o utrobi kao o torbi, na brodu
sa kog će se odašiljati blještava cirkularna pisma.
Osmica što označava beskonačnost ili pečat samo
na privid privida, strofa završena kad tišinu varaš.
Prava riječ uvijek nedostaje, nije prava ili samo
dovršava gruba neznanja dok strast izgovaraš.
Tačka ne označava kraj, ni predah, već prašinom
popunjeno središte kruga nikad opisanog.
No, sve je, i majčino mlijeko, i kokain, i predak
podložno onom kako se uzme. Obziri jedu ostalo.
Ostalo su ožiljci, stvarnost što pripada stihu svome
kao vozu kaput sa ušivenim blagom. A ako u svemu tome
te stvarnosti nema, očiju da je vide? Pjesma je sama,
kao imena kratera nazvanih po suprugama.
Uz svaki mogući savjet dobićeš opjevane greške.
Imena u koru urezana, nijema, zamke, iznova,
ovo treptanje u mraku, promašene slutnje.
Zapamti čela razbijena o zidove svojih snova,
svoje naporno zašto zapamti onda kada se zbilo,
pa makar kasnije dugo slušao Šta ćeš, takvo je vrijeme bilo.
Akvarijum
Usta bi htjela kazati – vazduh.
Samo mjehuri izlaze i tišina ih prati,
nemušto, kao da beba podriguje.
Nečujna plima, bez talasa.
Vlasi kose, uzdignute,
kao na vjetru, i bez glasa,
sporije. Sporije. Sporije.
Kao što silazi i dugo putuje
neodlučna šaka do željenog struka.
(Ruka bi htjela da nešto izrazi
i u laktu se prisjeća da je samo ruka.)
Stvari prespore ulaguju se razumu;
Ne pamtimo, eto dokaza.
Plivamo u uskom akvarijumu.
Miserere
Svijet po mjeri dječaka iz hora,
uznemirena nevjesta – čipka puca
baš kao kora divljeg šipka,
nad pjenom mora.
A niže, na sprudovima,
nešto svjetluca u cvijeću.
Kamilavka iz svoga duplog dna
pušta smrtno ozbiljnog zeca.
Strpljenje puca.
I brsti vazduh prizemljeni
uz zvuke cak cak prstiju slijepljenih
za tromi dušak orgulja što se diže
i ponire još niže,
do kraja duše koja pjeni, čili
iz tijela u oblak iz reklame.
Tijelo već blijedi ili crveni
u vratu vatre ili
pod zatravljenim vratima,
u zemlji.
Landescape
Stevu
Ako pažnju skrenem na drugu stvar,
ovaj dugi kadar zapravo
ne postoji.
Sjenke su duge, kamenje trpi sve,
skraćuje sjenke, pokriva
mrtve.
Davno smo sa đedom vadili
kamenje iz đeteline.
Krupno, pa
sve sitnije.
Kasnije smo uvidjeli da i kamenje,
kao i trava, opet odnekud
izvire.
Nije bilo uzalud. Visoko su postavljeni
zamišljeni dometi,
ako
ovaj kadar, za koga smo rekli da nije dug,
bude kadar da
potraje.
Nebo je visoko i ptica je visoko. Oko
se privikava na sivilo pejzaža,
zato nam se čini
crvenijom
krv što procuruje iz rane
kao što ptica curi iz
neba
kad nam se čini da ponire,
i da će nam se sručiti
u naručje ili u
glavu
u dugom kadru koji ne izgleda
kao da će se
završiti.
Krv curi u svoje slobodno
nigdje.
Ako pažnju skrenem na drugu stvar,
to nigdje za trenutak može
nestati.
Ako pažnju skrenem na drugu stvar,
ovaj dugi kadar zapravo
ne postoji.