Sonja Švec Španjol  

Alegorija jedne povijesti

Zlatan Vehabović, Temelji u blatu / Foundations in Mud, NO galerija (MSU), 15.9. – 4.10.2015.

Ne treba posebno napominjati kako u Hrvatskoj ne postoji uređeno tržište umjetnina te da su umjetnici suočeni s nizom problema poput nepostojanja galerista koji djeluju u funkciji promotora umjetnika i time im omogućavaju egzistenciju i etabliranost u zemlji i inozemstvu. Zlatan Vehabović jedan je od rijetkih umjetnika koji je “uspio” u kontekstu prepoznatljivosti, vidljivosti, kvalitete i uspješnosti prodaje svojih radova. “Najbolji”, “najuspješniji”, “najperspektivniji likovni umjetnik mlađe generacije”... Sve su to epiteti koji se često vežu uz njegovo ime. Kada umjetnik u zemlji krajnje zanemarenog i marginaliziranog područja kulture i umjetnosti zaista uspije, kontinuirana zastupljenost u žutom tisku dovodi do toga da se na otvorenju pojavljuju ljudi koje inače nikada ne biste susreli na izložbama, a djeluju pomalo zalutalo i izgubljeno, pritom radeći ono što najbolje znaju – naslikavajući se za medije od kojih žive. Sva ta fama i popularnost nažalost daju osjećaj prezasićenosti kod umjetnika koji svojom kvalitetom zaslužuju pozornost. Tek kada stavimo na stranu sve negativne konotacije našeg malograđanskog društva i posvetimo se Vehaboviću kao umjetniku, možemo uvidjeti da je riječ o samozatajnom pojedincu i velikom radniku koji kontinuirano preispituje svoje djelovanje i pritom stvara radove koji savršeno egzistiraju na međi između suvremene realističke figuracije i društveno angažirane umjetnosti. 

Sigurne zone Vehabović je umjetnik koji uvijek polazi od subjektivnog i individualnog. Crpeći inspiraciju iz vlastitog iskustva, on interpretira opće poznate teme čovjeka, njegove egzistencije, habitusa, potreba, želja i snova. U samom središtu je uvijek čovjek – on sam. Njegova iskustva interpretirana su slikarskom figuracijom koja ne pretpostavlja jednostrano čitanje, već omogućuje interpretaciju šireg konteksta čovjeka u skupini, društvu, zajednici. 

Izložba Temelji u blatu predstavlja šest velikih platna prepoznatljivog Vehabovićevog rukopisa, ali i stanovitih promjena u samom poimanju slikarstva i interpretaciji obrađene teme. Osim deplijana s tekstom kustosice izložbe Leile Topić, koji je očigledno razgrabljen u večeri otvorenja jer već sljedećeg dana u prostoru MSU-a nije bilo nikakvog dostupnog materijala vezanog uz Vehabovićevu izložbu, nema očekivanog popratnog tekstualnog dijela samog umjetnika. Izloženi radovi nemaju nazive i zasebne legende. To je prvi ciklus u kojem Vehabović ne nudi svoj narativ za interpretaciju i razumijevanje radova, već se fokusira na eksperimentiranje s tehnikom i materijom. Ulazak u novo područje eksperimenta kustosica izložbe opisuje riječima: “(...) vođen nagonom za konstrukcijom, ali bez želje da prepriča neki događaj, on stvara slikarske predloške od pronađenih fotografija koje potom računalno kolažira i generira u novi značenjski sklop.”

Sve prisutniji osjećaj izmještenosti i nepripadanja, koji Vehabovića prati otkad je postao otac, poslužio je kao inspiracija za novi ciklus koji je opisao kao “alegoriju svoje osobne povijesti”. Gdje pripadamo, što smatramo svojim, što poimamo kao našu “sigurnu zonu”? U fokus je stavljeno psihološko značenje interijera u koji se povlačimo od svijeta. Središte svih izloženih radova čine arhitektonski oblici koje čovjek stvara i u kojima obitava, smatrajući ih svojim i sigurnim, no pitanje je koliko su ta skloništa sigurna ako počivaju na nesigurnim temeljima? Koliko je danas snažno kodificirano značenje nasljeđa i koliko ono definira naš životni put? Nastambe u funkciji skloništa počivaju na blatu koje je nestalno. Katastrofičnost nedefinirane prirode i izostanak ljudskih likova na kompozicijama stavlja u fokus pitanje ispunjavaju li ona svoju funkciju u današnjem svijetu? 

Postapokalipsa Kataklizmičnost definirana okolnom divljom i krajnje neukroćenom prirodom koja prodire i obavija strukture naglašena je snažnim koloritom tirkiznih, ljubičastih i toplih zemljanih tonova koji negiraju stravičnost same situacije i stvaraju mističnu atmosferu otežavajući odluku privlači li nas, odbija ili zastrašuje taj prizor. Kombinacijom kontradiktornih i nespojivih elemenata lišenih narativnog pojašnjenja stvaraju se univerzalni oblici kao nositelji civilizacije i njezinih osnovnih načela primjenjivi u svakom kutku svijeta. Tehnika nanošenja boje struganjem, silovitim potezima ili prskanjem pojačava dojam prijeteće okoline, čime se dodatno ističe funkcija skloništa arhitektonskog objekta koji bi trebao pružiti utočište čovjeku pred silama prirode. Građevina oblikovana s najviše detalja i oštrim bridom betonskog okvira u potpunoj je suprotnosti s neukroćenom okolinom. Dubina daje uvid u unutarnji prostor, dok transparentnost svjedoči o ispraznosti arhitektonske čahure.

Susjedno platno primjer je puno prirodnije uklopljene drvene kuće u divlji tropski okoliš, dok crna rupa definira ulaz ostavljajući enigmom pruža li građevina doista utočište ili sigurnu zonu koja nam ne dopušta daljnji razvoj i promišljanja, te nas ograničava unutar poznatog svijeta. Sadržajno se najviše razlikuje objekt s prikazom interijera – niz elemenata poput stola s loncima i hranom, te platna sa zemljopisnom kartom, dokaz su prisustva čovjeka unutar skloništa. Predmet iz interijera ponavlja se i na sljedećoj slici kao vanjski element, asocirajući svojom formom na pokrov za radarsku antenu. Debla breza u prvom planu stvaraju formu rešetki i onemogućuju čisti pogled na građevinu u šumi. Postapokaliptična atmosfera prizora ostvarena je neobičnim krošnjama, nerealnim bojama i intrigantnom stapajućom pozadinom. Niz donekle funkcionalnih objekata prekida prikaz prevrnute kuće. Svježe obojana drvena koliba posve je nefunkcionalna. Zastrašujući pogled u akromatski oblikovanu unutrašnjost pogled je u prošlost i zaboravljenost. Umrtvljena priroda tamnih tonova odaje dojam zgarišta, što dodatno naglašava kompoziciju izmještenog i neupotrebljivog ljudskog objekta. Posljednja nastamba svojim oblikom više podsjeća na čamac, dok isprepletena razgranata stabla stvaraju veliko težište i opterećenje nad jednostavnom površinom naopako položenog čamca u svrhu formiranja skloništa.

Ljušture i/ili utočišta Predstavljeni radovi izgledaju kao područja poharana uraganom, požarom ili nekom drugom klimatskom nepogodom, dok sklonište ostaje cijelo, tek okrhnuto ili prevrnuto. Istovremeno, nastambe više djeluju poput praznih ljuštura ili privida skloništa negoli pravog utočišta koje može očuvati ključne nematerijalne vrijednosti. Kompozicije više nisu realistični koncepti, već kombinacija realnog i zamišljenog, preciznog i slobodno oblikovanog, te fokusiranog na središnje zbivanje ili objekt, dok divlji i neukroćeni okoliš simbolizira neizvjesnost, a prazno platno u kutovima dodatno naglašava središte slike i razbija iluziju savršeno koncipiranog realističnog narativa. Raspad čvrste konstrukcije i stabilnih volumena odvija se ne samo slikarski već i kompozicijski i tematski.

Zlatan Vehabović nastavlja s temama koje su ga oduvijek zaokupljale – čovjekove nade, želje, ciljevi, odnos s društvom, zajednicom i na kraju sa samim sobom. Ti odnosi, međutim, nisu definirani na obrascu jedne zemlje. Oni predstavljaju opće poimanje društva, ljudske vrste i njezinog razvoja. Vrijednosti koje spoznajemo kroz život čine srž onoga što jesmo. Istraživanjem osobnog sadržaja Vehabović stvara univerzalne oblike razumljive široj publici. Svaki pojedini prizor gradi pomnim oblikovanjem prostora i stvaranjem ambijenta koji kontinuirano definira melankolična atmosfera. Riječ je o prenošenju osobnih emocija na platno kroz figurativno građenje slike. Poimanje rada kao kontinuiranog procesa propitivanja, evaluacije, razvoja i mogućnosti rezultiralo je radovima koji nisu isključivi. Dapače, koliko je Vehabovićeva suvremena figuracija vizualno jasna i precizna, toliko je značenjski slobodna i neukalupljena.

Foto: Tatjana Ivegeš