Caroline Leal i Elise Leal  

Alica u Podzemlji Tima Burtona

Romani o Alici oduvijek su privlačili umjetnike, među ostalima i dramatičare, dramaturge i filmaše koji su stvorili na stotine adaptacija. Prve kazališne adaptacije javljaju se već 1876. godine, dok 1886. donosi nešto dugovječniju glazbenu pantomimu Henryja Savilea Clarka. Popularnost kazališnih adaptacija Alice raste u 20. stoljeću: početkom 1990-ih postojalo je više od 400 drama, mjuzikala, opera i baleta. Stručnjak za djelo Lewisa Carrolla, Richard Kelly, tvrdi da u mnogim adaptacijama nastalim nakon 1970-ih godina prevladavaju “mračniji”, “odrasliji” tonovi.1 Neke drame, primjerice, nadahnuće crpe iz glasina vezanih uz Carrollov odnos s Alice Liddell nudeći seksualizirane verzije priče (npr. drama Briana B. Crowea iz 1999. Zemlja čudesa (i što je tamo otkriveno)). Mnoge adaptacije koriste priču o Alici kako bi progovorile o društvenim i filozofskim temama poput feminizma ili postmodernizma.

Poput kazališnih verzija i one filmske mogu se okvirno podijeliti na izravne adaptacije romana i one kojima su romani tek izvor inspiracije. Najraniji filmovi o Alici u pravilu pripadaju u prvu kategoriju. Prvi film o Alici nijemi je film nastao 1903. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, u režiji Cecila Hepwortha i Percyja Stowa. Sjedinjene Države slijedile su spomenuti primjer 1910. godine nijemim filmom Edwina Standona Portera. Prvi zvučni film snimio je Bud Pollard 1931. godine. Slijedi niz adaptacija nastalih 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća, a 1951. godine Studio Walt Disney javnosti predstavlja vlastitu dugometražnu animiranu verziju. Zbog modernističkog stila animacije i sažete radnje, financijski neuspješan film isprva je odbačen kao “preamerički”. Međutim, popularnost stječe 1960-ih godina među studentskom populacijom i danas općenito slovi kao dobar način da se dječju publiku upozna s Alicom.2 Mnoge filmske verzije Alice slijedile su onu Disneyjevu, s različitim stupnjevima vjernosti Carrollovom tekstualnom predlošku i različitim tonovima koji variraju od djetinjeg do zastrašujućeg. Britanski mjuzikl Alicine pustolovine u Zemlji čudesa (1972.), primjerice, vjerno prati knjigu; dok fantastični triler Jana Švankmajera Nĕco z Alenky iz 1988. predstavlja mračni odmak od izvorne priče. Neke su adaptacije (primjerice, animirani film Medvjedići dobra srca u Zemlji čudesa, 1987.) šarmantne i nevine, a neke pak (primjerice, Alica u Zemlji čudesa: pornografska glazbena komedija, 1976.) naglašavaju nasilne i uznemirujuće elemente priče, pridonoseći rastućoj seksualizaciji glavne junakinje.

Nova, Burtonova vrsta Alice

Nastavljajući se na dugogodišnju tradiciju prilagođavanja Alice kako bi se otvorile nove teme, redatelj Tim Burton i scenaristica Linda Woolverton ponudili su nov pogled na poznatu priču u filmu iz 2010. godine Alica u Zemlji čudesa. Za razliku od ostalih filmova o Alici koji u pravilu nisu bili osobito uspješni na kino-blagajnama, Burtonov 3D spektakl zaradio je 116 milijuna američkih dolara u prvom vikendu prikazivanja u američkim kinima te u konačnici više od milijardu dolara širom svijeta.3 Film se osim toga okitio brojnim nominacijama i nagradama, među kojima su i Oscar za najbolju scenografiju (Robert Stromberg i Karen O’Hara) i najbolju kostimografiju (Colleen Atwood). Mnoge pohvale stigle su i na račun glumačke postave na čelu s Miom Wasikowskom (Alica), Helenom Bonham Carter (Crvena Kraljica) i Johnnyjem Deppom (Klobučar). Mnogo se diskutiralo i o mjestu novog filma unutar tradicije filmskih i kazališnih Alica. Za film, koji uglavnom poseže za poznatim likovima iz mračnijeg od dvaju romana o Alici, Iza zrcala, smještajući ih u novi kontekst, ne može se reći da se radi o adaptaciji u punom smislu riječi.4 Glumica Anne Hathaway, koja u filmu igra Bijelu Kraljicu, istaknula je da je film “nešto između adaptacije i nanovo ispričane priče”, dok Susan Bye navodi da se radi o “nekoj vrsti nastavka (...) dodatnom, mračnom poglavlju izvorne priče”.5

Film započinje dvanaest godina nakon kraja Carrollove priče: devetnaestogodišnju Alicu Kingsleigh muče učestale noćne more o “zemlji čuda”. Za vrijeme otmjene viktorijanske vrtne zabave na kojoj doznaje da će se zaručiti za pretencioznog mladića pokroviteljskog ponašanja, Alica ugleda Bijelog Zeca i potrči za njim. Nakon pada niz zečju rupu (jedna od rijetkih scena koja uvelike podsjeća na knjigu), Alica se ne nađe u blještavoj Zemlji čudesa iz svojih snova, već u uvrnutoj, praznoj ljušturi zvanoj Podzemlja. Uvjerena da sanja, susreće niz poznatih likova kao što su Cvilibum, Cvilibim i Klobučar, koji je obavještavaju o proročanstvu u kojem stoji da će upravo ona ubiti Hudodrakiju i osloboditi Podzemlju od tiranije okrutne Crvene Kraljice. Iako isprva inzistira na tome da ona nije “ta Alica”, naša junakinja ubrzo postaje dijelom akcije spašavanja čiji je cilj izbaviti zatočenog Klobučara iz dvorca Crvene Kraljice, a u toku koje postupno uviđa da ona mora biti “Prava Alica”. Na koncu, u razgovoru s gusjenicom Abšalomom, Alica shvaća da su njene navodne noćne more zapravo sjećanja na djetinji posjet Podzemlji te da se vratila upravo zato da bi smaknula Hudodrakiju. Sve kulminira u prizoru bitke koja se odvija na šahovskoj ploči okruženoj vojnicima-igraćim kartama. Nakon što pogubi čudovište i vlast nad Podzemljom preda dobroj Bijeloj Kraljici, Alica se vraća u viktorijansko društvo kao nova žena. Odbivši život kakav su za nju isplanirali drugi, plovi za Kinu u službi trgovačke kompanije svojeg oca, u potrazi za novim pustolovinama.

Prekid s tradicijom: mračna adaptacija

Burtonov film umnogome odstupa i od tekstualnog predloška i od ranijih adaptacija. Nastojeći raskinuti s tradicijom koju su izgradili njegovi prethodnici6, redatelj je stvorio spoj tehnike motion capture, digitalne animacije i igranog filma koji “istražuje nova područja u prepoznatljivom burtonovskom stilu”.7 Iako su dizajnerima izvorni crteži Johna Tenniela isprva služili kao nadahnuće, groteskni i sablasni krajolici Alice uvelike podsjećaju na setove Edwarda Škarorukog, Predbožićne noćne more i drugih Burtonovih filmova.8 Dizajn sugerira da Burtonov film spada u redove mračnih interpretacija romana no, kako primjećuje Bye, “u tom kontekstu, ma kako zastrašujući i razoren svijet Podzemlja bio, njezina mračna energija i uvrnuta vitalnost čine ga mnogo zanimljivijim mjestom nego što je to svijet izvan zečje rupe koji Alica napušta”.9 Mračni ton setova odražava odrasliji, zlokobniji sadržaj filma u kojem nema mjesta za zagonetke, rime i djetinje besmislice Zemlje čudesa. Alici je čak uskraćen luksuz bijega iz Podzemlje buđenjem iz sna, jer u tome filmu Carrollova fantazija postaje Burtonova stvarnost. Osim toga, radnja filma jasnije je ocrtana nego je to slučaj u romanima. U filmu, Alica se vraća u Podzemlju s jednim jedinim ciljem: ubiti Hudodrakiju i s prijestolja zbaciti Crvenu Kraljicu. Ideja misije za Alicu u potpunosti izostaje iz knjiga, a sama Hudodrakija tek se kratko spominje u pjesmi u romanu Iza zrcala. Kako ističe Bye, “Razlika između dva tretmana Hudodrakije ključ je za razumijevanje temeljnih razlika u namjeni i narativnoj namjeri filma i knjiga o Alici.”10

Uvođenje jasne borbe između dobra i zla koja omogućuje odrasloj Alici da sazre u snažnu mladu ženu u opreci je s duhom nonsensa koji prožima knjige. Ne samo da je zlo u Burtonovoj Podzemlji jasno definirano, ono je mnogo stvarnije. Kako primjećuje Jan Susina, “Burton je svoju Alicu u Zemlji čudesa učinio zapanjujuće nasilnom, u maniri mnogih drugih suvremenih fantastičnih filmova za djecu.”11 Nasuprot tomu, nasilje Carrollove Zemlje čudesa prisutno je u mnogo manjoj mjeri te djeluje mnogo manje prijeteće. U Iza zrcala, primjerice, opetovana naredba Crvene Kraljice “Odrubite im glave!” nikada se ne izvršava i čak se može shvatiti kao neka vrsta šale. U filmu glave ne samo da se kotrljaju, već ih vidimo kako plutaju u krvavom opkopu oko dvorca Crvene Kraljice, dok umanjena Alica prelazi preko njih. Vidimo i iskopane oči, proždiranje malenih punoglavaca te nasilnu smrt Hudodrakije. Burtonova odluka da naglasi zlo u Podzemlji priču lišava njene izvorne nevinosti stvarajući odrasliji svijet koji prepoznaje prisustvo boli i patnje. K tome, neki su kritičari istaknuli da nasilje priču zapravo čini konvencionalnijom. Todd McCarthy, primjerice, navodi sljedeće: “Akcijska scena u kojoj se neočekivani mladi ratnik suprotstavlja zastrašujućoj zvijeri – usred šire borbe koja se vodi između digitalno animiranih vojnika – podsjeća na Gospodara prstenova, Harryja Pottera, Zlatni kompas, Narnijske kronike i brojne druge recentne uratke toga tipa. Alica se na taj način normalizira...”12

Poput drugih slobodnijih, mračnih adaptacija, i taj film nudi seksualiziraniju, ali i feminističkiju verziju Alice. “U Burtonovoj verziji Alicu igra dvadesetogodišnjakinja koja bi, kako se čini, svakog trena mogla ostati bez odjeće (...) To je manje Alica u verziji kraljice Viktorije, a više Alica u verziji Victoria’s Secreta”.13 I drugi su kritičari negodovali zbog količine gole kože koju otkriva ta ikona dječje književnosti. No dok film pridonosi seksualizaciji Alice, istovremeno obrađuje neke feminističke teme. Mnogi su istraživači istaknuli da je “odvažna, staložena i znatiželjna Alica koja o svemu ima vlastito mišljenje uistinu feministička junakinja14” te se čini da je Burtonov film doista nastoji prikazati kao takvu. Ne samo da je Alica mačem oboružana spasiteljica Podzemlje, već na kraju filma plovi u Kinu kao kolonijalna poduzetnica. Međutim, mnogi su prvi prikaz doživjeli kao banalan, a potonji kao uvredljiv. Basham smatra da je “Alica u oklopu i oboružanu mačem” zapravo “potraćena Alica. Carrollova junakinja impulzivna je i znatiželjna, inteligentna i filozofski nastrojena. Burton uzima djevojku obdarenu tako intrigantnim osobinama i pretvara je u spoj kralja Arthura, kraljevića Kaspijana i tisuće drugih junaka književnosti i filma”.15 S obzirom na ulogu Britanije u Opijumskim ratovima i kolonizaciji Kine, kraj filma i pripadajuća mu referenca na trgovinu s Kinom, ocijenjeni su kao neosjetljivi. “Ovdje nije riječ samo o problematičnom prikazu ženskog modela u Disneyjevom filmu, već i o glorifikaciji stoljetne eksploatacije Kine”, piše Kevin Slaten.16 U konačnici, zbunjujući spoj seksualizacije i feminizma u kombinaciji s pojačanim nasiljem sugeriraju da je filmu primarni cilj svidjeti se tinejdžerskoj publici, a ne ponuditi autentičan prikaz Carrollove priče.

“Ja stvaram put”: Alicin identitet

Iako Burtonov film zadržava ključne teme predstavljene u tekstualnom predlošku, ne razvija ih na isti način. Tema odrastanja, primjerice, u Burtonovoj adaptaciji poprima drugačije značenje: njegova tinejdžerka Alica suočena je s izazovima odrasle dobi. Njena težnja za nezavisnošću u izravnom je sukobu sa strogom, hladnom represivnošću viktorijanskog društva. Na početku filma, kada joj majka prigovara jer ne nosi čarape i korzet, devetnaestogodišnja Alica odgovara: “Tko određuje što je dolično? A što da netko odluči da je dolično nositi bakalara na glavi, bi li ga ti nosila?” No kao što otkrivamo u prizoru vrtne zabave, Alicu itekako pritišće teret očekivanja koja pred nju postavlja viktorijansko društvo. Iako žarko želi donositi vlastite odluke, njen život oblikuju želje starijih (i, pretpostavlja se, pametnijih): “Udat ćeš se za Hamisha”, obavještava je njena starija sestra, “i tvoj će život biti savršen. Sve je već odlučeno.” Mia Wasikowska Burtonovu priču opisuje kao “pustolovinu odrastanja u kojoj Alica iznova pronalazi samu sebe (...) Odjednom vam je 19 godina, odrasla ste osoba suočena sa silnim očekivanjima (...) Koliki dio sebe ćete žrtvovati, a koliki sačuvati ako želite biti sretni?”.17

Za Carrollovu Alicu, ta “pustolovina odrastanja” manje je vezana uz sukob između njene neovisnosti i društvenih očekivanja, a više uz njen razvoj koji se odvija uz pomoć imaginacije, istraživanja i otkrivanja. Izvorna Alica zaigrana je sedmogodišnja djevojčica izuzetne sposobnosti usvajanja novih iskustava koje uspoređuje s lekcijama razumnog viktorijanskog društva. Spomenute lekcije pritom ili potpuno izobličuje – usklađujući ih s nonsensnim svjetovima u kojima se nalazi – ili ih odbacuje nakon što otkrije da su beskorisne.18  Bilo kakva zbunjenost koju možda osjeća prilikom odrastanja vezana je uz njenu sposobnost prilagođavanja svjetovima Zemlje čudesa i Iza zrcala, budući da je stvarni svijet utočište kojemu je, kako se čini, dobro prilagođena. Nasuprot tome, razvoj Alice u Burtonovoj adaptaciji izgrađen je oko sukoba između njene neovisnosti i vanjskih zahtjeva: ona je tinejdžerka koja traga za autonomijom u neugodnom svijetu iznad zečje rupe, dok se istodobno nastoji afirmirati u podzemnom svijetu. Primjerice, preokret u priči nastupa tek nakon što Alica izjavi da je “nije briga” za tuđe planove za nju te odluči preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom: “Od trenutka kada sam pala niz rupu drugi mi govore što moram činiti i tko moram biti. Smanjivali su me, rastezali, grebali i gurali u čajnik. Optuživali su me da jesam Alica i da nisam Alica, ali ovo je moj san. Ja ću odlučiti što će dalje biti s njime. (...) Ja stvaram put”.

Nastojeći odrasti na vlastiti način i pod vlastitim uvjetima, Burtonova tinejdžerska Alica zapada u istu krizu identiteta koja je zbunjivala Carrollovu djetinju Alicu. Ideja sebstva, središnja u Carrollovim knjigama, naglašena je i u filmu: Alica, naime, izražava nesigurnost po pitanju vlastitog identiteta. Dok je književna Alica puna “mnogoće” – hrabrosti, energije i sposobnosti prihvaćanja onoga što smatra da je dobro za nju – Burtonova je Alica izgubila svoju hrabrost i maštovitost. “Nisi ista kao prije”, kaže joj Klobučar. “Izgubila si svoju mnogoću.” Alicin otac, Charles Kingsleigh, podržavao je njene djetinje snove uvjeravajući je “da su najbolji ljudi ludi”. Nakon smrti oca, tinejdžerka Alica osjeća da konformistički svijet u kojem živi i koji očekuje od nje da se definira prema specifikacijama drugih, guši nju i njenu imaginaciju.19 U svijet Podzemlje ulazi prepuna sumnji i zbunjenosti koji su posljedica pritisaka stvarnoga svijeta, s negativnim, unaprijed formiranim identitetom koji nije u skladu s vizijom hrabre junakinje koju u njoj vide stanovnici/e Podzemlje. Dok Carrollova Alica, koja nije u stanju odgovoriti na Gusjeničino pitanje o svojem identitetu, neprestano ispituje samu sebe, Burtonova Alica usvojila je negativnu samokoncepciju definiranu gubitkom oca, djetinjeg sebstva i snolikog krajolika Zemlje čudesa.20 Ona vjeruje da zna tko je, no taj je identitet tek lažan produkt konvencionalnog i nesuosjećajnog viktorijanskog društva.

Burtonov film, stoga, postaje kronikom Alicine potrage za vlastitom “mnogoćom” i vlastitim starim, imaginativnim sebstvom: potragom za “pravom” Alicom. Međutim, razbijanje negativne slike o sebi pokazuje se teškim zadatkom za Alicu. U drugom razgovoru s Gusjenicom otkriva da još uvijek nije prigrlila svoj pravi identitet hrabre junakinje kojoj je suđeno ubiti Hudodrakiju. No, smatra Gusjenica, uspjeh joj je nadomak ruke:

Gusjenica: Tko si ti?

Alica: Mislila sam da smo to već riješili. Ja sam Alica, ali ne ona Alica.

Gusjenica: Kako znaš?

Alica: Sam si to rekao.

Gusjenica: Rekao sam da si jedva Alica, ali sada si to mnogo više. Štoviše, sada si gotovo Alica.

Glumica Anne Hathaway ističe da se “velik dio knjiga o Alici sastoji od njenih nastojanja da shvati tko nije procesom eliminacije. U Alici u Zemlji čudesa Tima Burtona, Alica nastoji otkriti tko ona jest.”21 Najprije je Jedva Alica, potom Gotovo Alica. Naznake njenog starog sebstva počinju se javljati u Podzemlji, primjerice u trenutku kada ponavlja očeve riječi, govoreći Klobučaru: “Potpuno si skrenuo. Ali otkrit ću ti tajnu... svi najbolji ljudi su ludi”. Na kraju filma postaje “napokon Alica” pronalazeći svoje izgubljeno sebstvo i potvrđujući vlastiti identitet kćeri svoga oca:

Gusjenica: Ne mogu ti pomoći ako ne znaš ni tko si, glupa djevojko.

Alica: Nisam glupa. Zovem se Alica, živim u Londonu. Imam majku po imenu Helen i sestru po imenu Margaret. Moj otac je bio Charles Kingsleigh. Imao je viziju koja se protezala preko polovice svijeta i ništa ga nije moglo zaustaviti. Ja sam njegova kći, Alice Kingsleigh.

Gusjenica: Napokon, Alica!

U toj ključnoj sceni, Alica ujedno prihvaća stvarnost Podzemlje. Do toga je trenutka bila čvrsto uvjerena da su njene pustolovine običan san, usprkos nastojanjima stanovnika/ca Podzemlje da je uvjere u suprotno. “Ti si tek plod moje mašte”, kaže Klobučaru. Međutim, u knjigama o Alici, jasno je da fantastični svjetovi Zemlje čudesa i Zrcalne zemlje doista jesu samo snovi. “Što je život nego san?”, pita se Carroll na kraju romana Iza zrcala. Knjiga završava promišljanjima o tome je li opisana priča bila san Alice ili Crnoga Kralja, pozivajući čitatelj(ic)e da se “prisjete da odnos mašte i sjećanja valja uvijek iznova tumačiti te da se trebamo uvijek iznova pitati što znače naša sjećanja, baš kao što to činimo kada su u pitanju snovi”.22

Zamagljene granice između snova, stvarnosti i sjećanja koje nalazimo u Carrollovim romanima mnogo su jasnije definirane u filmu iz 2010. godine. Burtonova Alica uviđa da njena djetinja sjećanja na Zemlju čudesa nisu snovi te da je njena pustolovina u Podzemlji doista stvarna. “To nije bio san!”, kaže ona. “Bilo je to sjećanje. Ovo mjesto je stvarno, i ti si stvaran, baš kao i Klobučar!” Ova ključna spoznaja omogućava Alici da prihvati vlastiti identitet, puna pouzdanja u sebe i vlastitu sposobnost postizanja nemogućeg: ubijanja Hudodrakije. U stvarni se svijet vraća s novim poimanjem sebe same i s neovisnošću koja je ukorijenjena u njenom novoprihvaćenom identitetu. “Ovo je moj život”, kaže Alica svojoj starijoj sestri. “I ja ću odlučiti što ću s njime učiniti”.

Ista priča, drugi pripovjedač

U konačnici, Alica u Zemlji čudesa Lewisa Carrolla i ona Tima Burtona dolaze iz dva različita, no ipak povezana svijeta. I knjiga i film bave se podjednako važnim temama odnosa doživljaja i stvarnosti, identiteta i odrastanja, no to čine iz različitih pozicija: knjiga iz perspektive djeteta 19. stoljeća, film iz perspektive tinejdžerke 21. stoljeća. Kao što primjećuje Susina, ova adaptacija “prepoznatljiva je postmoderna varijacija na Carrollove likove. Burtonova Alica u Zemlji čudesa (...) više je odraz suvremene kulture negoli Carrollovih viktorijanskih romana”.23 No iako Burtonov film ne utjelovljuje tradicionalnu Alicu, to ne znači da mu ne pripada validno mjesto unutar tradicije Alice. Usprkos nedostacima scenarija, tematskim odstupanjima i grotesknom dizajnu, vrijednost filma leži u načinu na koji poziva publiku na imaginativnu identifikaciju s likovima.24 Generaciji koja će prije provesti vrijeme gledajući ekstravagancu u 3D tehnici negoli čitajući dva fantastična romana za djecu, taj film predstavlja teme Alice na atraktivan i razumljiv način. Cilj mu nije ponuditi vjernu adaptaciju, već proširiti priče o Alici istražujući njihove teme u odraslom okruženju.25 Burtonov film vraća se čaroliji tekstualnog predloška prema kojem zauzima suvremeni pristup, nudeći publici nov pogled na Alicu. U tom smislu, film vrijedno slijedi tradiciju filmskih i kazališnih adaptacija koje priču prilagođavaju vlastitim kulturama.26 Burton nije prvi koji je modificirao ili proširio Alicu, a vjerojatno neće biti ni posljednji. Činjenica da se umjetnici i dan-danas nadahnjuju tim klasicima dokaz je njihove privlačnosti i otpornosti. Čini se da Carrollova Alica doista posjeduje neobičnu moć koja nadilazi višestruke interpretacije kao i kulturne, klasne i dobne granice.

Ulomak iz teksta Caroline Leal i Elise Leal “Comparing Lewis Carroll’s Wonderland and Tim Burton’s Underland” objavljenog na web stranici http://www.astortheater.org/articles17.html.

Bilješke

1 Celia Wren. “Curiouser and Curiouser”. American Theatre 16, br. 10:18 (1999.), str. 21.

2 Susan King. “Alice in Wonderland, A Curious Hollywood History”. Los Angeles Times Hero Complex (7. veljače, 2010.). http://herocomplex.latimes.com/2010/02/07/alice-in-wonderland-a-disney-disappointment/

3 Megan Basham. “Alice Returns: Strong Performances and Humor Lift Time Burton’s Dark Wonderland”. World Magazine (27. ožujka, 2010.). http://www.worldmag.com/articles/16524

4 Jan Susina. “Alice in Wonderland”. Marvels & Tales: Journal of Fairy-Tale Studies 25, br. 1 (2011.), str. 181.

5 Anne Hathaway. “Finding Alice: Behind the Scenes Feature”. U: Alice in Wonderland, DVD, red. Tim Burton (Burbank: Walt Disney Pictures, 2010.); Susan Bye. “Approaches to Alice in Wonderland” (Australian Centre for the Moving Image website), str. 4, 19.  

6 Bye. “Approaches to Alice”, str. 6.

7 Ibid., str. 20.

8 Basham. “Alice Returns”; Susina. “Alice in Wonderland”, str. 181.

9 Ibid., 17.

10 Ibid., str. 5.

11 Susina. “Alice in Wonderland”, str. 183.

12 Todd McCarthy. “Alice in Wonderland”. Variety (26. veljače, 2011.). http://www.variety.com/review/VE1117942306/

13 Susina. “Alice in Wonderland”, str. 182.

14 Wren. “Curiouser and Curiouser”, str. 21.

15 Basham. “Alice Returns”.

16 Kevin Slaten. “Who Else Might Be Mad At Alice? China”. Real World Clear. http://www.realclearworld.com/articles/2010/03/12/who_else_might_be_mad_at_alice_china_98853.html

17 Mia Wasikowska. “Finding Alice: Behind the Scenes Feature”. U: Alice in Wonderland, DVD, red. Tim Burton (Burbank: Walt Disney Pictures, 2010.).

18 Bye. “Approaches to Alice”, str. 8.

19 Ibid., str. 7.

20 Ibid., str. 10.

21 Hathaway. “Finding Alice”.

22 Shores, Tyler. “’Memory and Muchness’: Alice and the Philosophy of Memory”. U: Alice in Wonderland and Philosophy: Curiouser and Curiouser. Richard Brian Davis, ur. Hoboken, New Jersey: John Wiley & Sons, Inc., 2010., str. 208.

23 Susina. “Alice in Wonderland”, str. 183.

24 Bye. “Approaches to Alice”, str. 20.

25 Ibid., str. 4, 19.

26 Wren. “Curiouser and Curiouser”, str. 20.

Izbor iz literature o Alici

Bloom, Harold, ur. 1987. Modern Critical Views: Lewis Carroll. New York: Chelsea House Publishers.

Brooker, Will. 2004. Alice’s Adventures: Lewis Carroll in Popular Culture. New York: London.

Cohen, Morton N. 1995. Lewis Carroll: A Biography. London: Macmillan.

Cohen, Morton N. 1998. Reflections in a Looking Glass: A Centennial Celebration of Lewis Carroll, Photographer. New York: Apertur.

Crnković, Milan. 1987. Sto lica priče: antologija dječje priče s interpretacijama. Zagreb: Školska knjiga.

Davis, Richard Brian, ur. 2010. Alice in Wonderland and Philosophy: Curioser and Curioser. New Jersey: John Wiley & Sons, Inc.

Douglas-Fairhurst, Robert. 2015. The Story of Alice: Lewis Carroll and the Secret History of Wonderland. London: Harvill Secker.

Flescher, Jacqueline. 1969. The Language of Nonsense in Alice. New Haven: Yale University Press.

Gardner, Martin, ur. 2001. The Annotated Alice. The Definitive Edition. With and Introduction and Notes by Martin Gardner. London: Penguin Books.

Gray, Donald J., ur. 1992. Alice in Wonderland (Norton Critical Editions). 2. izd. New York: W. W. Norton & Company.

Guiliano, Edward, ur. 1982. Lewis Carroll: A Celebration. Essays on the Occasion of the 150th Anniversary of the Birth of Charles Lutwidge Dodgson. New York: Potter.

Haughton, Hugh. 2003. “Introduction”. U: Alice’s Adventures in Wonderland and Through the Looking-Glass and What Alice Found There by Lewis Carroll. The Centenary Edition. Uredio i bilješkama popratio Hugh Haughton. London: Penguin.

Hollingsworth, Cristopher, ur. 2009. Alice beyond Wonderland: Essays for the Twenty-first Century. Iowa City: University of Iowa Press.

Ismajloska, Mersiha. 2014. “Alice in the Land of Movies”. Libri et Liberi 3 (2), str. 311–318.

Jaques, Zoe i Eugene Giddens. 2013. Lewis Carroll’s Alice’s Adventures in Wonderland and Through the Looking-Glass: A Publishing History. Farnham: Ashgate.

Jones, Jo Elwyn i J. Francis Gladstone. 1998. The Alice Companion: a Guide to Lewis Carroll’s Alice books. New York: New York University Press.

Leach, Karoline. 1999. In the Shadow of the Dreamchild: A New Understanding of Lewis Carroll. London: Peter Owen.

Narančić Kovač, Smiljana i Ivana Milković. 2011. “Tko je ukrao kolačiće: intertekstualna sastavnica Aličinih pustolovina u Čudozemskoj u hrvatskim izdanjima”. U: Redefiniranje tradicije: dječja književnost, suvremena komunikacija, jezici i dijete. Ante Bežen i Berislav Majhut, ur. Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Europski centar za napredna i sustavna istraživanja, str. 223–240.

Phillips, Robert, ur. 1971. Aspects of Alice. New York: The Vanguard Press.

Rackin, Donald. 1991. Alice’s Adventures in Wonderland and Through the Looking-Glass: Nonsense, Sense, and Meaning. New York: Twayne Publishers.

Reichertz, Ronald. 1997. The Making of the Alice Books: Lewis Carroll’s Uses of Earlier Children’s Literature. Montreal: McGill-Queen’s University Press.

Robert Phillips, ur. 1974. Aspects of Alice: Lewis Carroll’s Dreamchild as seen through the Critics’ Looking-Glasses 1865-1971. London: Victor Gollancz.

Sigler, Carolyn, ur. 1997. Alternative Alices: Visions and Revisions of Lewis Carroll’s Alice Books. Lexington: University of Kentucky Press.

Staples, Terry. 2000. “Alice in Wonderland, film versions”. U: The Oxford Companion to Fairy Tales, Jack Zipes ur. Oxford: Oxford University Press, str. 12–13.

Susina, Jan. 2010. The Place of Lewis Carroll in Children’s Literature. London & New York: Routledge.

Visinko, Karol. 2001. Alica u Zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Zagreb: Mozaik knjiga.

Visinko, Karol. 2005. Dječja priča: povijest, teorija, recepcija i interpretacija. Zagreb: Školska knjiga.

Weaver, Warren. 1964. Alice in Many Tongues: The Translations of “Alice in Wonderland”. Madison: University of Wisconsin Press.

Woolf, Jenny. 2011. The Mystery of Lewis Carroll: Discovering the Whimsical, Thoughtful, and Sometimes Lonely Man Who Created “Alice in Wonderland”. New York: St. Martin’s Press.

Wullschläger, Jackie. 1995. Inventing wonderland: the lives and fantasies of Lewis Carroll, Edward Lear, J. M. Barrie, Kenneth Grahame and A. A. Milne. London: Methuen.



Mrežni izvori

1865 – 2015: 150 years of the Macmillan Alice. http://aliceinwonderland150.com.

Lenny’s Alice in Wonderland site. http://www.alice-in-wonderland.net/.

The Afterlife of Alice & Her Adventures in Wonderland. http://ufdc.ufl.edu/alice.

The Lewis Carroll Society. http://www.lewiscarrollsociety.org.uk.

What a Wonderful Dream – an Alice in Wonderland website. http://aliceinwonderland.evanderweb.co.uk/index.html.

Temat priredila i prevela

Nada Kujundžić.