Katarina Luketić  

Alien s balkanskog tranzicijskog broda

Početkom 1992. dobio je stipendiju za Chicago na nekoliko mjeseci. Let natrag imao je 1. svibnja 1992., no toga je dana počeo rat u Sarajevu i on se nije vratio. U Americi je zarađivao na razne načine, prodavao sendviče, skupljao dobrovoljne priloge za Greenpeace, predavao engleski imigrantima... Shvatio je da će, ako želi pisati, to morati činiti na stranom jeziku, pa je sebi zadao rok od pet godina da napiše prvu priču na engleskome. Čitao je kao lud, ispisivao kartice s riječima i njihovim značenjima, i nakon tri godine uspio napisati svoju prvu englesku priču. Priču je objavio u niskotiražnom književnom časopisu, pročitala ju je jedna agentica u New Yorku, stupila s njim u kontakt i ubrzo ga dovela do New Yorkera. Taj je prestižni američki časopis objavio njegovu priču Blind Jozef Pronek, i književna se karijera odmotala. Na engleskome je objavio i zbirku The Question of Bruno, koju je poslije sam preveo na materinji jezik. Predujam za drugu knjigu iznosio je 100.000 dolara, a nakon objavljena romana Nowhere Man dobio je veliku stipendiju koja mu omogućava da se pet godina posveti isključivo pisanju.

Koordinate emigrantstva

Navedeni dijelovi iz biografije Aleksandra Hemona često se spominju u intervjuima i kritikama, pa je njegov život već poprimio oblik legende koja nas podučava da je američki san moguć i da je za talentiranog pisca najvažnije da se nađe u pravom trenutku na pravom mjestu. Dakle, u sredini koja će taj talent prepoznati i podržati, a to za pisce s ovih prostora konkretno znači – u inozemstvu. Za Hemonov uspjeh mnogi smatraju presudnim to što je ostao u Americi i tamošnjim čitateljima ponudio svoje egzotično, balkansko iskustvo i svoj složeni identitet, na njima razumljivu jeziku. No, u rutiniranom medijsko-kuloarskom naklapanju o tajnama Hemonova uspjeha krije se i ponešto književničke zavisti (uobičajene na ovim prostorima još od vremena napada beogradske kulturnjačke palanke na Danila Kiša) te fobične obrane nacionalne književnosti i nacionalna jezika. Kako god tumačili pozadinu Hemonova uspjeha – kroz ono što piše ili kroz političku prizmu o kolonijalnom podčinjavanju drugoj kulturi i drugom jeziku – činjenica je da njegov slučaj nije usamljen. Semezdin Mehmedinović, Dževad Karahasan, pa i Miljenko Jergović, postali su literarno potentniji i tržišno uspješniji napustivši svoju matičnu sredinu; jednako kao što su Slavenki Drakulić i Dubravki Ugrešić tek emigracija i pisanje na engleskom donijeli europska priznanja, ugledne izdavače i velike naklade.

No, Hemonova me biografija ovdje zanima ne zato da bih kopkala po autorovu američkom snu, nego prije stoga što je ona, kao i u mnogih pisaca-emigranata, ishodište njegova pripovjednog svijeta. Tako su i u romanu Čovjek bez prošlosti, prvotno također napisanom na engleskome, u središtu iskustva emigrantstva, izgubljenosti u tuđem jeziku i na tuđem kulturnom prostoru, te osobit komunikacijski kôd, formiran odrastanjem u Sarajevu, s kojim on – Alien s balkanskog tranzicijskog broda – upada u stranu sredinu. Osobno je iskustvo ovdje usitnjeno u nekoliko narativnih krhotina, stakalaca identiteta koja kao u kaleidoskopu, ako ga protresemo, stvaraju novu sliku i novu emigrantsku priču. Hemona u književnosti provocira upravo ta transformacija osobnoga iskustva u ono univerzalno, te način na koji je kotač velike povijesti protutnjao kroz nečiji život.

Razbijeni identiteti i usitnjena priča

Kako bi izbjegao višak uživljavanja on oblikuje zamjenski lik, Jozefa Proneka o čijem životu u romanu pripovijeda nekoliko pripovjedača. Uz to višeslojno maskiranje – sebe kao glavnog lika i sebe kao pripovjedača – autor priču gradi kroz niz fragmenata, unutar sebe cjelovitih i zaokruženih gotovo na način odvojenih kratkih priča. Fragmenti su poredani nelinearno, a žanrovski se razlikuju tek djelomično i s obzirom na različita podneblja i različite naratore svakako nedovoljno. U prvom poglavlju Proneka srećemo na tečajevima engleskoga za strance u Americi, u drugome isti pripovjedač u formi Bildungsromana priča o njegovu sarajevskom životu. Zatim, novi glas cimera iz Kijeva opisuje Pronekove dane na stipendiji u Ukrajini, a u sljedeća dva poglavlja netko treći prati junakovu mentalnu i fizičku izolaciju i izgubljenost u Americi, mijenjanje posla itd. Roman završava u Šangaju pričom u priči, u duhu Borgesa i Marcela Schwoba, fikcionaliziranom biografijom kapetana Picka. Najbolji fragmenti su onaj sarajevski, premda dijelom zamoren ponavljanjem motiva o Pronekovoj beatlesomaniji, te onaj američki, s obiljem junakovih jezičnih i kulturoloških nesporazuma.

Na prvi pogled, komplicirana narativna shema sasvim se dobro dade pratiti, a razloge zašto je Hemonu potrebno toliko autorskih zrcala da bi ispričao vlastiti život treba tražiti i u namjeri da se u formi ogleda fabula. Osim što mu fragmentarna forma kao piscu kratkih priča dobro odgovara, Hemon očito usitnjava priču i diskurse kako bi naglasio razbijanje identiteta i umnožavanje/rasipanje sebe u trenutku kada se gubi čvrsto tlo (jezik, nacija, kultura) pod nogama. U tom svjetlu možemo čitati početnu i zaključnu scenu romana – početak: da sam sanjao, sanjao bih da sam netko drugi, u čijem se tijelu ugnijezdilo neko maleno stvorenje koje iznutra pandžama grebe zidove prsa – bio bi to košmar koji se ponavlja, i kraj: ležao sam u mraku, budan, paraliziran, grizući zglob svojega kažiprsta, iščekujući da se zlo izlegne iz te krznene grude koja je pulsirala od života, te se baci ravno na mene, i to se i dogodilo. Sada je ono upravo u meni, grebe unutrašnje stjenke mojih prsa, pokušavajući izaći van, a ja ne mogu učiniti ništa da ga zaustavim. Roman je na neki način formiran kao digresija između tih dviju rečenica, digresija o razlomljenom identitetu i egzistenciji.

Fragmentaciju je iskoristila i Dubravka Ugrešić u romanu Muzej bezuvjetne predaje za prikaz svoga životnog puta; no, za razliku od Hemona, ona nije uspjela nadići svoje emigrantstvo i iz nostalgičnih krhotina izvući ponešto univerzalniju priču. U ovim romanima čak postoje dvije vrlo slične scene; obje se odvijaju u američkim kuhinjama na privremenim adresama pisaca, i u obje svaki od njih osjeća svoju različitost, nepripadnost drugoj kulturi. Ugrešić prema veselim latinoameričkim cimericama, a Hemon prema dvojici polugolih i ležernih glazbenika homoseksualaca.

Pripovjedački narcizam

Kroz različite gradove – Sarajevo, Kijev, Chicago i Šangaj – i kroz različite pripovjedne glasove, Hemon je uspio izbjeći uniformnost pisanja o emigraciji, i to je dobar dio ove knjige. No, on istodobno nije uspio ostvariti višeglasje i sasvim se odmaknuti od svoga lika. Svi su pripovjedači tako bez rezerve blagonakloni prema Proneku, dive se njegovoj ležernosti, tjelesnoj kondiciji itd., a kijevski je cimer u njega potajno i zaljubljen. Ono što, dakle, ovom romanu nedostaje jest ironizacija i relativiziranje vlastite priče i vlastita odabira, trag sumnjičavosti ili drukčijeg svjetonazora namjesto epifanijskog zanosa. Uz to, karakterizacija pripovjedača je dana uglavnom samo kroz to što oni o Proneku kazuju (izuzev kijevskog cimera koji je individualiziran, ali na donekle karikaturalan način). Izvan njega, izvan tog Hemonova alter ega, pripovjedači su duhovi, osmišljeni bez identiteta i bez razloga da ih se opiše. Ta usredotočenost na jedan lik i dubinska senzibiliziranost za njegova stanja, onemogućuju stvarno višeglasje koje se ovom narativnom igrom željelo postići. Autobiografija je, grubo rečeno, najnarcisoidniji književni žanr, no ako svoju priču želite odmaknuti od dokumentarnosti i približiti je fikciji, onda ipak treba mjestimično podići pogled sa svojega odraza.

Taj pripovjedački narcizam više bi upadao u oči da je piščev stil slabiji; naime njega vadi pažljiv jezik, koncentriranost na detalje i puna kontrola priče. Riječ je o gotovo ornamentalnoj prozi s dorađenim prijelazima i ujednačenim ritmom, prozi u kojoj je psihološki portret junaka-emigranta dan kroz tekstualno tkanje bogato mnoštvom različitih motiva. Nije stoga čudno što je kritika ovo pisanje povezivala s emigrantskim egzistencijalizmom Nabokova te složenom psihologizacijom Conrada i Austera.

Izgubljeno u prijevodu

Čovjek bez prošlosti izvorno je napisan i objavljen na engleskom, a na hrvatski ga je preveo profesionalni prevoditelj, dakle ne, kao u slučaju prve knjige, sam Hemon. Jasno je da su se te odluke – drugi jezik, druga recepcija i druga kultura – odrazile na knjigu, na njezin stil, odabir i tumačenje motiva, kontekstualizaciju itd. (primjerice, objašnjavanje što su sevdalinke). To je, naravno, legitimno, i samo onaj tko se fobično privija uz nacionalno biće može zbog toga osjećati nelagodu, kao što ju je očito osjećao izdavač Bosanska knjiga s obzirom na to da je objavivši njegovu prvu zbirku priča Život i djelo Alphonsea Kaudersa namjerno propustio navesti da je knjiga izvorno nastala na engleskom pod naslovom Question of Bruno i da je prevedena na materinji jezik autora. No, činjenica da Hemon pišući o ovdašnjim identitetima i iskustvima odabire drugi jezik te time neizbježno uvažava druge kulturne kodove, pa da se već tako transformirana građa ponovno prevodi/vraća na ovdašnji jezik, ostavlja mi nepopravljiv dojam da čitam višestruko posredovan tekst, te da se u tom procesu preoblikovanja jezika i preoblikovanja iskustva nešto moralo izgubiti.

I poljska je književnica Eva Hoffman došavši u Ameriku napisala i objavila knjigu Lost in Translation, A Life in a new Language, o svome izgonu iz Poljske i teškoćama asimilacije u Novom svijetu i novom jeziku. U toj je autobiografiji također vidljivo posredovanje istočnoeuropskog iskustva, prevađanje – ne samo golih riječi nego svega što one semantički upijaju – i prilagođavanje mogućnostima recepcije druge kulture. No, problem je, ako dolazite iz tog iskustva i poznajete istočnoeuropske složene identitete, zamršene povijesti, totalitarno naslijeđe..., onda ne očekujete da vas se u tome docira ili da se važni markeri priče zaobilaze. Osobno bi me stoga jako zanimalo jednom čitati Hemonovu priču o identitetu i emigraciji napisanu na ovdašnjem jeziku i za ovdašnju publiku. Dakle, izravno, bez kulturnog posredovanja i bez prevođenja, kako ne bih imala osjećaj da sam kao u igri pokvarenog telefona usput nešto propustila.