Acija Alfirević  

Alkemijski spektakli

Uz desetu obljetnicu Mančesterskog međunarodnog festivala, održanog od 2. do 19. srpnja 2015.

Među značajnim ljetnim festivalima u Velikoj Britaniji posebno mjesto zauzima Mančesterski međunarodni festival (MIF), koji je ljetos proslavio desetu obljetnicu svog postojanja. Obilježje ovog festivala je u tome što je prvi i jedini u svijetu usmjerio svoj program na predstavljanje izvornih, novih glazbeno-scenskih djela istaknutih lokalnih i međunarodnih umjetnika te izvođača. Predstave se priređujuju u postojećim znamenitim zdanjima ovog povijesnog grada na sjevero-zapadu Engleske, ali i u montažnim kućama te šatorima postavljenima na gradskim trgovima. Za vrijeme trajanja festivala cijeli grad živi s festivalom i mnogi žitelji ponosno sudjeluju kao volonteri u njegovu održavanju. 

Digitalizirani viktorijanski varijete Ovogodišnji MIF započeo je trima praizvedbama istovremeno u trima kazalištima: mjuziklom čudesa.zemlja (wonder.land) Damona Albarna na libreto Moire Buffini i režiji Rufusa Norrisa u Kazalištu Palace , suvremenim baletom Stablo kodeksa (Tree of Codes) skladatelja Jamiea xx-a, inspiriranim knjigom Brune Schulza Ulica krokodila (The Street of Crocodiles) u koreografiji i režiji Waynea McGregora u Operi i novom postavom drame Duh (The Skriker) Carol Churchill uz glazbu Nice Muhlyja i Antonyja Hegartyja te režiji Sare Frankcom u Kazalištu Royal Exchange. 

Mjuzikl čudesa.zemlja (wonder.land) inspiriran je popularnom knjigom Lewisa Carrolla Alisa u zemlji čudesa, a u usporedbi s prethodnim raznim adaptacijama ovog fantastičnog romana doima se najradikalnijim. Radnja mjuzikla odigrava se u stvarnom svijetu i svijetu interneta, poput neke povezane “online’’ umnožene igre. Zečja rupa u ovom mjuziklu je internet, a digitalne igre mogu djelovati terapeutski na mladost prepuštenu sebi. Albarnova partitura je živahna, premda se na trenutke doima staromodno, poput fantastične mješavine elemenata viktorijanskog varijetea s modernim i digitalnim, uz posebno dojmljivu primjenu truba i trombona u prizoru urnebesne čajanke. 

Kostimi Katrine Lindsay fascinirali su svojom neobičnošću savršeno se uklopivši u funkcionalnu scenografiju Rae Smith. Od glavnih interpreta posebno je zadivila mlada Lois Chimimba u ulozi Aly, a parirala joj je Rosalie Craig kao utjelovljenje idealizirane Alice. Najizražajnija je bila Anna Francolini, koja je interpretirala ravnateljicu škole – s brutalnim ispadima sličnima onima Kraljice srca. 

Vatreni monolozi Balet Stablo kodeksa vizualno dočarava kratke priče Brune Schulza na glazbu Jamiea xx-a, koreografiji Waynea McGregora i majstora svjetla Ólafura Eliássona, u izvođenju odabranih plesača McGregorove trupe i baleta Pariške opere. Schulzova kultna knjiga po sebi je veoma slikovita i na izvjestan način tjelesna te posjeduje vlastiti ritam na kojeg su svoj izričaj nadogradili i razvili spomenuti angažirani umjetnici. Predstava počinje glazbom u mraku, dok postepeno na pozornici uočavamo munjevitim reflektorskim svjetlima razbacana tijela. Asocijacija na koncentracijske logore, ali i suvremene razne izbjeglice? U višeznačnom kontekstu, ovaj balet je dinamično i vizualno predočenje jednog raspršenog svijeta. Vibrantna, sablasna, euforična i mjestimično čudesna glazba stapa se s pojedinim dionicama plesa izvrsnih plesača prikazujući novi, svjež i naposljetku pozitivan pogled na fragmente suvremenog života. 

Najistaknutijom umjetnicom festivala iskazala se glumica Maxine Peake, koja je briljirala u glavnoj ulozi spektakla Duh Caryl Churchill na glazbu Muhlyja i Antonyja. Ovo djelo je kombinacija glazbe, pokreta i vatrenih monologa u maštovitom, inventivnom “churchillovskom’’ jeziku. Peake tumači niz likova – stare, mlade, muškarce, žene, Engleze, Amerikance, povijesne, suvremene, mitske – u dva sata izvedbe u kojoj je uglavnom neprestano na sceni. Uz nju nastupaju Laura Elseworthy i Juma Sharkah u sporednim ulogama Josie i Lily, te ansambl od dvanaestero izvođača koji se provlače kroz radnju poput duhova. Duh se temelji na drevnoj, osvetoljubivoj vili, ali s višeznačnim podtekstom i naglaskom na opreku između smrtnika i besmrtnka te predodžbu klimatske katastrofe uslijed ljudske zloupotrebe zemlje i izgubljenog kontakta s njom. 

Scenografkinja Lizzie Clachan pretvorila je pozornicu Kazališta Royal Ehchange u ojađeni prostor ispunjen drvenim stolovima i publika je bila uključena u radnju – nismo sjedili gledajući, nego smo sudjelovali u pojedinim dionicama banketa, plesa i pjevanja. Maštovita koreografija Imogen Knight na trenutke je djelovala stravično, a tome je pridonijela i glazba Muhlyja i Antonyja svojom sablasnom odlikom, posebno u tobožnjem religijskom koralu pri Tijestovom banketu. Uporaba marimbe, mjestimično snažno a mjestimično tiho, kao pratnja govornim dionicama, također je bila efektna. 

Crvenkapica i zaštitnica vukova Večer nakon otvorenja MIF-a, praizveden je oratorij Besmrtni (The Immortal) mladog britanskog skladatelja Marka Simpsona na libreto Melanie Challenger, koji se temelji na iskustvima Frederica Myersa (osnivača poznatog okultnog Društva za psihičko istraživanje) te obrađuje opsesiju viktorijanske Engleske okultizmom i nastojanjima u dokazivanju da postoji život i poslije smrti. U Bridgewater Hallu oratorij su izveli su BBC-jeva filharmonija, Mančesterski komorni zbor, ansambl EXAUDI i bariton Mark Stone pod ravnanjem Juanja Mena. 

Premda evocira viktorijansko doba i ondašnje popularne okultističke seanse, Simpsonovo djelo ne sadrži elemente viktorijanskog oratorija, nego se doima kao posve originalna velebna skladba. Snaga orkestra i zborova proizvela je nadnaravne efekte, koji su djelovali jezovito, dok je jedini solist Mark Stone upućivao na zebnju u prijelazu od života do smrti u tonovima najtamnijeg očaja.

Najočekivaniji u programu ovogodišnjeg MIF-a bio je scenski projekt likovnog umjetnika Douglasa Gordona , glumice Charlotte Rampling i pijanistice Hélène Grimaud s naslovom U neposrednoj blizini (Neck of the Woods) u umjetničkom centru HOME. Zamisao Gordona, koji u svom ateljeu u Berlinu ima tri balzamirana vuka, bila je ovim projektom preispitati zašto postoji iskonski strah od ovih divljih životinja i kako su prezentirani u književnosti od vremena Ezopa, Biblije, Sv. Augustina do Grimma, La Fontainea, Andersena, Endorea i Carter, a scenarij za U neposrednoj blizini napisala je američka književnica španjolskog porijekla Veronica Gonzalez Peña. 

Proslavljena pijanistica, spisateljica i zaštitnica vukova Hélène Grimaud odazvala se pozivu da bude dio ovog projekta i svojim sudjelovanjem – pokazalo se – spasila ga od potpunog fijaska. Predstava je započela u potpunom mraku, u kojem smo ubrzo začuli zvuk cijepanja drva i šum lišća u izvođenju ženskog zbora Sacred Sounds iza kulisa, a potom je ovu nelagodu otklonila Grimaud svirajući u polumraku s crvenim rukavicama ulomke skladbi Rahmanjinova i Beethovena, što je bila poslastica za uši. Naratorica Charlotte Rampling vidno se mučila da iz slabašnog teksta, koji je samo još jedna neinventivna verzija Crvenkapice, izvuče neki smisao, a u pravom trenutku opet bi nastupila Grimaud s glazbom Bacha i Schumanna, pa Chopina i Ravela. Tako su se izmijenjivale pijanistica i glumica tijekom devedeset minuta ovog eksperimentalnog projekta, u kojem je apsolutno dominirala pijanistica i svojom virtuoznošću iznijela predstavu do sretnog završetka. 

Ogledanje u logoru U galeriji Whitworth prvi put su se “susrela’’, tj. zajedno “nastupila’’, dva najznačajnija umjetnika u likovnoj umjetnosti i glazbi – Gerhard Richter i Arvo Pärt. Richter je izložio svoje nove radove s naslovima Dvostruko sivo, 935/1-4 (Double Grey, 935/1-4) i Birkenau, 937 B. Dvostruko sivo sastoji se od četiriju velikih dvostrukih ogledala na trima zidovima. Svaki komad stakla različite je veličine i svaki je zapaljen s istančanim različitim sivim pigmentom. Birkenau, baziran na fotografijama jednog zatočenika logora Auschwitz-Birkenau, sastoji se od apstraktnih slika u ograničenoj paleti crnog, sivog, zelenog i crvenog. Ove četiri grupe identične su u veličini i izgledaju poput prozora. Richter ih je posvetio Pärtu, a na izložbi-koncertu praizvedena je Pärtova skladba posvećena Richteru Tri pastira iz Fatime (Drei Hirtenkinder aus Fatima) u izvedbi zbora Vox Clamantis, čiji su pjevači bili izmiješani među posjetitelje izložbe, što je bilo posebno dirljivo, jer smo se svi prožimali kao jedno ogledani u Richterovim “ogledalima’’.

Koncertna večer posvećena Arvu Pärtu održana je u Bridgewater Hallu, gdje je opet izvedena – ali službeno kao “UK premijera’’ – skladba Tri pastira iz Fatime, a izvedene su i njegove skladbe Fratres, Stabat Mater, Da pacem Domine i Como cierva sedienta. Ova međusobno različita djela u izvedbi sopranistice Poline Pasztircsak, zbora Vox Clamantis iz Estonije i komornog orkestra Manchester Camerata pod ravnanjem Gabora Takacs-Nagyja oduševila su publiku koja je dvoranu ispunila do posljednjeg mjesta i dugim stajaćim ovacijama pozdravila prisutnog skladatelja Arva Pärta.