Marina Gržinić  

Amarcord

Tekst koji slijedi naručio je festival Mesto žensk (Grad žena) iz Ljubljane za katalog koji će biti objavljen povodom 20. obljetnice festivala, u listopadu 2014. Bio mi je velik izazov dobiti priliku za hvatanje u koštac s tom temom. Međutim, tekst je odbijen od strane festivalske administracije uz obrazloženje da je previše kritičan i stoga neprihvatljiv. Budući da je Slovenija trenutno suočena s kolapsom društvenog, političkog i medijskog prostora, objavljivanjem teksta u Zarezu otvara se mogućnost šireg problematiziranja festivala, kao i evaluacije povijesti i kritičkih promišljanja prostora bivše Jugoslavije te neoliberalnih EU politika “emancipacije” općenito.

Preuzimanje zapadnjačkog modela pozitivne diskriminacije Međunarodni festival suvremene umjetnosti – Mesto žensk organiziran je po prvi put 1995. godine u Ljubljani, samo četiri godine nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost. Mesto žensk osnovano je kao inicijativa vladinog Ureda za žensku politiku (kasnije Ured za jednake mogućnosti) s ciljem skretanja pozornosti na relativni manjak participacije i prezentacije žena u umjetnosti te pokretanja sustava (uvezenog sa Zapada) za ostvarivanje rodne jednakosti na polju tranzicijske, postsocijalističke umjetnosti. Sam Ured za žensku politiku kao idejni začetnik festivala “nametnut” je i utemeljen od strane “demokratske” Zapadne Europe (i to onih država koje su bile gotovo redom kolonijalne sile).

Ta inicijativa bila je paradoksalna s obzirom da je Slovenija (u sklopu Jugoslavije), kao jedna od bivših socijalističkih država, bila zasnovana na barem nominalnim principima ravnopravnosti između žena i muškaraca (koji su bili definirani i Ustavom). Znači, samo pet godina nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, Mesto žensk predložilo je takozvani model pozitivne diskriminacije preuzet sa Zapada, tražeći sustav kvota za reprezentaciju žena u umjetnosti. Na taj način žene bi dobile prioritet kako bi se ostvarila veća rodna jednakost na polju umjetnosti.

Grad žena (La città delle donne) također je naslov filma iz 1980. godine talijanskog režisera Federica Fellinija. Film je simbolizirao ekstravagantni, kičasti i skučeni ženski prostor te je predstavljao ikonu zastarjelog visokomodernističkog zapadnog svijeta. Gesta preuzimanja imena nečega što se već dogodilo 1980-ih – usred 1990-ih bila je problematična jer je funkcionirala kao potrošena repeticija.

Na određeni način festival Mesto žensk anticipirao je nešto što je ubrzo uslijedilo, ali na puno široj društvenoj i političkoj razini: rodnu nejednakost, klasnu i rasnu eksploataciju te privatizaciju javnih dobara i usluga. Odnosi nejednakosti i razvlaštenja u srži su kapitalizma, a povijesno gledano djelomično se mogu ublažiti različitim oblicima pozitivne diskriminacije. U slučaju Zapadne Europe i njezinog kršćanskog, heteronormativnog, bjelačkog režima moći te politike nacionalnih država donesene su regulativne kvote za žene u politici. Pozitivna diskriminacija u zapadnoeuropskom kontekstu, na području političke reprezentacije, vidljivosti i pristupa tržištu, doista je poboljšala situaciju bijelih žena, ali istovremeno svjedočimo daljnjoj reprodukciji nejednakosti i eksploatacije, proletarizaciji i prekarizaciji crnih žena, etničkih manjina i migrantica.

Mesto žensk tako je počelo gurati zapadnu kapitalističku socijaldemokratsku logiku antagonizma između različitih skupina umjesto traženja jednakosti za sve. No, svi znamo da se kapitalizam hrani deregulacijom, diskriminacijom, hijerarhizacijom i razvlašćivanjem, koji provode kroz različite sustave klasnih, rasnih i rodnih antagonizama i diferencijacija; kada se neke od tih diskriminacija smanje na jednoj razini, na drugoj se pojačavaju kako bi omogućile porast viška vrijednosti.

Zanemarivanje drugih oblika diskriminacije U Sloveniji je ideja pokretanja međunarodnog festivala samo za žene, koji bi služio kao korektiv podzastupljenosti umjetnica u javnim projektima, imala još mračniju stranu. Kao festival koji je izvodio zapadnjačku percepciju uvođenja jednakosti, Mesto žensk učinilo je nevidljivim dva druga procesa brutalne diskriminacije koji su bili (i još uvijek jesu) prisutni u Sloveniji: pitanje “Izbrisanih” i neravnopravnog statusa LGBT populacije. “Izbrisani” su primjer proizvodnje “novih” europskih ne-građana bez ikakvih prava, dok pitanje homoseksualaca iznova u Sloveniji predstavlja reprodukciju građana drugog reda. Želim naglasiti da stavljanje fokusa na kategoriju podzastupljenosti žena (u umjetnosti!) u kontekstu represivne društveno-političke klime do danas ostaje problematično, budući da je festival na taj način svjesno zanemario bavljenje rasističkim i nekropolitičkim mjerama nove slovenske države.

Godine 1991. Slovenija je osim vlastite nezavisnosti (kao čina nekropolitičkog suvereniteta) proizvela i oko 30.000 ljudi kojima je poništen pravni status. “Izbrisani” su većinom bili ljudi iz bivših jugoslavenskih republika koji su u to vrijeme živjeli u Sloveniji, a nisu bili Slovenci ili su pak bili miješanog etniciteta, a često pripadnici romskih zajednica. Neki od izbrisanih bili su i časnici JNA koji nisu zatražili ili nisu dobili slovensko državljanstvo zbog toga što su sudjelovali u ratu protiv Slovenije ili su iz nekih drugih razloga smatrani nepodobnima. Neki su i rođeni u Sloveniji, ali su zbog mjesta rođenja vlastitih roditelja ostali državljani drugih republika. Neki su se doselili prije raspada Jugoslavije i ostali u Sloveniji nakon 1991. godine. Međutim, brisanje 30.000 ljudi nije predstavljalo osobit problem ni većini Slovenaca ni masovnim medijima.

Gejevi i lezbijke u socijalizmu (još 1984. godine) i njihovi zahtjevi za jednakim pravima također nisu bili prisutni u javnim raspravama, osim onih koje je inicirala sama LGBT zajednica koja je tada (a još je i danas) bila angažirana oko političke i društvene situacije te raskrinkavala različite oblike diskriminacije. Ove godine slavimo 30. obljetnicu prvog izlaska homoseksualaca u javnost, ne samo u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji već na cijelom teritoriju Istočne Europe. Autanje gejeva dogodilo se 1984. na festivalu “Magnus, Homoseksualnost i kultura”, održanom u Studentskom kulturnom centru (ŠKUC) u Ljubljani. Godine 1987. uslijedilo je autanje lezbijki.

Negativna utopija ili afirmativna ironija? Iako živimo u impresivnom vremenu za slavljenje građanskih prava, treba imati na umu da je 25. ožujka 2012. održan referendum o novom obiteljskom zakonu, koji je odbačen s 54,55 posto glasova protiv. Konzervativna skupina Civilna inicijativa za obitelj i prava djece, bliska Katoličkoj crkvi i desničarskim strankama u Sloveniji, suprotstavila se istospolnim zajednicama te prikupila dovoljan broj potpisa za organiziranje referenduma. Da je izglasan, zakon bi uključio istospolne civilne zajednice i dao im jednaka prava kao oženjenim parovima, uz iznimku posvajanja (uključujući usvajanje pastoraka). Zakon bi također proširio odredbe kojima se štite prava djece, kao što su zabrana tjelesnog kažnjavanja ili osnivanje dječje/g pravobranitelja/ice.

Povijesno gledano, dakle, Mesto žensk izazvalo je miješane reakcije prihvativši diktat Zapadne Europe o pozitivnoj diskriminaciji kako bi se riješilo pitanje podzastupljenosti umjetnica. U tom smislu ostaje neodgovorenim pitanje kako percipirati Mesto žensk: kao negativno-utopijsku ili afirmativno-ironičnu verziju sudjelovanja ženskih subjekata u društvu? Godine 1995. percipirano je kao kapitalističko rješenje koje je u osnovi bilo antifeminističko. Mesto žensk nije se prezentiralo čak ni imenom kao politički feministički zahtjev, nešto nalik na Wittgensteinov “subjekt [koji] ne pripada svijetu, već je njegova granica”, kako ističe Marina Vishmidt govoreći o feminizmu i politici.

Festival je ponudio svojevrsnu slobodnotržišnu verziju ženskog “oslobođenja” koja će se ubrzo pokazati kao katalizator, a ne kočnica, implementacije turbofašističkog neoliberalnog kapitalizma koji je 1990-ih stigao na prostor bivše Jugoslavije. Bilo je to vrijeme rata na Balkanu, što je situaciju učinilo još složenijom. Dvadeseta obljetnica je stoga prilika za ponovno promišljanje nekih od navedenih pitanja. Ta obljetnica nije usamljena: udruga Frauenservice iz Graza slavi 30 godina djelovanja. Eva Taxacher, koordinatorica rada udruge, izjavila je da je obljetnica važna zbog razmišljanja o tome koji su mogući zadaci ženskih NGO-ova i feminističkih organizacija danas. Koji su nam teorijski diskursi dostupni za bavljenje postkolonijalnim pitanjima, migracijom, queerom i ulogom muškaraca u borbi za ravnopravnost?

Nove feminističke pozicije Usprkos tome, festival se uspio razviti u različitim smjerovima i mnogi od programa bili su osmišljeni u skladu s uvjerenjima različitih direktora/ica festivala. U nastavku ću kontekstualizirati neke od tih smjerova, fokusirajući se na ona izdanja na kojima sam bila pozvana da sudjelujem i time interveniram, iako u manjoj mjeri, kao predavačica, autorica, moderatorica, umjetnica ili kustosica.

Godine 1991. pozvana sam da sudjelujem na okruglom stolu “Feminizem/mi za začetnice/ke (Feminizam/mi za početnice/ke)”, koji je bio važan zbog toga što je suprotstavio različite povijesti feminiz(a)ma na prostoru bivše Jugoslavije. Na njemu se raspravljalo o politizaciji cijelog festivala, od “ženskog pitanja” kao biološki utemeljene razlike koja je osporavana od samog početka, preko političkog rekonfiguriranja zahtjeva žena koje je feminizam kompromitirao, do cyberfeminizma kao političkog pokreta.

Ponovo sam se uključila u festival 2004. godine, promišljajući ono što Antonella Corsani definira kao “Onkraj mita o ženi: Postajući-transfeministkinjom (post-)marksizma”. U tom trenutku mnogima je postalo jasno da spol i rod nisu prirodna stanja već su uvijek povezani s određenim društvenim odnosima. Nasuprot rigidnoj konceptualnoj podjeli na dvije komplementarne i istovremeno međusobno isključive kategorije muškarca i žene – koje predstavljaju binarnu opoziciju kojom se oprirođuje rodni režim žena/muškarac, kako navodi Tjaša Kancler – pitanje transfeminizma, a osobito različite homoseksualne i queer pozicije u odnosu na one transmigrantske otvorile su mogućnosti za transformaciju. Danas nam je potrebna daljnja razrada tih pozicija s obzirom na to da je zbog tehnoloških proteza, farmaceutskih proizvoda i novih digitalnih tehnologija gotovo nemoguće odrediti granicu između “prirodnih” tijela i onih “nadograđenih” intervencijom umjetnih tehnologija kao što su kiber-implantati, elektroničke proteze, hormoni, tablete ili presađivanje organa.

Mogućnosti različitih konstrukcija roda i seksualnosti, o kojima piše Kancler pozivajući se na Beatriz Preciado, moraju se udaljiti od hegemonijskih diskursa heteronormativnog, i naglašavam, bjelačkog režima moći. Prema Preciado, koncept spola ustraje kao posljednji ostatak prirode, čak i nakon što je tehnologija dovršila svoj zadatak konstruiranja tijela. Preciado ističe da u smislu tehnološke intervencije (tehnologije roda) taj odnos razrješava kontradikciju između esencijalizma i konstruktivizma. Posljedično, spol i rod možemo zamijeniti terminom “tehnorod” zato što tijela ne mogu više biti odijeljena od društvenih sila seksualne razlike.

Za Mesto žensk 2004. godine pisala sam na 20. obljetnicu Manifesta za kiborge Donne Haraway. Na iduća dva izdanja festivala, 2005. i 2006., moderirala sam velike panele na temu života, zajednice i (uvjeta) rada, a misao vodilja bila je misliti diskurzivno glasno o rodu, queeru i (post)feminizmu. Godine 2006. paneli koji su tematizirali žene, performativnu politiku i sjećanje pogurali su nas u smjeru deaktivacije hegemonijskog “rodnog programiranja” tražeći de-identifikaciju i de-naturalizaciju.

U posljednjih deset godina, kako tvrdi Kancler, svjedoci smo procesa de-identifikacije s kategorijom “žene”, što podrazumijeva propitivanje “žene” kao subjekta historijske feminističke borbe, ali i poziva na dekonstrukciju maskuliniteta i muškog roda (“Muškarcem se ne rađa, muškarcem se postaje” ili “Gejevi nisu muškarci”). Kancler razotkriva procese aktivirane činjenicom da su lezbijke, gejevi, transrodne, transseksualne i interseksualne osobe te obojene žene i Chicane (meksičkoameričke žene) zauzele stajalište na razini iskaza (enunciation) i ostvarile mogućnost formacije identiteta koji nisu fiksni, već se mijenjaju kroz neprekidni proces postajanja.

Treba naglasiti pretvorbu feminizma u nove-, post- i trans-feminističke pozicije koje djeluju sa i kroz odnose činjenja (agency) s pozicijama migranata, crnačke dijaspore i obojenih žena. Jedno od bitnih mjesta u tim procesima bio je napad na bjelački i kapitalistički režim, što je rezultiralo dekonstrukcijom feminizma pomoću postkolonijalizma i, nakon 2000. godine, dekolonijalnim zaokretom u postkolonijalizmu.

Performativnost, rasijalizacija i karitativni antirasizam Na festival sam 2005. godine pozvala Rosu Reitsamer, lezbijsku teoretičarku iz Beča, da govori o bjelačkim režimima. U predavanju naslovljenom “Umiješani: Rasa, bijelo i rod u popularnoj kulturi” bavila se performativnošću i rasijalizacijom, važnim temama sredine prvog desetljeća novog milenija. Rasijalizacija je proces diskriminacije koji spaja rasu s klasom i rodom te poprima modalitet strukturalnog i društvenog rasizma. Moram napomenuti da u vezi s antirasizmom od strane i unutar bjelačkog režima možemo uočiti dva paradoksalna momenta: s jedne strane od nas se traži da analiziramo moć i izvodimo taj režim, a s druge se bjelački antirasizam kreće u zabrinjavajućem smjeru samopromidžbe, ili kako to naziva Derek Hook, postaje paradoksalni instrument “bjelačkog samoljublja”. Taj trend je danas oštro kritiziran od strane crnačkih i migrantskih pozicija. O čemu se ovdje zapravo radi?

Bjelački antirasizam izvođen unutar bjelačkog režima sve više poprima oblik grandioznog antirasizma koji se transformira u ono što se naziva “karitativnim antirasizmom”, a koji je zapravo samo još jedan od oblika nerefleksivnog rasizma. Karitativni antirasizam bio je vrlo prisutan posljednjih godina u Sloveniji kada je nekolicina ženskih javnih osoba iz srednje klase prikupljala novac i kuhala u javnosti (događaj su izdašno popratili mediji) za migrantske radnike iz bivših jugoslavenskih republika koji su bili na privremenom radu u Sloveniji, ali su u međuvremenu ostali bez posla – točnije, nemilosrdno su otpušteni i izbačeni na ulicu bez otpremnine. Do toga je došlo zbog malverzacija i odlaska firmi u stečaj, a represivni državni aparati i uredi nisu kažnjavali firme zbog kršenja radničkih i ljudskih prava, već su jednostavno počeli deportirati privremeno zaposlene i neplaćene radnike s druge strane šengenske granice. Javna nečista savjest manifestirala se u obliku karitativnog antirasizma koji nije značajno poboljšao prava radnika.

Mračnija strana kršenja ljudskih prava u Sloveniji ponovo je postala vidljiva. Ono što je napravljeno 1991. godine kao jasna mjera državnog rasizma – proizvodnja “Izbrisanih” – nasilno se vratilo u drugom brutalnom obliku rasne, klasne i rodne diskriminacije. Ovim problemima pozabavila sam se na festivalu 2010. godine programom kojeg sam kurirala pod naslovom “Rasizam, Europa, kapital, queer”.

“Prije nego što smo bile feministkinje, bile smo lezbijke” Kada govorimo o procesima eksploatacije i deregulacije, razvlašćivanja i racijalizacije, moramo napraviti poveznicu s poviješću kolonijalizma i trenutnom kolonijalnom matricom moći. Zbog siromaštva, diskriminacije i ratnog režima globalnog kapitala – kako navodi Achille Mbembe u knjizi Kritika crnačkog uma (2013.) – brojni ljudi, ne samo crnci, osuđeni su na deprivaciju, napuštenost i ropstvo koji ih, kao i nas, prisiljavaju da razmišljamo o novom stanju u globalnom kapitalizmu kao o “postajanju crnčugom svijeta”.

Stoga smatram važnim podvući činjenicu da 20. obljetnica Mesta žensk otvara bitne i aktualne teme za razmišljanje u slovenskom, ali i širem kontekstu, osobito nakon svjetske financijske krize 2008. Globalni kapitalizam pokazuje novo lice ponovnog približavanja Zapadu i brutalne biopolitike (upravljanja životom) koja se pretvara u nekropolitiku (upravljanje smrću) zahvaljujući nezaustavljivoj prekarizaciji i outsourcingu tržišta rada obilježenog rastućim rasnim i klasnim antagonizmom. Suvremena umjetnost također je ovisna o privatnom kapitalu, bankama i osiguravajućim kućama, koje funkcioniraju kao sponzori i de facto kuriraju umjetničke projekte i kulturne inicijative.

Kancler smatra da su biološki princip i ontološka razlika započeli proces dekonstrukcije koncepata “žene” i “muškarca” u korist političke misli koja inzistira na samom razlikovanju te razlike u smjeru produkcije nedisciplinirane seksualne, etničke i rasne mnogostrukosti, koja prema Antonelli Corsani nadilazi binarni sustav kao epistemološki i politički temelj te uzrokuje nova pomjeranja kategorija, diskursa, političkih opcija i granica.

U radio emisiji Lezbomanija, koju vodi Nataša Sukič na ljubljanskom Radio Študentu, 2011. godine izjavila sam, “prije nego što samo bile feministkinje, bile smo lezbijke”, kako bih se osvrnula na različite povijesti i preduvjete za politiku klase, rase i roda. Time sam željela apostrofirati nužnost neprekidne reartikulacije političkog subjekta feminističkog pokreta, koji se 1980-ih u Sloveniji manifestirao najprije kao lezbijska politička pozicija. Ukazala sam na redefiniciju političkog subjekta i njezine povijesti koja je postala strateški alat u konkretnom društvenom prostoru te predložila redefiniciju same svrhe borbe za ukidanje diskriminacije u Sloveniji. Kancler se referirao/la na tu moju ideju, navodeći kako se i danas kritička analiza kapitalističke Slovenije i EU provodi od strane radikalne sekcije ŠKUC-LL (Tatjana Greif, Nataša Sukič, Suzana Tratnik, Nataša Velikonja, Urška Sterle, Kristina Hočevar, Petra Hrovatin i druge) u obliku tekstova, knjiga, performansa, itd.

Potrebna nam je nova perspektiva za budućnost, no najprije moramo razriješiti dva najočitija i skandalozna slučaja diskriminacije u novijoj slovenskoj povijesti: “Izbrisani” zaslužuju jasno političko objašnjenje, ispriku i kompenzaciju za desetljeća ukradenih života i potpuno isključenje iz društva, dok LGBTQI zajednica treba dobiti punu ravnopravnost na svim razinama društva.