Rade Dragojević  

Američka hegemonija sada

Jeste li znali da je Staljin, sudeći prema novootvorenim ruskim, odnosno sovjetskim arhivima, 1952. Amerikancima ponudio nagodbu prema kojoj bi dopustio ujedinjenje Njemačke, ali pod uvjetom da se takva Njemačka ne pridruži vojnom paktu protivnom Sovjetskom Savezu. Ili, pak, jeste li znali to da je i u nas često po dobru spominjani američki predsjednik s kraja Prvoga svjetskog rata, Woodrow Wilson, osim što je bio tipičan američki imperijalist, bio i notorni rasist. Jer upravo je njegova administracija grubu američku intervenciju na Haiti obrazložila crnačkom inferiornošću, a nešto blažu vojnu intervenciju na susjednu Dominikansku Republiku, dominirajućim bjelačkim stanovništvom, koje je navodno spremnije prihvatiti zapadne uzuse. Pitanje je i koliko je široj javnosti poznato, primjerice, da je Hruščov pedesetih godina svojem američkom kolegi Eisenhoweru nudio zajedničko smanjenje naoružanja, a kada je ovaj to bez razmišljanja odbio, pristupio je unilateralnom razoružavanju. Ili, pak, koliko se zna da Kuba ima sustav zdravstvenog osiguranja toliko dobar da zemlja samo zbog toga nije doživjela kolaps uslijed najjače izolacije i blokade koju je proveo SAD sredinom devedesetih godina?

Takve, i još čitav niz sličnih informacija o poslijeratnom svjetskom poretku i američkoj političkoj hegemoniji dobivamo u dvije nedavno objavljenje knjige Noama Chomskog, Stari i novi svjetski poretci te Hegemonija ili opstanak. Ta su dva naslova kod nas prevedena i objavljena u razmaku od samo nekoliko dana. Nije naodmet spomenuti činjenicu da je jedan od vodećih svjetskih kritičara američke vanjske politike, intelektualac prvoga reda i svojevrsni guru antiglobalističkog pokreta, u Hrvatskoj iznenada objavljen u tako gustom rasporedu, a da je do tih naslova domaća javnost Chomskoga mogla pratiti tek u nekoliko prigodno prevedenih kratkih brošura ili pak preko nemalog broja njegovih javnih istupa i intervjua. Te su dvije knjige zapravo temeljni tekstovi za sva njegova javna očitovanja i reakcije unazad dva desetljeća.

Crno zlato za američki imperijalizam

Stari i novi svjetski poretci, originalno objavljena 1994., knjiga je više teorijske naravi i bavi se primarno dvama problemima – pribavljanjem pristanka i pripremanjem domaćih javnosti za vanjskopolitičke avanture, prije svega u SAD-u, te odrazima nove svjetske, odnosno američke politike na stanje na Bliskom istoku. Druga knjiga, Hegemonija ili opstanak, izdana je u Americi prošle godine, a posrijedi je tekst publicističke prirode, s manje interpretativnih eskursa i s mnogo primjera iz prakse američke vanjske politike.

Korpus problema novoga svjetskog poretka pod vodstvom SAD-a Chomsky tretira dijakronijski i sinkronijski. Različiti dijelovi svijeta pod američki utjecaj dolaze iz različitih motiva i na različite načine. Bliski istok, recimo, područje je svijeta koje Amerikance prije svega zanima zbog kontrole naftnih izvora, a onda i zbog kontrole trgovine naftom i naftnim derivatima. Primjenjujući na taj dio svijeta Monroevu doktrinu koja zapravo leži u temeljima ukupne američke vanjske politike unatrag 150 godina – a koja u svojoj prvobitnoj varijanti iz 1823. kada ju je promovirao njezin tvorac, predsjednik Unije James Monroe, zabranjuje europskim silama intervenciju u području zapadne polutke – SAD hegemonizira bliskoistočno područje izbacujući bez milosti sve potencijalne protivnike. Spomenutom doktrinom s početka devetnaestog stoljeća praktički započinje poništavanje utjecaja europskih kolonijalnih sila u Srednjoj i Južnoj Americi i  napokon prepuštanje te regije pod direktnu nadležnost Amerike. Kako se američka hegemonija širila, tako je i Monreova doktrina postajala sve primjenjivija, da bi danas vrijedila praktički za cijeli svijet, a posebice za područja poput Bliskog istoka. Tamo su Amerikanci s vremenom iz igre izbacili najprije Francuze, a kasnije i Britance, te posve preuzeli kontrolu nad tim naftom najbogatijim dijelom svijeta.

Kombinacija gluposti i zloće

Američka je vanjska politika posebice osjetljiva na stanje u vlastitu dvorištu. Smatrajući da bi bilo kakav radikalni ili revolucionarni zamah u bilo kojoj od susjednih zemalja mogao poput virusa zaraziti i ostale zemlje te tako ugroziti i american way of life, praksa je da se u korijenu sasiječe svaki radikalizam u regiji. Posljedice te doktrine posebno teško proživljavaju Kubanci, koji su dulje od četiri desetljeća pod potpunom političkom i ekonomskom blokadom. Strah od slobodarskih pokreta do izražaja je posebice došao u Nikaragvi. Sandinistički pokret najprije je uspio osvojiti vlast, da bi nevjerojatno uspješnom ekonomskom politikom u samo nekoliko godina preobrazio tu siromašnu srednjoameričku državu, što je morala priznati i poslovično cinična Svjetska banka. Bilo je to zvono na uzbunu za Washington, koji je, kako kaže Chomsky, u sljedećih šest godina, od 1984. do 1990., poduzeo čitav niz terorističkih činova protiv Nikaragve, da bi na kraju doista uspio postaviti svojega čovjeka u Mangui, nakon čega slijedi desetljeće i pol propasti jednog do tada prosperitetnog društva.

Osim Bliskoga istoka i karipskog područja, Americi je jedno vrijeme bio posebice zanimljiv mediteranski bazen. Malo je poznato da je Truman odmah nakon 1945. bio spreman dovesti talijansko ionako pauperizirano stanovništvo do izgladnjivanja, samo da je pobijedila socijalističko-komunistička opcija. Stavljeni pred gotov čin i propagandu, talijanski političari pristaju na američku instrumentalizaciju i sotoniziraju lijevu ideju u Italiji do te mjere da ljevica gubi podršku. Nakon uspjeha grčkog komunističkog pokreta, Amerikanci u samo godinu-dvije u tu zemlju ubacuju golema sredstva, čime u potpunosti poništavaju učinke revolucije.

Dijakronijski gledano, Chomsky nema nikakvih iluzija ni o takozvanoj slavnoj američkoj prošlosti. Bilo da je riječ o Georgeu Washingtonu, koji 1779. izigrava dogovor s Irokezima i praktički uništava njihovu civilizaciju, ili pak kada Ameri, odmah nakon što je Haiti 1804. dobio neovisnost, tu karipsku državu sljedećih desetljeća drže u strogoj izolaciji, stvar je uvijek ista – politički cilj postići drskom diplomacijom, a ako ne ide tako, onda ognjem i mačem. Već smo spomenuli dvostruke Wilsonove kriterije koji je s jedne strane govorio o pravu malih naroda na samoopredjeljenje – pa su se na to 1918. pozivali i Hrvati – dok je s druge karipske crnce smatrao nižim bićima, a u tome kontekstu treba spomenuti i Roosevelta koji je godinama uvjeravao američku javnost da je Hitler pozitivna politička osoba u evropskoj politici. U svakom slučaju, kombinacija gluposti i zloće u američkoj politici ne prestaje dominirati, uvjerava nas Chomsky.

Otrježnjujuća epistemologija uvjerenog antiglobalista

Da nisu tragične, neke bi epizode iz američke političke povijesti bile komične. Poseban smisao za perverziju Amerikanci su pokazali 1986., kada planiraju avionski napad na Gadafijevu Libiju, u kojem gine nekoliko desetaka nevinih civila, tako da se poklopi s informativnim emisijama u prime timeu. Poseban cinizam pokazuju sve američke administracije nakon Vijetnamskoga rata, koje su nakon praktičkog uništenja zemlje i stotina tisuća Vijetnamaca, od Vijetnama bezobzirno zahtijevale, pa na kraju i ishodovale, naplatu ratnih odšteta za poginule i nestale američke vojnike.

Na kraju treba reći nešto i o metodologiji kojom se služi autor. Kako kaže Višeslav Kirinić u pogovoru knjige Stari i novi svjetski poretci, Chomsky do nas dolazi nakon cijeloga niza postmodernističkih autora koji na vladavinu činjenica, zakone racionalnog mišljenja i svojevrsno neokartezijanstvo gledaju krajnje skeptično te u skladu s postmodernim relativizmom zagovaraju vladavinu subjektivne interpretacije. Chomsky, među ostalim i zato što je upoznat s najnovijim nalazima povjesničara i političkih komentatora kojima se ubrzano otvaraju dosad nepristupačni arhivi, ne može pristati na bilo kakvu dvosmislenost u tumačenju činjenica vezanih uz američku vanjsku politiku. Ne može pristati na kulturološku hermeneutiku koja je napad na njujorške tornjeve i motive Osame bin Ladena spremna tumačiti dekonstruktivistički i subjektivizirati svaki činjenični red, kada vrlo dobro zna da je bin Laden samo odmetnuti bivši američki agent, bivši izvršitelj američke imperijalne politike na Bliskom istoku, koji se kasnije osilio i poveo vlastiti rat protiv donedavnoga gazde. Zastarjela epistemologija Chomskoga djeluje otrježnjujuće jer nam kaže, među ostalim, i to da zapravo nema neke bitne razlike između republikanaca i demokrata. U tom je smislu simptomatično da je upravo jedan demokrat, Kennedy, u raketnoj krizi 1962. svijet doveo na rub rata, te da je sve ovisilo o sovjetskom podmorničkom oficiru koji je odbio ispaliti rakete na Ameriku. A drugi demokrat, Clinton , poslao je 37 “tomahawka” na Bagdad i tako prouzročio smrt brojnih civila.