Američka praznina

Postoji stanovita zdvojna samotnost u univerzumu Baracka Obame. Prevladava dojam čežnje za vezivanjem, za nečim što povezuje ljudska bića, za zajednicom i običnim svijetom, za nečim što u knjizi Odvažnost nade (The Audacity of Hope) Obama višekratno naziva “općim dobrom”. To, naravno, nije nikakva novost. Još od osnovnog tona govora iz 2004. godine, održanog na konvenciji Demokratske stranke, znamo da “ne postoje crna, bijela, latinska ni azijska Amerika, nego samo Sjedinjene Američke Države”. Obamin lijek protiv sveopćeg razočaranja u američku politiku jest reafirmacija čina njezina ujedinjenja. Ono je moguće samo ukoliko naciji povratimo osjećaj zajedništva, što pak zahtijeva vjeru u opće dobro. Sučeljeni s grotesknim nejednakostima, prevrtljivošću vlasti i općim bezakonjem, moramo “učvrstiti međusobne veze”. Takva vjera u opće dobro jedina je osnova nade. Ukoliko nju nemamo, ništa se ne može učiniti. Takva je po priznanju nevjerojatna osnova Obamine predsjedničke kampanje.

Pravda je uvijek konflikt

Najbjelodanija primjedba koja bi se mogla uputiti jest da se Obamina politika zasniva na antipolitičkoj fantaziji. Na njoj se temelje i pozivanje na “opće dobro”, tvrdnja da “nitko nije izuzet od poziva nalaženja zajedničkih stanovišta”, ili izjava: “Prema mojemu mišljenju, u osnovi nalikujemo jedni na druge sve više, a ne manje”. Moglo bi se reći da je to znana zabluda o kraju politike, pretpostavka da postoji stanje u kojemu možemo zaboraviti na međusobne razlike, prevladati privrženost stranci i ujediniti se kako bismo izliječili naciju.

Žudnja za jedinstvom oblikovala je i Obamin diskurs o rasama, kao i njegov apel za jedinstvom Crnaca i Latinoamerikanaca i umirujuću primjedbu: “Neovisno o tome je li pravedno, krivica je Bijelaca u velikoj mjeri iscrpila samu sebe”. Obama sanja o društvu bez odnosa moći, bez antagonizma koji sačinjava politički život. Protiv takva stanovišta moglo bi se ustvrditi kako je pravda uvijek agon, odnosno konflikt, a nijekati tu činjenicu značilo bi ostaviti ljudska bića brčkati se u emocionalnom plićaku. Moglo bi se dodati i to da je izvorište te želje za jedinstvom u njegovu nepostojanju. Mi zdvojno želimo vjerovati upravo zato što ne vjerujemo, niti možemo vjerovati. Čežnja za općim dobrom potječe od toga što odbijamo prihvatiti kako Amerikanci možda i imaju suviše malo toga zajedničkog, izuzimajući elemente nekoć uspješne civilne religije zasnovane na sentimentalnoj i kadšto, doduše, patetičnoj vezanosti za ustav i vjeru u kvazibožansku mudrost očeva osnivačâ američke države.

Kad se suočimo s ekstremnim političkim stanovištem Georgea Busha mlađeg, prema kojemu je potrebno drastično povećati ovlasti izvršne vlasti i voditi politiku straha zasnovanu na opisivanju neprijatelja kao nemoralnog, nije teško shvatiti koliko pozitivan odjek u javnosti ima Obamina antipolitička vizija. Naspram mesijanske izvjesnosti Busha mlađeg, Obama obećava povratak blaženu liberalizmu u kojemu se na sve gleda kao na sub specie konsenzus. Ovo je svijet u kojemu demokratski dogovor zamjenjuje decizionizam, a dinamični međuljudski dijalog zauzima mjesto vjerskog apsolutizma. Demokracija nije kuća koju treba graditi, nego “razgovor koji treba voditi”. Nakon osam godina katastrofalno lošeg upravljanja državom, tajni i laži, to djeluje kao svijetla perspektiva.

Tko je uopće Obama?

Naravno, mogli bismo se upitati kako se Obamino odbacivanje odnosâ moći u političkom carstvu slaže s vjerom u kapitalističko nadmetanje, konkurenciju i koristan učinak slobodnog tržišta. Isto tako, mogli bismo se upitati i kako ta politička opcija doista može riješiti problem siromaštva. Ja se, međutim, ne želim baviti klasičnim kritiziranjem liberalizma u kojemu se politika odbacuje u korist razgranavanja etike, s jedne strane, i ekonomije s druge, i gdje je ovo prvo koprena hipokrizije kojom se prekriva nasilnost drugog. Ne želim čak ni iznijeti kritiku na račun Obame. Nije to ono najinteresantnije. Ja zapravo želim opisati zbunjenost za koju sam siguran da nije samo moja. Ponajviše me zanima kako bismo mogli nazvati Obaminu subjektivnost, kako ona oblikuje njegovu političku viziju i kako bi se, na osnovi toga, mogla objasniti njegova izvanredna popularnost.

Evo i onoga što me zbunjuje – iako sam slušao bezbroj njegovih govora i pozorno čitao ono što je napisao, i dalje nemam pojma tko je zapravo Barack Obama. Vrlo čudno. Što više čovjek čita i sluša, sve mu je manje jasno. Uzmimo, primjerice, Odvažnost nade – stil je njegova pisanja lak, neformalan i opušten. Piše o odlascima u teretanu, naručivanju hamburgera, o tome kako osmišljava proslavu kćerina rođendana i tomu slično. Obama spaja svoja temeljna politička načela s autobiografijom vrlo zanimljivo i pitko. Ipak, zatekao sam sebe kako ponavljam pitanje: “Tko je taj čovjek?” To ne činim iz neke zle nakane. Naprosto, preplavio me osjećaj udaljenosti nakon što sam pročitao Obaminu knjigu; a što je iskrenije pisao, to sam se distanciranije osjećao. Obama na početku knjige priznaje da se ne uzrujava tako lako, no pokadšto mi je žao što to nije slučaj. Bijes je emocija koja stvara kretanje, raspoloženje koje goni pojedinca na djelovanje. To je možda prva politička emocija.

Ja sam zrcalo za vaše želje

Glavni lik Odvažnosti nade jest netko tko živi na distanci, tko je na distanci od sebe sama i od drugih, i zdvojno čezne za vezivanjem, imati nešto što ga obvezuje povezati se s ostalim Amerikancima i što povezuje Amerikance. Kod Obame postoji istinski horror vacui, strah od samoće i od ništavila. On čezne za bezuvjetnom obvezom koja će oblikovati njegov subjektivitet i ispuniti prazan prostor. On želi dodir s nekakvom punoćom, iskustvo ispunjenosti koje bi moglo odagnati njegov osjećaj samotnosti, ispuniti njegovu izoliranost, stišati beskrajne dvojbe i umanjiti osjećaj napuštenosti. Čini se da je sve to našao u kršćanstvu, na koje ću se za nekoliko trenutaka osvrnuti.

No možda se u toj tajanstvenosti krije Obamin politički genij. Čini se da baš taj misteriozni i inertni Obamin značaj stvara želju poistovjećivanja s njim, pa i želju da ga zavolimo. Možda ljudi i u njemu i u sebi vide upravo taj osjećaj unutarnje distance, samotnosti i napuštenosti. Obama priznaje tu sposobnost intrigantnom i učinkovitom primjedbom: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije”. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti. Naša osama, dvojba i napuštenost koncentrirale su se i stopile s njegovim. Obamina želja za jedinstvom, u cilju općeg dobra, sjedinila se s našom. U tom času, i možda samo tada, mi vjerujemo i nadamo se. Posrijedi je neobično obuzdana ekstaza, no svejedno, ekstaza.

Liričnost Obamine proze kadšto ima izuzetnu ljepotu. Njegova je sumnjičavost spram očinstva i toga što je suprug u zadnjem poglavlju dirljiva i iskrena. A kad poput mladog Rousseaua završi knjigu riječima: “Moje je srce puno ljubavi prema ovoj zemlji”, ni na čas ne osjećam cinizam. Ipak, Obama piše i govori iz perspektive antropologa, uz osjećaj da ne sudjeluje u svijetu s kojim se tako zdvojno želi zbližiti. Iskustvo se vazda ima i drži na distanci.

Usamljenost Obame

Trenutak u knjizi u središtu kojeg je ono o čemu sam upravo pričao i koji otežava problem kojim se želim pozabaviti jest smrt njegove majke od raka kada joj je bilo pedeset i dvije godine, a Obami samo trideset četiri. Obama piše ovaj put uz jak izljev emocija: “Više sam puta vidio kako joj se strah cakli u očima. Mislim da ju je sama osamljenost u smrti plašila više nego strah od bola ili od nepoznatog – spoznaja da na svom zadnjem putovanju, tom zadnjem podvigu, neće imati s kim podijeliti iskustva, jer s njom neće biti nikoga tko bi se divio sposobnosti tijela da samom sebi nanosi bol ili da se smije očitoj besmislici života kada čovjeku počne opadati kosa, a žlijezde slinovnice presuše”.

Njegova je majka bila antropolog. Umrla je kao antropolog s osjećajem udaljenosti od drugih, ne mogavši komunicirati s njima i prenositi im svoj bol. Možda odatle potječe Obamin horror vacui, osjećaj osamljenosti i napuštenosti. Međutim, da bismo to shvatili, moramo se okrenuti njegovim stavovima o religiji.

Zbog čega nam je religija potrebna? Obama priznaje da se ljudi okreću religiji jer žele “narativni svod života, nešto što će ublažiti kroničnu osamljenost ili će ih izdići ponad stalnih i iscrpljujućih napora što ih donosi svakodnevni život”. Alternativa je bjelodana – nihilizam. Ovo zadnje znači “kretanje dugim putem prema ništavilu”. Religija zadovoljava potrebu za iskustvom ispunjenosti, za transcendentnošću koja ispunjava prazninu. Ovdje se moramo vratiti na Obaminu majku. Njegov put prema kršćanstvu odvija se unatoč tomu što je njegova majka antropolog udaljena od religije.

Kao i mnogi od nas, Obama se na početku obraća za pomoć onomu što naziva “politička filozofija”. Želi potvrdu vrijednosti koje je naslijedio od majke (iskrenost, empatija, disciplina, strpljenje, vrednoća) i pokušava doznati kako se mogu pretočiti u sustave djelovanja koji bi mogli “pomoći stvoriti zajednicu i ozbiljiti pravdu”. Možda i ne čudi što, kao i mnogi od nas, Obama ne nalazi odgovor u političkoj filozofiji, nego samo suočavajući se s dilemom koju njegova majka nikad nije razriješila. U poglavlju koje otkriva puno toga Obama piše: “Kršćani s kojima sam radio u meni su prepoznali sebe. Uvidjeli su da poznajem Bibliju, da imamo zajedničke vrijednosti i da pjevam njihove pjesme. No osjetili su da je jedan dio mene odvojen, na distanci, kao promatrač. Shvatio sam da ću bez okvira za svoja uvjerenja, bez jasne pripadnosti određenoj zajednici, biti osuđen u stanovitom smislu ostati odvojen, nevezan kao što je moja majka bila nevezana, ali i sâm kao što je ona na kraju bila”.

Vjerovati u vjerovanje

Za Obamu je sloboda negativno odsustvo obveze koje je ostavilo njegovu majku udaljenu i samu, a ta samotnost kulminirala je njezinom smrću. Takva je sloboda ništavila. Antropološko poštovanje spram svih religija znači da čovjek nije vezan ni za jednu i da je prepušten lutati bez uporišta za svoja najdublja uvjerenja. Imati takvo uporište znači biti vezan za određenu zajednicu. Jedini način da Obama prevlada svoj osjećaj udaljenosti i razriješi majčinu dilemu jest vezivanje za kršćanstvo. Konkretnije, Obama samo povezivanjem s tradicionalno crnačkom crkvom može pronaći uporište i osjetiti se ispunjenim. To je kulminiralo njegovim krštenjem u Trinity United Church of Christ, koje je obavio pastor Jeremiah Wright u Chicagu. Kako god nama to izgledalo, činjenica da crnačko kršćanstvo zauzima središnje mjesto u Obaminoj knjizi čini njegov prgav odnos s pastorom Wrightom toliko bitnim i intrigantnim. Naposljetku, tu se sve okreće oko odnosa proročanske riječi (Wrightova Prokleta Amerika) i državničke aktivnosti (“Moje je srce puno ljubavi prema ovoj zemlji”). Sve to uopće nije jednostavno.

Kod Obamine je vezanosti za kršćanstvo jasno da je izbor, razborit i racionalan izbor, a ne iskustvo preobraćenja, zasnovan na nekom osobnom otkrivenju. On tvrdi: “Vezanost za religiju nije zahtijevala odricanje od kritičkog mišljenja... ona je bila moj izbor, a ne otkrivenje. Pitanja koja sam htio postaviti nisu misteriozno iščezla”. Iako kasnije dodaje: “Osjetio sam kako mi Božji duh priziva”, posrijedi je najtreznije i najsuzdržanije iskustvo vezanosti za religiju, bez ikakva traga epifanijske ushićenosti i ekstaze. Naprosto moram osjetiti kako Obamina vjera žudi za iskustvom bliskosti, čemu se protive udaljenost i distanciranost što ih pokušava svladati. Primjerice, kada nije siguran što reći kćeri o smrti, zbori: “Pitam se je li joj trebalo reći istinu da nisam siguran što se zbiva kada umremo, kao što nisam siguran ni gdje duša obitava ni čega je bilo prije velikog praska”.

Takva skeptičnost spram metafizičkih pitanja posve je razumljiva i ima finu filozofijsku potku. No što potom imamo misliti i što je s pitanjem vjerovanja, koje je okosnica Obamine predsjedničke kampanje? Vraćamo se na početak, to jest na opće dobro. Obama zdvojno želi vjerovati u opće dobro kao nešto što će zajamčiti punoću iskustva koje će spriječiti pad u nihilizam. No pokadšto mi nije jasno zna li on što znači vjerovanje i što bi značilo vjerovati u to. Sve se doimlje tako daleko i tajanstveno. Stalna prisutnost majčine dileme – osjećaja samotnosti, dvojbe i napuštenosti – djeluje opipljivo i neuklonjivo. Moramo vjerovati, ali ne možemo. Možda je to i tragedija koju neki od nas vide u Obami: mijena u koju možemo vjerovati i porazna spoznaja da se ništa promijeniti neće.

S engleskoga preveo Mario Kopić

Tekst je objavljen pod naslovom The American void u Harper’s magazine, studeni 2008.