Trenutna politička i društvena klima može nas ponukati da se zapitamo je li svijet
iz Watchmen uopće fikcija. Čini se da je prije riječ o viziji distopijske prošlosti
koju se lako može prevesti u budućnost
Watchmen Alana Moorea – sa svojom metatekstualnošću (sadrži epizode stripa unutar grafičkog romana te “isječke” iz različitih knjiga i časopisa koji služe kao intermezzo između poglavlja) i mnogobrojnim referencama, počevši od Shakespearea, Brechta i pop kulture (Elvis i The Beatles) do Tarkovskog i Casablance, obuhvaćajući nekoliko desetljeća američke i svjetske povijesti (mada u paralelnom svijetu) – u najmanju je ruku iznimno kompleksan tekst. Mooreova pametna uporaba žanrova i narativnih tehnika je također briljantan roman (jedan od 100 najboljih romana po izboru Times Magazinea). Čisti obujam tema obrađenih u Watchmen, čini ovaj grafički roman vrijednim istraživanja. Ili, kao što je Moore napisao u intermezzu koji objašnjava povijest Tales of the Black Freighter, stripa unutar stripa: “Priče su tu da ih ponovno otkrijemo i pogledamo iz nove perspektive, poput začudnog potonulog blaga koje se nazire tik do površine tog iznimnog i zadivljujućeg žanra.”
Jedan od najzavodljivijih dijelova teksta mnogobrojni su fokalizatori: njihove inačice jedne te iste priče i njihova percepcija svijeta. Ili, kako su to zamijetili Horskotte i Pedri: “Međutim, ako se čitatelji ne zapitaju tko fokalizira svako od ponavljanja, tada su promašili ključnu dimenziju priče” (str. 349). Alan Moore je i sam rekao nešto slično u razgovoru s Danielom Whistonom: “Watchmen je započeo kao tmurna priča o superjunacima, a završio kao višeslojna metafora za učinke moći na društvo. No na kraju dana mislim da je Watchmen ponajviše zabavljen svojom strukturom, načinom na koji Watchmen gledaju na stvarnost iznio je nove načine poimanja stvarnosti.” Svaki fokalizator bi u tom slučaju predstavljao drukčiji aspekt Amerike i njegovo značenje u svijetu.
Vizija distopijske prošlosti
Tekst (i film) to začudnijim čini njegovo dugovječno nasljeđe koje je iznimno vidljivo u svijetu poslije napada na World Trade Center 11. rujna 2011. Serija Watchmen je započela 1986. (u Reaganovo doba), dok je film pušten u distribuciju 2009.; iako film kaska u kvaliteti za grafičkim romanom, ipak je imao svoje momente te ga se može smatrati hrabrim potezom s obzirom na tadašnju političku klimu. Trenutna politička i društvena klima može nas ponukati da se zapitamo je li svijet iz Watchmen uopće fikcija. Čini se da je prije riječ o viziji distopijske prošlosti koju se lako može prevesti u budućnost. Kao što je Dave Itzkoff, novinar New York Timesa, napisao u svom članku Behind the Mask: “Skoro dvadeset godina nakon izvorne objave, Watchmen se pokazao kao jezivo proročanstvo: simetriju između aktualnih događanja i zaključka priče koja se bavi antagonistom koji misli da može spriječiti pravi rat tako da stanovništvu odvrati pozornost izmišljenim, i čina masovnog ubojstva počinjenog u srcu New York Cityja – skoro je preteško podnijeti.”
Grafički roman definitivno nije tipična priča o “maskiranom osvetniku”, iako njegovi protagonisti jesu superjunaci. Ti su superjunaci rastreseni, pogođeni nekom vrstom psihičke bolesti (Rorschach je paranoičan, nasilan čovjek s nesretnim djetinjstvom, Hooded Justice je praktički nacist sa sadističkim tendencijama, dok je Mothman alkoholičar) te većinom imaju izopačenjo shvaćanje etike. Stephen Burt je primijetio sljedeće: “Dok su raniji superjunaci bili fantazija o etičkoj moći koja je sakrivala čitateljev strah od nemoći, Millerov Batman, Mooreov Watchmen i kasniji superjunaci Warrena Ellisa nemaju ‘niti stabilnu točku iz koje bi mogli osuđivati, niti standard, nego samo snagu vizije’ zahvaljujući kojoj junak (ili autor) zna što činiti” (str. 172). Comedian, jedan od središnjih likova priče (sociopat koji uviđa pravo lice američke kulture nasilja i koji je odlučio postati parodijom tog istog lica), izgovara rečenicu koja je simptomatična za put kojim su Sjedinjene Države (u stvarnom životu) pošle nakon rata u Vijetnamu: “Mislim, da smo izgubili taj rat… Ne’am pojma. Mislim da bi nas to pomalo izludilo, kužiš? Kao zemlju. “ (Moore, 2:13:2). Svijet koji je Moore prikazao ne razlikuje se značajno od “našeg”svijeta. Nixon možda nije pet puta zaredom izabran za predsjednika, America možda nije pobijedila u Vijetnamskom ratu i možda nema božanstvene superjunake, ali ipak drži ruku oko vrata svijeta koji je, poput svijeta Watchmen, postao čistom ludnicom. U takvoj situaciji, riječi jednog od detektiva koji rade na slučaju Comedianova umorstva čine se podosta prikladnima: “Nikada nije postojalo tržište za mir i prosvjećenje” (Moore, 5:22:2).
Pravi problemi i fikcionalni rat
Opažanja profesora Miltona Glassa, znanstvenika i autora članka Dr. Manhattan: Super-Powers and the Superpowers (koji služi kao intermezzo između četvrtog i petog poglavlja) još su od većeg značenja danas: “Upravo su najstarije od svih ironija one koje nam pružaju najviše zadovoljstva: čovjek, kada se priprema za krvav rat, držat će najglasnije i najrječitije govore u ime mira. (...) Nikada ranije u povijesti nije čovjek glasnije istupao za globalni sklad, dok je istovremeno gomilao oružje tako velike razorne moći. Taj fiktivni članak također se bavi pitanjem vojne hegemonije, tvrdeći da (sasvim očito) ona dovodi do ekonomske moći nad drugim zemljama. Takva vrsta (američke) politike možda je vijest iz sezone kiselih krastavaca, no svakako ima veću težinu u današnjem svijetu. Vlada Sjedinjenih Država troši apsurdne količine novca na svoju vojsku, dok je infrastruktura SAD-a na rubu kolapsa. Poput Adriena Veidta, “negativca” iz Watchmen, ne oklijevaju u svjesnom uništavanju svijeta u ime mira. To rade tako da odvraćaju pogled svijeta s “pravih problema” te ga umjesto toga tjeraju da se usredotoči na fikcionalni rat.
To se zaobilaženje postiže uz pomoć medija. Savršen primjer toga (u grafičkom romanu) je kolporter koji je “prezasićen informacijama” te konstantno tvrdi da je dobro informiran o svemu: “Čuj, pogledam svaku prokletu naslovnicu na svijetu. Upijam informacije! Ništa ne propustim. “ (Moore, 3:2:2). Problem leži u činjenici da je on iskusio stvarnost uz pomoć ideološki obojenih novina i časopisa. Dakle, daleko je od toga da može shvatiti kako funkcioniraju strukture moći.
Izvrstan primjer u filmu bio bi završni obračun između Dr. Manhattana i Adriana, kada Adrian ugrabi daljinski upravljač, a Manhattan ga pita je li to još jedno oružje masovnog uništenja. Adrien jednostavno odgovori: “Da, moglo bi se reći” i aktivira ogroman broj TV-ekrana na kojima predsjednik Nixon drži govor o posljedicama kataklizme koja se upravo dogodila. Zanimljivo je primijetiti da je Nixonov govor sličan govorima Georgea W. Busha. Dijele istu retoriku (ideja zajedničkog neprijatelja i ujedinjavanja s ostatkom svijeta). Zaključuje svoj govor govoreći da “nikada neće zaboraviti ovaj dan”, nešto što podsjeća na diskurs poslije 11. rujna.
Groteskni prikaz američkog društva
Unatoč skoro sveobuhvatnoj kvaliteti Watchmen, postoji važno pitanje koje roman i film jedva dotiču, a to je pitanje ekonomije. Pri tome moramo imati na umu činjenicu da stripovska verzija Watchmen postoji u svijetu s električnim autimobilima i različitim obnovljivim izvorima energije. Ipak, postoji nekoliko zabavnih trenutaka koji nam daju uvid u ekonomiju Watchmen svijeta, od kojih je jedan rasprava između Hollisa Masona (prvog Nite Owla) i Dr. Manhattana. Hollis kaže Manhattanu (čije su moći uzrok kvantnih skokova u znanosti): “potrajat će dok uspiješ utjecati na General Motors” (Moore, 4:15:4). Hollis (poput svog oca, kao što saznamo iz isječaka iz njegove knjige) tvrdi da radni čovjek uvijek ima svoje mjesto u društvu, ne uviđajući kako će ga tehnološki i znanstveni napredak s vremenom učiniti suvišnim.
Međutim, film uključuje scenu koja se ne pojavljuje u grafičkom romanu – scenu u kojoj Adrian Veidt razgovara s nekoliko izvršnih direktora koji tvrde da će bez Dr. Manhatatana ljudi trebati “dobru staru energiju na koju se mogu osloniti”. Jedan od njih kaže: “Svijet se ne može naprosto skinuti s nafte i nuklearne energije tek tako. Tako bismo preko noći unijeli rasulo u cijelu svoju ekonomiju. “ Drugi se izvršni nadovezuje, pitajući zašto to mora biti besplatna energija. Naposljetku, “besplatno je tek druga riječ za socijalističko. “ Veidt odgovara na sljedeći način (o zlima koja progone čovječanstvo): “(...) fosilna goriva, nafta, nuklearna snaga... poput droga su. A vi ste, gospodo, zajedno sa stranim interesima – dileri. “
Groteskni i počesto noir prikaz američkog društva u Watchmen (i u grafičkom romanu i u filmu) zapravo veoma dobro prikazuje trenutno stanje stvari. Nasilje i filozofija žrtvovanja ljudskih života kako bi se ostvario neki “viši cilj” vidljivi su kroz cijelu povijest Sjedinjenih Država te su danas još znatno vidljiviji. Grafički roman i film pokazali su to na različite načune. Comedian je “rušio marksističke republike u Južnoj Americi” (Moore, 1:12:3), banke su imale vlastite junake (Dolar Bill) da bi zaštitile svoje interese, Dr. Manhattan je u osnovi bio način da se Sovjetski Savez drži na uzdi, a prva Silk spectre je bila tek sredstvo za eksploataciju “trenda kostimiranih junaka”.
Kostimirani junaci koji nisu imali nikakvu agendu i instituciju bili su tek ostaci koji nikome nisu bili od koristi. U “našem svijetu” to je vidljivo i u drugim aspektima. Industrija je napuštena i uništena, tvornice su preseljene tamo gdje je radna snaga bila jeftinija. Rorschach komentira hodajući niz ulicu da mu je ponuđena “švedska ljubav i francuska ljubav... američka pak ne. Američku ljubav, poput kole u bocama od zelenog stakla... više ne proizvode.” (Moore, 2:25:2-3-4) To se lijepo može primijeniti i na današnju situaciju američke industrije.
No, američki san se ipak ostvario u svojem najgroteksnijem obliku. Sjedinjene Države su naširoko priznate kao hegemonijska zemlja i iluzija demokracije, pogotovo u svijetu poslije 11. rujna. Comedian je to razumio. Drugi Nite Owl ga je pitao što se dogodilo s američkim snom. Comedian je odgovorio dok je gušio pobunu: “Ostvario se. Gledamo u njega.” (Moore, 2:18:7) Watchmen odražava američku vanjsku politiku u proteklih nekoliko desetljeća te jezivo proriče događanja koja su se prema Rorschachovim riječima tek trebala odviti: “Nema skloništa... a budućnost jurca kao brzi vlak” (Moore, 2:26:6-7) i nema nikoga tko nadzire Watchmen.