Američki pečat

Htjela je cigaretu više nego išta drugo.

Pogled koji joj se pružao iz ovog kuta podsjećao ju je više na ono od kuda je došla nego na takozvani novi početak koji joj je bio pružen – ako se sve ovo što joj se posljednjih nekoliko mjeseci događalo može nazvati novim početkom.

U jednom kutu čučala je debela istetovirana žena i pišala dok su joj se druge dvije kesile u facu. Bio je to odvratan prizor, ali on joj odavno više nije tako mogao izgledati. Čak je nije niti šokirao.

Razmišljala je o tome kako ove babe jedva čekaju da je naguze, ali stvar je bila u tome da nisu imale pojma od kuda dolazi i što je sve prošla. Te žene koje su sada s njom dijelile pritvor nisu ni znale što znači biti u podrumu iza rešetaka koje ne postoje, ali ih možeš osjetiti time što svaki dan brojiš prijatelja manje ili što na prste jedne ruke možeš nabrojati kada si posljednji put vidio sunce.

Postala je divljom i ostala je takvom od onog dana kada su joj prve granate raznijele pola stana i tatu kojeg su strugali sa zidova. Da su majka, brat i ona samo minutu kasnije sišli u podrum, i njih bi identificirali u nekoj prljavoj bolnici pomoću ostataka zubala. Nekoliko mjeseci nakon smrti oca, nisu imali izbora nego da kao i mnogi ljudi koje je poznavala, otiđu s nekoliko vrećica u ruci što dalje od onog mjesta koje su još nedavno nazivali domom.

Majka ih je uspjela izvući dok su im granate još frcale nad glavama. Nikada neće zaboraviti taj prizor. Bilo je to kao u filmovima – njih troje odlaze s vrećicama u rukama a iznad njih lete bombe... Tada je znala bez greške odrediti koje je vrste bomba po zvuku koji bi ispuštala kada bi padala na zemlju... Oni odlaze i ni ne trzaju što se oko njih puca i što nestaje sve ono što poznaju.

Gledajući u žene koje su se sve izredale u kutu, shvatila je koliko je nevjerojatno na što se sve čovjek može naviknuti. Kao miris mokraće – i na njega se bila tokom mjeseci u podrumu toliko privikla da ga više niti nije osjećala. Isto kao i bombe, one su jednostavno letjele i sve ono nenormalno njoj je postala ne samo svakodnevnica, nego i potpuno normalno.

Da su ove debele istetovirane žene bile ispod raketnog bojnog polja, vjerojatno bi se bacile na pod i počele plakati. Ali njih troje su, kada su odlazili iz svog grada, pod njime prolazili mirno, kao da prolaze ispod duge.

Uspjeli su busom koji je bio razmjena za vojnike stići u Zagreb. Majka je neprestano govorila da je to nova prilika za sve, čak je uspjela i naći posao. Brata i nju su u školi ili ignorirali ili maltretirali i bilo je jako malo onih koje danas može nazvati prijateljima. Učinilo joj se u tren kako je prelazeći ispod duge s one druge strane ostavila i sve one ljude koji su joj mogli biti prijatelji. U biti, sad više nikada ni neće moći doznati što je sve ostalo s one strane.

“Hey, bitch...what ya lookin’ at bitch?” – zaderala se debela popišanka.

“Mama ti bitch kučko...” – samo je mirno rekla.

“WHAT did you say bitch...?”

“Rekla sam da ti je mama sve ono što ti mogu izgovoriti a ti nećeš moći razumjeti. Kužiš?... Naravno da ne kužiš...”

“Hey girls, I think this motherfuckin’ bitch just called me a bitch...” – i debele su popišanke krenule u njezinu smjeru.

Nisu ni znale što se dogodilo kada se mala strankinja koja je imala dvadeset kila s krevetom zaletjela na onu koja ju je najmanje razumjela a najviše imala za reći. Pri tome nije ispustila ni zvuk već je samo skočila, zubima ugrizla popišanku za sisu i odgrizla joj mali dio bradavice. Debela se žena samo srušila u nesvijest od boli i desetak minuta kasnije su došli ljudi iz ambulante da je skrpaju.

Nakon toga, problema u ćeliji više nije bilo. Ove dvije istetovirane su se previše bojale za svoje sise ne znajući da strankinja već dugo nije osjetila strah. Pa čak ni onda kada su je čekali svaku večer ispred škole u Zagrebu da je pretuku, prljajući joj ime oca koji je, a u to je bila sigurna, bio s anđelima. Nije joj bilo lako, ali je znala da vrijeme prolazi i da tih nekoliko mjeseci koliko joj je preostalo da završi srednju školu nije bilo vrijedno uništiti radi kretena. Morala je šutjeti i trpjeti, a to joj je bilo gore od čekanja smrti u prljavom podrumu.

Vrijeme je ispunjavala radeći narukvice jer je voljela koristiti ruke. Nalazila bi ostatke plastike, drva i ostalih stvari po kući i time kratila vrijeme ne znajući kako bi ga bolje potrošila. Spretnost s rukama bila je jedina stvar koju je naslijedila od oca koji je bio stolar – tako je barem uvijek govorila iako to nije imalo puno veze jedno s drugim. Ali na taj ga je način u sebi uvijek vratila među anđele (svaki onaj put kada bi gradske seljačine bacile njegovu uspomenu u blato).

U ćeliji je napokon zavladao mir i noć se počela spuštati u pustinjskom, zabačenom dijelu Amerike. Dok je gledala kroz rešetke razmišljala je o tome kako se tu ne bi ni našla da je možda bila upornija u pronalaženju posla još u Zagrebu, iako joj se činilo da je jedini pošteni posao koji je tada mogla naći također ostao s one strane duge. Jer u Zagrebu su je svi trpali u ladicu “izbjeglice”, sve one mjesece kada je pokušavala naći posao i kada je odlazila na intervjue pokušavajući dogovoriti sa šefovima bilo što – što ne bi uključivalo da se s njima mora ševiti. Na žalost, naglasak bi je uvijek otkrio, kao da im je govorio kako je potrošna roba ili kao da joj se na čelu nalazi etiketa.

U Zagrebu je bila stranac i ljudima i gradu, a oni su se trudili da joj pokažu koliko se ne uklapa i kako ne spada ni u kojem obliku na njegove ulice. Zato je jedno vrijeme na Cvjetnom prodavala narukvice, naušnice i ostale stvari koje je sama izrađivala jer to nije zahtijevalo da govori išta osim cijene. I majka se trudila da joj nađe posao koji ne bi bio konobarenje – ne zato što ga je smatrala nevrijednim raditi, već zato što su je nekoliko puta pokušali silovati zajedno sa svim ostalim stvarima koje su se mogle dogoditi bilo kojoj ženi – za to ona niti nije morala imati etiketu ili naglasak. Samo rupu, a njezinu su, sa svime gore navedenim, smatrali nečime na što imaju pravo.

Zagreb i ljudi s kojima se pokušala sprijateljiti nisu joj ostali u dobrom sjećanju – zato nije razmišljala ni dvaput kada joj je majka jednog dana rekla da joj se javio polubrat iz Amerike. Ona nije ni znala da majka ima polubrata, ali jedan od razloga tome je što nije imala priliku naučiti ništa osim prelaska ispod duge i kalibra metka ili bombe koja će pasti negdje blizu njih. U svakom slučaju, pozvao je majku da dođu u Ameriku, čak je poslao i nešto novaca kojih u pismu, da ga je isporučivao bilo tko drugi osim Crvenog križa koji ih je uspio naći, više ne bi bilo.

Bio je to još jedan trenutak prelaska u njezinu životu, samo što to ovaj put nije bila duga već veliki ocean. Plavetnilo kojeg prelijećeš nekoliko sati, dovoljno dugo da ti se počne činiti kako ne postoji ništa više, samo beskrajno more koje nema kraja.

Nije joj bilo lako kada je majka donijela odluku da ode sama jer je brat trebao završiti srednju školu. Srce joj se kidalo kada je odlazila, tim više što nije imala osjećaj kako ostavlja iza sebe svoju domovinu ili ono što poznaje. Ne, još ju je više boljela činjenica da iza sebe ostavlja potpuno stran grad, pa čak i onaj njezin koji je s vremenom izblijedio u njezinu srcu. Ostavila je i domovinu kojoj nije osjećala pripadnost i ljude koji su je svaki dan podsjećali da im je teret i smetnja i kako se nikada neće moći uklopiti. Jedine bliske osobe bile su joj brat i majka, a jedini ljudi s kojima se tamo mogla osjećati slično, a sad je to dobro znala, su bili oni koji su dijelili njezin grad ili njezinu sudbinu.

Dok je letjela preko tog plavetnila u jednom je trenu zaspala. Spavala je tako dugo dok je nisu probudili da joj kažu kako je avion sletio.

*

Stripsearch i pregledavanje – skoro su joj pregledali i tjelesne šupljine – nije bila dobrodošlica koju je zamišljala. Mamin polubrat ju je dočekao s transparentom koji je nosio njezino ime, tipično američki. Kad su stigli u New York, bilo je to već drugi put da noć dočekuje daleko, ali ovaj put miljama, miljama dalje nego prije, od onoga što je u sebi držala domom. Čavrljala je s tetkom (odlučila ga je tako zvati) i činio joj se kao simpatičan čovjek. Loše je pričao hrvatski, gotovo da ga nije znao ali to je bilo smiješno i zabavno, pa kada je još i otvorio bocu vina poslije večere, osjetila je olakšanje.

Dogovorili su se da će je sutra ujutro odvesti u kafić kojem dobro poznaje vlasnika i kojem je već ispričao za nju, pa da tamo počne raditi dok joj ne smisle neki drugi posao. Da, taj je posao možda mogla naći i u Zagrebu, ali povjerovala je da je u Americi ipak drukčije. Uostalom, ona je tamo bila stranac kao i svaki onaj drugi neamerikanac i nije se nimalo razlikovala od njih. U Hrvatskoj se osjećala strancem tim više što su joj taj osjećaj stvorili ljudi koji su pričali njezinim jezikom i koji su s njom dijelili istu, užasnu sudbinu koja ih je trebala povezati.

Iduće ju je jutro tetak odveo u kafić. Bila je to tipična američka birtija i pretpostavila je da je jako dobar s vlasnikom s obzirom na to da mu je čovjek natočio piće čim je ušao.

Bio je to bar kao iz filmova – cijeli je prostor bio kaubojski uređen. S lijeve strane nalazio se šank iznad kojeg su bili obješeni šeširi i koža divljih životinja. S vanjske strane šanka bile su posložene barske stolice obučene u traperice i kaubojske čizme, a na desnoj strani bilo je nekoliko stolova za biljar. Iza njih, u pozadini, stajalo je nekoliko drvenih stolova. Po zidovima u cijeloj sobi bili su obješeni kaubojski predmeti tipa lasa i ostalih, a uz to sve se, naravno, puštao country.

Kad je ušla u bar pomislila je kako nikada nije vidjela toliki kič. Bilo je to strašno, ali se nije imala namjeru buniti, nego upravo suprotno – željela je odmah početi raditi.

Nekoliko tjedana nakon toga već se uklopila, koliko je to bilo moguće. U biti, trebalo joj je nekoliko dana da shvati da je to najobičnija rupa gdje se skupljaju kamiondžije i lokalni pijanci, i da je takav posao zaista mogla raditi doma. Ali, nada u bolju budućnost ipak je u njoj bila jača ovdje nego u Zagrebu. Jer, Amerika je zemlja novih prilika. Tako su barem svi pričali.

Nije joj trebalo dugo da nauči posao iako ga nije imala namjeru raditi idućih godinu dana. Razmišljala je o njemu kao nečemu što će joj omogućiti početni kapital koji bi onda mogla iskoristiti da se odseli i počne živjeti samostalno. Međutim, nakon nekoliko tjedana postajalo joj je sve jasnije da je njezin tetak također bio jedan od ljigavaca koji su se tamo skupljali... Sad kad je razmišljala, nikada nije doznala čime se on to zapravo bavio, osim da je uvijek odlazio “na posao” čim bi ona došla u svoju smjenu.

Jedina osoba s kojom se tamo sprijateljila u roku nekoliko dana bila je konobarica Annie s kojom je radila i koja joj je samo potvrdila da posao koji joj je tetak našao definitivno nije čist. Annie je to znala s obzirom na to da je tamo radila već gotovo dvije godine i često joj je znala pričati o tome kako se iza “šefovih” zatvorenih vrata događa svašta – i da im on nikada neće pružiti novu priliku, naprotiv... Da je to odmah shvatila, možda sada ne bi ležala na škripavom zatvorskom krevetu s debelim istetoviranim ženama.

Annie joj je bila vrlo slična i kada je pričala o Poljskoj iz koje je pobjegla, osjećala je sličnost s onim što je i sama proživjela u Hrvatskoj. Annie su roditelji ostavili kada je bila beba, pa su je svi uvijek gledali kao siroče, što je mrzila. Ona je u Poljskoj također nosila etiketu koje se mogla riješiti jedino tako da napusti svoj grad, što je učinila kada joj je prijatelj sredio ovaj posao. A “prijatelj” koji je doveo Annie iz Poljske u Ameriku bio je isti onaj tetak kod kojeg je ona živjela.

Kako su dani prolazili, zbližile su se i više nego što to drugi smatraju normalnim, ali one su već davno prestale razmišljati o tome što drugi ljudi misle. Ostajale bi zajedno nakon radnog vremena i ono što se tada događalo bilo je čak i više od toga da su postale ljubavnice – našle su svoju srodnu dušu... Također, shvatila je kako je to možda bila i jedina stvar koju je cijeloga života smatrala normalnom.

S bijednom plaćom koju je primala (kod kuće bi to bila zaista dobra plaća, ali u Americi je s njom jedva preživljavala), nakon šest mjeseci nije mogla uštedjeti gotovo ništa i počela je razmišljati o tome kako bi se voljela useliti s Annie, pronaći drugi posao i poslati majci nešto novaca. Također, više nije htjela živjeti u kući s tetkom koji je postao toliko “zaposlen” da jednostavno nije imao vremena za razgovor o tome kako ona želi ili treba novi posao.

Annie je u baru radila mnogo dulje od nje i znala je da otići uopće nije tako lako s obzirom na to da su ti ljudi na njima zarađivali mnogo novca. Kao i njezin šef, tako je i njezin tetak uzimao dio plaće od svake. Zato prema njemu nije osjećala nimalo poštovanja ili zahvalnosti, a to je otvoreno pokazala kada je shvatila da na njoj zarađuje novac i da je njegova kurva, samo što radi iza šanka a ne na ulici... I kako ni ona ni Annie nisu ništa više od jeftine radne snage koja nema nigdje za otići... Ili su barem oni tako mislili.

Jednu joj je večer Annie rekla da im njezin dobar prijatelj može naći posao u pošti u jednom zabačenom mjestu gdje gotovo da ne postoji policija. Plaćalo bi se mnogo više jer nitko normalan iz New Yorka ne bi došao tamo, ali njoj se to činilo kao mjesto gdje bi se napokon mogla skrasiti. Sa ženom koju voli, bez mnogo ljudi i buke... I daleko od svih onih koji su je vječno trpali u kutiju s etiketama. Kada ju je pitala tko je prijatelj kojem toliko vjeruje, Annie joj je samo odgovorila kako Poljaci možda jesu glupi, ali da se drže zajedno kada je to najpotrebnije. Prijatelj je bio dečko s kojim je bila u sirotištu i kojem je pomogla da dođe u Ameriku. Od tada joj želi vratiti uslugu i bio je sretan kada mu se napokon obratila za pomoć. Radio je kao vozač kamiona i tako je doznao za posao koji se nudio u jednoj maloj pošti u Arizoni. Trebalo mu je nekoliko dana da im sredi prijevoz kod svojeg kolege koji je vozio tegljač baš u tom smjeru, što je bilo ironično s obzirom na to da su upravo kamiondžije bili jedni od onih od kojih su željele pobjeći...

Dva dana kasnije je, u pola četiri ujutro i pazeći da ne probudi tetka, zatvorila vrata za sobom. Našla se s Annie ispred terminala gdje ih je čekao debeli vozač s cigaretom u ustima i već su u četiri ujutro bile na putu prema mjestu koje se jedva može naći na karti.

Cijeli je život bježala i radila što je najbolje za druge, a to joj nikada nije donijelo ništa osim što ju je naučilo strpljenju. Ovo je bilo ono što je željela učiniti za sebe i na što je imala pravo. Nakon svega, ona je to zaslužila i kada ih je nakon, ni sama nije znala koliko kilometara, vozač ostavio u pustinjskom i napuštenom dijelu Arizone, nikada se nije osjećala bolje.

To nije bilo mjesto koje je do tada vidjela i kao takvo se nije moglo ni sa čim usporediti ili na bilo što podsjećati. Možda se tako zove pravi, novi početak...Već su to popodne našle zajednički stan i iduće jutro počele lupati pečate u pošti. Samo tri tjedna kasnije već su zaštedjele dovoljno da dio sumice može poslati majci.

 Napokon je bila sretna. Nakon svega, sreću je našla u zagrljaju žene na mjestu na kojem ni Bog nije kročio godinama. Tišina, sparina i klupka granja koja su se kotrljala i koja je znala promatrati kroz prozor smirivala su je. Čak je počela ponovo izrađivati narukvice koje je Annienin prijatelj prodavao u New Yorku...

*

Kako je onda završila s debelim tetoviranim ženama u američkom pritvoru?

Nije prošlo ni tri mjeseca da im je usred noći netko pokucao na vrata. Jedva se, onako snena, izvukla iz kreveta i otvorila vrata kako bi ugledala cijev pištolja koja joj je bila uperena ravno među oči. S druge strane je stajao njezin tetak mrtav-pijan i psovao joj oca i majku, sve po spisku. I to na jako dobrom hrvatskom.

Kada je Annie izvukao iz kreveta i krenuo otkopčavati šlic “da prevrtljivim kurvama pokaže kako se to radi u Americi”, jednostavno je poludjela. Nikada joj nitko kod kuće nije uperio pištolj u lice i pred njom prijetio da će joj silovati majku (jedinu ženu koju je uz Annie zaista voljela) – a to je bilo nešto što je mogla očekivati samo tamo, s druge strane morskog plavetnila. U glavi joj je nešto krcnulo i pomislila je kako ovaj put neće mirno preći ispod duge i uzeti ovu situaciju kao normalnu. U trenu kad nije gledao, skočila je na njega i ugrizla ga blizu mjesta koje je već bilo spremno da Annine “pokaže kako se to radi s kurvama”. Jedina obitelj koju je sada uzimala kao stvarnu bila je djevojka koja je sada uspjela pobjeći u drugu sobu.

Tetak je pomahnitao što od boli, što od ljutnje i hrvao se s njom po sobi još držeći pištolj u ruci. Nekako je uspjela dohvatiti debeli flax-konac na kojem je bilo nanizano nekoliko perli i stegnula ga oko njegova vrata kao da ubija sudbinu koja joj je još jednom odlučila pokušati oduzeti normalnost života. I kako je stezala, sudbina se počela gušiti i nakon toga pala na pod trzajući se.

Ubila je u obrani sudbinu koja ju je još jednom napala, ali ovaj put u stranoj zemlji u kojoj je uspjela pronaći sitni komadić normalnog života.

Policija ju je odlučila zadržati u pritvoru preko noći dok se ne utvrde okolnosti pod kojima se događaj odigrao. Ponovo je bila iza rešetaka, ali one su ovaj put bile simbol njezine slobode.

Gledajući kroz njih, polako je tonula u san. Probudio ju je govor koji nije dolazio izvana nego se čuo kao da je tu, pokraj nje. Protrljala je oči ne vjerujući da pokraj nje sjedi njezin otac, upravo onakav kakav je bio kada ga je posljednji put vidjela.

Nije ni pokušavala dotaknuti spodobu koja nije bila realna nego sanjana ili zamišljena, radi bojazni da se ne raspline ili prestane govoriti. A on je bio smiren i govorio joj je nježno na jeziku koji tetovirane Amerikanke nisu razumjele.

Kada su otključali vrata usred noći i rekli joj da može ići, još je plakala, oslobođena sudbine koju je prekinula koncem svoje narukvice.

I bila je slobodna... Slobodnija svakim onim klupkom granja koje se kotrljalo kraj prozora pokraj kojeg je lupala pečate.