Američko-Hrvatski u boji (Saga o filmu)

Prvi dio: Marija i zvijer

Veliki požar Rima

Obitelj Marin našla se na filmu slučajno. Sve je počelo 1937. u Brooklynu. Kinez Lung To Min bio je podstanar kod Ante Marina. Ustanovilo se da nema čime platiti stanarinu pa je Anti ponudio da ga nauči drevnu kinesku vještinu vatre.

– Neće ići – odbio je Ante – jer ja tu vještinu znam bolje od tebe.

Koncem trinaestog stoljeća, naime, na otok Kolopar, poslije deset godina izbivanja, vratio se stanoviti Luka Marin tvrdeći da je kao član posade Marka Pola bio s njim u Kini. Carev je dvor nučio tajnu koloparske kuhinje, a Kinezi su njega, zauzvrat, naučili tajnu vatre. Nitko mu nije vjerovao, sve dok kao majstor za specijalne efekte nije preuzeo brigu o vatri na uprizorenju mirakula “Iskušenje i muka Svetog Marina”, koji bi se svake godine na Svečev dan izvodio na glavnom gradskom trgu. Od tada se kineska tajna vatre u obitelji Marin prenosila s koljena na koljeno.

*

Gospodin Gabbiano plaćao je Anti između tri i devet dolara po vatri. Cijena nije ovisila o veličini paljevine nego o opasnosti. Jer jedno je bilo zapaliti skladište cipela sirotog Geppetta koji nije platio zaštitu, a posve drugo – kockarnicu konkurentske obitelji Corbino.

Upravo taj posao Anti je odredio sudbinu. Nije to bila obična vatra nego umjetničko djelo. Sličila je na gorući vodoskok u bojama od bijele preko zlatne do tamno crvene. Bila je to vrhunska predstava oko koje se Ante doista potrudio. Kockarnica je bila na brežuljku, kao na pozornici. Pola Brooklyna moglo je uživati u događaju. Vatrogasci su neko vrijeme stajali kao opčinjeni i uopće im nije palo na um uključiti šmrkove. Bilo je naprosto šteta ugasiti to remek-djelo. Čak je i Rodolfo Corbino, kojeg ne bi dirnula ni najspektakularnija scena u filmovima koje je producirao, bio ganut.

– Nađite mi autora! – zapovijedio je svojim momcima.

Da je mogao držati jezik za zubima, Antu nikad ne bi našli. Tog je jutra pošao u brijačnicu i tamo su svi s divljenjem govorili o vatri. Da ne padne u napast odustao je od brijanja i otišao na piće u zavičajni klub jadranskog otoka Kolopara. Najsvježiji događaj o kojem je raspravljala tamošnja publika bio je pomor magaraca na njihovom otoku od tajanstvene bolesti koncem devetnaestog stoljeća. A kad tamo i oni o sinoćnoj vatri. Ante je znao da je jedino pravo mjerilo uspjeha kad uspiješ među svojima, pa se pohvalio svojim djelom.

Zemljaci ne samo da mu nisu vjerovali nego su ga ismijali. Ali ih to nije spriječilo da ga tuže Corbinu čiji su ga ljudi ščepali dok je, razočaran, izlazio iz zavičajnog kluba. Strepeći za život ponudio je da će besplatno zapaliti kockarnicu obitelji Gabbiano. Corbinu se svidjela ta ideja, ali s Antom je imao drugih planova.

– Možeš li zapaliti Rim? – upitao je.

– Naravno – nije krzmao Ante. – Mogu ja zapaliti i New York, a Rim je barem pet puta manji, zar ne?

Bilo mu je čudno kad su ga strpali na avion za Los Angeles umjesto za Europu. Nije imao pojma da je naručitelj posla filmski producent i da misli na filmski Rim.

Projekt se zvao “Veliki požar Rima”. Bio je to ne samo prvi Corbinov film u boji, nego jedan od prvih filmova u boji uopće. Imao je za ono vrijeme nevjerojatno visok budžet od četiristo tisuća dolara. Od sto minuta budućeg filma požar je trebao trajati punih osamdesetpet i zato nije čudo da je uspjeh ovisio o pirotehničaru.

U Corbinovom restoranu “Kod Corbina” na Bulevaru sumraka, večerali su Corbino, Ante i kompozitor Tiomkin. Producent Corbino tumačio je Anti da film treba biti simfonija vatre u priči o nesretnoj ljubavi rimske patricijke i kršćanina, dakle suprotno od “Quo Vadisa” koji će biti snimljen puno kasnije. Maestro Tiomkin već je završio skladanje glazbe za film i od Ante se očekivalo da prema toj podlozi “komponira simfoniju vatre”. Corbino je restoranskom orkestru podijelio note i oni su prima vista izveli maestrovo djelo. Ante je strpljivo slušao, a onda rekao da je on, istina, tek izučeni automehaničar, ali da se ponešto razumije i u film jer servisira projektor kod svog školskog prijatelja u jednom kinu na Connie Islandu. Poznato je, naime, da se filmska glazba komponira po slici, a ne obrnuto, prema tome, da bi prvo trebalo stvoriti njegovu simfoniju vatre, a da bi gospodin Tiomkin, tek po toj simfoniji trebao skladati svoju. Također je rekao da je zadivljen maestrovom glazbom, ali da je to ništa prema vatri koju će on komponirati. Da gospodina Corbina ne bi bacao u dvostruki trošak, jer teško da bi maestro pristao ponovo skladati bez naknade, svoj će talent pokoriti i staviti u službu glazbe.

Corbino je bio zadovoljan i pitao je Antu koliko mu je vremena bilo potrebno da pripremi paljevinu njegove kockarnice i koliko je potrošio za materijal. Ante mu je odgovorio iskreno, to jest da je u pripremu utrošio sedamnaest minuta, u strahu da ga ne uhvate čuvari. A što se materijala tiče, sve skupa nije koštalo više od dva dolara i sedamdeset i pet centi. Corbino je bio oduševljen:

– Ako si takvo remek-djelo stvorio za sedamnaest minuta priprema i dva dolara i sedamdeset pet centi, što bi tek mogao učiniti uz tromjesečne pripreme i za četrdeset i pet tisuća dolara koliko je predviđeno za pirotehniku?

Ante je bio više uplašen nego impresioniran.

– Uvjeravam vas gospodine Corbino, da sam baš svaku paljevinu kadar izvesti za manje od petsto dolara. Sve ostalo je razbacivanje novaca.

Na to je maestro Tiomkin počeo kukati kako je svoje remek-djelo od glazbe skladao za crkavicu od tristo dolara. Corbino se oglušio davši orkestru znak da nastavi s restoranskom svirkom. Pitao je Antu koliko statista na snimanju može stradati od vatre.

– Koliko vi hoćete, šefe! – reče kao odani član ekipe svom producentu.

– Siguran si, znači, da možeš zapaliti Rim bez žrtava?

– Siguran.

– U redu, neka onda bude oko jedan i pol posto.

– Opečenih?

– Mrtvih.

Corbino je bio dovoljno iskusan producent da zna kako su poginuli statisti pri snimanju povjesnih spektakla dobrodošla reklama budućem filmu.

*

Tijekom višemjesečnog snimanja Ante se precizno držao dogovorenog postotka u koji je Corbino ukalkulirao i jednog svog odviše ambicioznog nećaka koji je volio iz blizine gledati snimanje, a usput je pokazivao sklonost preuzimanju stričevih poslova.

Film još nije bio završen, a u Hollywoodu se pričalo da je “Veliki požar Rima” najozbiljniji kandidat za Oscara. Unatoč veličanstvenoj ljubavnoj priči s tadašnjim zvijezdama Barbarom Bay i Johnom Botellijem, treća pobjednička zvijezda bila je – vatra Ante Marina. Producent Corbino bio je toga svjestan i zato je svom pirotehničaru obećao da će mu na špici ime biti odmah pokraj maestra Tiomkina s identičnom formulacijom: fire composed and conducted by. Čak mu je obećao i polovicu budućeg Oscara, tako što će zlatnu figuricu prepiliti po polovici kao što je, barem se tako šuškalo, dao prepiliti sina gospodina Gabbiana, koji se također zvao Oscar.

Svega 139 sretnika vidjelo je prvu, konačnu i jedinu verziju “Velikog požara Rima”. Po njihovim sjećanjima, bilo je to doista remek-djelo i upravo te je večeri među članovima Akademije pala ideja kako bi trebalo uvesti i Oscara za specijalne efekte, jer Antino djelo to zaslužuje.

Obitelj Marin, trebala je dakle već tada dobiti svog prvog Oscara. Ali čini se da to nije bilo suđeno. “Veliki požar Rima” izgorio je u jednoj od najružnijih vatri koju je Hollywood ikad vidio. Original negativ, sve kopije, svi radni materijali nestali su zauvijek. Bila je to osveta obitelji Gabbiano za prepiljenog Oscara.

Producent Corbino umro je od srčanog udara, a Ante, da spasi glavu od obezglavljenih Corbinovih ljudi, vratio se pod okrilje svojeg prvog poslodavca.

Gabbianijevi su ga polili benzinom i zapalili na ostacima spaljene scenografije njegovog prvog i jedinog filma. Prizor je bio snimljen profesionalnom filmskom kamerom, u boji, a vrpca je poslana na adresu Američke filmske akademije kao kandidat za Oscara za najbolji film izvan engleskoga govornog područja. Jer poznato je da su Gabbianovi egzekutori govorili samo svoj lokalni dijalekt sa Sicilije. Jeziva je poruka zaplašila cijelu filmsku industriju, a pogotovo obitelj Marin. Pouka za njih je glasila: Ako hoćeš sačuvati živu glavu, treba se držati što dalje od filma!

Stand-in

Antin mlađi brat Stipe Marin s tim nije trebao imati problema. Bio je obični parketar. To nije struka koja se traži na filmu. Već tada su se za snimanje pravile imitacije parketa, a samo su u Europi neki razvikani autori tražili da svaki element scenografije bude pravi, uključujući parkete. Imitaciju je mogao postavljati običan pomoćni scenski radnik, koji čak nije mogao postati član filmskog sindikata, jer se postavljanje parketnih imitacija ne može nazvati filmskom strukom. Stipe dakle nije imao zbog čega brinuti. Mirno se mogao baviti svojim parketima i piti u omiljenom baru u Bronxu gdje se nikad nije prestala prepričavati dramatična filmska epizoda s njegovim bratom.

Prvi loš znak koji parketar nije shvatio dovoljno ozbiljno bila je neprovjerena vijest da tri bloka dalje, pokraj Hochmanove klaonice, snimaju neki film. Tada je upravo ulazilo u modu napuštanje studijskih prostora i snimanje u pravim ambijentima. Mnoštvo znatiželjnika opsjedalo je filmski set, ali među njima nije bio parketar, niti bilo tko od stalnog postava u baru, jer do filma uopće nisu držali ni išli u kino.

Upravo tih dana, u bar je došao neki bezličan tip u iskrzanom baloneru i sivom šeširu s revolverom za pojasom. Kao da je doslovno shvatio natpis nad ulazom koji je je potjecao još iz 1929. kad je bar bio okupljalište Rosselijeve bande: “Možete ući bez kravate, ali ne bez revolvera.”

Nepoznati nije stvarao probleme, zadržao se kratko, ali opet dovoljno dugo da popije pola boce burbona i ponudi parketaru da mu plati piće. Stipe bi nakon druge čaše postajao prijek i zato je rekao:

– Zašto svaki nepoznati šupak samo zato što ima revolver za pojasom misli da mi može platiti piće?!

– Možda i jesam šupak – nacerio se revolveraš – ali nipošto nisam nepoznat. Čuo si za Garyja Brooma?

Parketar naravno nikad nije čuo za tipa koji se zove Gary Broom, a ni ostali u baru nisu čuli za to ime. U kvartu je bio jedan Broom kojemu je pas odgrizao uho, ali to sigurno nije bio taj na kojeg je mislio čovjek s pištoljem. Na to je Gary Broom izvadio najnoviji broj “Hollywood Reportera” gdje je na naslovnoj stranici bila njegova slika iz mladih dana i naslov: “Veliki Gary Broom nakon iskušenja s alkoholom, vraća se među zvijezde.”

Parketar i publika nisu sumnjali u autentičnost časopisa, ali su dugo uspoređivali sliku s naslovnice s momkom pred sobom i nisu bili previše sigurni da je riječ o istoj osobi. Na to im je Gary rekao da ih poziva k sebi na set tri bloka dalje pokraj klaonice, pa neka se uvjere da je to doista on. Nikome od publike nije padalo na pamet napuštati omiljeni bar da bi išli na set kraj klaonice. Prvo zato jer je tamo prilično zaudaralo, a drugo, uopće ih nije zanimalo snimanje filma, a kamo li povratak legendarnog Garya Brooma. Jedini rezultat cijele priče bilo je da je Stipe naposlijetku dopustio da mu Broom plati piće. Kad je glumac naručio drugu rundu, Stipe je rekao da mora ići postavljati ornamentirani parket u predvorje apelacijskog suda u Bronxu. Na pitanje koliko mu za to plaćaju, slagao je dvostruko veću cifru od one koju je stvarno trebao dobiti:

– Šesnaest dolara za tri dana.

– To je mnogo manje od sedam dolara dnevno koliko ti ja nudim, a da pri tom ništa ne moraš raditi.

Uvijek sklon poslu u kojem se ne treba raditi, Stipe je zagrizao udicu. Gary ga je zvao da na snimanju bude njegov Stand-in. Kad je čuo da je to osoba koja zamjenjuje glumca, zainteresiranost mu je splasnula jer je odmah pomislio na dublera za opasne scene. No Stand-in je nešto posve drugo i pri tom bezazleno. Figura slična glumcu rastom i stasom. Njegov je jedini zadatak da stoji u kadru za vrijeme tehničkih priprema dok snimateljska ekipa mjeri daljinu glumca od objektiva radi oštrine, dok se uvježbava kretanje kamere, isprobava kako svjetlo pada na figuru, njen kostim i slično. A sve zato da se time ne bi zamarao glumac koji za to vrijeme u susjednom baru može mirno piti svoj burbon.

– Zašto baš ja?! – čudio se parketar. – Svaki drugi tip na ulici ima tvoje mjere.

– Zato što piješ burbon i zato što sam siguran da ćeš ga za mene prokrijumčariti na set u dovoljnim količinama da ne moram bježati okolo po ovako odvratnim rupama gdje nikad nisu čuli za Garyja Brooma.

Gorko sjećanje na bratovu sudbinu pomoglo je Stipi odoljeti iskušenju, pa je ipak otišao na sud postavljati ornamentirani parket. Ali tamo su ga obavijestili da se radovi odgađaju za neko vrijeme jer upravo počinje obnovljeni proces članu obitelji Gabbiano pa su povišene mjere osguranja i nikakvi radovi ne dolaze u obzir. Na spomen obitelji Gabbiano, Stipe je shvatio da je to ono od čega treba bježati, a ne filmski set, pa je  kupio bocu burbona i krenuo u susret sudbini.

*

Bio je dobar Stand-in, baš kao što je njegov brat bio dobar pirotehničar. Ekipa je bila zadovoljna, režiser je bio zadovoljan. A osobito je bio zadovoljan Gary jer je skrivena boca bila neprestano spremna.

Već drugog dana snimanja, ne samo da se Stipe pred kamerom ponašao prirodno, već je, što se od Stand-ina ne očekuje, govorio Garyjev tekst, a treći dan je čak počeo i glumiti, onako po instinktu, za vlastito zadovoljstvo, ne bi li mu posao bio manje dosadan.

I jednog se dana dogodila kobna greška; asistent kamere, na jednom od tehničkih pokusa, uključio je kameru, tako da je cijeli veoma kompliciran kadar u trajanju od 84 sekunde, snimljen. A Stand-in je sve pozicije, sve situacije odvozio bez greške, ne pogriješivši ni jednom tekst. S originalom, to jest Garyjem, u tom istom kadru išlo je malo teže. Svladao je mizanscenu, ali bi uvijek na istom mjestu zabrljao tekst. Kad je napokon tekst izgovorio bez greške, krenuo bi na pogrešnu stranu. Snimljen je nevjerojatn broj od četrdeset i osam repeticija, od kojih su po prosudbi režisera i snimatelja, samo prva, osamnaesta i dvadeset i druga, bile upotrebljive. Upravo te tri odabrane su za kontrolnu projekciju producentu Belznicku.

No umjesto repeticije broj 1 s Garyjem, na ekranu se pojavio onaj slučajno snimljen kadar sa Stand-inom. Tako nešto priuštiti producentu, značilo je dati si otkaz. Prestravljena skripterica, šaptala je režiseru da to nije njena greška, snimatelj je psovao svog asistenta, a ovaj dečke u labosu i asistenta montaže. Režiseru je bilo svejedno, jer krivnja je bila na njemu; nije smio dopustiti kretenskom Stand-inu da glumi. Belznick je samo gledao i šutio i baš to je bilo ono najopasnije. Kad su se odvrtile sve tri repeticije, gazda je rekao.

– Pustite mi prvu još jednom!

Tada još nije bilo interfona za komunikaciju s projekcijskom kabinom, tako da je pet članova ekipe u jedan glas počelo vikati u pregradno staklo:

– Prvu još jednom!

Operater je, naravno, pustio onu prvu na filmskoj roli, dakle repeticiju s parketarom.

– Ne tu! – vrisnuli su u glas režiser, snimatelj i skripterica. Projekcija je naprasno stala i puknuo je film. U gledalištu je upaljeno svjetlo dok se ne zalijepi vrpca. Producent je bio crven kao baršun od sjedala zureći u prazno platno. Napokon je puštena prva repeticija s Garyjem. Kad se iznova upalilo svjetlo, Belznick je bio još crveniji i nepomičniji.

– Nisam tražio tu repeticiju! Tražio sam prvu.

Ekipa je ovaj put ostala nijema, a producent je operateru dao jednostavan znak kažiprstom, što je bila uobičajena signalizacija između gledališta i kabine. I na ekranu se opet pojavio Stand-in. Ekipi su to bile najdulje i najstrašnije osamdesetčetiri sekunde u životu.

– Ova je dobra. Hoću ovu – reče producent.

– Ali gospodine Belznick – mucao je režiser – ovo nije Gary Broom nego njegov Stand-in, parketar Stipe Marin iz Bronxa.

– Parketar ili ne, za tri koplja je bolji od Garyja. A u svakom slučaju je manje pijan.

Producent nije bio u pravu. Parketar je bio pijaniji od Garyja, ali je puno bolje podnosio piće. Režiser je upozorio Belznicka da su s Garyjem već snimili jedanaest scena koje će trebati snimati ponovo ukoliko ga najure.

– Pa što?! – škrti Belznyck bio je spreman platiti dodatne troškove – tih jedanaest scena su najgore smeće koje sam vidio u životu.

– A skandal? – nije se režiser borio za Garyja nego da ne mora još jednom odrađivati isti posao jer dobro je znao da Belznycku neće pasti na um da ga ponovo plati – cijela industrija govori i piše o velikom povratku Garyja Brooma.

– “Veliki povratak završio fijaskom”. Misliš da će to biti prvi naslov takve vrste?

– Možemo reći štampi da je opet pokleknuo pred alkoholom – režiser je počeo surađivati jer sjetio se da će mu daleko manje vremena i živaca oduzeti ponavljanje onih jedanaest scena, nego li 48 repeticija svakog kadra s Garryjem. – Pustit ćemo priču da je sam pronašao svog Stand-ina samo zato da mu ovaj na set krijumčari burbon.

– Vrlo glupa priča. Smislit ćemo nešto uvjerljivije – reče Belznick.

Ali nije trebalo smišljati ništa. Problem otpuštanja Garyja, riješio je izvjesni Joe Lunich koji je bježao pred policijom zbog pljačke benzinske crpke. U pauzi snimanja, Gary je skoknuo u bar pokraj klaonice, na zahod. Nije namjeravao ništa popiti jer je bar bio pun šofera iz filmske ekipe. Na vratima zahoda sudario se s Joeom Lunichem i na pod mu je ispao revolver. Sagnuo se da ga pokupi, ali je Joe bio brži. Ispalio mu je metak u zatiljak i još dva u trbuh. Nije bilo kobno što je Joe prepoznao Garyja, već što ga je prepoznao polovično. U petnaest filmova Gary je igrao Bryxa, detektiva 37 postaje koji prvo puca, a onda priopćava prava. Na vratima zahoda taj lik koji podiže revolver nije bio filmski nego stvaran i zato je Joe pucao prvi. I upravo stoga je prošao samo s petnaest godina, dok bi da je ubio pravoga policajca Bryxa završio na električnoj stolici.

Asistentov kažiprst na okidaču kamere i Joeov kažiprst na okidaču revolvera, ta dva prsta sudbine stvorila su zvijezdu Ralpha Closera što je umjetničko ime Stipe Marina o kojem u posljednjem izdanju filmske enciklopedije ima tek tri reda manje nego o Bogartu, iako je za razliku od spomenutog uglavnom zaboravljen, vjerojatno zbog činjenice da se epizodisti uvijek zaboravljaju.

*

Devedeset sedam filmova, dvije nominacije – i nijedan Oscar. Činilo se da će mu se treći put napokon zalomiti. Bile su poduzete sve mjere. Na tom se slučaju angažirao čak i FBI. Hoover je to smatrao osobnom patriotskom dužnošću, jer je u ta teška vremena Closer s radošću prokazivao komunističke simpatizere u glumačkom sindikatu. Činio je to javno gledajući ih u oči, pa ga je čak i liberalna štampa nazivala “gadom koji zaslužuje poštovanje.” Svi su znali da se prepreka za Oscara krije u tlapnjama o povezanosti kandidatove obitelji s organiziranim kriminalom. Slavni pirotehničar kultnog “Velikog požara Rima” radio je za dvije mafijaške obitelji, a brat je navodno do prve uloge došao nakon što je mafia, plativši sitnog kriminalca Joea Lunicha, likvidirala legendarnog Garyja Brooma. A prije toga mu je ista mafija podmetnula budućeg Ralpha Closera kao Stand-ina. A asistent kamere koji se prezivao Corbino, makar navodno nikakve veze nije imao sa zloglasnom obitelji, potrudio se snimiti scenu koja je oduševila producenta Belznicka, koji je jedini u čitavoj priči bio nevin. Naročito se podlim pokazao “Sunset Voice” koji je na naslovnici objavio karikaturu na kojoj se nalazio prepiljeni krvavi Oscar za čije se polovice otimaju pokojni mafijaš Corbino s jedne i filmska braća s druge strane.

FBI je uložio priličan napor da razori taj mit zbog kojeg je Hollywood puštao Ralpha Closera samo do nominacije, ali nikada dalje. Plaćena su najbolja nezavisna novinarska pera za seriju feljtona pod zajedničkim naslovom “Sve laži o Ralphu Closeru”. No Federalna policija se manje pouzdavala u sedmu silu, a više u onu pravu. Agenti su redom obrađivali najuglednije članove Akademije, upozoravajući da je svaki onaj koji opet izdjeli njihovog momka za zasluženog Oscara za epizodnu ulogu, obično komunističko smeće i da će se provesti kako zaslužuje.

Upravo je u tom duhu jedan od ne osobito bistrih agenata, koji je zbog nekoliko fatalnih grešaka otišao u prijevremenu mirovinu, a ovaj je put honorarno angažiran, banuo na bazen jednog od članova Akademije. U njemu je upravo plivao neki tip koji ni po čemu nije izgledao da pripada filmu, već ga je podsjećao na parketara koji mu je uredio spavaću sobu. Agent, zakleti antialkoholičar koji si je tijekom napornih dana službe priuštio tek pokoju crtu kokaina, reče plivaču njušeći:

– Ovdje zaudara kao da je netko prolio bocu burbona!

– Ne bocu! – nasmijao se tip – sto boca burbona kupa se sa mnom u bazenu! Na početku karijere zakleo sam se da ću se jednog dana kupati u burbonu. Još uvijek mi za tu priču fali nekoliko tisuća boca koje si ne mogu priušiti svaki dan, ali kad uskoro dobijem Oscara u ovom će bazenu biti čisti burbon!

– Slušaj prijatelju – agent je od ranije znao da su filmski ljudi kreteni i s tim je računao – što se tvog Oscara tiče možeš si ga mirno zabiti u guzicu, ali ako ove godine na izboru za Oscara ne glasaš za našeg momka, onda ću ti ja u dupe zabiti još i bocu burbona!

– Moraš mi samo reći – plivač je imao čvrste živce – tko je tip koji zaslužuje Oscara i burbon u mom dupetu?

– Znaš ti dobro tko je taj tip i nemoj se praviti lud! Zove se Ralph Closer!

Na spomen tog imena plivač je zaronio i ostao prilično dugo pod vodom. Agent nije bio siguran da li se davi ili pije razrijeđeni burbon, ali je više vjerovao u ovo drugo. Na koncu je izronio još bljeđi, jedva dolazeći do daha što je bilo prirodno nakon toliko vremena provedenog u tekućini.

– Hoćeš mi reći da FBI pritišće članove Akademije da Ralph Closer mora dobiti Oscara?

– Tako je – agent je bio zadovoljan jer od nekog tko roni u burbonu nije očekivao takvu bistrinu. Pripaljivao je cigaretu, a plivač mu reče:

– Mogu dobiti upaljač?

Agent mu ga je dobacio refleksno. Upravo ta nehotična gesta bila je dokaz da su ga morali prijevremeno umiroviti i da zapravo nikad nije bio za tu službu. Poslušao je plivača, a da se uopće nije zapitao što će upaljač nekome tko pliva u bazenu, a da pritom nema cigarete niti ičeg drugog za zapaliti. Ili možda ima? U času kad si je postavio to pitanje, agent je ugledao buktinju crvenkastog plamena nad bazenom.

I tako je novi prst sudbine, ovoga puta na jeftinom benzinskom upaljaču, htio da još jedan filmski član obitelji Marin skonča u vatri.

Za veličanstvenu samožrtvujuću gestu časti i ponosa, nikada nitko neće doznati. Ona ista nezavisna novinarska pera pisat će kako se mračni krug ugovora s đavlom iznova zatvorio nad Ralphom Closerom, iscrtan istim rukopisom obitelji Gabbiano.

Dejan Šorak rođen je 1954. u Karlovcu. Diplomirao režiju na ADU u Zagrebu 1978. Filmski redatelj i scenarist, kazališni pisac i redatelj, radijski pisac i redatelj, romanopisac. Scenarist i redatelj cjelovečernjih igranih filmova Mala pljačka vlaka, Oficir s ružom, Vrijeme ratnika, Garcia i Dva igrača s klupe. Dobitnik je dviju Zlatnih arena za scenarij, Zlatnih vrata Pule, Godišnje nagrade Vladimir Nazor za najbolji film, Nagrade Hrvatskog društva filmskih djelatnika za najbolji film, Nagrade Jadran filma za najbolji film, Posebnog priznanja žirija na Haiffa International Film festivalu. Također je primio nagrade Marko Marulić za najbolji dramski tekst, Paviljon gmizavaca, izveden u Njemačkoj, Irskoj, Italiji, Slovačkoj, nagrade Marko Marulić za najbolju režiju, Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju režiju, Nagrade Zlatni smijeh za najbolji kazališni tekst, Nagrade HRT za najbolji radio dramski tekst Oči, nagrade Sfera za najbolji roman Ja i Kalisto. Autor je i romana Kontrolna projekcija. Oficir s ružom prodan je u preko 40 zemalja svijeta i bio je u redovitoj kino distribuciji od Argentine do Indije i Japana, sudjelujući na desetak svjetskih festivala od Montreala do Valencije. Posljednji film, Dva igrača s klupe, dobio je četiri Zlatne arene, prvi je hrvatski     Film u službenoj konkurenciji Tribeca Film Festivala u New Yorku; 17 naslova između 1950 ponuđenih. Dva igrača s klupe potom sudjeluju na mnogi svjetskim festivalima. Za zasluge u hrvatskoj kulturi odlikovan je ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2004. i 2005. obnašao je dužnost Savjetnika za cjelovečernji igrani film Ministarstva kulture Republike Hrvatske.