Ili ovladati morem znači uništiti ga
Umjetnici: Gildo Bavčević: Utopija (2011.), Pasko Burđelez: Bez naziva (2004.), Siniša Labrović: Anno Domini 2013. (Hodanje po moru), Nika Rukavina: Lost in Transition (2014.), Slaven Tolj: Plan grada s obilježenim prostorima namijenjenim turističkim i ugostiteljskim sadržajima u Dubrovniku (2005.-2006.)
Radovi Gilda Bavčevića, Paska Burđeleza, Siniše Labrovića, Nike Rukavine i Slavena Tolja djeluju kao navigatori pomaknutim točkama doticaja prostora mora i prostora kopna. Prizivaju vezu između umjetnosti i mora koju bismo mogli nazvati ludom ljubavi. Opsesivnom. Hirovitom. Izvan društvenog ugovora o pragmatičnosti. Ultimativni je primjer In Search of the Miraculous Basa Jana Adera iz 1975. godine u kojem umjetnik u omanjem čamcu pokušava prijeći Atlantik i nestaje u oceanu. Okupljeni radovi, nalik pukotinama u ravni sadašnjosti, opipavaju promjene u percepciji mora u recentnim dekadama, u jeku pojačanog tehnokratskog uređenja te paralelnih promjena u sektoru rada koji je zahvaćen primatom uslužno orijentirane industrije.
ILUMINACIJA GLOBALNOG KAPITALA
U okolnostima opće ekonomske hitnje stječe se dojam da more postaje dio terre firme. Teritorij pažljivo nadziranih granica i ruta, mapiran po neoliberalnoj kalkulaciji hitre isplativosti. Sadašnje nadmetanje kao da se odvija sredstvima korporativne premoći, potpomognuto informatičkim protocima financijskog kapitala i medijskom fabrikacijom stvarnosti, kako na kopnu tako i na vodi. Dihotomija mora kao nečeg nepreglednog i neukrućenog, i kopna koje taj vidokrug nastoji suziti te time ukazuje na vlastitu krotiteljsku pomamu, bilježi poene u pravcu potonjeg. Unutar koordinata tržišnih igrica s promijenjenom koncepcijom javnog i mentalnog krajolika, njihovom licitacijom prema dolje. Simptomi nametljivog ekonomskog kursa mogu se prepoznati u obliku kontejnerske flote, standardizacije brodskog transporta kojim se odvija više od devedeset posto svjetskog prometa ili ekspanzije zastava pogodnosti koje malim igračima nameće nepovoljne uvjete rada.1 To poravnavanje svoj pandan ima u turistički kalibriranoj vizuri mora i priobalja koja agresivnom brzinom rasvjetljava i najudaljenije krajolike. S tim da previše svjetla daje i jače sjene u kojima se mogu zamijetiti nelagodni odrazi koje iluminacija globalnog kapitala ostavlja za sobom. Tjeskoba i oskudica, nekada pripisivane morskoj pučini, sada stanuju u središtu kopna, zakrivene iza serviranih koncepcija sreće i lagodne egzistencije. Pritom se okupljeni radovi priklanjaju zajedničkoj prošlosti odozdo, priobalnim navadama, alternativnim modelima društvene razmjene. More naglašavaju posredno, kao imaginarni prostor stegnut pod pritiskom globalne ekonomije i turizma kao njezina posljednjega odmorišta.
Podsjećanje na to da je definiranje načina korištenja određenoga područja povlastica ekonomskih, političkih i kulturnih elita – oslonac je rada Slavena Tolja. Umjetnik prisvaja plan koji naznačuje bombardiranja Dubrovnika 1991. godine, prekrajajući ga u Plan grada s obilježenim prostorima namijenjenim turističkim i ugostiteljskim sadržajima u Dubrovniku (2005.-2006.). Za razliku od mučnog polazišnog okvira, potonji je bizarno lagodan. Industrija gostoljubivosti kroji novu vizuru grada, potiskujući sjećanja koja bi mogla djelovati sumorno i tjeskobno. Libertas kao konzum-kulisa identiteta, odnosa i povijesti. U vidu poboljšane verzije bezmjesnosti koja dojmom zajamčene sigurnosti i lake doze razonode uljuljkuje prividan osjećaj pripadanja – “umirujući utisak da smo dio zajednice”.2 Surogatnim karakterom uljudnosti kao da se anulira potreba za pitanjima, dogovorima, za potraživanjem usuglašavanja. Čini se da se dobrodošlica pruža principima meke vlasti koja “voli kada se njezini građani vesele, samo da ne misle ni na što drugo, osim na veselje. Rado će poraditi na njihovoj sreći, ali želi biti njezin jedini začetnik i jedini sudac; brine se o njihovoj sigurnosti, predviđa i zadovoljava njihove potrebe, olakšava užitke (...) zašto li ih još ne može i potpuno osloboditi truda da misle i muke da žive! Ta vlast, tako, uporabu slobodne volje svaki dan čini sve manje korisnom i sve rjeđom; ograničava djelovanje volje na sve manji prostor i malo-pomalo svakome građaninu oduzima čak i vlast nad samim sobom.”3
Pretraživanje načina ispadanja iz neoliberalne funkcionalnosti koja profitabilnost nameće kao uzoriti model, a računicu postavlja za mjeru međuljudskih odnosa, čini težište performansa Anno Domini 2013. (Hodanje po moru) Siniše Labrovića. Na rubu veslačkog mola u pulskoj luci Labrović isprobava hodanje po moru. Riječ je o pomno izabranoj lokaciji u blizini Brodogradilišta Uljanik, “jednog od rijetkih koje još radi u Hrvatskoj, a prijeti mu stečaj. Također, nasuprot mjesta performansa nalazi se Monumenti/Katarina, dio pulske obale oko koje se vodi borba između onih koji bi da se bivši vojni kompleks iskoristi za dobro svih i onih koji ga žele privatizirati i iskoristiti za gradnju elitističkog resorta”.4 Navodeći na ponovno razmatranje pitanja što smatramo prirodnim poretkom, opravdanim i pravednim korištenjem prostora, Anno Domini nastoji upozoriti na suludi karakter privatizacijskih tendencija zaštićenih imunitetom novca. Grabežljivost postaje rutinska stvar. U A. D. nema čvrstog tla po kojem bi se hodalo. Slika o stabilnosti i sigurnosti pada u vodu. Uspon u društvo prosperiteta, prometnut devedesetih, a čija je sastavnica i prštava propaganda o turističkoj ekonomiji kao putu spasa, danas se pokazuje strmoglavim. S tim da bi i oni gore mogli pasti u bezdan. Jedino što je pad po vertikali očito otegnut.
SUHO
Zbog opće dinamike mršavljenja čini se da pojedincu ne ostaje drugo nego poduzeti najčudnije napore ne bi li se održao na površini. Možemo se poslužiti i frazom plivanja na suhom,5 metaforičkim opisom suvremenih načina života, onih koje karakterizira koprcanje pod nestabilnim uvjetima tržišta rada i životnog standarda, zahvaćeno sve bržim istiskivanjem prostornih resursa. Podrazumijevajući ograničenu mogućnost kretanja, plivanje na suhom terenu susrećemo u performansu Utopija Gilda Bavčevića (2011.). Naizgled neukrotiv prostor mora zatičemo kao metaforu terre firme, teritorij podčinjen kretanjima globalnog kapitala. Nastoje se rastvoriti kontroverzne sastavnice njegove logike, propagiranje slobodne trgovine, slobodnih granica i, pojedinačno gledano, slobode izbora, a da sam pojam slobodnog čovjeka istodobno izmiče svojem značenju. U pitanju je nesklad između pokretljivosti i inercije, slobodarstva i stanja pritvora, podvojena logika stvarnosti – sa superbrzinama kapitala i prijetećim zjapovima u prirodnom i socijalnom okruženju. Pod nalogom držanja koraka ili ispadanja iz igre, čini se da samoobuzdavanje postaje dijelom suvremenog pravilnika za preživljavanje. Bavčević uranja lice u posudu ispunjenu morskom vodom. Rub izdržljivosti svako toliko produžuje ispijanjem žestokog pića, što ga istodobno dovodi do anesteziranja vlastite svjesnosti. Dvostruko suicidalnom gestom, uskraćivanjem zraka i ispijanjem alkohola, uzdrmava psihofizičke granice, istodobno motivirajući rastvaranje emocionalne rezerviranosti u okolini. Utopija postaje karikaturalna parafraza neoliberalnog zahtjeva za što većom učinkovitosti, pri čemu brže, više, jače izranja kao latentni postulat dnevnog funkcioniranja.
ZEMLJA, ZARONJENOST
Istovremeno, upravo ovaj ‘povratak’ tijelu, ovo upozorenje da vlastito tijelo prelazi u disfunkcionalno stanje, predstavlja i moment refleksije o našoj fizičkoj prisutnosti.”6 Skrivanje, uzmicanje, mimoilaženje vidljivosti – na kolebljivom pragu između prisutnosti i odsutnosti, srodni su postupci ukazivanja na rubna psihička stanja. Ujedno kao izraz raskoraka između društvene stvarnosti i načela koja bi simboli trebali braniti, postaju uporište rada Bez naziva Paska Burđeleza (2004.). Nailazimo na rubnu situaciju u kojoj umjetnik licem roni u hrpici zemlje ispred sebe. A zemlju se danas učestalo zaziva, u raznoraznim političkim poslanicama koje u principu počivaju na borbi za kontrolom nad moći, resursima, percepcijom. Pritom izgleda da svevidnom panoptikonu ne možemo nikako uteći. Tome je možda tako jer su sam sustav i njegove alijanse krcate rupama koje se nastoje prekriti ljepljivom verbalnom politikom. Tako se, primjerice, neumorno proglašava politička transparentnost, dok njezina konkretna dimenzija izaziva jasnu nevjericu. Nadovezujući je izraz nerazmjera, slika globalne otvorenosti, podržana suvremenim inovacijama u području tehnologije, transporta i virtualne komunikacije te zbiljsko istiskivanje javnog i prirodnog dobra iz zajedničkog horizonta.
Burđelezov performans vezuje se uz doslovni prijevod fraze u fizičku činjenicu, s popratnim efektima burleske. Umjetnik spominje da je rad nastao u jeku pristupnih pregovora i kampanje o blagodatima ulaska Hrvatske u Europsku uniju te polemika o prodaji zemlje, otoka... “Budući da mi je bila i ostala nepojmljiva ideja o vlasništvu nad morem, zemljom, živim bićima... plus me iritiralo ljubljenje zemlje od strane pape i drugih političara, jer sa zemljom nije u odnosu, odlučio sam našavši se tamo (u EU) da pregovaram sa zemljom vrlo doslovno.”7
Mogući izlazak iz te izmaglice nalikuje tegobnom povlačenju za vlastiti nos koje, sagledano s pozitivnije strane, može sugerirati ponovno posjećivanje sebe samih. U osnovi koja nam je ljudski zajednička, bez obzira na različita identifikacijska opredjeljenja. U videoperformansu Lost in Transition (2014.) Nika Rukavina ispire teritorijalne insignije i njihove nagrizene pokrovne smislove, podsjećajući da “živimo na istoj zemlji, dijelimo jedan vodeni i nebeski krajolik”. Kružok žutih zvjezdica zastave Europske unije nestaje u morskoj pličini. Brisanje ikone koja je hipertrofirala nad življenom stvarnošću dovodi do njezina razlaganja u obliku lomljive, ali i promjenjive tvorevine. Lost in Transition ili recikliranje zastave izvodi se kao pokušaj opiranja normaliziranim rangiranjima prostora i podjelama među ljudima.
ABISALNI PROSTOR
“More možemo gledati kao drugi vid zemlje, nešto što treba prijeći, podlogu transporta, samo dok ostajemo na njegovoj površini.”8 Ispod je drugačija priča. Preko nje se ne može prijeći, već bi valjalo u nju uroniti. Devet desetina nesvjesnog možda odgovara sličnom udjelu neistraženih morskih dubina. Tu pogled gubi status povlaštenoga osjetila koji mu je zajamčen kroz povijest zapadne kulture. Sven Rücker tu četvrtu dimenziju naziva abisalnim prostorom, u kojemu mišljenje podrazumijeva otvaranje i prepuštanje, uvažavanje načela da je sve međusobno povezano. Ujedno pretpostavlja otpuštanje okvira čvrstih identiteta i logike posjedništva, otapanje samodostatnosti i izražavanje vlastite prolaznosti koju si nevoljko priznajemo. Kao korak prema drukčijim razmišljanjima o teritorijalnosti, pripadnosti i vlasništvu, a istodobno sagledano iz vremenske perspektive i o poimanju roka trajanja. Jer dok gomilamo ropotarnicu raznolikih tvorevina, uz neiskoristive ostatke generirajući neku novu proizvodnju, prirodni se resursi potvrđuju trošnima. U vrzinu kolu neoliberalizma, odnosi oskudice i izobilja, izmaranja i obnavljanja djeluju smućeno. Što se tiče tih pitanja, čini se da i kao turisti i kao rezidenti, čije uloge stalno izmjenjujemo, još uvijek stojimo na suhom. Zagledani u djeliće široke plave pučine...
Bilješke_
1 Usp. The Forgotten Space Allana Sekulae i Noëla Burcha iz 2010., odakle je i preuzet podnaslov ovoga teksta. Više o filmu, http://www.theforgottenspace.net
2 Usp., http://www.scribd.com/doc/243010619/Zygmunt-Bauman-Teku%C4%87a-Modernost#scribd, ulomak Emetična mjesta, fagična mjesta, nemjesta, prazna mjesta
3 Lars Svendsen, Filozofija slobode, TIM Press, Zagreb, 2014., str. 258-259.
4 http://www.labrovic.com/hr/projekti/anno-domini-2013-hodanje-po-moru
5 Usp. http://www.labrovic.com/hr/projekti/umjetnik-pliva-na-suhom
6 Nataša Govedić, Emocionalna predanost i politika afekata, Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 65.
7 Pasko Burđelez je prvi put izveo performans u skopu rezidencijalnoga programa u Schrattenbergu u Austriji: "(...)dogodilo se tako da sam se odmah sudario s problemom jer je ispalo da sam uzeo zemlju sa susjednog imanja iako se sve događalo u divljini u okolišu ruševine starog dvorca (...) dogodila se divna stvar da sam, čim sam uronio glavom u zemlju, shvatio da je moja ironična gesta isto tako prazna kao i geste političara. Međutim, otvorilo se istinsko polje razgovaranja..."
8 Usp. http://balticworlds.com/on-the-liquefaction-of-culture/