Zamišljene vjerojatno kao duhovite i/ili groteskne, Papandopulove parafraze i persiflaže prepoznatljivih glazbenih citata u ovoj operi funkcioniraju (ako uopće funkcioniraju) otužno, budeći u slušatelju manje divljenje, a više sažaljenje prema skladatelju
Uz praizvedbu opere Madame Buffault Borisa Papandopula na otvorenju 28. muzičkog biennala Zagreb u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 18. travnja 2015.
Zloglasni nemar Borisa Papandopula prema vlastitim partirurama za posljedicu ima to da se brojne njegove ranije ili potpuno nepoznate ili barem niz godina zagubljene note još uvijek pronalaze. U tom je istraživačkom radu – nerijetko s elementima trilera, horora i/ili groteske – posebno uporan muzikolog Davor Merkaš, kojem možemo zahvaliti nekoliko nimalo zanemarivih otkrića iz još uvijek ne u potpunosti poznate glazbene riznice ovoga klasika hrvatske glazbe prošloga stoljeća. (Ali i nekih drugih autora, poput, primjerice Josipa Mandića.) Merkaš se tako uspio dokopati i partirre nikad ranije izvedene Papandopulove opere Madame Buffault i, što je jednako bitno, bio je dovoljno uvjeren u kvalitetu toga djela i uporan u uveravanju različitih aktera hrvatskoga glazbenoga života u taj i takav svoj stav, da je Madame Buffault konačno ugledala, ako već ne svjetlo dana, onda barem svjetla pozornice.
Kad će Biennale u 21. stoljeće? Razložnost takvoga pothvata je neupitna – Papandopulo jest nacionalni klasik i njegova djela, pogotovo ona većega formata, trebaju biti predstavljena publici kao značajan segmen glazbene baštine, i to čak i kad nije nužno uvijek riječ o djelima koja bi ujedno bila i antologijska (Madame Buffault to definitivno nije). Jednako tako, posve je i opravdano i smisleno da su se tog projekta latile zagrebačke umjetničke akademije, predvođene, naravno, Muzičkom akademijom. Naposljetku, za svaku je pohvalu da se ovom projektu pridužilo i središnja nacionalna kazališna kuća, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, koje je ovoj studentskoj produkciji ustupilo ne samo pozornicu, nego i usluge svojih kostimografskih i scenografskih radionica.
Do prvog upitnika, međutim, dolazimo kada svima navedenima pridodamo i organizatore Muzičkog biennala, koji su upravo ovom praizvedbom otvorili 28. izdanje svojega festivala. Biennale jest uvijek skrbio i o nacionalnim, “baštinskim” skladateljima, ali je dosad ipak taj izbor ograničavao na autore koji su bili vezani uz razne emanacije takozvanoga Novoga zvuka u drugoj polovini prošloga stoljeća. Papandopulo takav autor, međutim, nije. K tome, kao što nije imalo previše smisla jedan festival suvremene glazbe otvoriti prije dvije godine Stravinskijevim Posvećenjem proljeća – koje jest klasično, ali nikako ne više i suvremeno djelo, tako nema smisla ni ovogodišnji Biennale otvoriti operom napisanom 1972. Ona, dakle, nije suvremena čak niti datumom svoga nastanka, a glazbom još i manje. Sve to dodatno proturječno zvuči znamo li da je novo vodstvom MBZ-a, predvođeno skladateljem Krešimirom Seletkovićem, već lani najavilo da će ove godine, citiramo, “Biennale uvesti u 21. stoljeće” – pa makar i s petnaest godina zakašnjenja.
Avantgardne (sic!) stvari Upravo taj konteskt Muzičkoga biennala – i to još njegova svečanog otvaranja – nameće promatranje ove praizvedbe u nešto nepovoljnijem svjetlu nego što bi to bio slučaj da je ista produkcija postavljena u redovnoj sezoni Hrvatskog narodnog kazališta i/ili Koncertne dvorane Lisinski. Jer, na ovom festivalu (ponovimo to još jednom, da se ne zaboravi) suvremene glazbe glazbi Borisa Papandopula jednostavno nije mjesto. S tim bi se, uostalom, da je živ, složio i sâm skladatelj, koji je činjenicu da Madame Buffault nije 1972. htjela postaviti nijedna njemačka operna kuća komentirao riječima: “Danas ti ovi ludi Švabe traže samo nekakove sasvim ‘avantgardne’ (sic!) stvari.”
Doduše, ova opera jest netipična (iako ne nužno i iznimna) u odnosu na veći dio Papandopulova opusa – od nadrealističkoga (ujedno, srećom, i jedinog) libreta slikara Paula Strucka (iz kojega je posuđen i naslov ovoga teksta) do korištenja elemenata dodekafonije i citatnoga polistilizma. Vrlo nategnuto, moglo bi se možda tvrditi kako je riječ o nekom Papandopulovom nagovještaju postmodernističkih tendencija u glazbi. No realnije bi bilo konstatirati da libretist i skladatelj s kojih pola stoljeća zakašnjenja nastoje uskočiti u vlak u koji su se još dvadesetih godina prošloga stoljeća ukrcali, među ostalima, i Bertolt Brecht i Kurt Weill. K tome, Papandopulo je neuvjerljiv čak i kada oponaša – zamišljene vjerojatno kao duhovite i/ili groteskne, njegove parafraze i persiflaže prepoznatljivih glazbenih citata (poput Beethovenove Pete simfonije, Marseljeze ili Internacionale) u ovoj operi funkcioniraju (ako uopće funkcioniraju) otužno, budeći u slušatelju manje divljenje, a više sažaljenje prema skladatelju.
Degradirani studenti Apstrahiramo li, pak, bijenalski kontest (a ne bismo trebali!), možemo sa zadovoljstvom konstatirati da su zagrebačke umjetničke akademije priredilo još jedan uspješan zajednički projekt. Šteta je jedino što su gotovo sva ključna mjesta u autorskome time (za razliku od prošlogodišnjeg Orfeja i Euridike), ove godine preuzeli profesori, a ne studenti – uz iznimku kostimogafije. Ovom tvrdnjom ne vodi se u pitanje kvaliteta doprinosa tih konkretnih profesora, jer su, primjerice, i dirigent Mladen Tarbuk i redateljica Dora Ruždjak Podolski i scenograf Zlatko Kauzlarić Atač odradili pošten, temeljit i visoko profesionalan posao. No, to su mogli barem približno toliko dobro odraditi i njihovi studenti – podsjetimo, recimo na zanimljivo osmišljenu prošlogodišnju režiju Gluckova Orfeja i Euridike, koju je priredila Marina Pejnović, koja tada, doduše, formalno nije bila studentica režije, ali ove godine jest. Možda je i zbog toga “degradirana” na funkciju asistentice redateljice.
Što se samih studenata tiče, oni su još jednom pokazali da znaju, žele i mogu. Novinski prostor nije dovoljan da ih se sve nabroji, pa stoga ovom prilikom izdvojimo samo dvije sjajne mlade pjevačice – mezzosopranisticu Tenu Lebarić Rašković u naslovnoj ulozi te sopranisticu Anabelu Barić u ulozi Jean-Pierrea Edouarda Chevala Rideau.
Ukratko, želimo li sumirati praizvedbu Papandopulove Madame Buffault, možemo reći da je riječ o nezanemarivom uspjehu zagrebačkih umjetničkih akademija, ali i, nažalost, jednako nezanemarivom promašaju Muzičkoga biennala Zagreb.