Anarhija u Holywoodu?

Konačno sam pogledao film V for Vendetta (u hrvatskoj kinodistribuciji preveden kao O za osvetu) i mislim da je prilično dobar. Unatoč tome što se Alan Moore odrekao filma te uklonio svoje imena s popisa onih koji su sudjelovali u snimanju, činilo mi se da je film vjerniji njegovoj viziji nego što sam mogao očekivati. (Iako moram priznati da je prošlo dosta otkada sam čitao strip.)

U svakom slučaju, V for Vendetta ništa ne prešućuje: ne suzdržava se svojih mnogo opasnijih početnih implikacija na načine na koje to tako često rade visokobudžetne adaptacije. Uništenje britanskog parlamenta na kraju filma najistaknutija je potvrda subverzivnog terorističkog čina nakon Kluba boraca. Općenitije govoreći, opis buduće fašističke vlade u filmu V for Vendetta nedvosmislen je: umjesto da pokušava udovoljiti svim dijelovima stanovništva, on identificira duboko religioznu, homofobnu, ultra-”domoljubnu”, imperijalističku državu nadzora kao izvor ugnjetavanja. (Nema zapravo rasprave o moći Kapitala, što vjerojatno obilježava ograničenja ovog filma, no, u današnjim licemjerno pobožnim, neokonzervativnim okolnostima, poslužit će i ono što nam je pokazano. Film mudro posreduje između izrazito britanskog okruženja – izvorno ga je Moore stvorio tijekom ere Margaret Thatcher – i njegovih namjernih odjeka s današnjom američkom situacijom.)

Opozicija glasa

Jodi Dean je već pisala o nekim od načina na koje V for Vendetta zaista utjelovljuje “ključne elemente Žižekove političke teorije” (iako Žižek ovdje nije citiran kako je Baudrillard bio u filmu Matrix). Smatram da film zaista zadržava iznenađujuće radikalan stav za holivudski film, no politiku treba strukturirati u smislu formalnih pretjerivanja filma. Bio sam posebice fasciniran kontrastom između sveprisutnog lica diktatora (mnogo puta većeg od prirodne veličine na golemom video zaslonu dok izdaje naredbe svojim ulizicama) i V.-a bez lica koji uvijek nosi svoju jezovito nacerenu masku Guya Fawkesa (s implikacijom da nema lica čak ni iza maske, nego samo meso bez kože, mišiće itd., kao posljedica bioloških pokusa koje je pretrpio i njegova stradanja u požaru nakon što je uništio laboratorij/zatvor i pobjegao). Ta je opozicija također opozicija glasa: dok diktator govori izazivačkim tonovima svojim ulizicama, ili udostojivši se s visine na golemim javnim video zaslonima, njegov glas naginje prema histeričnom, dok bestidno uvećano otvaranje i zatvaranje njegovih usta, zajedno s njegovim zubima koji su daleko od savršenih, zapovijedaju našom vizualnom pozornošću. Istodobno, nikada ne možemo vidjeti V.-jeva usta kako se pomiču iza maske i njegova izgovaranja, često ispunjena književnim aluzijama, razrađenim metaforama, pretjerano uljudnom dikcijom iz proteklih stoljeća i čestim ponavljanjima, kao da ne dolaze niotkuda s platna; više je nalik voice-over naraciji bez strasti. Neodredivost smještaja V.-ova glasa i izraz njegove maske što se nikada ne mijenja zapravo su ono što u filmu najviše uznemiruje.

Nisam mogao a da ne pomislim na izvanrednu noviju raspravu Mladena Dolara o višeznačnosti “predmet-glas”. Glas, kaže Dolar, narušava opoziciju između tjelesnosti (ili tijela) s jedne strane, i bestjelesnog jezika na drugoj, jer se doima kao da pripada objema i nijednoj strani. Ta je dvojnost također izražena u načinu na koji glas i uvodi autoritet (superego, svijest) i potkopava ga (tajanstvena drugotnost, glas koji se doima kao da dolazi od negdje drugdje). Dolar piše o ulozi glasa u politici (fašističkom diktatoru na radiju, namjernoj bezbojnosti glasa Komunističkog vođe itd.) na načine koji su važni za V for Vendetta. V. se suprotstavlja lažima službene vlasti (glasovi komentatora vijesti jednako kao i diktatora) istinama objavljenim u svojem samosvjesno udaljenom i otuđenom glasu. No, njegova bez-ličnost i glas-od-negdje-drugdje stavljaju ga također u istu nejasnu kategoriju kao što je ona središta moći.

Uključivanje masa

To je dijelom razlog zašto se, na kraju filma, V. odriče svog vlastitog (protu)-autoriteta, ostavljajući političku pozornicu otvorenom za Evie (Natalie Portman) koja mora donijeti odluku da uništi parlament (da simbolički ospori sustav moći) sama za sebe, kao i za mase koje se okupljaju da bi se suprotstavile vojsci, te svjedočile uništenju Parlamenta u vlastitim Guy Fawkes-maskama – a zatim ih skinule, otkrivajući more različitih, ali takvih lica koja očekuju i nadaju se. Unatoč Jodinom žižekovskom čitanju, prije mi se učinilo da ta masovna akcija predstavlja mnoštvo dvojca Hardt/Negri, singulariteta međusobno nepomirenih, a ipak okupljenih u potvrđivanju onoga što je zajedničko. To je možda jedna od vrlina filma V for Vendetta - da dramatizira i zagovara i brani, tu zajedničkost – u oštroj suprotnosti s žižekovsko/badjuovskom univerzalnošću.

To je ključno jer V. ima mnoge od karakteristika stripovskih superjunaka: upravo su gotovo-pa-neranjivost, tajno i neosvojivo skrovište, neobična sposobnost obavljanja poslova sasvim sam (izrađivanja bombe i njihova postavljanja na položaje koji su pod viskom sigurnosnom zaštitom, slanja stotina tisuća paketa diljem zemlje a da mu ne uđu u trag, provaljivanje na strogo čuvana mjesta da bi ubijao moćne pojedince itd.) ono što je teško zamisliti da čak i dobro financirana gerilska skupina može ostvariti. Pokusi kojih je V. bio žrtvom vjerojatno su mu dali te moći, zajedno s osiguravanjem motiva za njegovu “krvnu osvetu” – osobnu odmazdu koju treba odvojiti od pravde, i otpor fašističkoj represiji, što on očito predstavlja.

S političkog stajalište, ključno je, dakle, stvoriti odmak od od V.-ova personalističkog pristupa otporu (to je, mislim, ono na što je Jodi mislila pod “mesijanskim” aspektima filma) kako bi se uključilo narod/masu/mnoštvo – čiji Evie postaje predstavnik, ne u izbornom smislu, nego u smislu da nije nezamjenjiva kakvim se doima V., nego to može biti svatko (čak iako ona jest jedinstvena time što je postala ona koja koju je V – slučajno, u početku – odabrao). V.-jeve lažne super moći su nemoguća, utješna fantazija. U Žižekovim pojmovima to znači da su one ono što prikriva užas Realnoga i nadomješta ga podnošljivom “stvarnošću”. No – u paraleli s “dekonstrukcijom” fantazije o super-junaku Alana Moorea – slika V.-a mora i sama biti nekako poništena.

Sve to vodi do najvažnije, i uznemirujuće, sekvence u kojoj je Evie očito zarobljena od vlasti, glava joj je obrijana, mučena je, prisiljavana da prizna ili otkrije podatke o V.-u a zatim osuđena da je ubije streljački vod kada odbije priznati – no, potom otkrivamo da je sve to potpuno inscenirao sam V. To je proces onoga što Jodi (slijedeći Žižeka) naziva “subjektivnom oskudicom” kao preduvjetom za revolucionarno djelovanje. Kada se Evie više ne boji smrti, kada ocjenjuje cilj svrgavanja diktature kao važniji od vlastita života, ona je pobijedila strah i (kako joj kaže V.) jest (prvi puta u životu) slobodna. Vjerojatno, dakle, V. podvrgava Evie tako užasavajućem procesu za njezino dobro (jednako kao i za dobro cilja). Naravno, čovjek nikada ne može željeti vlastitu “subjektivnu oskudicu”, ona mora doći nekako izvana. I, unatoč njezinu prvotnom bijesu, Evie zaista prihvati čitav proces kao vitalan i nužan, a to znači i da je zaista predana revoluciji kako prije nije bila, i da voli V.-a. Sve je to prilično teško prihvatiti i takva je poteškoća odgovorna za velik dio snage filma.

Kako opravdati superiornu poziciju?

Ne svodi li se to na pitanje moći i odgovornosti? Iako V. opisuje sebe kao umjetnika, poput Shakespearea ili velikih romanopisaca, koji se koriste lažima da bi došli do istine (nasuprot vladajućim političarima i njihovim medijskim ulizicama koji se koriste lažima kako bi prikrili istinu), cinizam ili hladnoća čitave sekvence Eviena zatočenja i mučenja ostavljaju gorak okus u ustima. Što ovlašćuje V.-a da zauzme superiornu perspektivu iz koje može zaista mučiti Evie za njezino dobro? To je upravo njegov status super-junaka, fantazija koju treba demistificirati, koja mu daje taj autoritet. I sklon sam tvrditi da je to također ono što je pogrešno u Žižekovu lenjinizmu, njegovu veličanju revolucionarne akcije. To je upravo fantazija, ali ona koju sam Žižek nije voljan prijeći i odreći je se, ili prepoznati njezinu besmislenu slučajnost. (Nisam siguran da sam ovdje dobro pogodio lakanovsko-žižekovske pojmove, no, nadam se da je moja osnovnaideja ipak razumljiva.) Mislim da V for Vendetta razotkriva mrtvu točku iza romantiziranja “subjektivne oskudice” (možda ostvarene podređivanjem nečijih mišljenja i želja diktatima revolucionarne stranke?) kao preduvjet za revolucionarno djelovanje (da ne spominjem psihoanalitički lijek).

U svakom slučaju teško je pomiriti taj proces (nametnute) “subjektivne oskudice” s V.-ovim kasnijim citatom Emme Goldman o potrebi za revolucijom u kojoj čovjek može plesati. Ovo drugo bi valjda bilo više hardt-negrijevska revolucija mnoštva, koji se događa sa spinozijanskom radošću a ne s lakanovskom žrtvom. Nije da stvarno vjerujem da je ovo drugo održiv proces ni u našem današnjem okruženju. No, možda V for Vendetta obavlja bolji posao od bilo Hardta/Negrija bilo Žižeka usredotočivanjem na slijepu ulicu radikalnog djelovanja danas, odbacujući priču što nam ju se ispripovijedao Kapitalistički Realizam da “nema alternative”.

To je možda mjesto na kojemu je Bataille još važan. Ne možemo uspjeti bez pretpostavljanja neke pozicije suvereniteta, ali suverenitet mora “okajati sebe” (a to je ono što V. radi na kraju filma). “Subjektivnu oskudicu” shvaćam ozbiljno, ali sam sumnjičav glede dijalektike u koju je Žižek smješta, i u kojoj je V. određuje za Evie. Može li suverenitet okajati sebe na način koji odbacuje i lenjinističko/žižekovsku univerzalnost i dekonstrukcionistički verbalni napad “ispod pojasa”, prema kojemu je sve tek “nerazrješivo”?

S engleskoga prevela Lovorka Kozole