Donosimo ulomak iz članka Mary Nash Dvije anarhističke intelektualke pred problemom žene: Federica Montseny i Lucía Sánchez Saornil, i to sada o Lucíji Sánchez Saornil
Anarhistkinja koja je u usporedbi s Federicom Montseny bila manje važna u krugovima španjolskog anarhosindikalizma, pjesnikinja i kolumnistica, Lucía Sánchez Saornil pisala je za različite anarhističke teorijske časopise kao što su La Revista Blanca i Tiempos Nuevos (Nova vremena) te za anarhosindikalističke novine, osobito Solidaridad Obrera (Radnička solidarnost), Umbral (Početak), El Libertario (Liberter) i madridski CNT. Bila je članica CNT-a, ali njezina najzapaženija aktivnost bila je, možda, suosnivanje liberterske organizacije žena, "Mujeres Libres", zajedno s Mercedes Comaposadom i Amparo Poch y Gascón. Nacionalna tajnica Nacionalne federacije Mujeres Libres, obnašala je i dužnost tajnice Generalnog vijeća Internacionalne antifašističke solidarnosti. Osnovne ideje Lucíje Sánchez Saornil o ženi sabrane su u nizu članaka koji su pod naslovom La cuestión femenina en nuestros medios (Pitanje žene u našim krugovima) u jesen 1935. objavljeni u novinama Solidaridad Obrera, potom u nekoliko članaka u anarhosindikalističkome tisku te u časopisu Mujeres Libres (Slobodne žene).
PITANJE ŽENE
Lucía Sánchez Saornil je, jednako kao i Federica Montseny, uviđala da je španjolska žena iz mase u tridesetim godinama ovoga stoljeća bila neobrazovana osoba, slabog zanimanja za društvena pitanja. Međutim, za razliku od Federice Montseny, ovo neznanje i ravnodušnost prema društvenom životu nije pripisivala osobnosti žene i izostanku njezine volje da prevlada svoje predrasude, već je uzroke tražila u ulozi koja je ženi pridavana u povijesti. Uzroci koje je tražila Lucía Sánchez Saornil nisu bili stvar pojedinca ili njegove osobnosti, nego je razloge marginalizacije žene u društvu nastojala postaviti na razinu povijesnog razvoja samog tog društva. Za položaj žene nikada se ne može okriviti samu ženu, već postojeći društveni sustav i izrabljivanje kojem je podvrgnuta. Naglašavala je da se ne može "roba okrivljavati za njegovo robovanje (...) osim ako ga ne prihvaća potpuno svjesno i dobrovoljno, a ne kada mu je nasilno nametnuto, kao u slučaju žene".1
Lucía Sánchez Saornil smatrala je da žena zbog svojega spola trpi jedan poseban oblik izrabljivanja i da je muškarac jedan od posrednika ovoga iskorištavanja. Govorila je:
“Sve do jučer, žena je u društvu bila predmet podcjenjivanja, ponižavajućega omalovažavanja. (...) I tako su, kroz stoljeća, društva koja su osnovali muškarci, izgradili muškarci, ženu protjerala na posljednje stepenice životinjske ljestvice. Ponekad su je nazivali životinjom za ugodu, ali ja vas uvjeravam da to nije ni bila niti jest, nego je izmučeni i istovremeno pasivni svjedok ugode drugih.”2
Osnivačica “Mujeres Libres” smatrala je da se ženu tisućama godina odgajalo isključivo da bi “pobuđivala čula muškarca”3 i prisjetivši se jedne tvrdnje antifeminista Proudhona, ukazivala je na to da su ženine perspektive u društvu bile ograničene na bordel ili brak, ili Proudhonovim riječima, na to da bude kurtizana ili kućanica.4 S obzirom na izostanak mogućnosti da žena proširi svoje društvene i duhovne interese, i s obzirom na njezine ograničene aktivnosti – zadovoljavanje seksualnih potreba muškarca i reproduciranje ljudske vrste – Lucía Sánchez Saornil nalazila je normalnim što ženi nedostaje zanimanje za društvo i politiku, da bi čak naznačila kako se “u mozgu žene sigurno krije jedan ogroman intelektualni potencijal kada još uvijek nije potpuno potonula u mrak svoje životinjske prirode.”5
Utemeljiteljica “Mujeres Libres” nijekala je da je žena kao osoba manje vrijedna od muškarca i tvrdila je da, ako žena sve do sada nije uspjela potpuno razviti svoje sposobnosti, to može zahvaliti izrabljivanju kojem je bila podvrgnuta u društvenim sistemima u kojima je živjela. Uzevši u obzir jednu ideju koju je početkom stoljeća već bila skicirala Teresa Claramunt, Lucía Sánchez Saornil držala je da je ovom iskorištavanju žene dodatnu snagu dao muškarčev osjećaj nadmoćnosti.6 Zahvaljujući dvostrukom izrabljivanju koje je trpjela, izrabljivanju nje kao ljudskog bića u društvenom sistemu u kojem je živjela – tada kapitalizmu – i izrabljivanju nje kao žene u jednom patrijarhalnom sistemu, žena još uvijek nije postigla potpuno oslobođenje.
Ipak, Lucía Sánchez Saornil vjerovala je da se položaj žene u društvu posljednjih godina popravio i podvlačila je da je prevladana, barem u obrazovanijim okruženjima, teorija o ženinoj intelektualnoj zaostalosti. Bez obzira na to, problem se nije riješio, budući da se, smatrala je, samo pojavio na drugačiji način, ali s istom pozadinom: s namjerom da se sačuva nejednakost spolova koja se zasniva na trajnoj podređenosti žene, a ova posljednja bi se nastavila u novom obliku, s tobožnjom znanstvenom podlogom u teoriji spolne razlike.
Ova teorija, prikazana, između ostaloga, u spisima Marañóna, tvrdi da postoji razlika između spolova koja se temelji prvenstveno na žlijezdama za unutarnje lučenje koje “djetetu pridaju posebna svojstva, određuju mu spol, a s njime i njegove aktivnosti u društvenom polju".7 Lucía Sánchez Saornil nije odbacivala ovu teoriju kada je riječ o njezinom fiziološkom vidu, ali je kategorički odbacivala zaključke koji su se iz ove teorije izvodili. Prvo, naglasila je da razlika između spolova ne mora nužno biti plod ljudske prirode, nego se može zahvaliti i okolini u kojoj se ljudska bića razvijaju. Držala je da se onodobna žena nikako ne može smatrati cjelovitom i dovršenom, već da se, kao i pripadnici ostalih vrsta, stalno razvija; ondašnja žena bila je, dakle, otvorena za razvoj i promjene pa je tako odbacivala statičan opis žene kakav je nudila teorija spolne razlike. Drugo, i možda još važnije, Lucía Sánchez Saornil kategorički je odbacivala zaključke ove teorije kada se radilo o ulozi koju je pripisivala ženi u društvu. S obzirom na to, govorila je:
“Za teoriju razlike žena nije ništa više od tiranske maternice čiji se mračan utjecaj proteže sve do posljednjih zakutaka mozga; sav psihički život žene podređen je biološkom procesu, a taj biološki proces nije nijedan drugi nego onaj trudnoće. ‘Roditi se, trpjeti, umrijeti’, rekli smo u prethodnome članku. Znanost je promijenila pojmovlje bez da je promijenila bit ovog aksioma: ‘Roditi se, rađati, umrijeti’. I to je sva perspektiva za ženu."8
Ustvrdivši da se poslanje žene koje odgovara njezinoj prirodi ograničava na produženje vrste, na to da bude majka i “odgojiteljica budućeg čovječanstva”, pristalice teorije spolne razlike bili su uporni u tome da bi žena čitavo svoje obrazovanje, i sve svoje težnje, trebala usmjeriti prema tom jednom cilju, jedinom koji je, prema njima, u skladu s njezinom prirodom. Za Lucíju Sánchez Saornil ovo stajalište bilo je neodrživo jer u njemu ne samo da su se suprotstavljali pojam žene i pojam majke, nego je žena kao razumno i misleće biće bila podređena majci: “Pojam majke proždire ženu, uloga poništava osobu”.9 Osnivačica “Mujeres Libres” nalazila je da se kroz stoljeća, pod krinkom veličanja majčinstva i “uzvišenoga” poslanja žene kao majke i one koja produžuje vrstu, prikriven nalazi čitav jedan program za jačanje muškarčeva nadmoćnog položaja u društvu, i tom logikom, za podizanje izrabljivanja žene na sistemsku razinu. Ovo uzdizanje majke na štetu žene značilo je, prema Lucíji Sánchez Saornil, populariziranje Okénove teorije: “Žena je samo sredstvo, a ne cilj prirode. Priroda ima samo jedan cilj i predmet: muškarca”.10 Lucía Sánchez Saornil majčinstvo nije smatrala vrhuncem u životu žene i nije smatrala da je žena bez djece osoba koja se nije potpuno ostvarila.
Ako je Federica Montseny zaista u nekoliko navrata rekla da zadaća majčinstva ne mora progutati ženu,11 način na koji se Lucía Sánchez Saornil odnosila prema ženi i majčinstvu uvelike se razlikovao od onoga Federice Montseny, i nikada se nije pretvorio u apologiju majčinstva toliko čestu u spisima Federice Montseny. Budući da je Lucía Sánchez Saornil primjećivala da je, u svijetu u kojem je živjela i u anarhosindikalističkim krugovima u kojima se kretala, prevladavalo poimanje koje je isticalo iznad svega ulogu žene kao majke i supruge, ona je bez prekida ustrajala na važnosti žene kao osobe. Kao gorljiva braniteljica osobnosti i integriteta žene, upozoravala je svoje anarhističke drugove na to da shvate da su i sami upali u zamku buržujskih predrasuda o ženi. Govorila je:
Žena je, međutim, osoba, stvorenje koje misli, napredno biće. Preko majke želite isključiti ženu, a možete imati i ženu i majku, jer žena nikada ne isključuje majku. Omalovažavate vrijednost ženine aktivnosti u društvu i dopuštate jedino njezino stanje pasivnosti. Omalovažavate izravan doprinos jedne pametne žene u korist jednog, možda i nekompetentnog djeteta. Ponavljam da treba iznova nazvati stvari njihovim pravim imenima. Da žene prije svega budu žene; tek kada budu žene, imat ćete i majke koje trebate.
(...) Unutar teorije razlike, majka je jednakovrijedna radniku. Za jednoga anarhista radniku prethodi muškarac, a majci treba prethoditi žena. (Govorim u generičkom smislu.) Jer za jednog anarhista prije svega i iznad svega stoji osoba.12
Misao Lucíje Sánchez Saornil o ženi usko je vezana za kontekst španjolskog anarhističkog pokreta. Izrazito praktično nastrojena, svojim je spisima davala jednu osobitu anarhističku dimenziju i najviše je zanimanja pokazivala za stvarne i konkretne probleme mase žena radnica, u skladu s tim postupajući u svojim analizama. Smatrala je da bi se rješenje problema odnosa spolova, i točnije, problema oslobođenja žene, trebalo temeljiti na jednom muškom i na jednom ženskom rješenju. Do ovoga rješenja moglo bi se doći posredstvom obrazovnog procesa, uzajamnog razumijevanja muškaraca i žena te posredstvom jedne radikalne promjene i u jednima i u drugima kada se radi o poimanju žene. Ove promjene bi se ostvarile kroz solidarnost između muškaraca i žena, kao i između žena i drugih žena. Lucía Sánchez Saornil provedbu oslobođenja žene vidjela je toliko teškom da je smatrala da bi je španjolske žene, same i bez podrške, u većini slučajeva teško mogle provesti u djelo. I zato je mislila da je neophodna jedna posebna organizacija da im se pomogne, naime, “Mujeres Libres”.
JEDNA ŽENSKA ANARHISTIČKA ORGANIZACIJA: "MUJERES LIBRES"
Lucía Sánchez Saornil otvoreno je priznavala da je jedna od njezinih najvažnijih preokupacija privući žene u španjolski anarhosindikalistički pokret. Lucía Sánchez Saornil bila je uvjerena da je ideal Liberterskoga Komunizma za koji se zalažu anarhisti ujedno onaj koji najbolje odgovara stremljenjima radničke klase za slobodom i društvenom pravdom te je i sama prihvatila ove anarhističke ideale slobode i jednakosti među ljudima i željela ih je primijeniti i u slučaju žene. Pridobivanje žena za španjolski liberterski pokret tako se ne bi moglo smatrati političkom instrumentalizacijom žena radnica, budući da je Lucía Sánchez Saornil, kao preduvjet za uključenje žena radnica u radnički pokret, zahtijevala promjenu onoga poimanja žene koje je prevladavalo čak i među anarhističkim borcima. Lucía Sánchez Saornil isticala je:
Vidjela sam mnogo domaćinstava, ne samo onih običnih članova konfederacije, već i anarhista (!?) u kojima vladaju najčišća feudalna pravila. Čemu će, dakle, služiti skupovi, predavanja, tečajevi, sva ta propaganda, ako vaše drugarice, žene iz vaših kuća, na njih ne mogu dolaziti? (...)
Zbog toga ne vrijedi reći: "S našom propagandom treba ići među žene, treba privući žene u naše krugove", nego ovom pitanju trebamo pristupiti dublje, mnogo dublje. Svijest ogromne većine drugova, uz iznimku nekolicine s ispravnim stavom, pod utjecajem je tipičnih buržujskih zabluda. Dok prosvjeduju protiv vlasništva, najstrastveniji su vlasnici. Dok ustaju protiv ropstva, najokrutniji su "gospodari." (...) I sve to proizlazi iz pojma od kojega čovječanstvo lažniji nije moglo stvoriti. Tobožnja "ženska zaostalost."13
Za Lucíju Sánchez Saornil, dakle, veoma važan dio zadaće ostvarenja ženskog oslobođenja odnosio se na reedukaciju kako muškarca, tako i žene. Ovaj rad na edukaciji muškaraca, prema nacionalnoj tajnici “Mujeres Libres”, trebao bi se temeljiti na:
Ukidanju ideje o muškoj nadmoćnosti.
Osvještavanju muškaraca u pogledu toga da su sva ljudska bića jednaka pa je tako i žena jednaka muškarcu.
Prihvaćanju činjenice da su žene jednako pametne kao i muškarci, da imaju istovrsna čuvstva i da kao ljudska bića imaju potrebu za usavršavanjem baš kao i muškarac.
Nužnom uvođenju jednakosti i pravde u domaćinstvo prije no što ih se pokuša uvesti u opće društveno okruženje.14
Spoznati potrebu za obrazovanjem muškarca u vezi promjene njegova poimanja žene ne znači, prema Lucíji Sánchez Saornil, upasti u borbu između spolova. Ona je izbjegavala pristup feminizmu koji bi ga sveo na borbu protiv muškarca i stalno je isticala da proleterima ne odgovara borba između spolova, nego uzajamno prožimanje njihovih interesa.15 Nije se slagala ni sa stavom Mariana Vázqueza koji je izrazio mišljenje da je problem oslobođenja žene usporediv s borbom proletarijata. Lucía Sánchez isticala je da su interesi proletarijata i buržoazije uvijek u sukobu, dok se interesi muškarca i žene, koji su interesi čovječanstva, nadopunjavaju. Izrabljivanje žene nije posljedica muškarčeva izrabljivanja samog po sebi, nego trenutnog društvenog sistema i držala je da bi, u jednom društvenom sistemu u kojem bi postojala društvena pravda, kao u Liberterskome Komunizmu, ovo izrabljivanje izgubilo razlog da postoji.16 Međutim, Lucía Sánchez Saornil rješenje problema oslobođenja žene nije vidjela kao mehaničku posljedicu Socijalne Revolucije i ako temu oslobođenja žene i jest uvijek vezivala za onu oslobođenja čovječanstva – “nisu moguće osamljene akcije obrane ženskih prava, jer to je samo jedna strana općih težnji za oslobođenjem čovječanstva i zadovoljenje može pronaći samo u uspjehu Socijalne Revolucije” – 17 istovremeno je naglašavala potrebu žene da usporedo provede svoje vlastito oslobođenje kao žena.
Procijenivši da se do tada samo vrlo mali broj iznimnih žena uspio, snagom svoje osobnosti, potvrditi i do određene mjere ostvariti svoje oslobođenje,18 cilj koji je Lucía Sánchez Saornil proglasila kao svoj vlastiti, a koji bi trebao biti i cilj svakog pravog anarhista, bio je omogućiti većini žena radnica da steknu obrazovanje neophodno za to da one same provedu svoje oslobođenje, i kao radnice i kao žene. Radilo se o tome da im se pruže osnove za razvoj “jednog slobodnog načina razmišljanja, i sposobnosti da samostalno razlučuju lažno od istinitoga, političko od društvenog".19 No, ono što je najbolje u praksu prevodilo težnje i metode Lucíje Sánchez Saornil, bila je organizacija žena anarhistkinja “Mujeres Libres”. Ona je bila jedna od njezinih začetnica i predlagala je osnivanje jedne organizacije liberterskih žena koja bi se izričito bavila, ne samo privlačenjem žena radnica u liberterski pokret, nego bi se, osim toga, prihvatila zadaće da im pruži sve potrebno za prevladavanje trostrukog robovanja kojem su bile podvrgnute, naime, robovanju jer im nedostaje obrazovanje, robovanju jer su radnice i robovanju jer su žene. Osnovana u Madridu u travnju 1936., mala početna jezgra članica “Mujeres Libres” se u tri sljedeće godine proširila do stvaranja oko 150 grupa u republikanskoj zoni, s nekih 20 000 članica. Teorija i praksa organizacije razvila se pošavši od tri stavke: 1) postoji jedna posebna problematika žene, 2) prihvaća se anarhizam kao revolucionarni ideal koji hoće jednakost ljudskih bića i društveni sistem utemeljen na Liberterskome Komunizmu. I 3), ustanovljuje se da u španjolskim anarhosindikalističkim krugovima postoji protuslovlje u praktičnoj provedbi rečene jednakosti i potreba za jednom organizacijom koja bi rečeno protuslovlje i prevladala. Organizacija “Mujeres Libres” se, dakle, namjeravala postaviti kao zastupništvo interesa i težnji žena radnica, a posebno žena liberterki. Ciljevi organizacije bili su sljedeći:
Osloboditi ženu od trostrukoga robovanja kojem je općenito bila i kojem je i dalje podvrgnuta: robovanja jer joj nedostaje obrazovanje, robovanja jer je žena i robovanja jer je radnica.
Svoju Organizaciju izgraditi u osviještenu i odgovornu žensku snagu koja bi djelovala kao avangarda u revolucionarnom pokretu.
Boriti se protiv neznanja pružajući drugaricama izobrazbu iz kulture i društva, preko tečajeva, predavanja, diskusija, kružoka, kinematografskih projekcija, itd.
Uspostaviti suradnju sa Sindikatima, Kulturno-umjetničkim centrima, i Liberterskom mladeži, da bismo postale ogranak koji će ojačati naš revolucionarni pokret.
Ostvariti autentično zajedništvo između drugova i drugarica: suživot, suradnju, bez uzajamnog isključivanja; udružiti energije u zajedničkom radu.
Pripremiti žene za moćan doprinos konstruktivnoj zadaći revolucije, pružiti joj medicinske sestre, učiteljice, liječnice, umjetnice, odgojiteljice, kemičarke, pametne radnice: nešto mnogo djelotvornije od dobre volje kojoj nedostaje obrazovanje.20
Zalažući se za jednakost muškaraca i žena u pravima i obvezama, “Mujeres Libres” su, osim što su nastojale ovu jednakost provesti u praksi, namjeravale nadvladati izostanak zanimanja za problem žene koji su pokazivale ostale organizacije španjolskog anarhističkog pokreta. Ova ženska organizacija se zato čitavo vrijeme borila za oslobođenje i osnaživanje žene te za pripremu, u svim vidovima života, njezinoga izjednačenja s muškarcem. Ova organizacija je skicirala, iako nije uspjela temeljito razraditi, jednu teoriju dvostruke borbe žena. U skladu s dvostrukom svijesti na kojoj se zasnivala, političkom i društvenom svijesti koja je odgovarala interesima radništva i feminističkom svijesti koja je odgovarala zahtjevima za oslobođenje žene, “Mujeres Libres” predlagale su dvostruku borbu, najprije društvenu borbu za rušenje kapitalističkoga sistema i ustanovljenje jednog sistema utemeljenoga na društvenoj pravdi i Liberterskome Komunizmu, a onda i borbu čija je provedba samo na ženi, borbu za ostvarenje vlastitoga oslobođenja kao osobe: za prevladavanje svojeg ropskog položaja zbog izostanka obrazovanja i zbog toga što je žena.21
Kao nacionalna tajnica “Mujeres Libres” Lucía Sánchez Saornil imala je važnu ulogu u razvijanju teorije i prakse organizacije. No, treba istaknuti, na razini teorije, spisi Lucíje Sánchez Saornil o ženi napisani su, prije svega, u mjesecima koji su prethodili osnivanju organizacije. Čini se da se, s nastankom udruženja, Lucía Sánchez Saornil posvetila tome da svoje zamisli o ženi provede u praksi, kao i zadaći organiziranja i konsolidiranja “Mujeres Libres”, dvostruko hitnoj zbog događaja u srpnju 1936. i onoga što je to značilo za pridobivanje žena da aktivno pomažu u zaleđu.
Osnivačicu "Mujeres Libres" prvenstveno su zanimali neposredni problemi s kojima bi se mogla suočiti masa španjolskih žena i doista, bavila se, dosta temeljito, nekim problemima koje je Federica Montseny smatrala već prevladanima, kao što su, na primjer, problem ekonomske neovisnosti žene i njezinoga uključenja u proizvodnju. Lucía Sánchez Saornil je neizostavnim temeljem za neovisnost žene, i posljedično, za njezino oslobođenje, smatrala njezinu ekonomsku neovisnost. Da postigne ovu ekonomsku neovisnost, žena mora raditi. Međutim, Lucía Sánchez Saornil je bila svjesna toga da bi ovo uključenje žena u proizvodnju moglo sa sobom donijeti neke poteškoće. Prvo, žene su zbog niske razine obrazovanosti mogle dobiti samo lošija i slabije plaćena radna mjesta. Drugo, kako je ženu dopala sva briga za domaćinstvo i obitelj, žena koja je radila morala je podnositi dodatno opterećenje. Treće, žena koja je radila u nekoj tvornici nije morala podnositi samo teret buržujskog izrabljivanja i nižu plaću, nego se istovremeno morala suočiti s neprijateljstvom svojih suradnika.
Svjesna ovih teškoća, nacionalna tajnica "Mujeres Libres" smatrala je da bi jedna od glavnih uloga organizacije trebala biti tehničko-strukovno obrazovanje žene, pored njezina kulturnog i društvenog obrazovanja.22 Što se tiče druge poteškoće, Lucía Sánchez Saornil je, isto kao i ženska liberterska organizacija, mislila da bi rješenje problema moglo biti “osnivanje dječjih vrtića da bi majke dobile slobodu da rade” i “otvaranje pučkih kuhinja za sve radnike oba spola.”23 Kao što je zamislila jednu reeduakciju muškaraca kada se radilo o njihovom poimanju žene, Lucía Sánchez Saornil je smatrala da je nužno promijeniti i stav muškaraca radnika prema ženi na radu. Uočavala je da, ako je uključenje žena u rad na početku i dovelo do smanjenja plaća, a u nekim slučajevima i do povećanja nezaposlenosti radnika, to nije nešto što se nužno mora dogoditi. Prema Lucíji Sánchez Saornil, rješenje problema nije se nalazilo u sprječavanju žena da rade i učvršćenju monopola muškaraca na rad, nego u jednom zajedničkom programu uzajamne pomoći među radnicima oba spola, a protiv gospodara. Nacionalna tajnica “Mujeres Libres” naglašavala je da buržoazija žensku radnu snagu koristi kao sredstvo za unošenje razdora i podjela u radničku klasu. Uključenje žena u radnu snagu trebalo bi značiti jačanje radničke borbe uopće i poboljšanje radnih uvjeta za oba spola. Umjesto da su se protivili ženama radnicama i zbijali redove pred njihovim prisustvom u obrani jedne lažne povlastice na radna mjesta, da su muškarci, primijetila je Lucía Sánchez Saornil,
prema ženi imali milosti, da su je poticali, držali sebi ravnom, privlačili je od prvog trenutka u klasne organizacije, zahtijevali od gospodara jednakost uvjeta za oba spola, posljedice bi bile mnogo drugačije. Tjelesna nadmoć trenutno bi im donijela prednost u gospodarovom odabiru, budući da bi ga snažan koštao jednako kao i slab, a što se tiče žene, u njoj bi se probudila čežnja za razvojem, i kada bi se povezale s muškarcima u klasnim organizacijama, zajednički bi brže napredovali na putu oslobođenja.24
Ekonomska neovisnost žene za koju se Lucía Sánchez Saornil zalagala kao za temelj njezine osobne neovisnosti i slobode, bila je, prema njoj, i jedino održivo rješenje za pitanje seksualnosti. Ekonomsku i društvenu nejednakost žene smatrala je glavnim uzrokom problema seksualnosti i držala je da “bez problema seksualnosti ne bi bilo problema žene u društvima”.25 Uzrok postojanja problema seksualnosti počiva prvenstveno u ekonomskoj ovisnosti žene i budući da je smatrala da je problem seksualnosti ono što je početno i dovelo do problema žene, bilo je logično što se čitavo vrijeme zalagala za to da ga se riješi. Lucía Sánchez Saornil pitanje seksualnosti stavljala je u širi kontekst društvene obnove. Za nju “rješenje problema seksualnosti žene leži jedino u odgovarajućem rješenju ekonomskog problema. U revoluciji. Ništa više. Sve ostalo je nazivanje istoga ropstva različitim imenima.”26
Lucía Sánchez Saornil nikada nije razvila teoriju ljubavi, onako kako je to učinila Federica Montseny, već se ograničila na to da istakne kako se zalaže za “slobodnu zajednicu”; to jest, zajednicu dviju osoba bez građanskog ili crkvenog priznanja, bez da je dodatno razradila ovu temu.27 Štoviše, zabrinuta zbog onoga što se o slobodnoj ljubavi širilo u kampanjama seksualne edukacije, naglašavala je potrebu za ozbiljnijim i temeljitijim pristupom temi seksualnosti. Promatranje mnogih mladića i muškaraca koji su pohađali anarhističke krugove naveli su je na to da još jednom, kao i u više ranijih navrata, kritički pristupi ponašanju muškaraca, a posebno anarhističkih boraca. Zloupotreba koju su vršili mnogi od onih koji su dolazili u anarhističke krugove, a “koje uopće nije zanimalo društveno pitanje i samo su tražili povoljno tlo za svoje ljubavne doživljaje”,28 bila je negativan faktor u zadaći privlačenja žena u liberterski pokret, i čak je prouzročila njihovo udaljavanje od njega. I još jednom, Lucía Sánchez Saornil naglasila je potrebu za reedukacijom muškarca, ovaj put na području seksualnosti, kako bi on nadrastao i jedno shvaćanje po kojem je sloboda jedino “suprotnost kontroli. I ništa više”,29 i poimanje žene kao seksualnog objekta.
Dakle, u misli Lucíje Sánchez Saornil problem odnosa spolova nije se nalazio na razini gubitka osobne slobode u ljubavi uz zajednički život, nego se kod nje, jednostavno, problem na ovakav način nije ni mogao pojaviti, budući da su je odnosi između spolova, onako kako ih je ona vidjela, doveli do toga da si postavi neka ključna i možda mnogo važnija pitanja za većinu španjolskih žena radničke klase.
Razlike između Federice Montseny i Lucíje Sánchez Saornil s obzirom na ženu nisu razlike u detaljima, nego temeljne razlike i mogu se rasporediti u dvije sljedeće teme:
Postavljanje pitanja žene
Federica Montseny nijekala je postojanje posebne problematike žene i tvrdila je da postoji jedino općeljudski problem koji se sastoji od oslobođenja čovjeka kao osobe, oslobođenja koje se može primijeniti na sva ljudska bića bez obzira na spolnu razliku. Izrabljivanje koje je podnosila žena nije bilo posljedica njezina ženskog spola, već iskorištavanja kojem je bila podvrgnuta kao članica društva u sistemu kapitalizma. Zbog toga je borba za oslobođenje žena bila posve ista kao i borba koju je morao provesti muškarac: "Les deux sexes sont oprimés et non pas les femmes seulement. Il n’y a par conséquent qu’une libération pour la quelle les femmes comme les hommes doivent lutter. C’est pourquoi nous n’avons pas d’organizations pour les femmes".30 Viđenje pitanja žene kod Federice Montseny zato se usredotočilo na pitanje spolova; to jest, na zajednički problem muškarca i žene, problem oslobođenja ljudskog bića i problem ljubavi.
Pristup Lucíje Sánchez Saornil pitanju žene po svojoj se biti razlikuje od onoga Federice Montseny jer priznaje da postoji jedna posebna problematika žene. Jednako kao i Federica Montseny, Lucía Sánchez Saornil je kao temelj za oslobođenje čovjeka postavila provedbu Socijalne Revolucije i uspostavu jednog društvenog sistema utemeljenoga na Liberterskome Komunizmu. Međutim, shvaćala je da unutar problema sveopćeg oslobođenja čovječanstva, oslobođenje žene donosi i neke probleme svojstvene samo položaju žena. Žena je, kao takva, bila podvrgnuta dvostrukom izrabljivanju; na prvom mjestu, i na isti način kao i muškarac, trpjela je nepravde kapitalističkoga sistema; i na drugom mjestu, trpjela je, kao žena, nepravde jednog patrijarhalnoga društva koje je ženi pripisivalo drugorazrednu društvenu ulogu. Lucía Sánchez Saornil se stoga zalagala za to da žena povede dvostruku borbu koja bi obuhvatila i ciljeve društvene borbe i one prevladavanja ženina položaja ovisnosti i podređenosti.
Rješenja problema žene
Logično, iz različitih shvaćanja teme žene kod Federice Montseny i Lucíje Sánchez Saornil, proizlaze i njihovi prijedlozi različitih rješenja. Federica Montseny predlagala je individualističko rješenje problema spolova. Kao temelj za samousavršavanje osobe zagovarala je "individualizaciju", to jest ljubav bez zajedničkog života. Ovo rješenje bilo je nešto očigledno "osobno", ostvarivo samo na razini pojedinca koji potvrđuje svoju vlastitu osobnost i svoju neovisnost kao ljudsko biće, bilo kao muškarac, bilo kao žena. S druge strane, Lucía Sánchez Saornil, prepoznavši postojanje jednog problema žene, nije tražila, kao Federica Montseny, rješenje samo na razini spolova, nego i rješenje posebne ženske problematike. Ako je smatrala da, u konačnici, ženska borba želi postići njezino samousavršavanje i neovisnost, ipak je vjerovala da se, s obzirom na razinu kulturnog i društvenog obrazovanja španjolske žene, njezino oslobođenje može provesti samo posredstvom kolektivnog rješenja; to jest, počevši od samostalne borbe samih žena, a unutar općenitije borbe za Socijalnu Revoluciju.
Praksa i akcija
Djelovanje Federice Montseny bilo je skladu s njezinim shvaćanjem pitanja žene. Osnovica su mu bile dvije tvrdnje: ne postoji posebna problematika žene i potrebno je individualno rješenje za problem spolova. Zato je logično što se Federica Montseny nije slagala s postojanjem jedne ženske organizacije u španjolskom liberterskom pokretu. Jedna ženska organizacija per se priznaje da postoji stanovita posebnost problematike žene i u isto vrijeme, budući da je to organizacija, rješenje problema postavlja ne samo na razinu pojedinca, nego i na razinu kolektiva. Uvjerena u to da posebni ženski pokret ne bi smio postojati u liberterskom pokretu, Federica Montseny slagala se sa stavom službenih tijela španjolskog liberterskog pokreta (CNT, FAI i FIJL).31 Postupanje Federice Montseny u odnosu na pitanje žene, bilo je, dakle, bitno individualističko, utemeljeno iznad svega na njezinom književnom radu. Nije se slagala s “Mujeres Libres” i ako je sporadično surađivala s tom organizacijom, zbog svojeg je tumačenja problema žene usvojila drugačiju praksu.
Književni rad Lucíje Sánchez Saornil imao je, upravo suprotno, drugorazrednu važnost u njezinom djelovanju za oslobođenje žene. Njezino shvaćanje pitanja žene – postoji posebna problematika žene i za nju je nužno pronaći kolektivno rješenje – dovelo ju je do toga da, kao svoju praksu, na sebe preuzme stvaranje i jačanje masovne ženske organizacije čiji su osnovni ciljevi bili privlačenje žena radnica u liberterski pokret, njihovo društveno i kulturno obrazovanje i pripremanje da povedu borbu za socijalnu revoluciju i oslobođenje žene.
Mogu se istaknuti i druge, manje važne razlike u zapažanjima dviju anarhistkinja o problemu žene. Primjer ovoga razlikovanja u nijansama bila bi važnost koju je Federica Montseny, za razliku od Lucíje Sánchez Saornil, u svojoj misli pripisivala majčinstvu, ili više filozofski pristup problemu kod Federice Montseny, za razliku od praktičnog pristupa koji je svojstven spisima Lucíje Sánchez Saornil.
Polazeći od istih teorijskih postavki – anarhizma – Federica Montseny i Lucía Sánchez Saornil dolaze do vrlo različitih zaključaka o ženi. Ove razlike ne mogu se objasniti njihovim razlikama u osobnosti ili stavovima, već se moraju postaviti na općenitiju razinu, u kontekst anarhističkog pokreta. Teorija i praksa Federice Montseny i Lucíje Sánchez Saornil s obzirom na ženu uistinu toliko odražavaju njihovo vlastito poimanje anarhizma, poimanje koje se u slučaju Federice Montseny nalazi na liniji jednog Stirnera, ili jednog Federica Uralesa, to jest, na liniji jednog individualističkog shvaćanja anarhizma.32 U slučaju Lucíje Sánchez Saornil, njezina misao može se smjestiti na liniju jednog Kropotkina ili jednog Anselma Lorenza, to jest, jednog komunalističkog ili kolektivističkog poimanja anarhizma. Sve u svemu, kao i toliko drugih pitanja, i pitanje žene je u španjolskom anarhizmu dobilo dvije različite obrade, u službi dviju ideoloških linija koje se stalno isprepliću u anarhističkoj misli: individualističke i kolektivističke.33