Mary Nash  

ANARHISTIČKA INTELEKTUALKA PRED PROBLEMOM ŽENE

U velikom dijelu spisa anarhističkih autora/ica zagovara se jednakost ljudskih bića pa tako i jednakost muškaraca i žena, premda treba ukazati na to da takvo nije bilo i stajalište Proudhona, jednoga od dvojice tvoraca anarhizma. Španjolski anarhistički pokret je, u više različitih navrata, proglasio jednakost spolova i odbacio, u teoriji, svaku diskriminaciju žene. Činjenica da se žena, u društvu u kojem su živjeli, nalazila u položaju podređenosti u odnosu na muškarca, bila je prepoznata među anarhistima. To prepoznavanje dovelo je do pojave nekih novih pristupa pitanju žene, ali na razini španjolskog liberterskog pokreta nikada se nije razvilo suvislo i sustavno viđenje problema žene.Mišljenja anarhista o temi žene često su bila različita, a ponekad čak i protuslovna.

Ovaj rad proučava stajališta dviju španjolskih anarhistkinja o problemu žene. Ta je tema posebno zanimljiva zbog toga što se njihova stajališta, bez obzira na to što polaze od istih anarhističkih načela, općenito razlikuju, kako na razini teorije tako i na razini prakse. Žene o kojima se radi su Federica Montseny i Lucía Sánchez Saornil.

Federica Montseny bila je bez sumnje najpoznatija anarhistkinja dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ta istaknuta političarka istovremeno je bila među najplodnijim anarhističkim intelektualcima te je pisala o vrlo raznovrsnim temama. Između ostalih problema, dosta se opširno i dubinski bavila pitanjem žene i čak je sebe opisala kao ženu koju "kao takvu, tim prije zanimaju problemi vlastitoga spola". Drugom prilikom ustvrdila je: "Nitko ženu nije više branio, nitko sa svojim spolom nije bio solidarniji i na njega ponosniji, i nitko više od mene ne vjeruje u žensku osobnost, koja svakim danom treba biti, i koja svakim danom već i jest sve pravednija i iskrenija."

Lucía Sánchez Saornil, borbena anarhistkinja baš kao i Federica Montseny, i baš kao i ona zainteresirana za temu žene, s prvom se ipak ne može usporediti kada je riječ o važnosti unutar španjolskog liberterskog pokreta, kao ni kada se radi o tematskoj raznovrsnosti i intelektualnoj izvrsnosti. Također, drugačiji su i način na koji je shvatila problematiku žene i način na koji je postupala u praksi. Lucíju Sánchez Saornil izabrali smo kao figuru suprotstavljenu Federici Montseny ne tek zbog toga što se podudaraju razdoblje u kojem su djelovale i njihova dob, već zbog nečeg konkretnijeg, zbog toga što Lucíju Sánchez Saornil razmatramo, ne samo u svjetlu njezina vlastitoga doprinosa temi žene, nego kao figuru koja najbolje predstavlja organizaciju anarhistkinja, "Mujeres Libres" ("Slobodne žene").

Razlike u shvaćanjima tih dviju žena mogu se povezati s dva različita supostojeća stajališta unutar španjolskog anarhosindikalističkog pokreta; a istovremeno, u načinu na koji su razmišljale i postupale kada je riječ o ženi, ogleda se sklad između njihovih feminističkih stavova i njihovih stajališta o društvenim problemima.

FEDERICA MONTSENY

Kći obitelji poznatih liberterskih intelektualaca, Federica Montseny bila je jedna od najpoznatijih anarhističkih figura u razdoblju koje se proteže od diktature Prima de Rivere do Španjolskog građanskog rata. Federica Montseny postala je poznata prije svega pišući za časopis koji su uređivali njezini roditelji, Federico Urales i Soledad Gustavo (Juan Montseny i Teresa Mañé), La Revista Blanca ("Cenzurirani časopis"), kasnije ušavši i u njegovo uredništvo. La Revista Blanca, teorijski časopis španjolskog anarhizma, izlazio je kao dvomjesečnik od lipnja 1923. do srpnja 1936. godine. Zajedno s tjednikom El Luchador, periódico de Sátira, Crítica, Doctrina y Combate ("Borac, časopis za satiru, kritiku, doktrinu i borbu"), najvažniji je izvor iz kojega se širila misao Federice Montseny. Preko ta dva časopisa svjetlo dana ugledalo je oko 600 njezinih članaka. U isto vrijeme izašlo je petnaestak pamfleta koji su većinom sadržavali njezine govore ili članke te dva romana i nekih pedesetak priča, najvećim dijelom objavljenih u serijama La Novela Ideal ("Uzorita priča") i La Novela Libre ("Slobodna priča") koje je izdavalo uredništvo La Revista Blance.

Pored tog intelektualnog rada bila je i članica FAI-ja (Federación Anarquista Ibérica; "Iberijska anarhistička federacija") i CNT-a (Confederación Nacional del Trabajo; "Nacionalna konfederacija rada"). U listopadu 1936. postala je članica Regionalnog komiteta CNT-a u Barceloni te ju je CNT imenovao kao jednu od svoja četiri predstavnika u vladi. Dana 4. studenoga 1936. – zajedno sa svojim drugovima iz CNT-a, Juan García Oliverom, Juan López Sánchezom i Juan Peiróom – ušla je u vladu Larga Caballera. Bila je prva žena koja je dobila ministarski položaj u Španjolskoj i bila je zadužena za tada novoosnovano ministarstvo, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Federica Montseny za problem žene zainteresirala se već u mladosti, i doista, njezini spisi o toj temi u glavnini se smještaju u razdoblje od 1923. do 1929. godine, nakon čega joj se gotovo uopće više ne posvećuje. Njezini spisi o pitanju žene većinom su objavljeni kao članci u časopisu La Revista Blanca, a među njima je najvažnija jedna serija od šest članaka koji su izlazili od prosinca 1926. do studenoga 1927. godine pod naslovom La mujer, problema del hombre ("Žena, problem za muškarca"). Godinama kasnije, ti su članci, zajedno s još nekima, objavljeni u obliku brošure, uz naslov El problema de los sexos ("Problem spolova"). Ta brošura obuhvaća, u dovršenom obliku, misao Federice Montseny o ženi. Za romanesknu verziju njezina stajališta o ženi trebalo bi analizirati i njezino ogromno književno stvaralaštvo, njezine raširene Las Novelas Ideales i Las Novelas Libres te osobito roman La Victoria. Novela en la que se narran los problemas de orden moral que se le presentan a una mujer de ideas modernas ("Pobjeda. Roman u kojem se pripovijeda o moralnim problemima s kojima se suočava jedna žena modernih zamisli") i njegov nastavak, El hijo de Clara ("Klarin sin").

ŽENA U DRUŠTVENOM ŽIVOTU

Federica Montseny vjerovala je da je žena dvadesetih godina ovoga stoljeća na dva načina trpjela u procesu promjene i tranzicije koji je primijetila u društvu. Prvo, patila je zbog istih onih briga i neizvjesnosti koje je ovaj "zalutali" svijet stavljao pred svako ljudsko biće;  drugo, kao žena je izlazila iz jednog razdoblja moralnoga i religioznog ropstva da bi ušla u razdoblje slobode i jednakih prava. Bez obzira na te ohrabrujuće izglede, Federica Montseny bila je zabrinuta zbog načina na koji se događa taj proces ženskog oslobođenja. Smatrala je da su obilježja žene površnost i neozbiljnost te da se žena, umjesto da potvrdi svoj spol i učini ga dostojanstvenim te se oslobodi kao žena i ljudsko biće, oslobađa "porobljavajući se" u jednom procesu defeminizacije koji je ona sama smatrala "povredom prirode i etike".

Općenito uzevši, o svojim drugaricama po spolu, Federica Montseny imala je prilično nepovoljno mišljenje. Mislila je da je većina žena na svijetu zaglupljena i da španjolska žena zaslužuje još strožu kritiku. "Stvorenja za ugodu ili inkubatori za bebe", španjolske žene bile su neobrazovane i polupismene, "odgojene za kuću, sluškinje svećenika, svećenice boga 'što će ljudi reći' i boginje 'navike i običaja'". Kao robinji prevladavajućih predrasuda, vrlo niske razine obrazovanja i kulture, Španjolki je bila svojstvena zatvorenost prema svakoj ideji napretka i društvene obnove. Prema Federici Montseny – nezainteresirana za društvena pitanja, neuka i zatupljena – žena je, paradoksalno, bila osovina svijeta, budući da je imala ulogu podizanja i odgajanja budućih generacija. Kao majka i supruga, žena je trajno i dubinski utjecala na muškarca. A taj toliko presudan utjecaj na muškarca bio je, za Federicu Montseny, štetan i opasan, jer je kočio razvoj njegova zanimanja za društvo. U tom smislu, Federica Montseny prihvatila je mišljenje Terese Claramunt o ženinom reproduciranju istih onih uvjeta zbog kojih je i sama – potlačena – trpjela. Federica Montseny je govorila: "I prirodno, robinja je porobljavala, zatupljena je zatupljivala, nemoćna pred zakonima i moralom, mislila je samo na to kako će oduzeti moć svojem tiraninu, koji je, jednom joj rukom stavljajući okove, drugom rukom popuštao svim njezinim hirovima i vještinama razmažene mačke."

Nazadan utjecaj žene zbog toga se nije ograničavao samo na njezinu djecu, nego je, pomoću onoga što je Federica Montseny nazivala baš "ženskim" oružjima licemjerja i koketiranja, žena namjeravala upravljati i muškarcem. S obzirom na štetan utjecaj žene i njegov doseg, Federica Montseny smatrala je da je neophodno pokrenuti kampanju društvenog obrazovanja žene. Tvrdila je da je žena, zbog negativnog tereta svojih predrasuda i zbog svoje nesposobnosti da žudi za društvenom promjenom, teško premostiva prepreka za razvoj procesa socijalne revolucije. Pitala se: "Hoće li ičemu poslužiti postavke budućih društava, statistike i izračuni, velikodušnost, pred ovom negativnom snagom, pred ovim strahovitim i neizmjernim nazadnim faktorom, okovima koji nas vežu za prošlost, koji nam prenose način razmišljanja divljaka i nezreli strah jednog vječnog djetinjstva? Ne, neće poslužiti ničemu."

Federica Montseny je zato svojom zadaćom smatrala utjecati na španjolsku ženu, obrazovati je kako bi prevladala atavističke predrasude i stvorila novu osobnost utemeljenu na toleranciji i poštivanju istine i morala svakog čovjeka. Međutim, držala je da će to biti teška zadaća, budući da su i muškarci – a to je ustanovila promatrajući stvarnost – vrlo rijetko uspijevali promijeniti način razmišljanja svojih družica, a ako bi u tome i uspjeli, ona je to pripisivala više snazi ljubavi, nego snazi racionalnoga uvjeravanja.

Iz spisa Federice Montseny može se primijetiti da su njezine najstrože kritike bile namijenjene ženi. Muškarca nije napadala toliko oštro i činilo se da mu pripisuje mnogo napredniju ulogu u društvenoj borbi. Ako je za muškarca sačuvala napredniju ulogu u odnosu na onu žene, tu mušku naprednost smatrala je ipak nečim uvjetnim. Rješenje problema žene nije se temeljilo samo na promjeni ženskog načina razmišljanja, nego je istovremeno zahtijevalo promjenu životnih nazora i na strani muškarca. Jednako kao i Emma Goldman, Federica Montseny mislila je da oslobođenje žene mora početi u ženinoj duši, ali i da se u isto vrijeme mora provesti i da je "neumorno mora pratiti promjena u duši muškarca."

Ni muškarac anarhist nije bio posve oslobođen krivnje kada je riječ o uvjetima izrabljivanja i položaju podređenosti koji su bili nametnuti ženi. Federica Montseny držala je da u anarhističkoj teoriji, izuzev u Proudhona, i muškarac i žena podjednako pronalaze najbolji izraz svojih žudnji i stremljenja, ali je u jednom od svojih rijetkih referiranja na temu anarhizma, anarhističkih boraca i žene, naglasila: "Između anarhizma, koji je za ženu u teoriji oslobodilački, i njezina stvarnog oslobođenja, podiže se zid sazdan od predrasuda, strahova, egoizma i niskosti. Na šarenilu ovoga zida ističu se, s jedne strane moralna prisila društva, s druge strane tiranski egoizam muškarca i njegov pomalo djetinjast način razmišljanja, zbog čega je on uvjeren da je veličina kakva zapravo nije, i s treće strane (...) loš način na koji je svoju slobodu i svoju jednakost koristilo ne tako malo žena."

Može se reći da je temu žene u svojim spisima Federica Montseny rijetko smještala u isključivo anarhistički kontekst, već ju je običavala postaviti na općenitiji način. Ovaj stav mogao bi se pripisati, možda, činjenici da je vjerovala da će samo u "ljudskosti" najnaprednije osobe, ostavljajući po strani svoje političke ideje, znati poštivati tuđu slobodu, kako onu muškaraca, tako i onu žena.

OSLOBOĐENJE ŽENE

Premda je Federica Montseny često spominjala problem oslobođenja žene, treba naglasiti da za nju nije postojala posebna ženska problematika; problem koji je za nju postojao bio je "problem spolova": transcendentalni problem komunikacije i uzajamnog razumijevanja spolova. Srž problema bila je u tome što je muškarac bio "zagonetka za ženu, a žena zagonetka za muškarca".

Federica Montseny rješenje problema spolova zamislila je kroz tri povezana aspekta: kroz jedno društveno rješenje, jedno žensko rješenje i jedno muško rješenje. Društveno rješenje temeljilo bi se na potpunoj preobrazbi struktura postojećega društva i uvođenju novog poretka društvene pravde utemeljenoga na liberterskome komunizmu, u čijem bi se okrilju oblikovao novi revolucionarni čovjek. Međutim, Federica Montseny razradila je samo taj aspekt svojega programa, tek istaknuvši potrebu za jednim posebnim muškim i jednim ženskim rješenjem. Predlagala je rješenje koje se moglo primijeniti samo na pojedinca kao takvog: radilo se o stvaranju jedne nove, kvalitativno drugačije čovjekove osobnosti. Ta bi se preobrazba ostvarila u procesu samousavršavanja pojedinca. Federica Montseny predlagala je da "stvorimo jedan novi način razmišljanja, jedan novi svjetonazor, jedan novi životni moral, provedemo samoobnovu, i samostalno izgradimo vlastitu razboritu i spasonosnu osobnost". "Buduća" žena, čiji je prototip osmislila Montseny, bila bi dostojanstvena i ponosna na svoj spol, bila bi puna samopouzdanja i svjesna toga da o njoj ovise sudbina i budućnost ljudskog roda. Žena, koja je sve do sada bila samo pokorno biće koje je živjelo svoj život preko muškarca, u budućnosti će pronaći svoj vlastiti identitet kao žena. Prema Federici Montseny: "Žurno je pojačati žensku svijest o dva nepobitna prava koja se ne mogu uskladiti s njezinom slobodom: pravo na ljubav i na majčinstvo. Pravo na slobodan razvoj svojega bića. Pravo da živi svoj život i da bude ono što ona želi, a ne ono što muškarac od nje želi. (...) Pravo i dužnost da se licem u lice suoči sa životom, slobodom, zdravljem i srećom, da ih osvoji i potvrdi bez obzira na svaku predrasudu, svaki moral i svaki nepravedan i nečovječan zakon."

Na isti način na koji je na ženi da se usavrši – i stvori novi tip zdrave i moralno oslobođene žene s uzvišenim idealom i svijesti o svojoj dužnosti – i na muškarcu je da stvori jedan novi način razmišljanja muškarca iz kojega bi se uklonile posljedice "trideset stoljeća gospodarenja, svemoći, seksualnog despotizma, obožavanja i raspirivanja vlasničkih ovlasti, isključivosti u ljubavi, umišljene muške nadmoćnosti."

Zanimljivo je ustanoviti da je Federica Montseny – iako je nijekala da postoji jedna posebna problematika žene i govorila o problemu spolova i ljudskih bića – ipak, kada se radilo o rješavanju tog problema kroz stvaranje jedne nove osobnosti žene i muškarca, uplitanje dvaju spolova u oblikovanje tih novih osobnosti zamislila kao ograničeno isključivo na vlastiti spol. Područje utjecaja muškarca trebalo bi se ograničiti na određivanje novoga tipa muškarca kakav bi bio neophodan za ispravan razvoj novog načina života. A žena bi se, na isti način, ograničila na novi tip žene. Federica Montseny žalila se na "tisućljetno muškarčevo uplitanje" u život žene i – a da nije težila za "besmislenom borbom između spolova", naglašavala da žena u svojim aktivnostima mora biti slobodna. Posebno je istaknula: "Znači li ovo isključiti muškarca iz našega života i razdvojiti probleme obaju spolova? Nipošto. Ali muškarac se mora držati po strani od naših rasprava, onda kada se one posvećuju isključivo problematici žene. A to znači onda kada se nastoje ustanoviti interesi, novi modaliteti, novi oblici ženina moralnoga i društvenog življenja."

Ono što bi možda moglo iznenaditi još i više od tih tvrdnji Federice Montseny, područje je koje je odredila kao zajedničko za oba spola. Doista, prema Federici Montseny, zajednički problem za oba spola nije bio društveni problem, nego problem ljubavi. I ovdje ulazimo u jednu od najvažnijih tema za tu anarhističku političarku.

Montseny je smatrala da je "ljubav snaga koja pokreće ljude, vodi ih više od svega i iznad svega, najviše utječe na njihove živote, čini nas nesretnima ili sretnima", i njezino razmatranje problema spolova bilo je velikim dijelom čvrsto vezano za njezino poimanje ljubavi. Određenje ljubavi koje je davala Federica Montseny bilo je "savršena sklonost", jedno "zajedništvo duša", jedna povezanost koja više važnosti pridaje uzajamnom duhovnom prožimanju dviju osoba, negoli seksualnosti koja iz toga proistječe. U ljubavnim vezama između dviju osoba ne može biti ni pobjednika ni pobijeđenih, budući da ljubav – prema shvaćanju Federice Montseny – istodobno znači najveću moguću slobodu i neovisnost, kako na strani muškarca, tako i na strani žene. Ljubav, prema riječima Federice Montseny, znači usavršenje ljudske osobe: "I ljubav uvijek treba biti veće savršenstvo od nas, jer o savršenosti i usavršenju koje ljubav nosi, ovise i savršenost i usavršenje budućeg života i svih budućih života. I sve žene i svi muškarci trebali bi odbaciti, trebaju odbaciti, svaku ljubav koja, i sama po sebi i po svojim plodovima, ne znači usavršavanje."

U krugovima španjolskih anarhosindikalista 1920-ih i 1930-ih godina često se raspravljalo o ljubavi kao sredstvu ljudskog usavršavanja. Slobodna ljubav bila je oblik u koji bi se, među anarhistima, razvili odnosi između spolova. Cilj bi joj bio poboljšanje ljudske vrste te "sreća pojedinca i napredak društva". Kao i obično, anarhisti nisu razvili sustavno shvaćanje pitanja slobodne ljubavi. Bilo je mnogo različitih shvaćanja te iste teme, shvaćanja koja su se kretala od "mnogostruke ljubavi" utemeljene na idejama Hana Rynera, preko "ljubavnog drugarstva" Armand, sve do "herojske i romantične" ljubavi jednog Federica Uralesa. Federica Montseny odbacivala je kako ljubavno drugarstvo tako i mnogostruku ljubav, i svoje najoštrije kritike upućivala je onom obliku ljubavi za koji se zalagala Armand. Smatrala je da ljubavno drugarstvo, koje polazi od postavke da je "svaki za svaku i svaka za svakoga", znači nazadovanje u osobnim odnosima te siromaštvo i sirovost u ljubavi. Takvoj vrsti ljubavi nedostajalo bi dostojanstvo, kao i ideal "usavršenja kroz ljubav", da bi se pretvorila u puko zadovoljavanje seksualnih potreba. Bit njezinoga odbacivanja ljubavnog drugarstva i svake vrste ljubavnoga komunizma odnosila se na činjenicu da bi jedna ljubav takvog tipa bila negacija čovjekove osobnosti.

Federica Montseny nije bila naklonjena ni "slobodnoj ljubavi" za kakvu su se zalagale mnoge anarhističke tiskovine. Smatrala je da u toj slobodnoj ljubavi – koja se od običnih brakova razlikuje samo po tome što nema pravni ili religijski blagoslov – ne postoje nužni preduvjeti za slobodu i jednakost partnera. Držala je da je to i dalje "brak u kojem je žena podređena muškarcu, brak koji je za ženu još bolniji i koji još više ograničava njezinu slobodu jer je, budući da mu nedostaje blagoslov društva, ostavlja, nemoćnu, izgubljenu i zbunjenu u moralnoj dvojbi, još više na milosti muškarca". Federica Montseny je priznavala da će, kako godine budu prolazile, žena dobivati na snazi i osobnosti pa neće biti toliko nezaštićena kao ranije u slučaju da je napuste muž ili ljubavnik, ali je – shvativši svaki brak kao savez u kojem nužno mora biti dogovora i obveza – znala da će, s obzirom na tisućljetnu tradiciju i društvene pritiske, u većini slučajeva žena biti ta koja će morati popustiti i pokoriti se. Iz tog povlačenja rađa se "ropstvo žene u domaćinstvu i učvršćenje vladavine muškarca nad njom i djecom", budući da se domaćinstvo i obitelj temelje na stalnoj prisutnosti žene u kući i osobito na "njezinom dobrovoljnom ili prisilnom odricanju od svojih sloboda i prava".

Kako je onda Federica Montseny zamišljala rješenje problema spolova? Rješenje koje je predlagala bilo je usko vezano za njezino vlastito shvaćanje anarhizma. Kao djelotvorno sredstvo za prevladavanje i problema spolova i problema oslobođenja žene vidjela je ono što je nazivala "individualizacijom", odnosno "ljubavlju bez zajedničkog življenja, ljubavlju čija proljetna vedrina traje zauvijek, i može se stalno obnavljati, u skladu s onim što odgovara partnerima". Smatrala je da je svaka zajednica koja se zasniva na zajedničkom životu kontraproduktivna za razvoj čovjekove slobode i za njegovo osobno ostvarenje. Proces samousavršavanja osobe za koji se zalagala, također bi se temeljio na toj "individualizaciji". Nova potvrda čovjekove osobnosti, kako one muškarca, tako i one žene, trebala bi se zasnivati na jačanju njegove individualnosti te na njegovoj potpunoj slobodi i neovisnosti. Ostvarenju takve ljubavi, prema kojoj bi trebalo stremiti svako ljudsko biće, prepreka bi bila svaka nametnuta obveza. Svaki propis koji bi regulirao ljubav bio bi škodljiv i Federica Montseny je neizostavnim uvjetom za provedbu "individualizacije" spolova smatrala nestajanje doma i obitelji. Naglasila je: "Naravno, polazimo od toga da će dom malo po malo nestajati. Život će se sve više individualizirati, u onoj mjeri u kojoj društveni odnosi budu oslobađali muškarce i žene od potrebe za vezivanjem radi uzajamne pomoći. Obitelj će se održati, a s njom i prisilna podređenost žene, sve dok budućnost djece bude ovisila o roditeljima, sve dok život malenih u svakom trenutku ne bude osiguran skladnim razvojem slobodnih ljudskih djelatnosti."

Za Federicu Montseny brak je bio "grobnica za ljubav", a obitelj reprodukcija jednog stanja u kojem je jedan od njezinih članova, obično žena, podređen i podvrgnut izrabljivanju. Mislila je da bi – uključujući i u tadašnjem društvu – jedna žena dovoljno jake osobnosti mogla pobijediti predrasude sredine u kojoj živi i provesti "individualizaciju" – ljubav bez zajedničkoga življenja. Tvrdila je da bi veza s temeljem u suživotu potpuno izgubila razlog svojega postojanja u društvu u kojem bi svim osobama bile ispunjene njihove potrebe i u kojem ne bi bilo borbe čovjeka protiv čovjeka. Ipak, priznavala je da su najveća prepreka za provedbu "individualizacije" – kako u tadašnjem društvu, tako i u društvu budućnosti – djeca. Pitanje djece držala je gotovo nerješivim problemom u društvu u kojem je živjela jer su ona zahtijevala osobnu potporu barem jednog od roditelja, a Federica Montseny je vjerovala da bi ta potpora, ako bi joj oslonac bila samo jedna osoba, bila prekomjeran teret. I zbog toga je ustvrdila da je potreba za uzdržavanjem djece ono jedino važno opravdanje za trajno postojanje obitelji.

Federica Montseny čvrsto je vjerovala da nijedna žena ne bi mogla doći do punog razvoja svoje osobnosti kada ne bi prošla kroz iskustvo majčinstva. Govorila je: "Majčinstvo bi trebalo promatrati kao jednu od lijepih umjetnosti. Majka treba biti umjetnica, pjesnikinja ophođenja i osjećaja. A dijete vrhunac umjetnosti, njezina ostavština za budućnost, majčin istinski dostojanstven projekt, koji bi je uzvisio."

Daleko od toga da predstavljaju neko ograničenje ili robovanje, prema Federici Montseny, djeca su neizostavna za potpuno ostvarenje osobe, a osobito s obzirom na ženu govorila je: "Žena bez djece, voćka bez plodova, ružičnjak bez ruža." U misli Federice Montseny, uloga oca nije imala toliku važnost u životu muškarca, koliku je majčinstvo imalo u životu žene.

Što se tiče djece, Federica Montseny vjerovala je da "po prirodnom zakonu pripadaju majci", čije su osobno djelo i umjetnički vrhunac. Držala je da je majka ona koja "hraneći tijelo, istovremeno hrani i dušu". I stoga treba biti ona koja odgaja i obrazuje, "umjetnica koja rezbari remek djelo". Čini se da Federica Montseny nije uviđala protuslovlje između odgoja i obrazovanja koje roditelji nameću djeci i intrinzične djetetove slobode da se razvija bez izvanjskih ograničenja i bez jakog uvjetovanja i utjecaja majke. Ako je za odrasle zahtijevala "individualizaciju" zasnovanu na odsutnosti zajedničkog življenja muškaraca i žena – a zbog što boljeg razvoja njihove osobne slobode i neovisnosti – to njezino shvaćanje nije se odnosilo i na djecu, upravo suprotno, njezin je uvjet bio da ih odgajaju roditelji te da odrastaju živeći barem s jednim od roditelja. Federica Montseny kategorički je odbacivala svaku vrstu kolektivizacije djece, čak i u svojim projekcijama života u budućnosti, i nikako se nije slagala sa socijalizacijom djece koju je predlagao Anselmo Lorenzo. Federica Montseny je tako tvrdila: "Međutim, ako se od društva današnjice odvažimo uputiti prema neizvjesnoj budućnosti, isto tako ćemo se susresti s nizom pitanja, osobito ako, poput mene, polazimo od toga da stari tip – još uvijek nalik platonskoj utopiji, koja je svu djecu kolektiva stavljala u isti zajednički blok kuća, i u svojoj organizaciji ukinula ulogu roditelja, da bi se voljelo svu djecu, što izravno proizlazi iz spartanske Države – ne može biti i ne smije biti arhetip budućih kolektiva."

(…)