24.2.2005.

Edward Said  

Anglo-arapski susret ili kako živjeti u dvije pustolovine

tema broja

U velikom broju zemalja koje su nekada bile britanske kolonije postoji opsežna književnost pisana na engleskom jeziku, a u mnogima od njih (Kanada, Australija, Novi Zeland) engleski je lingua franca; Irska i Južna Afrika slične su, ali ne i sasvim iste, s keltskim i afrikaansom koji se natječu s engleskim. Na indijskom potkontinentu, britanskim dijelovima Kariba te istočnoj i zapadnoj Africi književnost na engleskom supostoji uz književnost na drugim jezicima, no ako se sjetimo Salmsana Rushdiea, Anite Desai, Wilsona Harrisa, Dereka Walcotta, Chinua Achebea, Ngugija, Wolea Soyinke, J. M. Coetzea i Georga Lamminga zaista govorimo o poštovanja vrijednoj opsežnoj književnosti na engleskom jeziku, ali i na neengleskim djelima, koja nikako nisu periferna ni zanemariva. Isto se, grubo uzevši, odnosi i na bivše francuske kolonije i frankofonu književnost, u kojoj je  paradoks “književnosti na francuskom”, u isti mah otvoreno usmjerene protiv kolonijalne Francuske (Fanon, Césaire, Senghor), još živ i snažan kao što je bio kada se pojavio prije jedne ili dviju generacija.

Književnosti mašreka

Iznimku, i u francuskom a u još većoj mjeri u engleskom slučaju, predstavlja arapski svijet, nekoć nejednako podijeljen između britanskog i francuskog kolonijalizma. U Alžiru i Maroku, mnogi istaknuti arapski i muslimanski pisci pišu djela samo na francuskom: Kateb Yacine, Assia Djebar, Abd el-Kabir el Khatibi i Tahar ben Jalloun imena su koja odmah padaju na um. A, ipak, u obje te zemlje politička neovisnost o Francuskoj rezultirala je novom književnosti na arapskom jeziku, s poezijom, fikcijom, kritikom, poviješću, političkom analizom i memoarima koji danas kruže ne samo lokalno nego po cijelom istočnom dijelu arapskog svijeta ili mašreku. Već dugo postoji važna, iako promjenjiva, libanonska književnost na francuskom, supostojeći uz impresivniju arapsku proizvodnju. Neka djela te franko-libanonske književnosti – na primjer, eseji Michela Chihe – imala su važne političke posljedice, pružajući maronitskoj zajednici osjećaj nemuslimanskog, pa čak i nearapskog identiteta u prevladavajuće sunitsko-arapskom okruženju. No, to ne treba umanjiti vrijednost drugih pisaca – između ostalih Georgesa Shehadéa, Etel Adnan, Nadia Tueni i Salah Stetié – čija djela na francuskom nisi ništa manje libanonska pa čak ni ništa manje arapska.

Kada je riječ o književnosti mašreka na engleskom, doprinos je – što zbunjuje – znatno manje impresivan i koherentan. Možemo se sjetiti, na primjer, Edwarda Atiyeha i Georgea Antoniusa, ljudi koji su sazreli prije Drugog svjetskog rata; svaki je dao po jedno ključno djelo (Antoniusovo The Arab Awakening ostaje pravi klasik i knjiga-utemeljitelj arapskog nacionalizma), ali vrlo malo osim toga. Antoniusova kći Soraya napisala je dva zanimljiva romana na engleskom, no to su, poput djela njezina oca, usamljeni primjeri. U svojoj dugoj karijeri Jabra Ibrahim Jabra napisao je samo jedan roman na engleskom i nekoliko odličnih kritičkih eseja uz hvaljenu fikciju i poeziju na arapskom. Mali broj egipatskih pisaca (Wagih Ghali i Magdi Wahba su ključna imena) proizveli su jednako mali broj književnih tekstova, no to je sve. Mora, tu i tamo, biti i drugih imena a, naravno, postoji znatan korpus znanstvenih radova koje su na engleskom napisali Arapi, no u usporedbi s francuskim sjevernoafričkim i libanonskim ostvarenjima popis u cjelini nije osobito impresivan.

I Engleska i Egipat iznutra

Zašto je tome tako, imajući na umu duljinu trajanja britanskog skrbništva kao i ugledne škole i sveučilišta (s predavanjima na engleskom) po cijelom arapskom svijetu – nikada nisam shvaćao. Zašto je franko-arapski kulturni susret dao plodniji književni rezultat? Možda zato što je engleski književni jezik bio područje uglavnom izoliranih pripadnika vjerskih manjina i što je češće engleski bio korišten u odvojenim područjima, poput administracije, društvenih znanosti i međunarodne politike? Istovremeno, eksplozija književnosti na arapskom jeziku potpuno ju je zasjenila, ostavljajući malen broj pisaca na engleskom još neobičnijima. Zašto engleski a ne arapski, pitanje je koje egipatski, palestinski, irački ili jordanski pisac mora postaviti sebi i to odmah.

Novi roman spisateljice Ahdaf Soueif In the Eye of the Sun daje zadovoljavajući odgovor: engleski služi bolje kada materijal sadrži mnogo, da tako kažemo, «engleskoga», iskustva o boravku u Engleskoj, intimno vezano s engleskim narodom i tako dalje. To nije posebno česta tema (čak ni u epizodama) u suvremenoj arapskoj fikciji: opet je to zanimljivo i iznenađujuće. Jedan od prvih žanrova u klasičnom i modernom arapskom svijetu bavi se “Francima”, kako se obično naziva Europljane, no gotovo sav taj materijal tretira strance kao egzotične, pa čak i hvaljene, rijetkosti: posjećivane, opisane, od kojih ima koristi, to je točno, no i uvelike promatrane izvana. Izvanredna stvar u romanu In the Eye of the Sun jest što Soueifova piše i o Engleskoj i o Egiptu iznutra, iako je za njezinu junakinju Asyju Ulamu Egipat zemlja njezina rođenja, vjere i ranog školovanja, a Velika Britanija zemlja poslijediplomskog školovanja, zrelosti i intimnog izražaja. U zbirci priča Aisha, objavljenoj 1983., Soueifova se usredotočuje isključivo na život u Egiptu, a njezin je engleski morao upravljati ‘zeznutim’ obilježjem idiomatske tečnosti dok se bavi likovima koji su u potpunosti Arapi i muslimani. Bila je prilično uspješna, no zbog toga se ne gubi neobičnost toga pothvata.

Afektivnost politike

Asya je složen hibrid. Njezini su roditelji znanstvenici (majka je profesorica engleskog na Sveučilištu u Kairu), ali je i njezin odgoj tradicionalno muslimanski. Ipak, obrazovana je kada je riječ o engleskoj književnosti i, na početku romana, u Londonu se brine za Hamida, ujaka po majci, koji ima rak: polovica je 1979. i dok razmišlja o svom ujaku, misli joj se vraćaju na svibanj 1967. kada je, prije arapsko-izraelskog rata, on također bio invalid, a što je bila posljedica užasne prometne nesreće. Ta sjećanja se zatim uspostavljaju kao formativna za nju i tada roman zapravo počinje, a njezina adolescencija, ispiti, prva ljubavna veza, priča o njezinoj široj obitelji razotkrivaju se pred nama polagano, uz intimne detalje. Za razliku od zbirke Aisha, koja je smještena u neku vrstu apolitičnog, gotovo folklornog limba, In the Eye of the Sun zbiva se u pozadini burne političke povijesti: šok od rata iz 1967., razaranja u rat iscrpljivanja, pojava arapskog socijalizma, Nasserova smrt (prikazana najnezaboravnije i najosjećajnije), Sadatov put u Jeruzalem i ugovori iz Camp Davida, bombardiranje južnog Libanona, nastanak palestinskog pokreta, izraelska okupacija Zapadne obale i Gaze.

Često su to daleki događaji, pozadina za relativno nevažnu kućnu rutinu, na primjer, ili za suprotnost privatnom svijetu junakinje. Ipak, politika često izravno uključuje likove. Kontrast između Sadata i Nasera zabilježen je u Asyjinom osjećaju prema prvome kao nekoj vrsti zbunjujućeg trgovca, a drugome kao voljenom pseudo-patrijarhalnom i nacionalističkom simbolu. Deena, njezina mlađa sestra, udana je za Muhsina, mladog, lijevo orijentiranog političkog aktivista koji je zatvoren za Sadatove vladavine. Saif, Asyjin suprug, radi za sirijsku vojnu obavještajnu službu u Damasku. Veliki nemiri početkom 1977. uzrok su tjeskobnih komentara Asyje i njezinih prijatelja; Eliot Richardson i Robert Murphy gosti su na Naserovu sprovodu i od Saifa izvlače komentar da će se Sadat uskoro početi približavati SAD-u. Nigdje križanje privatne i opće povijesti nije zanimljivije nego kada Asya razmišlja o razlici između svoje majke, Lateefe, i sebe: zašto svaka od njih napušta arapski radi engleskog. Za Lateefu Mursi odluka je gotovo revolucionarna, dok njezina generacija “prisvaja” Sveučilište u Kairu od Britanaca, neposredno nakon revolucije 1952. Za Asyju, takav pobjednički osjećaj misije nije moguć. Može samo iskusiti potrebu da se makne od svog posla i ode u Englesku da stekne doktorat kao nešto slično razilaženju sa svojim studentima i sredinom s jedne strane i njezina tvrdoglavog sebstva s druge. Politika je potpuno psihološka, afektivna, osobna. I, u drugoj polovici romana, razvija se u skladu s time, postajući snažnija, na trenutke čak i razrađenija i zagušljiva.

Zbirka tereta

In the Eye of the Sun do snažnog i najboljeg dijela dolazi kada Soueifova polako istražuje strašna ograničenja Asyjinog života kao arapske žene, okružena neobično licemjernim i često nerazumljivo sadističkim i zatvorenim suprugom Saifom Madijem, i grubim, seksualno nadmoćnim engleskim ljubavnikom Geraldom Stoneom te svojom dosadnom, žargonom ispunjenom doktorskom radnjom o metafori, iz koje su česti citati. Ta zbirka tereta, kaže Asya, sačinjava “loš dio”, dugačku sekvencu ugušenih seksualnih poriva sa Saifom, nezadovoljavajućeg preljuba s Geraldom, nakon koje slijedi nemilosrdno detaljan opis ljubomore i torture koju doživljava kada impotentni Saif dozna za Geralda. Zatim je tu njezino zamorno istraživanje koje provodi na neimenovanom sveučilištu na sjeveru Engleske. No, ono što je prilično jedinstveno u drugoj polovici romana jest Asya otkrivena kao sposobna prihvatiti i živjeti u obje polovine (arapskoj i engleskoj) svoga života. Saif želi da ona bude poslušna supruga (odbija voditi ljubav s njom prije braka), ali joj ne pruža nikakvu emocionalnu i tjelesnu potporu koja joj je potrebna; on je tuče, zlostavlja, ponižava i sramoti kada su zajedno, a nakon što je bila s Geraldom, ne može biti s njom kao suprug niti je pustiti kao ženu. Prizori u kojima je ispituje o seksualnom odnosu sa Stoneom bolni su i neugodni, ali su odlično «snimljeni». Sirova, točna, trajno bolna Asyjina duga povezanost sa Saifom uspostavlja Ahdaf Soueif kao jednu od najboljih kroničarki seksualne politike nove književnosti. To što njezine stranice govore o dva Arapina čini ih dvostruko neobičnima, jer u fikcionalnoj književnosti, bilo na engleskom bilo na arapskom jeziku, ima malo toga što bi se s time moglo usporediti. Gerald jednostavno ne razumije njezino porijeklo, niti joj vjeruje potpuno niti je može imati u potpunosti. Bezizlaznost je samo djelomično otkrivena dok ona, nesretna, radi na svojoj suhoparnoj radnji. Roman je, dakle, istraživanje doživljene kulturne antinomije, slično romanima George Eliot (često citirane), dakle kao bezizlazna situacija pojedinačne ženske svijesti, iako je na mnogo načina Asya sam svoj Casaubon.

Hegira

Je li In the Eye of the Sun arapski roman na engleskom? Jest, i to ne samo zato što su junakinja, njezina obitelj, prijatelji i porijeklo arapski. Kroz suptilno oslikan portret Asyje Soueifova ostvaruje pothvat izoštravanja stila koji je sasvim dvojak, to jest ne ostavlja dojam pokornog engleskog prijevoda arapskog originala, nego je nepogrešivo vjerodostojan, tvrdoglav, idiomatski i, svakako, arapski. Naizmjence kićen, telegrafski, referencijalan, gotovo komično tečan, nekulturan, bolan, lirski, neobičan i brz taj je engleski svediv samo na Asyju koja nesumnjivo nije ni simbol ni alegorija arapske žene, nego sasvim ostvarene, iako nemoguće smještene, egipatske osjećajnosti na Zapad, ali ne i potpuno zapadnjački.

Ona je vraćena Egiptu i islamu u epilogu kada se, odbacivši i Saifa i Geralda, vraća u gotovo ritualizirani Egipat u kojemu se koranički stihovi, pjesme Umm Kulthuma, slike Abdela Nasera, sjećanja na kolonijalni Kairo (razoren kako bi se sagradio Sadatov amerikanizirani poslovni centar), miješaju s obiteljskim sjećanjima i osjećajem vlastita usamljenog identiteta kao bezvremenske egipatske žene. U završnoj sceni romana Asya prilazi kipu faraonske žene koja leži na pijesku, stari seljak zabranjuje joj da se tamo kreće ili da fotografira kip, no ona ga uvjerava da joj dopusti da to učini. Dok razmišlja o hladnokrvnosti žene unatoč beznadnim, da ne kažemo apsurdnim, okolnostima, Asya, još neodlučna, dobiva priliku vidjeti “na sunčevu svjetlu” sebe, egipatsku ženu koja je izdržala izjedanje moderniteta i egzila i ostala svoja.

Mislim da je ovo manje zaključak, a više privremena točka odmora bez lažne bilance ili, još gore, iznošenje završne tvrdnje. In the Eye of the Sun je tako uspjeli roman zato što, iako su iskušenja uvijek ovdje, Soueifova na kraju ne vjeruje u formule Istok protiv Zapada ili Arapi protiv Europljana. Ona ih, umjesto toga, razvija strpljivo, a zatim prati Asyju koja nije ni u potpunosti jedno ni drugo, barem kada je riječ o ideologijama takve vrste. Soueifova prikazuje iskustvo prelaženja s jedne strane na drugu i natrag, u beskraj, bez ljutnje ili moralnih propovijedi. Zato što je Asya tako uvjereno Arapkinja i muslimanka ne mora od toga raditi pitanje. Odlično je da Soueifova može predstaviti takvu hegiru (odlazak) kao što je Asyjin odlazak u engleski, pokazujući time da ono što je postalo gotovo formulaično za arapski diskurz o Drugome ne mora uvijek biti slučaj. U stvari, tu može biti velikodušnosti i vizije i prevladavanja prepreka te, napokon, ljudskog egzistencijalnog poštenja. Uostalom, tko mari za oznake nacionalnog identiteta?

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno kao poglavlje The Anglo-Arab Encounter u knjizi Reflections on Exile and Other Esseys, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2002. Oprema teksta redakcijska.