Animafestu pod oblake

Prošlotjedni Animafest, 18. po redu gledano kratkometražno, a prvi pravi za Hulahop produkciju, po mnogočemu je jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih festivalskih događaja posljednjih godina. Ono što je zanimljivo jest kako se izrečena konstatacija ponajmanje može zahvaliti filmovima iz konkurencije. Magična riječ jest: organizacija. Već tjednima prije početka festivala bilo je jasno kako je u pripremi ambiciozan festival prepun sadržaja. Ono što se nije znalo jest kako će zamisli funkcionirati – na papiru sve izgleda besprijekorno ukoliko ga nadahnuti ljudi ispisuju. Prvi službeni susret s bilo kojim festivalom za novinara je preuzimanje akreditacije i u tom je trenutku putem hrpe papira postalo jasno kako se nije sve zaustavilo na lijepim obećanjima, kako se dosta radilo.

Veći od klasične cigle, težinom tu negdje, no kudikamo atraktivniji - katalog urednice Marine Kožul i suradnika broji impresivnih petstotinjak stranica i to je ta “hrpa papira” koja je već na prvom susretu s festivalom izazvala lijepu mjeru  strahopoštovanja. Katalog u kojem se svaki film tretira na jednak način možda bi se mogao učiniti mazohističkom igračkom, no već nakon prva dva projekcijska dana bilo je jasno koliko se takvim pristupom dobroga napravilo. Kad su u priču već upale fore iz spavaonice opremljene bičevima, prozirnim štiklama i slinavim gag ballovima: mazohistički katalog je morao postojati kad je gledatelje čekala sadistički opsežna filmska selekcija. Tri natjecateljska programa, tri panorame kao mjesto za kvalitetne ostatke od prijavljenih ali neselektiranih i konačno: sedam popratnih programa.

Treba li tako puno sadržaja?

Pitanje koje se nameće jest treba li toliko sadržaja? Pitanje je to iz razreda “nema točnog odgovora”. Stvar je pristupa želi li se festival filmovima natrpati do mjere u kojoj je posve sigurno da nitko normalan (definicija normalnosti bila bi: prosječno motiviran, prosječne gledateljske forme, prosječne količine svakodnevnih nefilmskih obaveza/interesa/distraktora/stimulatora) neće pogledati sve što se nudi. Ali će zato itekako imati tu divno prokletu slobodu, slobodu izbora! Uistinu, lakše je zavaliti se u sjedalicu i očima proždirati sve što se nudi, pred kraj manifestacije malo više trljati crvenkaste bjeloočnice i poslije po gradu bljedunjavo se kesiti s brand new dioptrijom i ponosno prkosnim “Pogledao sam sve!” Za dobar odabir treba i znati i imati sreće; treba biti mudar, ne uporan.

No, dočekati u Hrvatskoj dan kad se po medijima nečemu prigovara jer ima previše toga dobroga bez dvojbe je događaj desetljeća. Nesretnih sigurno ima, no za sve koji iole prate Hulahopovke (Olinka Vištica, Dana Budisavljević, Vanja Kaluđerčić) program natrpan do kraja i nije neko iznenađenje, iznenađenje jest da se naoko upućeni iznenađuju. Kao da nikada nisu posjetili recimo ZagrebDox. Organizacijska novina je bila i Animafestov dolazak u centar Zagreba. Revitaliziranom kinu Europa pridruženi su Central i Grič, a vrlo solidnom se pokazala i izmišljena Gliptoteka koju vrijeme nije mazilo u drugoj polovici festivalskog tjedna. Pravi primjer kako bi Zagrebu itekako dobro došlo ljetno kino, no ono koje postoji potpuno je  zaboravljeno a mada se puno pričalo o obnovi, radilo se nije ništa. Riječ je o Ljetnom kinu Tuškanac.

Neujednačeni filmovi u konkurenciji

Filmovi. Bilo ih je puno i bili su dobri. Pored toliko natjecateljskih i popratnih programa naravno da se imalo puno toga dobroga za vidjeti, no dojam je da se selekciji Velikog natjecanja pristupilo pretjerano popustljivo. Selekcijska komisija u sastavu Maureen Furniss, Midhat Ajanović-Ajan i Dušan Gačić odlučila je kako čak 94 filma zaslužuju Veliko natjecanje i pri tom osigurala Animafestu podosta neujednačenu konkurenciju za glavne nagrade. Raspon filmova išao je od odličnih do posve razočaravajućih a pridodamo li im i one (uglavnom ruske, iz studija Pilot Animation) koji su sasvim solidni ali su trebali biti u primjerenijoj kategoriji, u pravilu onoj za dječji film, i dobili smo pravi vrtuljak kvalitete. No, to je posve normalno za festivale natjecateljskog karaktera koji ovise o recentnoj produkciji. Postoje bolje i lošije berbe, konkurencija se mora sastaviti od ponuđenog a na popratnim se programima brinu slatke brige probiranja boljeg od dobrog.

Prvi film festivala po ocjeni ocjenjivačkog suda (Joanna Quinn, Moustapha Alassane, Caroline Leaf, Igor Kovaljov, Danijel Šuljić) jest Sestre Pearce Luisa Cooka, britanskog animatora koji je uspio spojiti ono što jamči uspjeh: tehničku kompetentnost, zanimljivost sadržaja i preciznu režiju. Priča o dvije sestre na pustom otoku i njihovoj poprilično sumornoj, usamljenoj svakodnevici sastavljena je od naturalističkih ribarskih prizora i komičnih gegova i minijatura. Kako to već treba biti u kratkoj formi, naposljetku se dogodi i obrat, i to više ni manje nego neseksualno nekrofilski. Luis Cook je napravio vrlo dobar film i nakon što smo ga pogledali možda smo morali znati da će i pobijediti. U popratnom programu nekoliko dana prije prikazane su Dvije sestre Caroline Leaf, po vlastitom kataloškom priznanju predsjednice žirija Joanne Quinn njoj najdraži film. Cookove Sestre Pearce kao da nastavljaju gdje su Dvije sestre stale. Čak se i u vizualnom smislu s dominacijom zelene boje i izgledom likova. Da, važno je biti na pravom mjestu i u pravo vrijeme…

Kržljavi Andreasa Hykadea formalno je drugi najbolji film festivala s osvojenom nagradom Zlatni Zagreb. Priča o seoskoj obitelji muškaraca, uzgajivača zečeva naizgled je kao stvorena za regrutiranje militantnih vegetarijanaca. No, kako živimo u uglavnom seoskoj zemlji (nema konotacijskih primisli, samo činjeničnih – nabrojite 5 bliskih prijatelja koji nemaju ili nisu imali djeda i/li baku na selu) možda to i nije tako. Da, stočari uzgajaju životinje, brinu se za njih dan i noć, nema godišnjeg odmora, nema vikenda na moru. Ali na kraju ciklusa ima svježeg mesa na stolu. I ima ljubavi, ma koliko to nevjerojatno zvučalo. Kržljavi je šokantan, na trenutke i nepodnošljivo naturalističan film fine, tople koloristike i jednostavne animacije koja upravo zbog tih elemenata dodatno naglašava sadržajnu dimenziju. Slično se može ustvrditi i za Hezurbeltzak, obični grob Izibene O?ederre. Uz izuzetak onoga o toploj koloristici. Autorica je sadržaj pretpostavila estetici, ali istodobno ga i sakrila u figurativnosti na rubu apstrakcije i na trenutke u vrlo invazivnoj zvukovnoj podlozi. Film je nagrađen nagradom Zlatko Grgić za najbolji prvi film napravljen izvan institucija.

Izvrsni studentski radovi

Žiri Velikog natjecanja podijelio je još tri posebne nagrade i jednako toliko priznanja, a među tim se filmovima našla i Ona koja mjeri Veljka Popovića, animatora o kojem se puno pisalo i govorilo posljednjih tjedana. Zapažena premijera na Danima hrvatskog filma i uspješno Animafestovo gostovanje predstavljaju dobru podlogu za gostovanje u Annecyju koje za njega upravo traje. Do Annecyja nije otišao mađarski KJFG No.5 Alexeija Alexeeva, no osim što je dobio posebnu nagradu ocjenjivača osvojio je i zagrebačku publiku. Nimalo čudno jer šarmantni i duhoviti kratki geg-film o šumskom glazbenom triju (kontrabas/debela grana Medo, bubnjevi/panj Zeko i vokal Vuk) osvaja već prvim tonovima. Jednostavno, sažeto i do vrha napunjeno humorom. Među pamtljivije filmove festivala svakako spada i Gospođa Tutli Putli Chrisa Lavisa i Macieka Szczerbowskog, još jedan od posebno prepoznatih filmova. Iznimne atmosfere i još bolje stop animacije sedamnaest minuta Gospođe Tutli Putli projurilo je u trenu, a iza sebe su ostavili osjećaj poput onoga kad se zatvori neka od Pelevinovih knjiga u kojoj snažan Apsurd pleše tango sa zanosnom Histerijom.Studentsko natjecanje na trenutke je izgledalo kao da je zamijenilo mjesto s Velikim, gledano kroz tehniku animacija, ali i sadržaj. Naravno, ona studentska boljka da se mora nešto važno poručiti bila je često prisutna (šifra Za vas, moj narode Jose Pabla Gonzalesa), ali onda opet: nije li neposrednost i iskrenost danas na cijeni… Zanimljivo je bilo promatrati kako su filmovi školaraca angažiraniji i peceptivniji za svijet oko sebe. Najboljim je proglašen Neodoljivi osmijeh Ani Lindholm, film klasične 2D animacije o poslom rastrganoj stjuardesi i njenoj ladici artificijelnih osmijeha. Lindholm je u tek nešto više od šest minuta pokazala kako je svladala umijeće odmjerene naracije, a naučila je i kako malo subverzivnosti uvijek dobro dođe. Filmova koji su nezasluženo loše prošli u nagradnoj križaljci je dakako bilo. Sjaj Joa Lawrencea pozabavio se istinitom pričom o Grace Fryer, jednoj od tzv. radij-djevojaka koje su početkom 20. stoljeća radile s radioaktivnim radijem i s uputama tipa: “Umočite kist u radij, ako izgubi na preciznosti zašiljite ga jezikom i ustima i iluminirajte brojeve na ovim satovima, barometrima, visinomjerima i svemu ostalom.” Nije čudno da bi jadnim ženama nakon nekog vremena sadržaj nosa u maramici svijetlio, da su se počele razvijati čudne bolesti i da se počelo umirati. Sjaj je odličan primjer animiranog dokumentarizma izvan uobičajene forme naracija/ilustracija koji smo itekako imali priliku promatrati u popratnom programu Anima Docs. Svejedno, i Anima Docs i ostali popratni programi (Žene u animaciji, Moja Afrika, Majstori/ce animacije, Svjetski klasici i Poljski pregled 1997-2007) bili su i šlag i jagoda programa s kojim se nije moglo pogriješiti. Sve redom iznimni filmovi, onima s dužim Animafestovim stažem u dobroj mjeri i poznati, no s jednom zamjerkom: nije bilo titlova. Na svim festivalskim tiskovinama ta je činjenica jasno istaknuta, no možda se upravo na nepostojanju hrvatskih titlova za panorame i popratne programe pokazala i druga strana medalje ambiciozno opširnog programa. Engleski jest danas komunikacijski kisik ali nakon nekoliko sati i dana projekcija čovjek se umori i negdje na pola filma 1895 Priita Pärna shvati da su mu promakle neke stvari, a u ruci nema daljinskog. “Čovjek” je dolje potpisani.

Kontroverzne promjene

Animafest se promijenio. Nakon što je organizator, Hulahop, s prošlogodišnjim dugometražnim izdanjem probio animacijski led sada se uhvatio i onoga itekako delikatnijeg - kratkog metra. S jedne strane stoji tradicija i obrasci, a s druge potreba za promjenom. Odlična posjećenost i dobri dojmovi gostiju daju naslutiti da se napravio iskorak, no nezadovoljnih itekako ima – za taj nam zaključak nije čak ni nužan pomalo nespretan govor umjetničkog direktora festivala Krešimira Zimonića na svečanom zatvaranju. Konačni je sud individualno uvjetovan i za mene osobno vrlo pozitivan. Iz nefilmskog se Lisinskog trebalo izaći, a festival se organizacijski i sadržajno izdigao ne samo iznad domaćih, već i svjetskih prosjeka. Može li se tražiti više od toga?