Crtice iz procesa rada s Anom Karić na predstavi Svratište kod Alberta C.
Ovaj tekst ne može biti nego izjalovljeni memoar. Ali ipak. Neka pokuša biti zabilješka s probi ili nešto tome slično.
Prva rečenica Ako ne sanjaš predstavu na početku probi, znači da ne bu dobra. Ja sam sinoć ovu sanjala. Često se proteklih dana isticala Anina povezanost s najmlađom generacijom redatelja i glumaca. Prvo što se od Ane dobiva već u prvom tjednu probi jest golema gesta povjerenja, bez obzira jeste li tri puta mlađi i tisuću puta neiskusniji od nje. Preko ideje jednakosti u kazališnom kolektivu vrlo se često pretrčava i negira je se tezom o njezinoj utopijskoj naravi. Rad s Anom opovrgavao je tu tezu, koliko god da je podjela posla fiksna, iako granice nisu nužno nepropusne.
Druga rečenica Ja ću vam točno reći sve kako tu piše, ali iz ovoga ne vidim to što vi hoćete. To tu ne piše. Vedran mi je nakon jedne probe rekao: "Ja mislim da je ona tekst pročitala više puta od nas dvoje zajedno" i vjerojatno je bio u pravu. Na probu se dolazi najmanje petnaest minuta ranije s pet do deset novih pitanja proizašlih iz pažljivog iščitavanja svake rečenice. Pitanja su često ujedno i kritike, onoliko oštre koliko i konstruktivne. Zvuči samorazumljivo, ali takvu temeljitost i, još više, posvećenost (a to je doista riječ koja sažima Anin odnos prema poslu) kakvu je Ana unosila u proces, doživljavam kao endemsku.
Treća rečenica Ja što sam starija to se svemu više čudim. Anu sam na pozornici prvi put vidjela u predstavi Gospođice Rice, puno prije geoplitike bila je glazba, u Teatru &td. Ta predstava višestruko me fascinirala; zato što mi je pokazala kako se političnost u kazalištu stvara drugim sredstvima i zato što se u velikoj mjeri oslanjala na glumačku virtuoznost triju glumica koje su je nosile (Nataša Dangubić, Ana Karić, Nina Violić). Mislim da je prvi prizor bio upravo Anino govorenje biografije Brigitte Bardot u prvom licu. Ili tako barem pamtim. U jednom trenutku malodušnosti, htjela sam je pitati misli li da je moguće u radu ostati do kraja vjeran svojim principima. Ona, koja je cijeli život odabirala mimoilaziti se s velikim institucijama i srednjestrujaškim poetikama, sigurno bi mi dala odgovor kakav sam htjela čuti. Ali sam htjela to čuti, baš od nje. Rekla sam si da ću je pitati drugom prilikom.
Ponovljena rečenica Rečenica o čuđenju, izgovorena sasvim usputno kada se možda ticala neke dnevnopolitičke teme ili anegdote na putu od doma prema kazalištu, neprekidno mi odzvanja u glavi posljednjih tjedan dana. Da bi se svijet moglo vidjeti, treba ga najprije očuditi. Uvijek ispočetka. Ne mislim da je to bio smisao njezine rečenice, ali nastavlja odzvanjati.
Nezavršena rečenica Ja sam to mogla jer su to ipak bila neka druga vremena. Iz nepokolebljive predanosti u radu s mlađom generacijom proizlazi i shvaćanje provalije između vremena u kojemu je Ana gradila svoje temelje i u kojima ih danas gradimo mi. U proces je anegdotama i sjećanjima na davne osobe i ugasle predstave unosila živost prijašnjih vremena, bez paralizirajuće nostalgije, već radije s neupitnom voljom da se radi dalje i zahtjevnije. Uspomenu na njezino kazališno vizinarstvo želim pronositi kroz sve što dolazi.