Priče Bosiljke Brajčić imaju znatno mekši i suptilniji pristup konstruktu prostora i pokazuju da fikcija može imati udjela i u nešto osobnijem pregovaranju s prostorom i pozicioniranjem vlastita identiteta
Nećemo otkriti ništa spektakularno novo ustanovimo li da je naša zbilja mnogo fikcionalnija no što se na prvi letimičan pogled čini: izvan teksta, rekao bi Derrida, nema ničega. Sva zbivanja u sferi globalnoga sela koja su izvan dometa izravnoga osjetilnog iskustva posredovana su i(li) sukreirana nekim oblikom teksta u širem smislu toga pojma. Isto tako, ni empirijski sakupljeni podražaji, utisci i emocije nisu pošteđeni redigiranja i naknadnog formuliranja pod utjecajem fikcionalne građe. Stvarnost se tako rađa u obliku naracije iz kolopleta raznorodnih tekstova. Jedan od primjera najizrazitijega oblikovanja nepoznatog posredstvom fikcije jest konstrukcija prostora koja, osim geografskih datosti, uključuje mnogo šire područje kulture, mentaliteta, svakodnevice i drugih polja u nerazmrsivom klupku interakcija. Konkretan susret s geografskim Drugim, bilo u vidu kratkog turističkog posjeta ili trajnoga preseljenja, ima karakter uspostave ravnoteže između fikcionalizirane i nerijetko mitologizirane slike i situacije u stvarnosti.
Putujmo čitajući Književni tekstovi u užem smislu – prije svega kanonska beletristika iz ladice s etiketom “Weltliteratur”, temelj skliske kategorije opće kulture – jedan je od ključnih generatora iluzija, očekivanja i fantazija koji sudjeluju u takvu oblikovanju predodžbe prostora. Već od doba kad je turizam bio u povojima, ograničen uglavnom na dokoni Grand Tour adolescentskih aristokrata iz zapadnoeuropskih zemalja ili pak na eskapade avanturista i istraživača, putnici su u velikoj mjeri izgradili predodžbe o stranim krajevima posredstvom literature. U suvremenom dobu turističko čitanje uzima sve više maha: u turističkim vodičima uz pobrojane znamenitosti redovito se može pronaći i popis pisaca koji su narativizirali grad: u funkciji atmosferičnosti tako se, primjerice, preporučuje istraživanje Dickensova viktorijanskog Londona, Hugoova revolucionarnog Pariza ili pak Joyceova Dublina. Uz taj segment ekstremno turističke eksploatacije književnoga teksta (agresivnog učitavanja te perspektive u tekst koji ne nudi oslonac za takav postupak) javljaju se i djela gotovo isključivo proizvedena kao jeftini nadomjestak za iskustvo putovanja, primjerice pseudoorijentalni boom ljubavnih romana tek dekorativno smještenih u neku od islamskih zemalja.
Iako bi vizualna komponenta naslovnice – fotografije amblematske katedrale Svetog Vasilija s prepoznatljivim šarenim lukovičastim kupolama i Kremlja ispred kojeg šeće figura u šubari: sve redom turistički stereotipi par excellence – udružena s podnaslovom Male moskovske priče mogla sugerirati da se radi o još jednom primjeru literature podređene komercijalnom zadovoljenju žudnje za putovanjem, priče Bosiljke Brajčić imaju znatno mekši i suptilniji pristup konstruktu prostora i pokazuju da fikcija može imati udjela i u nešto osobnijem pregovaranju s prostorom i pozicioniranjem vlastita identiteta. Već u naslovu zbirke priča nazire se važnost dijaloga između zbilje i fikcije, literature i stvarnosti. Ana Karenjina, jedan od glavnih aduta ruskoga književnog kanona, kulturni je kapital koji je akumulirao znatnu količinu predodžbi o Rusiji (posebice Moskvi i Sankt Petersburgu), podjednako tekstualno (u pripovjedačkoj instanci) i izvantekstualno (u čitatelja). Kao što je u ovoj zbirci riječ o nekoj drugoj Ani, a ne onoj Tolstojevoj, isto tako riječ je o nekoj ponešto drukčijoj Rusiji od one papirnate, s prospektima, gubernijama, udaljenostima mjerenima u vrstama, napučene suvišnim ljudima, nihilistima i fatalistima. Istovremeno, pojavljuju se i dva paradoksa. Prvo, neka druga Ana iz naslova djelomice ipak jest i Tolstojeva Ana: svi papirnati likovi imaju nešto univerzalno što cirkulira između teksta i konteksta, u širokom polju interteksta. Drugo, interakcija književnih slojeva sa zbiljom razrješava se u novom tekstu: ova zbirka priča zapravo je još jedno u nizu umnažanja literarnih predodžbi i konstrukcija Rusije.
Zagreb-Moskva-Zagreb Priča se proteže u vremenu između dvaju posjeta zagrebačkome aerodromu: odlaska i povratka. Prostorna simetričnost kompaktno pozicionira Moskvu u prostor Drugoga koje se postupno upoznaje, u prostor teksta omeđenoga kontekstom Zagreba (početkom zbirke počinje i moskovska priča, a na kraju zbirke Moskva je poglavlje koje se za pripovjedačicu zatvara). Kako priče odmiču, uočava se zaokret od turističke zbunjene dezorijentiranosti, nevičnosti ruskom jeziku i prvog kontakta s nepoznatim prema utapanju u svakodnevicu, postupnom uranjanju u novu življenu kulturu. Taj fini prijelaz demonstrira odnos prema tuđicama: ruske riječi ostavljene u izvorniku, blago egzotizirajući element koji signalizira suštinsku stranost druge kulture i nemogućnost potpunoga međukulturalnog prevođenja, prema kraju zbirke sve su sporadičnije.
Uz kulturne reference drugi je važan diskurs onaj povijesni, sociopolitički. Dok su kulturološke paralele uglavnom subjektivne prirode, formulirane u maniri male povijesti i često eskapističke niše, subjektivne interpretacije umjetničkih djela, velika događajna povijest pruža mnogo definiraniji okvir. Paralelizam tranzicijskoga perioda na prostoru bivše Jugoslavije i onoga u Rusiji koji se zgodno poklopio s pripovjedačičinom selidbom iz Zagreba u Moskvu simultano konstruira izvanjski i unutarnji pogled na oba tranzicijska procesa kombinirajući perspektivu strankinje u Moskvi i Zagrepčanke daleko od Zagreba. Pronalaženje mjesta kontakta, poput sličnosti i razlika između ruskoga i hrvatskoga jezika, u funkciji je iznalaženja točke gledišta koja nastoji istovremeno obuhvatiti i sličnosti i razlike jugoslavenske i sovjetske tranzicije. Usputno povlačenje paralela osobne prirode (primjerice, usporedba Parka Gorkoga s Maksimirom) obojeno je sjećanjima i nepretenciozno prati prodor velike povijesti u svakodnevicu. Efekt začudnosti i privremene dezorijentacije novom situacijom izražava se njezinim implikacijama na svakodnevicu oblikovanima u usputne primjedbe u maniri crtice: primjerice, pripovjedačica uočava iznenada suvišne monumentalne socrealističke javne skulpture koje u dijelovima leže po moskovskim ulicama, ili pak donedavno zabranjenu “dekadentnu“ literaturu poput Bulgakova koja je iznenada isplivala na pločnike.
Male stvari Likovi priča koji se uglavnom mogu smjestiti u kategoriju kulturnjaka opće prakse (umjetnici, diplomati, novinari, arhitekti) čine referentni okvir i uvjetuju provlačenje kulturnoga sloja kroz većinu priča. Antikvarijati, knjižare, kazališta, privatni atelijeri i stanovi kulturnjaka riznice su fragmenata moskovskoga kulturnog života, pomno dozirana u pričama. U prostoru opuštene prijateljske komunikacije ocrtavaju se obrisi promjena na tržištu umjetnina, u vrijednosnom sustavu svijeta umjetnosti (režimski poslušna umjetnost odlazi u ropotarnicu povijesti, a iz ormara izlazi povijesna avangarda). Neformalni razgovori, privatna druženja, susjedski odnosi i drugi sastojci svakodnevice zanimljiviji su zbog premještanja u drugi nacionalni kontekst i zato se automatski nalaze pod povećalom pripovjedačice, ali i čitatelja. Pripovijedanje u prvome licu također podcrtava subjektivno obojen doživljaj malih dnevnih radosti i katastrofa, osobnih lomova i nedoumica, nabavke kućnih potrepština i uzimanja redovitih obroka kulture.
Pitak i tečan stil u kojem se susreću žurnalistička lakoničnost i britkost s mekšom emocionalnošću kakve ispovjedne proze dobro korespondira sa sadržajem priča ne ometajući njihovu recepciju. Ana, ne Karenjina korektna je i fluidna zbirka, solidna popodnevna razbibriga kojoj bi se mogla zamjeriti tek povremena bezličnost i potencijalna nepamtljivost, opasnost od padanja u brz zaborav.