Anonimnost i slava Don Quijotea

Bulgakov je napisao svoju više nego autorsku dramatizaciju Cervantesova romana krajem dvadesetih godina, a pisao ju je naslućujući prave “zle divove” i “gorostase” svog vremena i režima u kojem je imao nesreću, a ne čast, živjeti. Riječ režim sama je po sebi nesreća, o bilo kojem je režimu riječ, onom vodenom ili onom kopnenom, posebice kada se zna da i vode mogu biti otrovne, a ne samo pića. Čini se da je Bulgakov napisao ovu dramatizaciju pod utjecajem Dostojevskog. Pomalo emfatično, Dostojevski piše ove rečenice o Don Quijoteu: “Sada je došlo vrijeme da Don Quijote ne izgleda smiješan nego zastrašujući. On je shvatio svoju ulogu u Europi i više se neće boriti protiv vjetrenjača. Ali on ostaje i nadalje pošten vitez i oni /vladajući/ zbog toga su u strahu”. Idealizam, samo idealizam može zamišljati nekog na vlasti kako drhti od Don Quijotea, ako se Don Quijote čita samo kao ludo lice. Ali ako je Don Quijote jedno od lica koja brane svoj moral, svoj osobni stav, po cijenu i najvećih žrtava, evo još jednog lica koje, kao i Hamlet, ukazuje na moralnu pustinju u državi Danskoj. Don Quijote, očito, ludilu svog vremena suprotstavlja posve drukčije, posve osobno, izabrano ludilo, po cijenu života i smrti.

Viteški moral i zločinački nemoral

Čini se da su jedini prokušani romaneskni prosedei u romanu o Don Quijoteu melodrama i parodija. Ali ova dva iskušana sredstva romanesknih svjetova ne bi dala ovakav neočekivani plod kao što je Don Quijote. Upravo na ovo aludira Bulgakov od početka svoje dramatizacije. Jer dramatizaciju Bulgakov pravi kao posve autorsko djelo u kojem se on slobodno kreće unutar osnovnih dramaturških situacija. Dramatizaciju Bulgakov počinje bez seoskog župnika, koji za ondašnju situaciju u komunarnoj Rusiji ionako nema nikakvo značenje. Stoga, umjesto dvojca seoski župnik – seoski brijač, prva scena počinje samo s brijačem Nicolasom, njegovim njuškanjem po Don Quijoteovoj sobi, pretraživanjem, čitanjem viteške knjige Ogledalo viteštva, kao i jasnim pitanjem: „Zašto taj čudan svat, Don Quijote, obožava vitezove?“. Don Quijote se u ovoj sceni ne najavljuje komunikacijom s brijačem, nego sa zamišljenim Bernardom del Carpiem, o kojem samo čitatelj romana zna da je to ubojica slavnog viteza, a ne pravi vitez. Situacijski se u Bulgakova povezuju brijač i “ubojica vitezova” u naizgled slučajnom i imaginarnom kontekstu.

Pojava posve skrivenog, ali aluzivnog imenovanja “ubojice vitezova” naznačuje temeljnu dramaturgijsku crvenu nit cijele Bulgakovljeve dramatizacije. Temeljna dramaturška opozicija je: viteški moral – zločinački nemoral.

 Drugo lice s kojim se susreće Don Quijote je posve u znaku Bulgakova, a posve s onu stranu Cervantesovih rješenja. To je Aldonsa ili imaginarna Dulcineja, koja predstavlja melodramski sloj dramatizacije. Aldonsa ili imaginarna Dulcineja dolazi kao obična seljanka, koja gazdarici nosi “usoljenu svinjetinu”, pa se ovime konceptualni plan melodrame istodobno uspostavlja i ironizira. Ali, time nimalo nije narušena početna paradigma: viteški moral – zločinački nemoral, jer unatoč svim realističkim predznacima pojava Aldonse uopće ne narušava temeljnu temu Don Quijotea: viteštvo i njegov moralni poredak, pa Aldonsa mora slušati Don Quijoteova buncanja o divu Karakuliambru, zapovjedniku otoka Mamendrain. Imaginarni plan o kojem govori Don Quijote Aldonsi ili Dulcineji zapravo je imaginarni plan koji daje ovoj početnoj sceni pravu boju: i divovi i sama Dulcineja postoje samo kao imaginarni divovi i kao imaginarna Dulcineja. Ali, onaj koji imaginira ujedno je i onaj koji kaže Dulcineji da želi pobijediti zle divove i prisiliti ih da se bace na koljena pred njom, pred Dulcinejom. Poetičnost ove velike namjere Don Quijotea naznačena je citiranjem stihova o “Apolonu” i “zlatotronoj Aurori”.

Sanchov lik suborca

?Treće lice koje se pojavljuje na sceni je Sancho Panza, koji je u Cervantesa zapravo zbroj mnogih lica, kao što su seljak, egoist, prozaična duša, materijalist, ali i neki drugi manje uočljivi, posve plemeniti i razboriti Sancho, na kojeg se Bulgakov oslonio u svojoj dramatizaciji, pa je taj mudri i plemeniti Sancho posve zasjenio onog poznatijeg i banalnijeg Sancha, kakav se inače pojavljuje u Cervantesovu romanu. Cervantesov Sancho je parodijski dramski sugovornik dičnog Viteza od Manche, kada ga hvata u doslovnostima svojim zdravorazumskim prosudbama. Bulgakovljev Sancho je mudar, pametan i plemenit. On posve odustaje od parodije viteških ideala svoga gospodara; kod Bulgakova su Sancho i Don Quijote dva ratna druga koji stradaju od istih strahota i osuđeni su dijeliti isti kruh ratnih ili viteških vremena. Kao da je jedan rat, onaj Prvi svjetski, posve izmijenio Bulgakovljevu optiku na ratna viteštva: viteštvo postaje interiorizirani moralni stav koji s ratom i pravim oružjem nema nikakve veze, osim one simbolične. Kod Bulgakova, Sancho je posve ravnopravan Don Quijoteu, pa se upravo pred Sanchom događa metamorfoza poštenog manchanskog plemića Alonsa Quijana u viteza Don Quijotea od Manche. Upravo Sancho jedini zapaža Don Quijoteovu tugu i imenuje ga Vitezom Tužna Lica.

? Krčma – dvorac. Uporno Don Quijoteovo brkanje krčme s dvorcima još je jedna Cervantesova maniristička dosjetka: ako se krčma našem Bistrom vitezu od Manche čini kao pravi dvorac, onda se u zdravorazumskoj perspektivi onog vremena “dvorce” moglo posve politički i ekonomski tumačiti kao obična krčma. Ovo nije jedini takav ciničan pronalazak velikog Cervantesa, jer i ideja da Sancho može biti nositelj nominalnih titula “markiza” ili “grofa”, da može biti posve mudar upravitelj „otoka“ ili „kraljevina“, nije samo knjiška metafora, nego i moralan sud: „markizi“ i „grofovi“, kad je riječ o upravljanju, nisu ništa bolji ili dostojniji tog mjesta od najobičnijeg sluge. To je Cervantesov maniristički patent glede “markiza” i “grofova”, dok Bulgakov Cervantesova višeslojnog i lukavog Sancha posve “rehabilitira”, jer u njegovoj dramatizaciji Sancho posve gubi svaki služinjski ton, postaje posve ravnopravan Bistrom vitezu od Manche, postaje posve dramski koncipirano lice, koje zajedno s Don Quijoteom sudjeluje u drami obračuna sa svijetom zločina, sa svijetom ledenih i niskih računica. Suborac, to je Bulgakovljeva formula za Sancha.

Cervantesova pohvala dekonstrukciji

Polemika s viteškim romanom. Ako Cervantes polemizira s viteškim romanom, on nikako ne polemizira s viteštvom, s viteškim motivima koji pokreću romane zvane “viteškima”. Cervantes ne polemizira s moralom nego s pismenošću tih romana, jer misli da su konvencionalni, monotoni, loše napisani, neduhoviti, dakle da pripadaju mrtvačkoj književnosti onog doba. U dubinskom smislu, roman o Don Quijoteu piše ipak sudionik Bitke kod Lepanta, u kojoj Cervantes gubi lijevu ruku “na čast desnoj ruci”, kao što sam komentira zgodu iz svoje biografije. Parodija viteškog romana nikako se ne proteže na parodiju samog viteštva kao moralnog izbora između časnih, viteških ili plemenitih ideala i motiva, koji pripadaju niskim, neviteškim sferama. Bulgakov naglašava ovu dubinsku dramu: upravo viteški moral je jedini koji nas spašava u neviteškim ili zločinačkim uvjetima policijske države. Samo pravog viteza neće nikad slomiti nekakav policijski štakor ili državni žbir, kao da sugerira Bulgakov u svojoj dramatizaciji. Samo pravi vitez nosi u svojoj ruci odgovore na sve zamke i prisile i ponude policijske države, kao države “čarobnjaka” i moralnih monstruma.

?I na kraju pitanje: tko je Don Quijote? Možda je to neznani junak svih vremena, luda svih luda, istina svih istina? Možda je Don Quijote spomenik svima koje je povijest prešutjela, a izginuli su u uzaludnim bitkama, svima koji su izgorjeli u tajnim vatrama i potonuli u tajnim ćelijama, ne samo u Rusiji? Spomenik poginulima za najčasnije ciljeve, ali posve anonimnim, kao što je anonimna svaka prava ljudska žrtva. Znamo da su neznani junaci skloni radikalnim odlukama upravo u stvarima njihova života, a ne u stvarima njihovih računa, da njihove odluke često pate od radikalnosti njihovih dubokih osjećaja, od radikalnosti njihovih moralnih odluka, koje su posve lude, pa je jasno da su ne samo slabe ili nestabilne nego i jako ponosne, uzvišene i energične duše, obuzete nekom moralnom vrtoglavicom, sklone baciti se u prvi ponor koji se otvara pred njima. Zar to nije i definicija ne samo ludog Don Quijotea, nego i donkihotizma samog? I danas se tema Don Quijotea opire zaboravu, zato što je ta “legenda” utoliko življa što je starija, zato jer je možda stara i važna za zapadnu kulturu kao i sama Biblija, i zato je prevedena na sve važnije jezike svijeta, i uvijek se nanovo čita, da bi se uvijek nanovo otkrila nova i svježa značenja, kao što ih je otkrio Bulgakov. Riječ je o prvom romanu zapada, prvom u povijesti zapadnih naroda, koji definira moralne dileme i moralne drame tih naroda, možda modernije i dublje od svake teologije. Bulgakov nas je podsjetio da roman o Don Quijoteu znači i zrači tako dramski jer razumijeva i ovo: da se znanjem, spoznajom, ponavljanjem, poučavanjem, nikako ne mogu izvući na sunce sve konzekvence napisanog. Jer napisano, reći će Jaques Derrida, ne iskazuje se samo čitanjem, nego prije svega pisanjem i dramatiziranjem svega već napisanog. Nikad nije moguće do kraja iscrpiti neki tekst, ni posve ovladati nekom teksturom, opet ćemo reći na tragu Bulgakova i Derride. Čini se da je upravo Cervantes dao prvi i najdublji prilog “dekonstrukciji” kao višku smisla, koji se nikada do kraja ne može odčitati, pa ne pokazuje svojim romanom o Don Quijoteu da doslovno “destruira” viteški roman, nego da ga “dekonstruira” tako da ga otkriva kao matricu vlastita pisanja, koje je, prema Borgesu, ujedno i pisanje posljednjega najboljeg viteškog romana i prvog i najboljeg psihološkog romana zapadne književnosti.