Noga filologa - Antički dah

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Bit je moga posla čitati s ljudima latinske tekstove. Dok smo tako nedavno čitali neke, palo mi je u oči par interesantnih detalja. Zato ću vas zamoliti da djelić naše lektire pročitate i sami; donijet ću ga, da bude jednostavnije, u vlastitom prijevodu.

Vojskovođe u formi

Prvi je ulomak iz biografije tebanskog političara i vojskovođe Epaminonde (IV st.p.n.e) koju je u I st.p.n.e.napisao Rimljanin Kornelije Nepot.

Kad Epaminondu zbog nepopularnosti sugrađani nisu htjeli postaviti na čelo vojske, te je za vođu ratnog pohoda odabran netko nevješt, čijom je greškom čitav vojni kontingent došao u situaciju da strahuje od najgorega – jer su se našli blokirani u tjesnacu i u neprijateljskom obruču – onda im je počela nedostajati Epaminondina pomnja. A i on je ondje bio, kao običan vojnik.

 Drugi je dio ocjene života i djela Kartažanina Hanibala (III-II st.p.n.e), jednog od najopasnijih protivnika Rima; ocjenu daje rimski povjesničar Tit Livije (I st.p.n.e. - I st.n.e).

I ne bih znao je li Hanibal impresivniji u svojim poteškoćama ili u uspjesima; pošto je u neprijateljskoj zemlji ratovao trinaest godina, daleko od doma, s promjenjivom srećom, s vojskom sastavljenom ne od svojih sugrađana nego od mješavine svih naroda, koji nisu dijelili ni zakon, ni običaje, ni jezik, koji su se razlikovali i ponašanjem, i odjećom, i oružjem, i obredima, i svetinjama – praktično su i različite bogove imali – Hanibal ih je sve povezao jedinstvenom sponom, tako da do razdora nije došlo ni među njima samima ni između njih i vojskovođe, mada je često nedostajalo i novaca za plaće i opskrbe (bili su na neprijateljskom teritoriju); a te su dvije vrste oskudice u prethodnom punskome ratu bile natjerale i vojskovođe i vojnike na mnoge sramotne postupke.

Slučajno oba pasusa govore o ratu i vojskovođama, ali ono što je mene zaškakljalo nije bio sadržaj. Radilo se o formi; da bi ona bila što vidljivija, u prijevodu namjerno nisam jako mijenjao strukturu onoga što su Rimljani napisali.

Ponestaje sape

Oba su ulomka ono što za nesretne gimnazijalce kojima je latinski školski predmet čini središnju traumu tog predmeta: “duge rečenice”. Grci i Rimljani zvali su takve kobasice “periodi”, “obilaženja”: u njima se, naime, ne nižu nezavisno povezani iskazi, već se slažu tako da “nije gotovo dok nije gotovo” – da ni gramatički ni smisleno misao nije zaključena dok ne dođemo do točke. Period je omogućio Nepotu da niz događaja Epaminondina života ispriča u jednoj rečenici, a Liviju da u jedan (zastrašujući) pasus-rečenicu sabije svu dramatičnost Hanibalova dugotrajnog ratovanja u Italiji.

Teško je to čitati.

Čak i uz najbolju volju, čak i uz priličnu koncentraciju, dok čitamo, nestaje nam sape. Rečenice kao da su redak-dva preduge. Nestanak sape potvrdiv je i doslovno, fiziološki: budući da je dio studijskog rada na tekstu čitanje latinskog naglas, redovno se – iz godine u godinu, iz sata u sat – uvjeravam da čak i meni (koji znam o čemu se u tekstu radi, koji mogu pratiti tekst na stranom jeziku, kojemu je javno deklamiranje uobičajen radni zadatak) ponestane daha prije kraja ovakve rečenice. (Nasuprot tome, Rimljani su morali moći izgovoriti ovakve duge rečenice: znamo da su ljudi antike čitali naglas čak i kad su čitali “u sebi”, za sebe.)

Takvi nam za nas predugi periodi govore – ili: daju nam iskusiti – nešto o ljudima antike (istini za volju, o jednoj posebnoj podskupini tih ljudi: o onima koji su bili pristojnog statusa, adekvatno imućni, dostatno obrazovani i zainteresirani da bi čitali i pisali nešto ovakvo, i, najčešće, muškog roda). Razlika u dahu simptom je jedne razlike između nas i tih antičkih Njih.

Brzine

U antičkom su svijetu brzine – recimo, one kojima ljudi putuju – bile znatno manje nego u našemu. U svijetu bez motora s unutrašnjim sagorijevanjem, najveća brzina koju su ljudi mogli iskusiti mogla je biti brzina konja u galopu (do 60 kilometara na sat) ili iznimno brze jedrilice (moderni je rekord oko 90 kilometara na sat, ali nisam baš siguran da se to dalo postići antičkim jedrima). Od Ostije, luke grada Rima, do Cádiza u jugozapadnoj Španjolskoj plovilo se najmanje sedam dana, od Mesinskog tjesnaca do Aleksandrije isto toliko – a ova putovanja Plinije Stariji ističe kao rekordno kratka.

Sjetimo li se, onda, kako su reagirali ljudi na prve vožnje automobilima ili vlakovima, kako su im se vratolomnima činile brzine – a oko 1900.automobili su jurili čak 30 kilometara na sat; 1829, na rekordno brzom putovanju od Liverpoola do Manchestera, lokomotiva Rocket Georgea Stephensona vozila je suludih 24 km/h – možemo pretpostaviti kako bi se osjećali Nepot i Livije da sjednu u Opel Corsu i provezu se od Zagreba do Rijeke (da uopće ne spominjemo kako bi im bilo na dvoipolsatnom avionskom putovanju od Londona do Rima, recimo). Bilo bi im jednostavno luđački brzo, barem prvi put.

Isto što vrijedi za brzinu putovanja, vrijedi i za brzinu komunikacije. U antici nema televizije, interneta, radija, telefona; pisma putuju istim konjima ili brodovima kao i ljudi (pri čemu za privatno dopisivanje nema organizirane poštanske službe). Manjak brzine nadopunjen je i manjkom štiva – kad nema strojnoga tiska, sve knjige moraju biti napisane nečijom rukom; takvih knjiga, onda, nužno ima manje, a i teže je ih je nabaviti. Napokon, sve što se bilježi bilježi se ručno – rukom koja piše, crta, oblikuje; nema mehaničkog bilježenja video-kamerom, fotoaparatom, audio-snimačima.

Svačega nema, svašta je strašno sporo; ono što u tako ograničenom svijetu dolazi prirodno, jest – strpljivost. Dug dah. Pažnja.

Drugačija pažnja

Točnije: drugačija pažnja. Porazmislimo li, vidjet ćemo odmah da itekakvu pažnju zahtijevaju i surfanje TV-programima, praćenje filmova kroz baražnu paljbu reklama, i čitanje tekstova obrubljenih vijencima drugih tekstova. Ali naša je pažnja sprintera (ili eventualno višebojaca). Nasuprot nama sprinterima, čitatelji Nepotovih i Livijevih kobasica perioda bili su istrenirani za tekstualne maratone.

I nije stvar samo u dahu i maratonu. Pažnju traži i samo komponiranje dugog perioda, sama izvedba konstrukcije u kojoj sve sjeda na svoje mjesto tek sa zadnjom riječju u rečenici. Koncentracija i preciznost ravne su žonglerskima – a donose i žonglersko zadovoljstvo: koliko je to loptica, koliko tanjura istovremeno u zraku!

Umijeće žongliranja – k tome, podignuto na nešto drugačiju razinu – pokazuje treći rimski tekst.

U njemu se Ciceron, rimski političar i odvjetnik (oboje je za Rimljane neraskidivo povezano), obraća svome kolegi Luciju Lukceju, koji se 60.p.n.e, nakon što je propao na izborima za konzula, povukao iz politike i posvetio pisanju povijesti rimskih savezničkih i građanskih ratova (“Savezničke” su ratove Rimljani od 91.do 88.p.n.e.vodili protiv italskih gradova koji su im dotad stoljećima bili saveznici). U travnju 55.p.n.e, Ciceron – koji je postigao ono što Lukceju nije uspjelo, te je osam godina ranije (63.) osvojio jednogodišnji mandat konzula (služba jednakovrijedna predsjedničkoj ili premijerskoj), tijekom svoga mandata otkrio i ugušio Katilininu urotu, ali se zato, pet godina kasnije (58.), i strmoglavio do osude na progonstvo jer je, tijekom gušenja te iste urote, rimske građane dao smaknuti bez suđenja – takav se, dakle, bivši predsjednik, heroj i zločinac Ciceron obraća piscu Lukceju... s jednom vrlo delikatnom molbom.

Marko Ciceron Luciju Lukceju, Kvintovu sinu.

Često sam pokušavao s tobom o ovome razgovarati licem u lice; svaki bi me put odvratio neki stid, kao u kakva seljačića. Sad ću, ovako iz daljine, smoći odvažnosti – pismo ne rumeni.

Obuzela me jedna želja, nevjerojatno snažna, ali, kako mi se čini, sigurna od bilo čijeg prijekora: kad bi naše ime doživjelo čast i slavu da ti o njemu pišeš! Znam, već si mi višekratno objavljivao takvu svoju nakanu, ali imaj, molim te, razumijevanja za moju žurbu. Oduvijek sam oduševljen poklonik tvoga pisanja, ali to što radiš sada je napokon nadmašilo sva moja očekivanja, i tako me obuzelo – ili, još bolje, zapalilo – da žudim u najkraćem roku vidjeti svoja djela uveličana tvojom povjesnicom. I nisu me zanijele samo misao na buduće naraštaje i nada u besmrtnost, nego i, da tako kažem, hlepnja da ugled tvoga svjedočanstva, dokaz tvoje naklonosti ili raskoš tvoga talenta užijemo još za života.

Dok ovo pišem, dobro znam koliko te breme pritišće, što si nakanio, što već započeo; ali, obzirom da vidim da si povijest italskoga i građanskog rata već gotovo dovršio – sam si mi bio rekao da već prelaziš na ostalo – nisam htio propustiti priliku i podsjetiti te; pa promisli bi li se odlučio i onu moju akciju obraditi zajedno s ostalime, ili bi, kao što su radili razni Grci koji bi pojedine ratove opisali odjelito od svojih velikih povjesnica (Kalisten Fokejski rat, Timej rat s Pirom, Polibije Numantinski) – i ti domaću urotu odvojio od ratova s vanjskim neprijateljima. Osobno mi je jasno da to ne može bitno utjecati na slavu, ali je nestrpljenju mome u izvjesnoj mjeri stalo da ne čeka dok te rad dovede do mojega mjesta, već da se cijele one afere i onoga vremena prihvatiš odmah; osim toga, ako se čitav tvoj um koncentrira na jednu temu i jednu osobu, već mogu zamisliti koliko će sve ispasti obilnije i efektnije.

Naravno, dobro sam svjestan bestidnosti svoga ponašanja: prvo ti namećem takav teret (a može se dogoditi i da ga tvoja zauzetost otkloni), a onda još tražim i efekte. A što ako se sama tema tebi ne čini vrijednom tako zahtjevnog oblikovanja? Pa opet, tko je jednom prekoračio granice pristojnosti, taj treba biti nepristojan kako se pristoji. Stoga te otvoreno molim, opet i iznova, da zadanu temu obradiš možda čak i efektnije nego što bi eventualno sam odlučio, da u tome zanemariš zakone povjesnice, da ne prezreš onu šarmantnost o kojoj si u jednom predgovoru odlično pisao, a od koje se, kako vidimo, tebe ne može odvratiti ništa više no Ksenofontova Herkula od Užitka – pa da tako našoj odanosti udijeliš i malo više nego što bi sama istina dala.

Participant observation

Delikatna situacija, nego šta. Zamislite Stipu Mesića ili Ivu Sanadera kako, nakon svojih mandata, u pismu mole Miljenka Jergovića da napiše roman o tim mandatima, a da u tim romanima glavni likovi budu prikazani “možda čak i efektnije nego što bi eventualno sam autor odlučio”. Ciceron tu ne žonglira samo riječima, nego i međuljudskim odnosima – igra gambit za gambitom, upušta se u rizik za rizikom, dobro to zna i zna da i njegov sugovornik to zna.

Čitati, i potom prevoditi, ovaj Ciceronov tekst bilo je kao slagati lego-kockice: opet i opet s fascinacijom sam pratio kako svaka riječ, svaki argument, sjedaju upravo na svoje mjesto, kako je prostor iskorišten maksimalno efikasno – u ovoj krhkoj kuli svaka je riječ nosiva – kako jezik biva napregnut do svojih krajnjih granica (nakon čitanja nije posve jasno zašto “napregnutost jezika” obično povezujemo s poezijom ili umjetničkom prozom, a ne s ovakvim delikatnim molbama).

I tu je negdje prava bit posla klasičnog filologa. Čitajući antičke tekstove, filolog se – pomalo antropološki – upušta u svojevrsnu participant observation, na neko vrijeme postajući (u granicama svojih mogućnosti) jedan od ljudi antike, usvajajući njihovu drugost. Mi, dakako, nismo kadri pročitati antički tekst onako kako bi ga pročitao Ciceron, za to nikad nećemo imati dovoljno daha – jednako kao što ni on nije bio kadar sjesti u našu Opel Corsu. Ali možemo pokušavati. I to pokušavanje može, barem mrvicu, podići letvicu. Produžiti dah.