Selim Nadi  

Antideutsche Deutschen

Na seminaru naslovljenom “Duhovna situacija u Njemačkoj” koji je održao na Sveučilištu u Heidelbergu 1945. godine, Karl Jaspers je postavio sljedeće pitanje svojim studentima: “Ne podliježemo li novoj vrsti graje, ne postajemo li farizeji, ne izvlačimo li neku vrstu opravdanja samo iz činjenice da smo preživjeli i da smo patili? “ 

To pitanje otvorit će brojne rasprave o "njemačkoj krivnji" (Schuldfrage). Prema toj ideji, svaki Nijemac ima neku vrstu duga/krivnje (Schuld) prema čovječanstvu, već samo zbog činjenice da je rođen kao Nijemac. Osjećaj da pripadaju “narodu koji je kriv” potaknut će radikalnu ljevicu da zauzme distancu spram generacije svojih “nacističkih roditelja” i da se pozicionira u velikom broju (što nije samo njemačka specifičnost) unutar emancipatornih pokreta, bilo onih iz Trećeg svijeta, bilo unutar Savezne Republike Njemačke. Pa ipak, ta potpora borbama za oslobođenje sudarila se s realnošću izraelske kolonizacije, kao i s činjenicom da je prije 1967. unutar njemačke radikalne ljevice bila prisutna velika fascinacija spram nove izraelske države, znane i kao “Židovska država” (prema njemačkom izrazu Judenstaat), koja se činila kao utočište za Židove koji su preživjeli nacistički genocid. 

Tako će od kraja 1960-ih godina, pod dvostrukim utjecajem Šestodnevnog rata i neke vrste internog restrukturiranja radničkog pokreta koje je uslijedilo kao posljedica socijalnih prosvjeda iz 1968. godine, ljevica polako evoluirati polako prije nego što se početkom 1990-ih godina konačno rascijepila u dva suprotstavljena tabora. Rascijep će biti najvidljiviji unutar autonomnih pokreta proizašlih iz Vanparlamentarne opozicije (APO ili Außerparlamentarische Opposition): u tom će se razdoblju stvoriti, s jedne strane, pokreti koji se smještaju u antiimperijalističku tradiciju te, s druge strane, antideutsch ljevica, koja se suprotstavlja ujedinjenjenju anticionista iz DRNJ i “nasljednika nacionalsocijalista” iz SRNJ. 

Antideutsch pokret se tako od početka 1990-ih pozicionirao protiv antiimperijalizma koji su smatrali jednim od novih oblika antisemitizma. Artikulacija koncepta Schuldfrage s konceptom Sonderweg izrodit će se u suprotstavljanje ponovnom ujedinjenju Njemačke kao države krivca. Sonderweg je ideja prema kojoj je poseban put vodio Njemačku ka nacizmu. Za sasvim shematski prikaz tog koncepta, dovoljno je reći da je u odnosu na historijsku evoluciju njezinih europskih susjeda, Njemačka pošla drugim putem te je, dakle, skrenula s puta Historije kojim su pošle druge europske zemlje. Prilično je to stara ideja čija bi genealogija zahtijevala poseban osvrt. Podsjetit ćemo ovdje samo na to da su koncept Sonderwega branili propagandisti nacionalsocijalizma, prema kojima je njemački narod imao posebnu sudbinu. No nakon Drugog svjetskog rata, taj se koncept koristio ne bi li se pokazalo da je nacistički genocid mogao nastati samo u Njemačkoj. Pokušat ćemo pokazati na koji su način Sonderweg i Schuldfrage poslužili kao sito kroz koje su protresena njemačka i međunarodna događanja s početka 1990-ih godina. Ispitat ćemo načine na koje je antinacionalizam karakterističan za tu tendenciju mogao skliznuti prema izraelskom kontranacionalizmu. 

K tome, treba napomenuti da je antideutsch struja vrlo prisutna u njemačkom antifašističkom pokretu. Nije rijetkost vidjeti na demonstracijama kako jedna uz drugu vijore američke, izraelske i antifašističke zastave. Pa ipak, njezin utjecaj nadilazi suženi okvir antinjemačkog pokreta: iako su te grupacije danas uvelike izgubile na brojnosti, njihova ideologija je, čini se, postala skoro hegemonska u Njemačkoj. Iznad svega, analiza takvog pokreta pokazuje da je za njemačku i europsku ljevicu od najveće važnosti da odbaci pristup zasnovan na posebnom putu njemačkog naroda te da tako napusti njemačkocentrično viđenje izraelske kolonizacije. Stoga ćemo u ovom tekstu pokušati napraviti neku vrstu idealtipa antideutsch pokreta – koji je, sasvim sigurno, kompleksniji od djelomično sintetičke prezentacije kakvu nalaže uvodna i pedagoška ambicija naše studije – koji dubinski propituje vezu njemačke radikalne ljevice i antiimperijalizma. 

Antideutsch pokret se distingvira od cionizma i klasičnog imperijalizma desnice i SPD-a – koji podršku Izraelu smatraju “nacionalnim interesom” (raison d’État, Staatsräson) – po tome što pokušava objasniti tu vezu upravo kao zauzimanje antifašističke i kvazimarksističke pozicije. No njihov cionistički i anti-antiimperijalistički angažman se, paradoksalno, samoopravdava u ime teorijskog i političkog antifašizma koji je, prema njima, u raskoraku s izvjesnim antikapitalizmom koji smatraju “regresivnim”, što ih čini jedinstvenim u odnosu na tradicionalno reakcionarne struje.

Ujedinjenjenje Njemačke i osporavanje državnog entiteta “Njemačke”: ka izvorima antideutsch ideologije Početkom 1990-ih, u jeku procesa ujedinjenja SRNJ i DRNJ, u mnogim su se njemačkim gradovima rađale demonstracije tzv. Schwarzer Blöcke: grupica odjevenih u crno koje su odavale dojam homogenog crnog bloka i skandirale slogan “Nie wieder Deutschland!” (“Nikad više Njemačka!”). Ovaj pokret najbolje karakterizira njihovo ime: Antideutsch. Na prvi pogled, može se pomisliti da je riječ jednostavno o antinacionalističkoj grupi, kakvih postoji više na radikalnoj ljevici. Pa ipak, način promišljanja njemačke države antideutsch teoretičara i militanata prilično je specifičan i ne može se uostalom shvatiti bez vezanosti za Izrael koja karakterizira veliki dio njihovih pozicija. Glavna ideja tog suprotstavljanja bila je da ponovno ujedinjenje njemačke države nosi rizik stvaranja “Četvrtog Reicha”. U tekstu predviđenom za govor na demonstracijama protiv ujedinjenja njemačke države, u Frankfurtu na Majni u listopadu 1991. godine, Joachim Bruhn (jedna od glavnih figura antideutsch pokreta) objašnjava da je urušavanje državnog kapitalizma DRNJ dobra stvar, no da bi, umjesto ujedinjenja Njemačke, trebalo iskoristiti priliku da se uništi narod koji je stvorio nacionalsocijalizam:”Država je proizvođač, a narod je njezin proizvod […]. Tko kaže narod, misli država.” 

Svaki Nijemac kao individua nije, dakle, nužno kriv za antisemitizam i nacionalsocijalizam. Pa ipak, entitet “narod” je, smatraju, u svojoj biti toksičan za emancipatorne pokrete – ovdje je važno sjetiti se da njemački izraz za narod, Volk, ima nešto više rasijalističku konotaciju od francuskog termina “peuple”. U svojem se govoru Bruhn zapravo okomljuje na njemačku ljevicu koja je navodno još uvijek odveć pod utjecajem određenog nacionalizma, a koji proizlazi iz njezine vezanosti za njemački narod. Ovako završava svoj govor: “Ljevica je odveć često interpretirala Naciju; radi se o tom da se Nacionalna država (Nationalstaat) revolucionizira i likvidira.”

Zapravo, suprotstavljanje njemačkom ujedinjenju prema njima je simbol otpora prijetnji neke vrste “četvrtog Reicha”. Taj argument se nalazi u brojnim tekstovima antideutsch pokreta. Začuduđuće je, međutim, konstatirati da, iako se antideutscheri suprotstavljaju ideji naroda (Volk) i Nacije, oni ipak preuzimaju jednu tipično njemačku ideju: ideju Sonderwega, posebnog puta koji bi ujedinjenjem doveo do nastavka nacističke prošlosti u Njemačkoj. Zapravo, antinacionalizam Antideutschera je u prvom redu suprotstavljanje Njemačkoj kao državi-naciji: upravo je ta antigermanska strana, s pridruženim izraelskim nacionalizmom, ono što omogućuje – prema Antideutscherima – raskid s kontinuitetom nacističke prošlosti u Njemačkoj. Antigermanizam se tu javlja kao način da se okonča sa Sonderwegom. Antisemitizam se, dakle, nikad ne analizira kao dio rasističkog sustava, nego se promatra na metafizički način, kao posljedica njemačke historije. Antisemitizam je, prema tome, sama bit njemačkog naroda. 

Antinjemačka ideologija i cionizam Upravo je tu započela veza s Izraelom. Naime, prema Wolfu Wetzelu (njemačkom militantnom antifašistu), antideutscherski pokret također je imao u korijene u militarizmu/ratobornosti njemačke ljevice koja se začela za vrijeme prvog Zaljevskog rata. 18. siječnja 1991. slanje projektila Scuds na Izrael prouzrokovao je značajan zaokret u razumijevanju tog sukoba na njemačkoj ljevici. Dakle, dok je do tog trenutka ljevica bila pacifistička, iznenada je radikalno promijenila svoje stajalište. Dominantna predodžba u srži radikalne njemačke ljevice tako više nije bila ona prema kojoj su Sjedinjene Države i njihovi saveznici objavili rat Iraku, već prije obrnuto – da ga je Irak zapodjenuo protiv Izraela. Tako možemo naći sijaset tekstova koji uspoređuju napade na Izrael s Auschwitzom itd. Wetzel i dalje objašnjava taj politički i vojni sukob kao borbu protiv novog Auschwitza; a pacifistička i antiimperijalistička tradicija radikalne ljevice je pametno stavljena u drugi plan te bi s vremenom trebala nestati. K tome, kao što pojašanjava Anne Joly u članku objavljenom u La Revue des Livres br. 6, za vrijeme Zaljevskog rata 1991. godine, glavni urednik časopisa Konkret “povlačio je paralele između intervencije u Iraku i savezničkog oslobođanja nacističke Njemačke”. Taj dio antifašističkog pokreta koji se protivio ujedinjavanju Njemačke učinio je od iračkog režima neku vrstru arapskog klona njemačkog nacizma. Iz te perspektiva borba protiv fašizma postala bi nužno borbom protiv novog fašizma koji prijeti sigurnosti Izraela i na isti način izravno propitkuje njemačku prošlost: zeleni fašizam.

Prema antideutscherima, Nijemci koji podupiru palestinsku oslobodilačku borbu predstavljaju savez između novog naraštaja nacizma i novih antisemita: Arapa. Antideutscherski pokret pripisuje arapskim državama, ali također muslimanskim imigrantima u cjelini (čak i ako nisu Arapi) neki novi antisemitizam. Uistinu emancipatorska politika iziskivala bi, dakle, bezuvjetnu potporu izraelskoj državi. Ako bi antideutscherski pokret priznao da je i komunistički, njihovi glavni neprijatelji se ipak nalaze ponajprije na radikalnoj ljevici. U tom pogledu slogan političke zaklade BAK Shalom čini nam se emblematskim za antideutschersku ideologiju: “protiv antisemitizma, anticionizma, antiamerikanizma i ‘regresivnog kapitalizma’ u srži ljevice”. Eto zašto antideutscheri isto tako pozivaju na odgovornost “klasične” antikapitalističke pokrete – zbog njihove kritike financija koja neizbježno vodi do nekog novog oblika antisemitizma.

Kritika vrijednosti, financija i antideutscherske ideologije Pogled na antisemitizam kakav potiče antideutscherski pokret snažno je inspiran radom teoretičara iz marksističke struje nazvane Wertkritik – njem. kritika vrijednosti – i radom Moishea Postone. Valja precizirati da Postone nije teoretičar koji pripada struji Wertkritik u pravom smislu riječi, mada je njegov utjecaj na njih bio važan, a recepcija njegovog rada unutar antideutschera ispoljila se putem kritičkih teoretičara vrijednosti. To se naročito odnosi na njegov tekst “Antisemitizam i nacional-socijalizam” koji je napisao krajem 1970-ih dok je studirao u Frankfurtu na Majni, gradu koji je vršio ogroman utjecaj na antideutscherski pokret. U tom tekstu Moishe Postone razvija ideju prema kojoj moderni antisemitizam pripisuje moći specifičnoj po Židove: moć da se ubije bog, pusti kugu na svijet ili, ne tako davno, da se stvori kapitalizam i socijalizam.

Postone tako razlikuje moderni antisemitizam od drugih oblika rasizma utoliko što uobičajeni oblici rasizma Drugome dodjeljuju konkretnu moć, dok je u antisemitizmu ta moć apstraktna te uzima oblik “misteriozne, nepojmljive, apstraktne i univerzalne prisutnosti” Iz toga proizlazi da moderni antisemitizam često posuđuje obilježja konspirativnih teorija. Isto tako u toj reinterpretaciji marksističkog koncepta vrijednosti pronalazimo tu nepojmljivu moć koju antisemitizam pripisuje Židovima: “Razmatramo li specifična obilježja moći koje moderni antisemitizam dodjeljuje Židovima – apstraktnost, nepojmljivost, univerzalnost i mobilnost, možemo zamijetiti da se tu radi o obilježjima jedne od dimenzija društvenih oblika koje je Marx analizirao: vrijednosti.”

Kritika razuzdanosti svijeta financija bi tako – prema Postone, no isto tako i prema većini Wertkritik teoretičara – bila neka vrsta antisemitizma koji se maskira u neku emancipatornu formu. Razni pokreti tvrde da su emancipatorski, iako su zapravo sukrivci u tom maskiranom antisemitizmu. Teoretičari kritike vrijednosti još više radikaliziraju tu poziciju tvrdeći da anticionizam nije ništa doli antisemitizam koji se kiti perjem antikapitalizma i antiimperijalizma. Prema Robertu Kurzu, baš se zbog takvog “regresivnog” gledišta antikapitalizma i antiimperijalizma svjetsko mišljenje okreće protiv Izraela u vrijeme krize. Stoga ne iznenađuje da se nakon financijskog kraha 2008. godine, Izrael više nije doimao kao “pijun na šahovskoj ploči globalnog imperijalizma u krizi”: “Zato se raketna paljba Hamasa usmjerena na izraelsko civilno stanovništvo čini nevažnom; većina svjetskog mišljenja drži da su izraelski napadi pretjerani (...) Upravo zato islamistička propaganda po pitanju masakra civilnog stanovništva može naći plodno tlo.”

Takvo procionističko stajalište radikalizirali su antideutscherski militanti. S time neizbježno dolazi i reakcionarno i rasističko pozicioniranje, što je logičan ishod beuzvjetne podrške Izraelu. Antideutscheri ne samo da odbijaju anticionizam, već isto tako i svaku kritiku usmjerenu protiv izraelske politike. Naime, antideutscherski ideolozi poput Joachima Bruhna ili Stephan Grigata brane ideju da Izrael predstavlja “organizirani oblik revolucionarnog emancipatorskog nasilja židovskog naroda.” Dakle, kolonizacija predstavlja – u antideutscherskoj ideologiji – ne samo emancipaciju za Židove već i za kolonizirane narode. Počesto u tekstovima inspiranima antideutscherstvom (uključujući ponajprije časopise Bahamas i Jungle World) nalazimo tu začudnu korelaciju između kolonijalizma i univerzalne emancipacije. U članku iz 2002. godine Per Violet, primjerice, piše u časopisu Bahamas da su uslijed nehumanog postupanja kojemu su podvrgnuti Indijci, oni zapravo oslobođeni od strane britanskog imperijalizma – premda je to oslobođenje bilo masovno umorstvo.

Stoga ne iznenađuje da antideutscherski ideolozi kroz svoj članke propitkuju je li rasizam Thiloa Sarrazina, člana SPD-a, opravdano, ili pak govore o “takozvanoj islamofobiji” koja služi tome da se da legitimitet antisemitizmu ljevice. Nadalje, prema antideutscherima, borba protiv islamofobije služi samo tome da se prefarba antisemitizam ljevice, koja tako uzima progresivan oblik, ali ipak dozvoljava nastavak određene antisemitske tradicije u središtu antiimperijalističke ljevice. Iz te perspektive imperijalizam utjelovljuje figuru dobro nam poznatu pod nazivom “socijalizam imbecila”. U svojoj biti ta paralela izmešu podrške palestinskoj oslobodilačkoj borbi i nacional-socijalizma potječe na neki način iz sasvim apstraktnog promišljanja nacističkog genocida, a da se ne uspostavlja veza (u bilo kojem trenu) između nacionalizma i europskog kolonijalizma, koji mada nije u korijenu nacizma, ipak predstavlja dio konteksta unutar kojega se razvila ta ideologija.

Trebalo bi u okviru ove analize ukazati na važan paradoks: premda antideutscherska ideologija tvrdi da nema veze s njemačkom prošlošću, ona samo povlači i produbljuje svoj Sonderweg slijedeći tako određenu kolonijalističku i rasističku tradiciju. Čini se krajnje bitnim odbiti taj tip pristupa povijesti cionizma i izraelske okupacije a koji bi se usredotočio prije svega na njemačku ulogu u povijesti; i rasvijetliti bolest koja prožima određene aktere europske ljevice po pitanju imperijalizma... To je još jedan razlog zašto se moramo složiti s onime što je pisao marksistički povjesničar Maciej Zurowski – naime da se od antideutscherske struje moramo distancirati i isključiti je iz njemačkih lijevih i antifašističkih organizacija, poput Die Linke.