Antifilozofija postaje filozofija

Fredric Jameson

Kao što već svako školsko dijete zna, nova Žižekova knjiga trebala bi uključivati, nikakvim posebnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki kao i piscima masovne kulture poput Stephena Kinga ili Patricije Highsmith; pozivanje na operu (Wagner, Mozart); šale braće Marx; izljeve opscenosti – skatološke i seksualne; intervencije u povijest filozofije, od Spinoze i Kierkegaarda do Kripkea i Dennetta; analize Hitchcockovih filmova i ostalih holivudskih proizvoda; pozivanje na aktualna događanja; rasprave o mračnim gledištima lakanovske doktrine; polemike s različitim suvremenim teoretičarima (Derrida, Deleuze); komparativnu teologiju; i, konačno, izvješća o kognitivnoj filozofiji i neuroznanstvenom “napretku”. Sve to poredano je na način koji je Ejzenštajn volio nazivati “montažom atrakcija”, vrstom teoretičkog varijetea u kojemu se jedna za drugom redaju “točke”, snažno fascinirajući publiku. To je predivan šou; jedini nedostatak je to što čitatelja na kraju zbunjuju predstavljene ideje ili barem one osnovne kojih bi se valjalo pridržavati. Čovjek bi pomislio da bi čitanje svih Žižekovih knjiga zaredom samo zakompliciralo taj problem: naprotiv, ono ga čak djelomično pojednostavljuje, dok širi koncepti počinju izranjati iz magle. Pa ipak, ne bismo voljeli da bude ikako drukčije, stoga ovaj svezak – koji zajedno s pratećim sveskom Škakljivim subjektom (1999.) iznosi pregled “sistema” kao cjeline (ako je on uopće cjelina) ili barem s namjerom da napravi jedan jedini monumentalni prikaz – pobuđuje razumijevanje.

Žižekova dijalektika

Bilo bi dijalektički reći da to razumijevanje jest ili nije potvrđeno. Prvo poglavlje, koje razjašnjava naslov i nekom definitivnom metodom pokušava dati temelje Žižekovoj filozofiji, doista je nepopustljivo; vratit ću mu se kasnije. No, kasnija poglavlja – o Heideggeru i politici, kognitivnoj filozofiji i njezinim slijepim ulicama, antisemitizmu, današnjoj politici – sjajna su i elokventna, i zasigurno će vrijediti kao vodeće tvrdnje, dovoljne da provociraju i iritiraju ljude od jedne do druge strane ideološkog spektra (mene osobno usput su napali svrstavši me u neku vrstu lakomislena praktičara teorije komodifikacije). Kasnijim poglavljima ne nedostaju ni šale, neukusne kakve biste poželjeli, a ni usputne opaske o filmu (čini se da je Žižek Hitchcocka izvukao iz njegova sustava, možda čak i iz njegove podsvijesti – a to se nikad ne radi).

S obzirom na ono što je opstalo u njegovu pozamašnu djelu, započet ću s dijalektikom, a Žižek je jedan od njezinih velikih suvremenih praktičara. Stari je stereotip da Hegel radi rutinsku progresiju od teze, preko antiteze do sinteze. To je posve pogrešno, objašnjava Žižek: kod Hegela nema pravih sinteza, a dijalektički proces valja promatrati na potpuno drukčiji način; navedeni su mnogobrojni primjeri. Pa ipak taj glupi stereotip nije bio posve pogrešan. U hegelijanskoj dijalektici postoji tročlano kretanje i Žižek ga zapravo upravo  ilustrira: glupi stereotip, ili “pojavnost”; mudra korekcija, realitet ili “esencija” koja se krije ispod; i naposljetku, nakon svega, povratak realitetu pojavnosti, tako da je u konačnici pojavnost ipak bila “istinita”.

Kakve to uopće ima veze s popularnom kulturom? Uzimo holivudski proizvod, recimo Ženu u izlogu (1944.) Fritza Langa. (Možda Fritz Lang sada već spada u visoku kulturu, a ne u masovnu, ali dobro...) Edward G. Robinson je blagi profesor koji, napuštajući jedne večeri svoj mirni klub, biva uhvaćen u mrežu ljubavi i ubojstva. Čini nam se da gledamo triler. Konačno se ponovno sklanja u svom klubu, tone u san od iscrpljenosti i budi se: sve to bijaše san. Film je za nas napravio interpretaciju, tako što je Lang podlegao jeftinom holivudskom ustrajavanju na sretnim završecima. No u stvarnosti – odnosno u istinitoj pojavnosti – Edward G. Robinson “nije tihi, ljubazni, pošteni, buržujski profesor koji sanja da je ubojica, već ubojica koji u svakodnevnome životu sanjari o sebi kao o tihom, ljubaznom, poštenom buržujskom profesoru”. Holivudska cenzura stoga nije samo puritanski, uštogljeni mehanizam srednje klase za represiju opscenog, zlog, antisocijalnog, nasilnog dna života: to je, štoviše, tehnika za njegovo razotkrivanje.

Paradoks kao perverzija

Žižekovo interpretativno djelo, od stranice do stranice, kao da uživa u tim paradoksima: ali to je samo po sebi samo “glupa prva impresija” (jedna od njegovih omiljenih fraza). U stvarnosti je efekt paradoksa osmišljen kako bi poništio taj drugi trenutak genijalnosti, a to je trenutak interpretacije (tako to vama izgleda, ali u stvarnosti događa se ovo...): paradoks je drugog ranga, pa sve to što djeluje kao paradoks u stvarnosti je samo povratak prvoj impresiji.

Ili bismo možda trebali kazati: to nije paradoks, to je perverzija. I doista, dijalektika je upravo ta neiskorjenjiva, razbješnjujuća perverzija kojom je pogled na stvarnost razumnog empiričara odbačen i potkopan. No, on je potkopan zajedno s pratećim interpretacijama te stvarnosti, koja nam izgleda mnogo mudrije i genijalnije od same stvarnosti razumnog empiričara, sve dok ne shvatimo da su te interpretacije same po sebi dio te “prve impresije”. To je razlog zbog kojega dijalektika više pripada teoriji nego filozofiji: naime filozofiju uvijek proganja san o nekakvom jednostavnom samodovoljnom sistemu, skupini povezanih koncepata koji su sami sebi razlog. Taj san, naravno, stvara filozofija kao institucija u svijetu, kao profesija koja suučestvuje sa svime ostalim u održavanju statusa quo, u posrnulom ontičkom carstvu onoga “što jest”. Teorija, s druge strane, nema stečenih prava jer nikada ne polaže pravo na apsolutni sistem, na neideološku formulaciju same sebe i njezinih “istina”; i doista, uvijek sudjeluje u životu aktualnog jezika, samo ima vokaciju i nedovršen zadatak potkopavanja filozofije kao takve, razrješavanja afirmativnih izjava i propozicija svih vrsta. Mogli bismo to formulirati na drugi način te reći kako su dva velika korpusa postfilozofske misli, obilježena imenima Marxa i Freuda, bolje okarakterizirana kao jedinstvo teorije i prakse: a to znači da njihova praktična komponenta uvijek ometa “jedinstvo teorije” i sprečava je da se zaokruži u zadovoljavajući filozofski sistem. Alain Badiou nedavno je skovao novi izraz “anti-filozofija” za te nove i konstitutivno skandalozne načine konceptualnog interveniranja u svijet; to je pojam koji Žižek vrlo spremno želi iskoristiti za svoje potrebe.

Pa ipak, što bi mogao biti teorijski, ako ne čak i filozofski sadržaj Žižekovih malih interpretativnih trikova? Uzmimo najprije figuru koju je izrazito teško klasificirati, koju, na određen način, još valja definirati, i koja vlada cijelim Žižekovim djelom. Jedan od kasnijih seminara Jacquesa Lacana nosi naslov Les Non-Dupes errent. Šala leži u homofoniji te enigmatske teze (“neprevareni griješe”) s najstarijom formulom u Lacanovoj knjizi, “le nom du P?re”, imenom oca ili, drugim riječima, Edipovim kompleksom. Međutim, Lacanova kasnija varijanta nema veze s Ocem, nego više sa strukturom prijevare. Kao što svi znaju, sama istina je najbolja maska, kao kada špijun odgovara na pitanje čime se bavi: Pa ja sam špijun, a njegov odgovor bude dočekan sa smijehom. Ta osebujnost istine da se najbolje izražava kroz prijevaru ili neistinu, igra odlučujuću ulogu u analizi, kao što se moglo i očekivati. I kao što je također moguće očekivati, upravo je veliki nefilozof ili antifilozof Hegel onaj kojega smatramo najsloženijim utemeljiteljem dijalektike nužnosti pogreške i onoga što je nazivao pojavnošću i esencijom, kao i najradikalnije afirmacije objektivnosti pojavnosti (što je jedna od dubljih tema Parallax Viewa). Drugi veliki, moderni dijalektičar, Theodor Adorno (čiji je žanrovski ton spram Žižekova možda poput tragedije spram komedije), volio je primijetiti kako Hegel nigdje nije bio bliže svom herojskom suvremeniku Beethovenu nego u sjajnom thunderchordu “Logike”, tvrdnji da se “esencija mora upojaviti!”

Želja za smrću

Pa ipak, čini se kako nas to ustrajanje na pojavnosti sad neočekivano dovodi do cjelokupnog iritantnog pitanja o postmodernizmu i postmodernitetu koji zasigurno nije ništa ako nije općenito odbacivanje biti u ime površine, istine u ime fikcije, dubine (prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti) u ime ničeanske vječnosti što se ponavlja ovdje i sada. Žižek kao da poistovjećuje postmodernizam s “postmodernom filozofijom” i relativizmom (to poistovjećenje dijeli s ostalim neprijateljima tih pravaca od kojih su neki pretpotopni, a neki otporni na reifikaciju te etikete), dok s druge strane podupire epohalnu promjenu, pod uvjetom da je tako ne nazivamo i pod uvjetom da ustrajemo da je i dalje, u kojem god stupnju, riječ o kapitalizmu – što je nešto s čime će se, pretpostavljam, danas svatko lako složiti. U stvari, neke od njegovih osnovnih postavki nezamislive su osim u okviru epohalnosti i u okviru nekih novih kretanja samog kapitalizma. Lacan je povremeno unovačen u teoretiziranje tih promjena koje su se dogodile otkada je Freud došao do svojih najvažnijih spoznaja.

Uzmimo novu definiciju Nad-ja. Ne više primjer represije i osude, tabua i krivnje, Nad-ja je postao nešto opsceno čiji je izričit nalog: “Uživaj!”. Naravno, prema unutra usmjereni viktorijanac mora da je bio jednako usmjeren na uživanje u svojim specifičnim povijesnim represijama i sublimacijama, no, taj jouissance vjerojatno nije bio ista vrsta užitka kao onaj subjekta potrošačkog društva i obavezne permisivnosti (Marcuse je to nazvao “represivnom desublimacijom”), subjekta očajničke obaveze da “oslobodi” žudnje i  “ispuni sebe” njihovim zadovoljavanjem. A ipak psihoanaliza uvijek uključuje škakljivu i nestabilnu ravnotežu između teoretiziranja o vječnoj ljudskoj psihi i povijesnoj jedinstvenosti različitih kultura i običaja: to drugo vraća vas u periodizacije, dok je “vječni” model osiguran jednostavnim podsjećanjem da žudnja nikada nije zadovoljena, bez obzira jeste li viktorijanac u ropstvu dužnosti ili postmoderni čovjek usredotočen na užitak.

Ovo je trenutak u kojemu dosežemo najustrajniju od svih Žižekovih osnovnih tema: želju za smrću, Thanatos ili ono što on više voli nazivati “nagonom za smrću”. Modernu teoriju zaista progoni Freudova želja za smrću, ta mišolovka o kojoj je svaki intelektualac/ka dužan/na stvoriti teoriju (budući da sama Freudova verzija nije uspjela nikoga zadovoljiti). No, isto smo tako dužni zadržati sve što je paradoksalno (ili perverzno) u Žižekovoj (ili u Lacanovoj) obradi te teme. Jer ovdje Thanatos nema ama baš nikakve veze sa smrću. Njegov užas leži u tome što utjelovljuje sam život, čistu silu života, zapravo  besmrtnost i prokletstvo od kojeg nas samo smrt može milostivo osloboditi (ovdje su važni operni naglasci Ukletog Holandeza, sve mitske konotacije Vječnog Žida ili zapravo, vampira, neumrlih, onih osuđenih da žive zauvijek). Nagon prema smrti ono je što živi u nama uz pomoć našega postojanja kao živućih organizama, a to je sudbina koja ima malo zajedničkog s našim biografskim usudima ili čak našim egzistencijalnim iskustvima: Thanatos živi kroz nas (“ono što je u nama više od nas samih”), on je bitak naše vrste, i upravo je zato poželjnije (slijedeći kasnog Lacana) nazvati ga nagonom a ne žudnjom i razlikovati nemogući jouissance kojim maše pred našim nosom od svakidašnjih, običnih žudnji i priželjkivanja što ih stalno iznalazimo a zatim bilo zadovoljavamo bilo nadomještamo.

Užitak i njegova teorija

Kada je riječ o jouissance [užitku], to je možda središnja ili barem najsnažnija kategorija u Žižekovim eksplanatornim tekstovima, pojava sposobna za projiciranje nove teorije političke i kolektivne dinamike baš kao i novi način gledanja na pojedinačni subjektivitet. No, da bismo shvatili implikacije najbolje je promatrati jouissance kao relacionalni koncept, a ne kao neki izdvojeni “konačno određujući čimbenik” ili imenovana sila. U stvari, upravo je ideja o zavisti zbog jouissance, zavisti zbog užitka dugih, ono što objašnjava i kolektivno nasilje, rasizam, nacionalizam te slične pojave, i jedinstvenosti pojedinačnih ulaganja, izbora i opsesija: ona nudi novi način izgradnje u cijeloj dimenziji Drugoga (do danas već dobrano istrošenom konceptu koji, kada nije samo mehanički dodan na neku individualnu psihologiju, iščezava u levinasijanskom sentimentalizmu). Snaga te predodžbe zavisti može također biti prosuđena iz krize u kojoj stavlja samo konsenzualne i liberalne ideale poput onih Rawlsa ili Habermasa koji kao da ne uključuju nimalo negativnosti što je doživljavamo u svakodnevnom životu i politici. Žižek zapravo uključuje snažne kritike drugih kulturnih formi bien-pensant političkog idealizma kao što su multikulturalizam i retorika o ljudskim pravima – hvalevrijednih liberalnih ideala smišljenih da oslabe energiju bilo kojeg ozbiljnog pokreta koji cilja na radikalnu rekonstrukciju.

Svi ti ideali podrazumijevaju mogućnost neke apsolutne kolektivne harmonije i pomirenja kao operativnog cilja ili završetka političkog djelovanja. Bilo bi pogrešno poistovjetiti te konačne ciljeve s utopijskim mišljenjem koje, suprotno tome, podrazumijeva nasilni prekid s trenutačnim društvenim sustavom. Ti su ciljevi, za Žižeka, povezani s onim prilično drukčijim odsustvom antagonizma koji je prokazao već u svojoj prvoj knjizi Sublimni objekt ideologije (1989.), a to je meta koju je prepoznao i Lacan i koja je uvijek bila najvažnija u Žižekovim neumornim objašnjavanjima i širenju lakanovske doktrine. Riječ je o uvjerenju da je ljudski subjektivitet stalno rascijepljen i da ima jaz unutar sebe, ranu, unutarnju distancu koja nikad ne može biti prevladana: nešto što je Lacan pokazao iznova i iznova u izvanredno složenoj (i dijalektičkoj) artikulaciji izvornih frojdovskih uzora. No, dovedeno do takve razine uopćavanja, to je stajalište koje lako može dovesti do društvenog pesimizma i konzervativizma, do stava o istočnom grijehu i nepopravljivosti neke stalne ljudske prirode.

Što je, napokon, paralaksa?

Upravo je preduhitriti i isključiti takvo pogubno krivo shvaćanje društvenih i političkih posljedica lakanovskog “jaza” ono što je zadatak djela The Parallax View. Međutim, knjiga to čini ne bilo kakvom neposrednom ekstrapolacijom raskola ili konstitutivne udaljenosti od individualnog do kolektivnog, nego više supostavljanjem teoretičkih posljedica podijeljenog subjektiviteta na različitim disciplinarnim razinama (odatle težina početnog poglavlja).

Paralaksa je, kaže Webster’s Dictionary, “pojavno mijenjanje  promatranog objekta zbog promjene u položaju promatrača”, no bolje je staviti naglasak ne toliko na promjenu ili pomak koliko na višestrukost promatračkih pozicija, jer, prema mome mišljenju, Žižek naglašava apsolutnu nesumjerljivost rezultirajućih opisa ili teorija o objektu promatranja, a ne neko puko simptomsko premještanje. Ideja nas, dakle, vraća onom starom bauku postmodernog relativizma s kojim je nesumnjivo povezana. (Popularan je oblik tog skandala povezan s pripovijedanjem: X pripovijeda priču o kvantnoj teoriji ili modernoj diktaturi na jedan način, a Y pripovijeda drukčiju priču. No ti zgodni i široko prihvaćeni načini izražavanja brišu sve ozbiljne filozofske rasprave o kauzalnosti, povijesnom djelovanju, Događaju, filozofiji povijesti pa čak i o statusu samog pripovijedanja, što je vjerojatno razlog zbog kojega je Žižek, pripisujući te probleme “postmodernoj filozofiji”, često odbacivao pripovijedanje kao takvo.)

Fundamentalnija razlika u pitanju može biti izmjerena usporedbom ideje paralakse sa starim Heisenbergovim načelom, koje je tvrdilo da objekt nikada ne može biti spoznat, zbog uplitanja našeg vlastitog promatračkog sustava, umetanja našeg stajališta i povezanih resursa između nas i stvarnosti o kojoj je riječ. Heisenberg je, dakle, istinski “postmoderan” u tvrdnji o apsolutnoj neodredivosti stvarnosti ili objekta, koji povlači na položaj kantovskog noumenona. Međutim, u paralaksnom mišljenju objekt može biti određen, premda tek neizravno, uz pomoć triangulacije zasnovane na nesumjerljivosti pojedinačnih opažanja.

Objekt je, dakle, nemoguće predstaviti: on čini upravo onaj jaz ili unutarnju distancu o kojoj je Lacan teoretizirao u vezi s psihom i zbog kojeg je osobni identitet nešto zauvijek problematično (to je “čovjekova radikalna i temeljna ne-prilagođenost, loše-prilagođenost vlastitom okružju”). Velike dvojne opozicije – subjekt/objekt, materijalizam/idealizam, ekonomija/politika – načini su imenovanja tog fundamentalnog paralaksičnog jaza: njihove napetosti i nesumjerljivosti neophodni su za produktivno mišljenje (koje je i samo jedan takav jaz), pod uvjetom da ne upadnemo u pogrešku nekog samodopadnog agnosticizma ili aristotelovske umjerenosti u kojoj “istina leži negdje između”; pod uvjetom da, drugim riječima, perpetuiramo napetost i nesumjerljivost, a ne da ih uljepšavamo ili prikrivamo.

Žižekova filozofija politike

Čitatelj će prosuditi iz analize pojedinačnih slučajeva u ovoj knjizi je li teorija o paralaksi bila plodna. Osobito je poglavlje o dvojbama kognitivne znanosti – materijalni mozak i podaci svijesti – veličanstveno postignuće koje nadilazi spinozijanski paralelizam prema ultimativnom hegelijanskom paradoksu “Duh je kost”. Što se tiče politike, čini mi se da je Žižekova lekcija nezamjenjiva baš koliko i poticajna. On smatra (kao i ja) da je marksizam ekonomska više nego politička doktrina koja mora neumorno insistirati na prvenstvu ekonomije i na samom kapitalizmu kao krajnjem horizontu političke situacije (kao i svih ostalih – društvene, kulturne, duhovne/psihičke itd.). A ipak je uvijek bila temeljna pogreška misliti da je marksizam “filozofija” koja je htjela zamijeniti “ultimativno određujući čimbenik” ekonomije političkim čimbenikom. Karl Korsch nas je naučio prije osamdeset godina da su za marksizam ekonomsko i političko dva različita, odvojena i nerazmjerna koda koji govore istu stvar radikalno različitim jezicima.

Dakle, kako razmišljati o konkretnim kombinacijama u stvarnom životu i stvarnoj povijesti? U ovom trenutku vidimo ono što je očito Žižekov osnovni lakanovski model za paralaksu: to je Lacanova skandalozna i paradoksna ideja da između spolova nema susreta - “il n’y a pas de rapport sexuel” (Seminar XX). “Ako, za Lacana, ne postoji seksualni odnos”, piše Žižek, “tada, za pravi marksizam, nema ni odnosa između ekonomije i politike, nema ‘meta-jezika’ koji bi nam omogućio da shvatimo dvije razine s istog neutralnog stajališta.”

Praktične posljedice su iznenađujuće: “rečeno pojmovima dobrog starog marksističkog para baza/nadgradnja: trebali bismo uzeti u obzir neuništivu dvojnost, s jedne strane, objektivnih materijalnih socioekonomskih procesa koji se događaju u stvarnosti, i s druge strane, pravih političko-ideoloških procesa. Što ako je domena politike po sebi ‘sterilna’, puko kazalište sjena, ali ipak ključna u preobrazbi stvarnosti? Dakle, iako je ekonomija stvarno mjesto a politika kazalište sjena, najvažnija borba vodit će se u politici i ideologiji.”

To je mnogo bolja polazišna točka za ljevicu od trenutačnih beskrajnih rasprava o identitetu nasuprot društvene klase (također mi se čini prikladnijim vrhuncem od zagonetnih razmatranja o “Bartlebyju” koja zapravo zaključuju knjigu).

No, prikladno je, u svjetlu prijašnje rasprave, zapitati se u kojoj je mjeri sve to ispalo dijalektičko. Mislim da bi argumentacija išla otprilike ovako: treći korak dijalektike u kojem se vraćamo pojavnosti kao takvoj ponekad se opisuje (hegelijanskim žargonom) kao povratak “pojavnosti qua pojavnosti”, pojavnosti za koju znamo i da je pojavnost i da ipak, kao pojavnost, ima  vlastitu objektivnost, vlastitu stvarnost kao takvu. To je upravo ono što se događa, smatram, s dvije alternative paralakse, sa onom subjektivnom i onom objektivnom, da ih tako nazovemo. Otkriti da ni kôd subjekta ni kôd objekta ne nude sami po sebi adekvatno predstavljanje nepredstavljivoga objekta koji označavaju zapravo znači iznova otkriti svaki od tih kodova kao čisto predstavljanje, doći do uvjerenja da su oba i nužni i nepotpuni, da su oba, da tako kažemo, nužna greška, neophodna pojavnost. Želio bih se samo zapitati zar ne postoje i složenije forme paralakse koje bi nudile više od dviju alternativa (u poretku subjekta i objekta), koje bi nas suočavale s višestrukim, a ipak jednako nesumjerljivim kodovima.

Ne mogu zaključiti bez objašnjenja svog oklijevanja u razumijevanju Žižekova projekta. Očito je, pozicija paralakse je antifilozofska poziicja, jer ne samo da izmiče filozofskoj sistematizaciji, nego kao svoju središnju tezu uzima njenu nemogućnost. Ovdje imamo teoriju, a ne filozofiju: i njezina je razrada sama po sebi paralaktička. Nema glavni kôd (pa čak ni Lacanov) niti konačne formulacije, nego mora biti reartikulirana u lokalnim pojmovima svih figuracija na koje se može ekstrapolirati, od etike do neurokirurgije, od vjerskog fundamentalizma do Matrixa, od Abu Ghraiba do njemačkog idealizma.

No sama je teorija uvijek bila “utemeljena” u fundamentalnoj (i nerješivoj) dvojbi: da privremeni pojmovi kojima ona obavlja svoj posao tijekom vremena postaju “tematizirani” (da upotrijebim izraz Paula de Mana); postaju materijalizirani (pa čak i komercijalizirani, ako mogu tako reći) i na kraju se pretvaraju u nove sustave. Samoizjedajuće kretanje teorijskog procesa biva usporeno i zaustavljeno, njegove privremene riječi pretvaraju se u imena i zatim u koncepte, antifilozofija postaje filozofija. Moj povremeni strah je, dakle, da se teoretiziranjem i konceptualiziranjem nemogućnosti označenih gledištem paralakse Žižek može preokrenuti u nekoga tko je stvorio novi koncept i novu teoriju, i to jednostavno imenovanjem onoga što je vjerojatno bolje ne nazvati neimenljivim.

S engleskoga prevele Gioia-Anna Ulrich i Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom First Impressions objavljen u London Review of Books, 7. 9. 2006.