Neven Jovanović  

Noga filologa - Antigonič

Prijevod klasičnog djela, mislimo ponekad, morao bi biti više od informacije o sadržaju. “Latinski mi nikad nije baš išao”, izjavljuje apokrifni mladić u travnju 1968. (citiran u jednom tadašnjem članku o “klasičnoj literaturi u prijevodu”), “ali na latinskom sam vidio malo Eneide, i sad bih je rado pročitao na engleskom.” Za takvog mladića, postojao on ili ne, prijevod mora biti ekvivalent nedostupnog djela. Ali aequivalens izvorno znači “koji jednako vrijedi, koji ima jednaku snagu”; koji jednako vrijedi - po čemu?

Tijelo prijevoda Prošle se godine, u izdanju njujorških New Directions, pojavila knjiga po imenu Antigonick, koju mi je nedavno posudio jedan kolega doktorand. Knjiga se sastoji od engleskog teksta Anne Carson i ilustracija Biance Stone. Carson je kanadska pjesnikinja koja o sebi piše da “se uzdržava poučavanjem grčkoga”; Stone je američka pjesnikinja i likovna umjetnica: riječi i crteže kombinira u poetry comics, “pjesničke stripove”.

Kao autor Antigonicka naveden je Sofoklo, i korice tvrde da se radi o “novom prijevodu”. No, već prve stranice svjedoče da Carson i Stone rade remake Sofoklova teksta, i to – shvaćamo listajući dalje – remake (ili aequivalens) dramskog događaja, a ne samo teksta. Uz pomoć autora oblikovanja, Roberta Currieoja, dvije autorice pri re-kreiranju grčke tragedije u engleskoj knjizi odabiru rješenja kakva bi odabrao suvremeni režiser inscenirajući Antigonu.

Napisati da je tekst samo jedna od komponenata ove knjige nije tek pristojnost: u alegorijskom opredmećenju fenomena prevođenja, tekst knjige (uvijek na recto stranici lista) isprva se tek nazire kroz crtež u bojama tiskan na dodatnom predlistu gotovo svake stranice; prikazujući konje i konce, drvene štale i umivaonike, mrlje, klance i utičnice, crteži sliče na snove. Sam je pak tekst “prijevoda” ispisan rukom, velikim slovima, s nedosljednom interpunkcijom - onako kako mora da su Antigonu čitale generacije antičkih čitatelja (osim što su oni čitali s papirusa, zaista pisanog i ilustriranog rukom).

Možda ipak? [ULAZE ANTIGONA I ISMENA] ANTIGONA: POČINJEMO U TAMI I ROĐENJE JE SMRT NAŠA ISMENA: TKO JE TO REKAO ANTIGONA: HEGEL ISMENA: ZVUČI VIŠE KAO BECKETT ANTIGONA: ON JE PARAFRAZIRAO HEGELA ISMENA: NE BIH BAŠ REKLA ANTIGONA: TKO GOD BIO TKO GOD MI BILE DRAGA SESTRO OTKAD SMO ROĐENE IZ EDIPOVIH ZALA KOJU GORČINU BOL OGAVNOST SRAMOTU MORALNU PLJUSKU NISMO DOŽIVJELE I SAD TAJ UKAZ ČULA SI UKAZ ISMENA: NIKAKAV UKAZ JA NISAM ČULA. DA SU NAM DVA BRATA MRTVA JEDAN OD RUKE DRUGOGA I DA JE ARGIVSKA VOJSKA OTIŠLA OD OVOGA GRADA TO JE SVE ŠTO ZNAM

Ovo očito nije napisao Sofoklo. Od ovakvog “prevođenja” filolozi dobivaju ospice. “To Carson dijeli s nama svoje varijacije na Sofoklovu temu!” Jasno je da se Antigonickom ne možete koristiti da biste zaključivali o atenskoj dnevnoj politici oko 440. pr. Kr, ili o grčkim pogrebnim ritualima. Jasno je da se Antigonick ne nadovezuje na genitive apsolutne i aoriste pasivne sa sata grčkog. Ili možda ipak...?

Uz bezbroj iskrivljavanja i privatiziranja, kraćenja i nadopisivanja, Antigonick Carson i Stone - gdje Kreont “vesla svoj gliser”, gdje propast “stiže dižući crnu sol noći s oceanskog dna”, gdje iracionalne praznine u recima i na stranicama “igraju” jednako kao i slova i riječi, a Tiresija govori “SVOJIM POČETNIM RIJEČIMA OBRAĆAM SE POGREŠNOJ OSOBI ZATO ŠTO SAM SLIJEP JE LI TO MISLITE JE LI ZATO ŠTO SAM SLIJEP” – ova knjiga jest ekvivalent Sofoklove Antigone po tome što daje čitaocu priliku da osjeti, na jednoj neprovjerivoj i neizmjerivoj razini, kako je to bilo biti čitalac Sofoklove drame u vremenu kojemu je ta drama pripadala kao nokat prstu. Kako sada stvari stoje, ta je razina nedostižna filologiji i svim drugim “mudroslovnim” disciplinama.

Opasno tiha mušterija Mitološke aluzije zamijenjene su aluzijama na Hegela i K svjetioniku; kvantitativni metri i stope – mjere – grčke drame pretvoreni su u nijemi dramski lik, Nicka (“uvijek na sceni, on mjeri stvari”); političkom i moralnom sukobu Antigone i Kreonta, “zakona ljudskog i nebeskog”, nadopisana je incestuozna žudnja sestre za bratom (“HOW SWEET TO LIE UPON MY BROTHER’S BODY THIGH TO THIGH”); u glasovitoj zborskoj himni čovjek postaje terribly quiet customer (Georgea Steinera u Times Literary Supplementu nepoštivanje izvornika toliko je iznerviralo da ovome nije vidio razlog, smetnuvši s uma da je Sofoklo napisao kudén anthrópu dejnóteron: Carson kreće od zvuka izvornika); uzvišeno se miješa s niskim, kolokvijalne fraze sa šekspirskim thou. U toj zbunjujućoj i uznemirujućoj verbalno-vizualnoj kaši samo oko jednoga ni časa ne dvoumimo: savršeno nam je jasno zašto su Grci tragediju smatrali pjesničkom vrstom.

Anne Carson i Bianca Stone prevele su Sofoklovu poeziju. Na temeljima Antigone stvorile su jezičnu i likovnu umjetninu. Funkcionalne prijevode vrednujemo po pouzdanosti prenošenja informacije; umjetničke prijevode moramo vrednovati po učinku. Prevodioci se obično izmaknu, odluče stati u stranu i ostaviti prostora izvorniku da svoj učinak, što više, ostvaruje sam. To je manje rizično, ali je i dobitak manji. U kazalištu se, recimo, ne može stati u stranu, izvođači moraju postati ono što je napisano; što god to bilo, ili što god oni mislili da to jest. I onda, ključno, rezultat takvog privatiziranja, poosobljavanja, hirovitosti – mora “prijeći rampu”. Tu nema recepta. Tu garancija nisu “poetike” – ni “vjernost” ni “povijesna obaviještenost” kao ni “postmodernost” ili “angažiranost”. Prelaziš ili ne.

Stotinu stvari u Antigonicku ne razumijem, stotinama ne vidim motiva; prema daljnjima sam nepovjerljiv ili ih smatram pokaznim štosevima; Antigonick svakako ne iscrpljuje interpretativne potencijale Antigone (kao što to, uostalom, ne čini ni Sofoklov tekst). Ali knjiga Carson i Stone knjiga je koja zahtijeva ponovno čitanje. I knjiga koju želim imati doma na polic