Antimodernistička ezoterija za umjetnike

Početkom dvadesetog stoljeća bujale su ezoterički zasnovane organizacije. Svoje su utemeljenje imale u devetnaestom stoljeću, stoljeću Darwina, Marxa i Nietzschea, i bile su svojevrsni opozitiv evolucionističkim, socijalno-ekonomskim i estetskim teorijama tih znanstvenika i mislilaca. Istovremeno se događala razgradnja središnjeg lika kršćanstva Isusa Krista u radovima Brune Bauera i Johna Robinsona, čije su osnovne premise – Isus kao jedan u nizu solarnih božanstava – vrlo lako pronašle put do smještanja u brojne sljedbe od kojih je verojatno bila najpoznatija teozofska skupina okupljena oko učenja Helene Petrovne Blavatsky. Linija velikih naučavatelja išla je preko Krišne, Zaratustre, Buddhe, Pitagore do Krista. U tim se sinkretičkim naučavanjima što su ih vođe teozofske škole “primili” od himalajskih mudraca nastojalo oko čovjekova samorazvoja; ovaj obični svakodnevni život je larva iz koje se duhovnim naporom može razgoriti spiritualna iskra – o njoj, na koncu, govori i Platon u Sedmom pismu – a ikebana njihova nauka galimatijas je u koji su osnivači udrobili valjda sve što su uspjeli dohvatiti od tada iznimno ekspanzivnih istočnjačkih učenja: ideje karme, reinkarnacije, dharme, gurua i tome slične iskakale su gotovo sa svake stranice njihovih spisa. Bile su to godine, da navedemo i nešto pozitivno, kada je na Zapad dolazio Swami Vivekananda, a Jiddu Krishnamurti, koji se posve distancirao od nakana sljedbenički organiziranih skupina, bio zvijezda u usponu.

Oblici antimodernizma

Rene Guenon (1886. – 1905.) zarana je, još na studiju matematike, uronio u okultna i ezoterijska štiva, bio zakratko masonom i nakon jednog misterioznog (ili izmistificiranog?) susreta s nepoznatim Hindusom posve promijenio smjer svojih istraživanja okrenuvši se primordijalnoj tradiciji, odnosno nastojanju da “skupi raspršeno”, misleći pritom na znanja tradicijskih naučavanja o čovjeku. Da bi jasnije opisao kontekst iz kojega piše, poslužio se slikom znanom iz istočnjačkih svetih spisa, te ovo posljednje vrijeme označio kao kali yugu, vrijeme u kojemu je najteže doći do relevantnih informacija o svijetu, vrijeme u kojemu je javni život posve zasjenio nekoć najpoželjniji autentični život. Slike kojima se Guenon služi naši su čitatelji mogli pronaći u radovima jednog od njegovih učenika (uvijek mu je adorirao kao svom Meštru), Bele Hamvasa, koji sličnim riječima opisuje taj svojevrsni početak kraja: između nas i boljih vremena je zastor koji jasno dijeli apokalipsu u kojoj se mi sada nalazimo od vremena kada je bitak bio dohvatljiv.

Domaći su čitatelji mogli prije nekoliko godina čitati izvrsnu studiju Zorana Kravara Antimodernizam gdje su popisane osnovne ideje nekolicine pisaca i esejista čiji je fokus bio usmjeren na prikazivanje ove civilizacije kao svojevrsne slijepe ulice iz koje su moguća dva puta: temeljito uništenje ili potpuni preobražaj života. Ta kombinacija najcrnjeg pesimizma i nade da je moguće izaći iz zatvora nije toliko antitetična kao što se čini na prvi pogled. Da bi se čovjek uopće našao u situaciji iz koje bi se mogao pomaknuti prema onome što Guenon naziva (a Hamvas ponavlja za njim) realizacijom, potrebna su asketska suzdržavanja i ogromna žeđ za učenjem, što je valjda jednako teško kao i vrijeme u kojemu živimo. Drugi je problem što je u današnje vrijeme posvemašnjeg zaleđivanja autentičnu misao moguće pronaći samo u larvastom obliku, u knjigama, gdje nikada nije rečeno sve, nego se tamo nalazi tek dio, fragment istrgnut iz cjeline.

Ta po Guenonu nesumnjiva činjenica razlog je zbog kojeg je on odbacio moderni um kao put spoznaje i na to kraljevsko mjesto inaugurirao intelektualnu intuiciju (koju ne treba brkati s, primjerice, Bergsonovom). Nasuprot znanosti kod njega se nalazi tradicija. Tradicija izriče istine na koje čovjek može stati s pouzdanjem, one imaju takozvani apsolutni status. Zadnjih petsto godina u povijesti čovječanstva obilježeno je konstantnom nizbrdicom; sve tehnološke inovacije omogućile su ovo veliko zasljepljivanje nebitnim; istinska se ljudskost nalazi negdje na periferiji, skrivena je u djelima odbačenih mistika i sanjara te, naravno, u prastarim spisima poput Veda ili Tao Te Kinga i jedna je od njenih osobenosti da uopće nema funkciju u vremenima posvemašnje funkcionalnosti. Antirelativizam Guenonova stava očituje se kroz nijekanje mogućnosti novuma istine; to je nemoguće, piše Guenon, jer istina nema nikakve veze s ljudskim izmišljajima, ona stoji nezavisno od njih i naše je da je upoznamo.

Gubitak središta

Iz tih nekoliko detalja može se osjetiti osnovni ton koji prevladava u Guenonovim spisima. Kravar u spomenutoj studiji skreće pozornost na promjenu terminologije koja se u međuvremenu dogodila; danas je Guenonov “duh” zamijenjen “epistemom” i “paradigmom” pa čak i “programom”.  Iako bi takvi izrazi vjerojatno izazvali posvemašnje Guenonovo sablažnjavanje jer svojom funkcionalnošću i iz nje proizlazećom uporabljivošću prije da asociraju na logor i tamnicu negoli na ašram u kojemu se tragaoci kao dupini brčkaju u oceanu istine, ne treba zanemariti manipulacijski i mobilizacijski kapacitet koji u sebi nose svi pokreti (ili, kako Kravar preciznije kaže, tendencije) zaklonjeni iza tvrdnje da posjeduju svu istinu. S time je u vezi uobičajeni prigovor što se tiče “iracionalnosti” kao jednog od elemenata djela svih antimodernista jer oni odbacuju većinu tekovina modernizma (do te mjere da ih Kravar nazivlje “protutendencionistima” kojima je osnovni pokretački motiv tendencija modernizma da uracionalizira sve segmenta života); sve je, naime, od prosvjetiteljske akcije pa do najnižih ekonomskih sfera sa strane većine spisatelja ovoga kruga (npr. Julius Evola, Ernst Jünger, Rudolf Pannwitz, Ferdinand Fried, Nikolaj Berdjajev ili Herman Keyserling) ocijenjeno kao irelevantno zbivanje s obzirom na potencijal ljudskog “duha” a “ozbiljnim” istraživačima ostaje zanimljivo kao folklorni dodatak trenutačnim apokaliptičnim vremenima jer se u bitnome smislu radi o stranputici bez obzira na strašne posljedice koje takvo iz-središtenje može imati: fizičar Werner Heisenberg tako piše o gubitku “središnje točke” kao faktu iz kojega će se izroditi jezovitije stvari od nuklearnih bombi. Bilo kako bilo, to po građansku modernu hiperkritički postavljeno obilježje antimodernizma jasno se može pratiti kod Guenona.

Pitanje njegova utjecaja na ostale misaone pripadnike istog intelektualnog sazviježđa vjerojatno ostaje otvoreno kao što je bilo i prije šezdesetak (i više) godina. Hamvas je sa žaljenjem konstatirao da ga ne čitaju upravo oni koji bi trebali (i u tom smislu posebno apostrofirao Keyserlinga), jer je Guenon, po njemu, najinformiraniji, najdublji i najkompetentniji u svojim analizama čovjekove i svjetske palosti. Čovjek se udaljio od istine, bio bi ubrzani i vrlo krokistički zaključak, a takvo se markiranje ne može izvesti bez posljedica. One su, opet, vidljive svakome iole senzibilnijeg oka kojemu se očituju u vidu modernog načina života što se sav događa na periferiji duha. S duhom u vezi, ovdje prije da se radi o “pneumi” (ili, kako je Berdjajev govorio, “pneumatologiji”) nego o bilo kojem od opisno-funkcionalističkih termina poput spomenutih epistema ili paradigmi, koji odlično pokrivaju “duh vremena”, a nikako čovjekov duh; Guenon je zainteresiran za unutrašnji razvoj; ezoterika, a ne egzoterika; nutrina, a ne vanjskost, ili, kako bi zapisao Berdjajev, “personalizam, a ne individualnost”. Guenonovo uvjerenje da ne govori u svoje, nego u ime tradicijskih istina dostupnih putem svetih spisa danas nam se može činiti opskurantističkim, i kao takvo će vjerojatno i biti doživljeno od takozvanih prosječnih intelektualaca. Oni natprosječni imali su (i mogli bi imati) o njemu nešto bolje mišljenje. Andre Gide je zapisao kako bi mu, da se ranije sreo s Guenonovim djelom, cijeli život bio drugačije koncipiran, a Mircea Eliade ga je oštro odjeljivao od većine ezoterika koji su poharali planet u prošlom stoljeću; on je kod njega imao zasebno, vrlo visoko mjesto – Eliade je iznimno cijenio rad tog poliglota (Guenon je čitao na desetak jezika) iako se nije slagao s njegovim katastrofističkim slikama o budućnosti čovječanstva.

Povratak univerzalnim zakonima

Ovo nije ni uvod u Guenonovo opsežno djelo, prije da je uvod u uvod, ni prikaz knjige Kralj svijeta, ni podsjećanje na već pomalo mitske momente iz njegova života, poput npr. njegova prelaska na islam, nego skretanje pozornosti na rad jednog zanimljivog esejista čija su znanja i sinteze drevnih egipatskih, indijskih, kineskih, predsokratovskih i ranokršćanskih tekstova sva u svjetlu nastojanja da skine bezbroj religijskih košuljica u koje se čovječanstvo odijevalo tijekom povijesti ne bi li ispod toga ukazao na golo tijelo svima zajedničke tradicije čije danas usporeno disanje pokreće sva nastojanja, uključivši i ona po Guenonu periferna znanstvena. Guenon tvrdi da je iz univerzalnih zakona nemoguće istupiti, da smo se od njih dobrano odmakli, i da je to razlog što bismo ozbiljnom oku mogli izgledati kao karikature na vlastitu temu. Također vjeruje da je taj povratak moguć, da se moguće renormalizirati. Nikako ga ne treba brkati s New Agerima ili bilo kime tko nudi mapu s poprečnim putevima do spasa. Nije čak ni za ljubitelje gotske literature, koji bi se isprva, čitajući prve stranice s kojih fijuče vjetar koji obećava besmrtnost, mogli osjetiti kao da su stigli kući, a mrštiti bi se uz njegove spise mogli i komparatisti religija jer Guenon, iako hladan, nipošto nije ravnodušan prema temi. On je čudan, divlji vodič koji vrlo brzo krene jakom uzbrdicom iako mu je na leđima kompletna oprema, rječnici, tomovi knjiga, prava aleksandrijska biblioteka. To gotovo da i nije literatura za teoretičare, nego prije za umjetnike, gdje se, po mišljenju ultramodernoga francuskog filozofa Alaina Badioua, zapravo trenutačno filozofija i preselila.