Antiratna borba tek počinje

SAD je ovoga trenutka u ratu u Iraku dulje nego što se borio protiv sila Osovine u Drugom svjetskom ratu. Američka je javnost izgubila strpljenje. Trenutačna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da samo 31 posto stanovništva podupire politiku Busheve administracije prema sukobu u Iraku. Većina ispitanih glasača želi povlačenje američkih trupa, a većina registriranih demokrata želi to povlačenje odmah. Unatoč nastojanjima republikanca Rahma Emanuela, predsjedatelja Democratic Congressional Campaign Committee/Odbora za demokratsku kampanju za Kongres, da osigura opsežna financijska sredstva za proratne demokratske kandidate dok ih uskraćuje antiratnim demokratskim kandidatima, antiratni kandidati zaista su nadmašili proratne kandidate po uspjehu u “osvajanju” republikanskih položaja.

U inat biračima i anketama

Međutim, prkoseći svojim biračima i zaboravivši na ankete, svega nekolicina demokrata u Kongresu, a nijedan u Senatu, bili su voljni zahtijevati trenutačno povlačenje, u najboljem slučaju pozivajući na neku vrstu “povlačenja u fazama” ili “strateškog pregrupiranja”. Iako je većina demokrata koji su glasno govorili protiv rata kritizirala i kritizira način na koji Busheva administracija vodi rat, podbacili su u proglašavanju samog rata ilegalnim i nemoralnim. A niti su mnogi priznali da je osvajanje tako velike bliskoistočne države od zapadnjačke sile od samoga početka bilo osuđeno na propast.

Izbori 7. studenog osigurali su mandat za promjenu američke politike prema Iraku. Prvi znakovi, međutim, ukazuju da demokrati nisu osobito voljni ispuniti svoj antiratni mandat. S razlikom većom od 2.1, proratni republikanac Steny Hoyer pobijedio je antiratnog republikanca Jacka Murthu u utrci za vođu većine. Možda je još i važnije što se čini da će demokrati imati dvojicu glasnih pristalica iračkog rata kao svoje glavne glasnogovornike vanjske politike.

Tom Lantos određen je da postane predsjedavatelj House International Relations Committee/Kongresnog odbora za međunarodne odnose. Lantos je opetovano prokazivao UN i Međunarodni sud pravde zbog njihove obrane Četvrtih ženevskih konvencija. U priznavanju neproporcionalnog utjecaja koji je rat imao na siromašne Amerikance i one iz radničke srednje klase, Lantos je – umjesto da zatraži povlačenje američkih snaga – objavio “poziv svim ljudima njegove zemlje da učine više kako bi podnijeli svoj pravedni dio tereta”. Kritizirao je pustošenje, prijevare i zloupotrebe u Iraku koje su posljedica američke politike, ali nije navaljivao na administraciju da učini ništa više nego da jednostavno, riječima iz United States Policy in Iraq Act, stvori “uvjete za pregrupiranje američkih snaga u Iraku u fazama”.

Lantos je također bio jedan od glavnih kongresnih podupirača invazije na Irak 2003. Godine 2001., kako bi zastrašio američku javnost da podupre pozive predsjednika Georga W. Busha da SAD preuzme tu naftom bogatu bliskoistočnu državu, Lantos i ostali ključni demokrati tvrdili su da je Irak razvijao dalekodosežne projektile “koji će biti prijetnja SAD-u i našim saveznicima”, iako – kako su stručnjaci za kontrolu naoružanja točno zabilježili u to vrijeme – to zapravo nije bio slučaj. Slično tome, iako je Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdila da Irak više nema program za razvoj nuklearnog oružja te da su stroge međunarodne sankcije spriječile tu zemlju da isti ponovo pokrene, Lantos je tvrdio da takva miroljubiva i diplomatska sredstva za eliminiranje iračkog nuklearnog programa zapravo nisu postigla uspjeh i da su vojna sredstva bila nužna da se Irak spriječi u razvoju svojih nuklearnih sposobnosti.

Novac pokreće sv(ij)e(t)

U međuvremenu se očekuje da senator iz države Delaware, Joseph Biden, preuzme vodstvo senatskog Foreign Relations Committee/Odbora za vanjske poslove. Odbacujući Povelju UN-a i ostala temeljna načela međunarodnih zakona, Biden je glasni pristaša ekstremističkog stajališta da SAD ima pravo zauzeti Irak – a, slijedom toga i bilo koju drugu zemlju – samo na temelju toga da bi vlada te zemlje u nekom trenutku u budućnosti mogla predstavljati prijetnju. Kao odgovor onima koji su tvrdili da od Iraka ne postoji jasna, otvorena prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti, Biden je objavio: “Budemo li čekali da opasnost postane očita i prisutna, bit će prekasno”. A kao odgovor na etnički i sektaški sukob koji je zahvatio Irak kao posljedica američke invazije, Biden se istaknuo kao vodeći zagovornik podjele Iraka na tri dijela, što je čin koji će vrlo vjerojatno voditi do etničkog čišćenja i krvoprolića svake vrste.

Međutim, zahvaljujući pritisku biračkog tijela, Biden danas zagovara povlačenje većine američkih trupa iz Iraka do kraja 2007. Ipak, poput većine demokratskih senatora, on i dalje podupire bezuvjetno financiranje rata.

Zasigurno je pozitivan znak da se sve više i više demokrata u Kongresu napokon distancira od politike predsjednika Busha prema Iraku. Međutim, pozivi demokrata na “strateško pregrupiranje” mogu značiti samo malo više od koncentriranja američkih snaga u Kuvajtu ili drugim obližnjim proameričkim diktatorskim režimima gdje mogu intenzivirati svoj zračni rat, a posljedica toga je manje američkih žrtava, ali daleko više iračkih.

Godina 2006. možda će biti zapamćena na isti način kao i 1968., kada je mišljenje elite napokon sustiglo javno mnijenje u prepoznavanju toga da je sve skuplji protuustanički rat nemoguće dobiti i da SAD mora razviti neku vrstu izlazne strategije. Zahvaljujući daljnjoj potpori Kongresa, koji su kontrolirali demokrati, Vijetnamskom ratu, ipak su američke trupe bile povučene tek 1973., sa strateškom situacijom nimalo boljom nego što je bila pet godina prije toga. Osim ako demokrati nisu voljni pokazati više sigurnosti i dosljednosti ovaj put, američke snage mogle bi se nastaviti boriti u ratu u Iraku, ratu u kojemu ne mogu pobijediti, barem do 2011.

Zatvaranje pipe

Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predsjednik ima golemu moć nad razmještanjem američke vojske u Iraku još otkad je Kongres – uz potporu vođa demokrata – odobrio invaziju u listopadu 2002. Međutim, Kongres ima moć budžeta. Kongres i Senat mogli bi prisilno nametnuti i provesti povlačenje američkih trupa uskraćivanjem financiranja američkih vojnih operacija u Iraku nakon određenog datuma.

Kongres ima i presedan za takvu upotrebu svog utjecaja. U svibnju 1970., amandman Cooper-Church ukinuo je financiranje američkih kopnenih snaga u Kambodži samo nekoliko tjedana nakon što je predsjednik Richard Nixon pokrenuo američku invaziju u toj jugoistočnoazijskoj državi. U siječnju 1976., Clarkov amandman zabranio je financiranje američkih vojnih operacija u građanskom ratu u Angoli (iako je to kasnije opozvano tijekom Reaganove administracije nakon što su republikanci osvojili Senat). Bolandov amandman iz 1982. ograničavao je američku potporu za Contras, prisiljavajući Reaganovu administraciju da upotrijebi nezakonita sredstva kako bi financirala rat protiv Nikaragve. Krajem 1989., nakon što je salvadorski ministar obrane naredio ubojstvo šestorice isusovačkih svećenika na Sveučilištu Srednje Amerike, Kongres je ukinuo pomoć El Salvadoru, što je dovelo do mirovnog dogovora u desetljeće dugom građanskom ratu u toj zemlji a koji je financirao SAD.

Međutim, demokratski senator Harry Reid, određen da postane vođa senatske većine, otvoreno je i eksplicitno izjavio 15. studenog da demokrati neće ukinuti financiranje rata, stav koji su ponovili i drugi vođe demokrata. U stvari, umjesto da pozove na smanjivanje potrošnje za irački rat i ostale suvišne vojne gubitke, Reid je obećao povećati vojni budžet s dodatnih 75 milijardi dolara. Trenutačno američki vojni budžet prelazi 500 milijardi dolara godišnje, što je više od vojnih budžeta svih ostalih vlada zajedno.

Demokrati su u osamdesetima slijedili sličnu strategiju kada su potkopali kampanju za zajedničko i provjerljivo američko-sovjetsko zamrzavanje u istraživanjima, razvoju i korištenju novog nuklearnog oružja i sustava nuklearnog oružja. Demokratska većina – koja je kontrolirala parlament tijekom tog razdoblja i Senat nakon 1986. – bili su voljni glasati za neobavezujuće rezolucije kao potporu tom zamrzavanju nuklearnog razvoja. A ipak su nastavili trošiti desetke milijardi dolara poreznih obveznika da bi opskrbljivali utrku u naoružanju kroz razvoj programa novog, opasnog i destabilizirajućeg nuklearnog oružja. Na taj su način mogli reći svojim biračima da podupiru zamrzavanje dok su financirali napore da ga potkopaju.

Čini se dakle vjerojatnim da će demokrati u Kongresu donijeti neobavezujuće rezolucije koje će pozivati na pregrupiranje američkih snaga, dok će nastaviti bezuvjetno financirati već postojeće provođenje iračkog rata. Dakle, pobjedu antiratnih glasača 7. studenog treba promatrati kao tek prvi korak u promjeni politike Kongresa u Iraku.

Pritisak javnosti

Uz svega nekoliko savjesnih iznimaka, političari demokrati rijetko su predvodili vanjsku politiku. Uglavnom su mijenjali mišljenje i zauzimali progresivne stavove samo kao posljedica biračkog pritiska kroz lobiranje, zakonske proteste, građanski neposluh i kampanje javne edukacije. Na primjer, 1980. potpredsjednik Walter Mondale i ostali iz Carterove administracije oštro su se suprotstavili pozivu na zamrzavanje utrke u nuklearnom naoružanju. Međutim, do trenutka kada se kandidirao za predsjednika 1984., Mondale je postao otvoreni zagovornik zamrzavanja. U međuvremenu, u razdoblju od četiri godine, aktivisti kampanja nuklearnog zamrzavanja i razoružanja pokrenuli su inicijative koje su obuhvatile veći dio stanovništva po cijeloj zemlji, uključujući i masovni prosvjed u New Yorku 1982.

Godine 1977. Andrew Young – afroamerički svećenik i bivši pomoćnik Martina Luthera Kinga, koji je kasnije bio veleposlanik predsjednika Cartera u UN-u – stavio je veto na rezoluciju UN-ova Vijeća sigurnosti koja je zahtijevala sankcije protiv Južne Afrike. Do 1986., Senat kojim su dominirali republikanci pridružio se Kongresu, koji su vodili demokrati, u nadvladavanju predsjedničkog veta na nametanje sankcija protiv režima aparthejda. Ta dramatična promjena došla je kao rezultat kampanje uskraćivanja i ostalih akcija antiaparthejd pokreta koji se raširio po kampusima koledža i drugdje po SAD-u. Nametanje sankcija pokazalo se djelotvornim u rušenju vladavine bijele manjine.

Pokreti među stanovništvom također su se pokazali ključnima u promjeni američke vanjske politike u El Salvadoru, Istočnom Timoru, Burmi i u mnogim drugim pitanjima. I demokrati i republikanci su morali odgovoriti na organizirani pritisak ljutitog stanovništva. Ako narod povede, slijedit će i vođe.

Pobjeda demokrata na izborima ne znači automatski smislenu zakonodavnu akciju kojom bi rat završio. No, antiratni pokret sada ima potencijala da provodi pritisak na Kongres da poduzme takvo smisleno djelovanje. Najkritičnija faza antiratne borbe, dakle, nije završila porazom republikanaca 7. studenog. Zapravo će tek početi kada demokrati formalno preuzmu vlast na Capitol Hillu 3. siječnja.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom The Democrats’ War objavljen na Foreign Policy in Focus 1. prosinca 2006. godine. Oprema teksta redakcijska.

Stephen Zunes je urednik za Foreign Policy in Focus Project zadužen za pitanja vezana za Bliski istok. Dugogodišnji je mirovni aktivist i borac za ljudska prava. Profesor je politike na Sveučilištu u San Franciscu i zajedno s Richardom Falkom autor knjige Tinderbox: U.S. Middle East Policy and the Roots of Terrorism koja je objavljena 2002.