Antropologija i anarhizam

Fragments of Anarchist Anthropology Davida Graebera puna je zanimljivih i provokativnih ideja. Graeber nastoji povezati antropologiju kao disciplinu s anarhističkim trendovima koji su se nedavno pojavili u antiglobalističkom pokretu kao najnovijem primjeru. Svatko, kaže on, može mnogo ponuditi onome drugom.

Ono što anarhizam može ponuditi antropologiji, prema Graeberu, jest izlaz iz slijepih ulica znanosti, način na koji bi antropologija mogla mijenjati svijet, a ne ga samo tumačiti (da upotrijebimo marksistički izraz kojemu bi Graeber bio prilično nesklon; ovdje on ublažava marksistički stav i jednostranost koji su bili očitiji u njegovoj prethodnoj – i tradicionalnije znanstvenoj – knjizi Toward an Anthropological Theory of Value). To je najizravnija strana knjige, ali isto tako i najmanje uvjerljiva. Jer, bojim se, Graeber pretjerano idealizira znanost, a osobito antropologiju kao disciplinu. Unatoč svojoj  mehanički ponavljanoj kritici Foucaulta i izrugivanju mainstream znanstvenika kao “ljudi koji o sebi vole razmišljati kao o politički radikalnima iako je sve što rade samo to da pišu eseje koje će vjerojatno pročitati nekoliko desetaka drugih ljudi unutar institucionalne okoline”, on u stvari nekritički vjeruje u autoritet normativne znanstvene “spoznaje” mnogo više nego što mislim da je nužno ili opravdano. To je najočitije u činjenici da Graeber nikada ne propituje interese i predrasude etnografskih istraživača koji “proučavaju-s-visoka” ili samih sudionika-promatrača. Graeberova tvrdnja da antropologija ima “sklonosti prema anarhizmu od samog početka” zbog svoje “oduševljene svijesti o samom rasponu ljudskih mogućnosti” u najboljem je slučaju neiskrena, ako imamo na umu zbrkanu prirodu porijekla antropologije (i kao izraza i kao pobune protiv europskog kolonijalizma), da ne spominjemo njezine institucionalne priloge i udjele danas. Nije da Graeber ne zna da su “disciplinu kakvu poznajemo danas omogućili užasni planovi za osvajanje, kolonizaciju i masovna ubijanja”, nego kao da misli da ti korijeni nisu utjecali na “golemu arhivu ljudskoga iskustva” koju posjeduju antropolozi pa je treba samo objaviti šire i otvorenije da bi bila učinkovita.

Što antropologija može ponuditi anarhizmu

Graeber je daleko zanimljiviji kada piše o onome što antropologija može ponuditi anarhizmu: širi raspon i društvene teorije i promatranja društvenih praksi od onoga koji je na raspolaganju u samoj ortodoksnoj zapadnjačkoj teoriji i filozofiji. Graeber raspravlja o teoriji Marcela Maussa o daru kao zamjeni za priznate konvencionalne ekonomske pretpostavke o središnjem mjestu tržišta i “razmjene” te o raspravama Pierrea Clastresa o društvima koja su jasno i izričito nastojala izbjeći stvaranje Države. Citira brojne antropološke primjere društvenih formacija koje su usvojile oblik državnog autoriteta, onih koje su postojale u međustanjima Država i koje su se “osamostalile” ili se oslobodile njezine kontrole. Iznosi načine na koje se možemo riješiti mita o “revoluciji” kao savršenu, konačnu i potpunu prekidu s prošlošću a da se time ne podvrgnemo onome što su tvrdokorni marksisti običavali kritizirati kao puki “reformizam”. I, uspoređujući argumente koji su mi bolje poznati u drugim područjima (uzevši u obzir moje ograničeno poznavanje antropologije), on kritizira čestu i uobičajenu pretpostavku da sam “modernitet” predstavlja radikalan prekid s čitavom ljudskom poviješću. A ovdje čak nisam ni zagrebao po širokoj površini Graeberovih povijesnih primjera i teorijskih prijedloga.

Graeberove su zamisli brojne i produktivne te obuhvaćaju velik raspon; on nas tjera da proširujemo granice onoga što priznajemo da je moguće ili čak zamislivo. To je u znatnoj mjeri radosni duh svibnja 1968: budite realni, zahtijevajte nemoguće, iako Graeber ispravno ne izražava svoja nagovaranja u obliku poziva da se vratimo u šezdesete ili bilo koju mitologiziranu prošlost radikalne političke nade. U ovoj knjizi nema, srećom, nostalgije, a ni poziva na red kao ni divljenja političkim modelima iz prošlosti.

Državna moć – izvor ili posljedica

Najproblematičnije u Graeberovoj tvrdnji meni je ovo: smatram da Graeberovo isticanje Države kao neprijatelja pogrešno shvaća ulogu “tržišta” i koncentraciju kapitala. Kao i mnogi drugi anarhisti Graeber je i previše spreman i voljan promatrati kapitalizam “slobodnog tržišta”, komodifikaciju i potrošnju, i sam sustav plaća – što sve prokazuje – kao dodatke i nuspojave državne moći. To mi se čini upravo pogrešnim. Iako kapitalistička tržišta, sustav plaća, privatno vlasništvo sredstava proizvodnje, sve rašireniji branding, komodifikacija i korporativno preotimanje svih oblika ljudske kreativnosti i aktivnosti, i tako dalje, ne mogu, naravno, održavati same sebe bez oslanjanja na moć Države, a općenitije bez primjene i monopoliziranja moći u području politike, to ih ne čini funkcijama državne moći. Iz toga ne slijedi da državna moć dolazi prva, bilo pragmatično bilo ideološki. Prije će biti da je obrnuto. Marksistička politička ekonomija i Foucaultova analitika moći, različite kakve već jesu jedna od druge, obje državnu moć vide kao posljedicu i kao instrument društvenih, političkih, tehnoloških i ekonomskih odnosa moći, a ne kao njihov izvor ili najosnovniju sastavnicu tih odnosa.

Ne zagovaram monokauzalnu teoriju (poput takozvane “vulgarno-marksističke” koja će sve svesti na ultimativno ekonomsku “bazu”) niti mislim da je Graeber, usredotočivši se na Državu, monokauzalno redukcionistički usmjeren. On spominje, među ostalim, razlike između Države kao ideala i stvarnih načina na koje su životi ljudi kontrolirani i ograničavani te ističe da se to dvoje ne podudara. Ali, zaista mislim da je ta istaknuta razlika ključna. Kao prvo, Graeberovo davanje prevelike važnosti Državi vodi ga podcjenjivanju drugih (nedržavnih) zapreka slobodi. Koliko uspješno “samoorganiziranje” može biti danas, u odsutnosti bilo kakvih ekonomskih resursa? Graeber usvaja ideje talijanskih autonomista o “egzodusu” i “aktivnom povlačenju” iz “kapitalizma i liberalne države”, ali ponovno zanemaruju temelje autonomista u političkoj ekonomiji. Ima mnogo gorih stvari od “liberalne države”. Takozvano “slobodno poduzetništvo”, kao prvo. Raspad socijalne države u SAD-u i ostalim zapadnim zemljama u proteklih četvrt stoljeća nije doveo do više mogućnosti za samoorganiziranje i jačanje, nego do manje. Države se sve više povlače iz onoga što Manuel Castells naziva “crnim rupama informacijskog kapitalizma”, ali ljudi dovoljno nesretni da se nađu zaglavljeni u tim crnim rupama još su podvrgnuti teroru “slobodnog tržišta” i onoga što su marksisti običavali nazivati “međunarodnom podjelom rada”.

Odlučivanje konsenzusom?

No, ono čime me Graeber zaista uzrujao bila je njegova pohvala odlučivanju putem “konsenzusa” umjesto prisile. Osobno ne vidim baš neku razliku između toga da morate poslušati mrske i glupe zapovijedi koje donose kreteni koji nemaju pojma ni o čemu (u lenjinističkom modelu jednako kao i državnom i korporativnom) i toga da morate satima sjediti na sastancima dok isti kreteni neznalice iznose beskrajne primjedbe i zahtjeve koje sve treba temeljito obraditi prije nego što sastanak može završiti. I jedno i drugo je mučenje, a nisam uvjeren da je jedna metoda imalo “demokratičnija” od druge. Anarhistički “konsenzus” samo je još jedan način nametanja konformizma i grupne solidarnosti, i to umaranjem i iscrpljivanjem ljudi dok ne budu pokoreni i prisiljeni pristati na dogovor; to guši i potlačuje isto onoliko koliko i vojne hijerarhije, inicijacije bratstava i “disciplina slobodnog tržišta”. Empirijski, različite mješavine tih postupaka mogu biti u pojedinim primjerima manje ili više ugnjetavačke, manje ili više demokratske; ima slučajeva kada labaviji oblik samoodređenja koji Graeber hvali može biti dobrodošao u usporedbi s alternativnim opcijama. No, nemojmo se zavaravati da odlučivanje “konsenzusom” na neki način eliminira nejednakosti moći, da širi ljudsku slobodu ili da je poželjan društveni ideal.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole