Antropologija rudarenja i kultura podzemlja

Rudarenje je, točnije, rudnici minerala i smole koji postoje u Labinu i u krugu 4 milje, kako su rudimentarne otkope definirale mletačke vlasti, prisutno u Istri od 1626. godine, kada se ugljen – pietra puzzolente ili pergola nera počinje vaditi za potrebe impregnacije baraka. Podzemno će se zanimanje postupno razvijati shodno promjenama vlasti kroz stoljeća, kao i prilagodbom na rastuće potrebe ugljena koje će impostirati industrijska revolucija. Istra i njezini otkopi prisutni na području današnjega gradića Raše, blizu Labina, nisu nikada bili izrazito značajni na svjetskoj šahovnici trgovine rudom, no jedna od specifičnosti kojom se to područje može pohvaliti kroz povijest jest konstantna izmjena vlasti koja je, među ostalim, uvjetovala golemu fluktuaciju podzemnog radništva različitog etničkog sastava.

Antropologija radništva

U gotovo četiri stoljeća rudarenja na tom području ugljenokopi su bili pod mletačkom (1427.-1797.), prvom austrijskom (1797.-1805.), francuskom (1805.-1813.), drugom austrijskom (1813.-1918.), talijanskom (1920.-1943.), jugoslavenskom (1944/45.-1990.) te hrvatskom ingerencijom. Pripadnici su raznih naroda sa sobom donosili različite tradicije poboljšanja zadržavanja kao i tehnike preživljavanja u dubini zemlje. Potaknuti specifičnostima radničke zajednice, lajt motivima prisutnim u gotovo svim rudarskim centrima, neki će antropolozi, poput Francesca Spagne, razviti teoriju “rudarske civilizacije”. Tu je riječ o jednom segmentu bogate i još nedovoljno istražene antropologije radništva, u kojoj rudarenje dominira iz razloga što je taj poziv, više od ostalih, kroz dekade u kolektivnoj memoriji bio podložan mistifikaciji i uopćavanju, što proizlazi iz činjenice da su kovari, kako ih se naziva na Labinštini, svoj radni dan provodili u ekstremnom radnom habitatu na pet stotina ili više metara u dubini zemlje. Taj stav, osim što je doveo do niza općih mjesta kojima se ti radnici obilježavaju, često simplificira ili ne uzima u obzir bogatu kulturu i tradiciju koju su potonji razvili kroz dekade. Ovaj je tekst samo manji prilog pokušaju rasvjetljavanja kompleksne rudarske tradicije na području Labinštine, koja zbog supstitucije energenata u industriji i domaćinstvima, te shodno tomu ulaženjem ugljenokopa u post aktivan period, polako ali neizbježno pada u zaborav.

Ratno stanje na minus 500 metara

Početkom 20. stoljeća život u Istri, kao i u mnogim drugim regijama, obilježen je prvenstveno neimaštinom koja će se odražavati u prihvaćanju svakog radnog mjesta. U prilog tome govori činjenica da iako je i za vrijeme Italije rad mlađima od 18 godina u rudniku bio zabranjen, mnogi su maloljetnici falsificirali rodne listove i odlazili na nadničarski rad u jamu te na taj način barem djelomično osigurali egzistenciju ili, kako bi rudari rekli, “rudnik je vajka bija neki šoldin više”. Upravo zahvaljujući rudnicima mnoge su obitelji jele, no i sam rudnik je “jeo” rudare, bilo da je okrnjio njihovo zdravlje, bilo da su u unutrašnjosti zemlje izgubili život. Zbog konstantne opasnosti utkane u život rudara i gotovo minimalnih kvalitativnih razlika radnih mjesta od rudnika do rudnika, to će zanimanje razviti poseban oblik solidarnosti prema članovima vlastite, ali i ekstralokalne radne zajednice. Gotovo svi rudari spominju kako se izvan jame, na površini, može biti i najgori neprijatelj, dok unutar kove vrijede sasvim drukčija pravila. Solidarnost radništva, koja je za vrijeme Jugoslavije bila i ideološki propagirana, bila je na prvom mjestu: “Kolegijalnost, to obavezno. Nije bilo ni od kud si, ni šta si, nego samo da radiš i da izađeš živ i da zaradiš nešto!”. Primijetila je to povjesničarka Barbara Freese, koja navodi da su u Engleskoj društveno izolirani rudari s vremenom razvili ponešto drukčije navike i jezik, te da ti socijalni izopćenici u stalnom kontaktu s iznenađujućim opasnostima kako bi osigurali rastući životni komoditet razvijaju također snažan osjećaj solidarnosti, sličan onome vojnicima u ratu. Iz tog su se prepoznavanja zajedništva kasnije razvile neke od najjačih poveznica u engleskom i američkom radničkom pokretu.

Solidarnost prema drugim rudarskim zajednicama u Federaciji očitovat će se ponajviše u spremnosti i konstantnoj pripravnosti četa za spašavanje da pomognu unesrećenim kolegama u bosanskim, srpskim ili pak slovenskim rudnicima. Na primjeru četa vidimo koliko je vojna terminologija penetrirala u radničko nazivlje te će se poslijeratnoj rudarskoj kulturi razviti i brigadni sustav rada.

Poštivanje strogih pravila, koja su graničila s vojnim, bio je conditio sine qua non i onako slabe sigurnosti pod zemljom, ali i zadovoljavanja predviđene mjesečne kao i godišnje kvote izvađenog ugljena. Prije ulaska u rudnik radnici su bili pregledavani, gotovo kao na vojnim jutarnjim smotrama. Popisivanje prisutnih u smjeni bilo je praćeno svakodnevnim ritualom pretresa kako bi se spriječio unos opasnih i za unutrašnjost rudnika ilegalnih tvari. Gotovo svi svjedoče da pri ulasku u jamu nije bilo cigareta, alkohola kao ni staklene ambalaže, te da su imali kontrolu zaštite na radu koja ih je pretresala. Drugim riječima, analogija s ratom, a shodno time i vojskom, bila je utkana u svijest podzemnih radnika. Metafora rudnika kao rata potkrepljuje činjenica koju mi je umirovljeni kovar Jakov Miletić kroz smijeh konstatirao: “U moje 24 godine radnog staža u rudniku meni su poginula 42 prijatelja, i iz tog razloga puno je ljudi otišlo iz kove. Prestrašili su se”. Na njega, kaže, to nije djelovalo.

U tom smjeru ide i svjedočanstvo talijanskoga geologa i pjesnika Corniana degli Algarottija koje se tiče rudarenja na sjeveru Italije s početka 19. stoljeća, čija je konstatacija kako je sudbina rudara gotovo istovjetna onoj vojnika, jer su oba uvijek između više opasnosti u strahotama jama ili rovova, podijeljeni u družbe ili čete i ovise o nadređenom, gotovo dokaz da su neke konstante poziva prožete ne samo kroz prostor nego i kroz vrijeme. Tehnike vađenja rude su napredovale, ali je silazak u jamu uvijek bio visoko rizičan, te je svaka faza rada, svaka operacija u rudniku stoga morala biti dobro proučena i popraćena specifičnim uputama. Svaka je akcija bila podložna kontroli, recenziji nadzornika ili inženjera.

Kontrole radnika obavljane su prije svake od tri smjene, najviše zbog velike količine konzumiranja alkohola prije silaska u jamu kao i pušenja, što je u prisutnosti s lako zapaljivim plinovima, koji su bili prisutni na otkopima, moglo prouzročiti katastrofu. Tim više što su jame na Labinštini bile definirane kao jame s opasnom ugljenom prašinom, ali je bilo tragova i metana koji je opasan eksplozivan plin. Osim pregleda na otkopu, svojevrsne smotre prije silaska, analogiju s četom koja se sprema provesti smjenu u ratnim uvjetima podcrtava i standardizirana uniforma koju su rudari nosili, a sastojala se od odijela, šljema, čizama, svečanih odora koje su se odijevale za svečanih prilika i pogreba, kao i alata, ordenja u kojem je prednjačila svića – lampa koja se zaduživala u lamparni na površini, koja je, među ostalim, bila koristan indikator jesu li se svi radnici vratili na površinu. Jer tko nije vratio lampu, nije se, dakle, vratio na površinu.

Na upit o tome u čemu su radili, rudari gotovo jednoglasno odgovaraju da nitko nije mogao doći raditi u trapericama! Takvo uniformiranje rudara karakteristično je za posljednje tri dekade rada rudnika i jasan je indikator sustavnog promišljanja o povezanosti veće radničke sigurnosti i produktivnosti, jer za vrijeme Italije i u prvim godinama jugoslavenskog samoupravljanja nije moguće govoriti o efektivnom provođenju zaštite na radu. U rudnik se nije moglo više silaziti odjeven kao “civil”, nego su uniforme, kao i zaštitni materijal poput rukavica ili šljemova, nakon dotrajalosti, ili od sedamdesetih godina svakih šest mjeseci, zamjenjivani novima na trošak poslodavca – Istarskih ugljenokopa. Sve to upućuje na sličnosti s vojnom organizacijom, dakle od nazivlja i terminologije pa do odnosa pod- i nadređenih koji su u nekim slučajevima bili izrazito hijerarhizirani.

Sergio Baskijera koji se osamdesetih, nakon tri godine rada u Geološkom institutu u Ljubljani, vraća kao direktor Radne zajednice odnosno pomoćnik generalnog direktora u Labin, istaknuo je da odbijanje naredbe rukovoditelja ili nadređenog u jami nije bilo moguće bez teškog sankcioniranja takve neposlušnosti. Naredbe su mogle biti usmene i pismene, te bi se u tom slučaju zapisivale u knjigu naredbi kako bi se evidentiralo tko je i kome istu izdao. Baskijera tvrdi da su naredbe bile izdavane od gore prema dolje, i to nikako više od jednog ranga naniže, dakle, ako je inženjer nešto naložio, to je učinio brigadiru ili nadzorniku, koji su morali biti iskusni radnici, te su kasnije naredbu prenosili vođama grupe koji bi na kraju informaciju proslijedili radnicima. Neposlušnost, kao i alkoholiziranost, smatrali su se kompromitiranjem sigurnosti i plaćali su se odstranjivanjem s radnog mjesta tog dana, raportom kod upravnika, a shodno time i gubljenjem nadnice.

Simbioza rudara i štakora

Rudarska sigurnost, kako za vrijeme talijanske tako i jugoslavenske vlasti, nije bila prepuštena samo boljoj ili lošijoj sigurnosnoj opremi koju su radnici sa sobom unosili u podzemlje, nego se temeljila i na tradicijama koje su stoljećima prakticirane, a reflektirale su osnovnu ljudsku dovitljivost, koja nije zaboravljena ni nakon što je tehnika dovoljno uznapredovala da neke od njih zamijeni. Ovdje se prvenstveno radi o komunikaciji s prirodom, osluškivanjem i “prevođenjem” indikatora opasnosti ili dopuštenih radnji koja se ponajprije izražavala poštovanjem prema radnom habitatu u kojem su djelovali. Tako su gotovo na svim otkopima štakori slobodno hodali i kotili se bez uznemiravanja rudara. Štoviše, rudari su ih poticali na ostanak hranjenjem i poštivanjem nepisanog pravila o netamanjenju tih glodavaca. Zbog njihovog istančanog živčanog sustava i razvijenog osjetila njuha štakori su često bili glavni indikator laganog podrhtavanja tla – spremanja gorskoga udara, škopja, kako su ga nazivali rudari, do kojeg dolazi miješanjem ugljene prašine ili metana s vatrom, ili prisutnosti nekoga plina u zraku. Iz tog je razloga rudarsko oko često pratilo kretanje štakora. Glodavce je stoga bilo zabranjeno istrebljivati, te bi ih nakon dužeg perioda od nekoliko dana, kada rudari ne bi silazili u jamu, odmah nahranili, dijeleći vlastitu marendu s dobro ugojenim glodavcima. U engleskim rudnicima, piše Freese, također su koegzistirali štakori – ružniji i veći no oni na površini – i rudari. Stoga nije bilo neuobičajeno vidjeti rudara kako vlastitu “mršavu” večeru dijeli s desetak dobro ugojenih pacova, koji su s vremenom postali toliko pitomi da su se penjali rudarima u krilo i u fizičkoj prisnosti s radnikom dobivali svoju porciju obroka.

Tehniku ranog otkrivanja opasnosti u podzemlju putem opservacije ponašanja glodavaca, kao i entuzijazam prema štakorima, pripadnici vanjskoga svijeta u rijetkom trenucima kada su se spuštali u jamu, nisu u potpunosti dijelili. Rudar Mehmed Đekić priča da je jednom vodio gospođicu s Televizije Ljubljana u rudnik. Radila je reportažu. Kada je počela prestrašeno vikati, čak je i njega uplašila. Na upit: “Što je?”, odgovorila je da je vidjela jamskoga miša. Mehmed Đekić joj odgovara: “To su prijatelji rudara”, ali se ona nije dala uvjeriti i vrištala je: “Ja se bojim miševa, ja se bojim miševa”. Ono što cijeloj priči daje poseban karakter jest činjenica da je dotična gospođica bila vice prvakinja Slovenije na 800 metara, i kad je krenula trčati uz uskop, “trčala je kao vjetar”. Mehmed Đekić nije ju mogao sustići, iako je imao kondicije koju je održavao kao član čete za spašavanje.

Doktor Mario Diana, koji je u Raši radio za vrijeme talijanske vlasti tridesetih godina, u svom izvješću navodi da se u mnogim rudnicima običavalo držati krletke s kanarincima i glodavcima vrlo osjetljivim na otrovne plinove radi utvrđivanja postojanja istih. Tehnika “simbioze” sa životinjama osjetljivim na plinove i potrese koje ljudski osjet ne registrira nije stoga labinski ili raški primat, nego samo jedan od rezultata velike fluktuacije radništva prvenstveno austrijskog, talijanskog, hrvatskog, a za vrijeme druge Jugoslavije – srpskog, bosanskog i albanskog podrijetla, te prenošenja njihovih tehnika za koje je Labinština bila nezaobilazna točka rudarskog itinirera. Freese spominje kako su u engleskim rudnicima još u 17. stoljeću običavali u jamu spuštati pse kako bi utvrdili postojanje otrovnog plina, no ako je prvi rudar na špagi, koji je bio spušten, podignut mrtav, psa se ne bi ni trudili vezivati i pripremati za spuštanje.

Osvjetljenje je u kovama oduvijek bilo zaseban problem. Prepoznatljive standardizirane lampe na šljemovima rudara samo su završna faza u višestoljetnoj povijesti osvjetljivanja rudnika diljem svijeta, u kojem su do uvođenja struje stanovnici i aktivni radnici u vuči iskopana ugljena bili i konji koji su u većini slučajeva svoj životni vijek proveli u dubini zemlje gdje su imali i svoje podzemne štale. O rudarskoj dovitljivosti u pokušaju da što bolje osvijetle jamu bez riskiranja da će otvoreni plamen s lojnica, korištenih prije elektrifikacije, doći u kontakt s ugljenom prašinom ili plinovima, govori činjenica kako su u engleskim rudnicima radnici pokušavali mračne dubine pobijediti čak i unošenjem fluorescentnih ribica.

Nezamisliva simbioza modernog čovjeka i štakora na površini – jamskoga miša ili pantaganice, kako su ga eufemizmom nazivali radnici, na nekoliko stotina metara u galerijama i otkopima odvijala se bez ikakvih pitanja o “prirodnosti” iste. Stoga, iz ovog primjera, ali i ostalih specifičnosti ponašanja koja je jama zahtijevala od radnika, možemo iščitati kako je silazak uvjetovao, ako ne potpunu inverziju ponašanja koje je bilo prihvaćeno na površini, onda značajno prilagođavanje ekstremnim uvjetima okoliša u kojima su se rudari našli, što je rezultiralo djelomičnim invertiranjem vrijednosnog sustava.

Morfologija jame kao kompas

U tom smjeru kretalo se i detaljno poznavanje gotovo svake brazde u jami gdje se vadio ugljen, poznavanje hodnika, kao i strukture stijena od kojih su načinjeni, visine naslaga ugljena ili dotoka vode. Stoga ne čudi da su se prije vađenja rude “auditivno” konzultirali sa stijenama, osluškujući kakav zvuk uzvraća kucanje rudarskim batićem, je li stijena “zvoni” ili “žubolji”, odnosno je li podatna za bušenje ili je šuplja i možda krije opasnost.

Josip Štemberga priča kako je u jamu prvi put sišao 1960. Za njega je to bilo šokantno iskustvo, jer se prije silaska trebao skinuti gol pred svima u kupaonici prilikom presvlačenja, što stvara poseban osjećaj kod mladog čovjeka, kaže. Pri silasku u jamu nije ništa čuo niti vidio – “nema orijentacije, čovjek ne zna gdje je istok a gdje jug. Okrećete se i pet puta ste na istom mjestu i pet puta ne znate gdje ste”. Sada mu je sasvim drukčije, naučio se orijentirati s pomoću finesa a da ne vidi i ne čuje – po mirisu u zraku, po smjeru kretanja zraka, po cijevima, kabelima i šinama, ili pak stavi prst u vodu i osjeti u kojem smjeru teče. U samom početku i oprema mu je bila neudobna: “Prvo je bilo šokantno, pa onda dobijete onaj samospasilac – zašto to moram stalno nositi? Lampa – šljem koji mi stalno pada na oči, pa još i visi, otkop, pa čovjek mora puzati”.

Pomanjkanje svjetlosti u kovama uvjetovalo je veće oslanjanje na osjetilo sluha. Kako mi je rekao jedan od njih: “Po sluhu, sve to po sluhu, s puno prakse, da, uz puno prakse”. Čak i ako je krovina bila puna ugljena, ali je prilikom zvučnog testiranja “žuboljila”, nikada se nije dirala, jer je iznad mogla biti stijena, kozina, čiji bi pad prouzročio nesreću i zastoj radova, te se to mjesto podupiralo potpornjima. Niti tada rudarsko uho nije odmaralo, nego se uvijek osluškivala škripa potpornja od jelovine, koja se koristila pored sigurnijih željeznih, jer je savitljivija i uvijek “drži”, ne puca, čak i kada se gotovo skroz savije. Dok se plata, strop spuštao pod pritiskom, rudari bi se trudili tu progresiju zaustaviti podcimpavanjem, postavljanjem potpornja, što je često bila izgubljena trka s vremenom koja otkriva još jedan razlog korištenja drvenih potpornja. Stoga, iako su željezni potpornji bili radije korišteni i nakon postavljanja, za razliku od drvenih, više se nisu micali, radnici ih često nisu bili u mogućnosti iskoristiti upravo zbog progresivnog spuštanja krovine.

Zanimljivo je kako radnici po spuštanju na radilište u jamu nisu uvijek mogli slobodno odšetati do mjesta na kojem rade. U jami se radilo u tri smjene, i svaka je prije odlaska na površinu morala završiti započeto. To se posebno odnosilo na otpucavanje mina, koje su, ako nisu detonirane, činile veliku opasnost za novu smjenu. Zato su grupe rudara u mraku (naime, struja se morala isključiti za vrijeme miniranja) čekali na ulazu u podzemnim radilištima da se isključi jedina lampa koja u tom trenutku može svijetliti – crvena libera. Ime lampe dolazi od talijanskog liberare (osloboditi), a njezino je gašenje označavalo prohodnost puta i normalan nastavak radnoga dana. U najboljim danima rudnika za vrijeme Jugoslavije, dakle šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je unutar jame znalo biti i više od stotinu miniranih radilišta, njih devedeset i devet napravilo bi detonaciju na vrijeme, dok su se na jednom dogodile komplikacije i eksplozija je kasnila, priča Mehmed Đekić, a zajedno s njom i sljedeća smjena sve do gašenja libere. Nakon gašenja libere, za vrijeme Jugoslavije šezdesetih godina, uvode se i karocele (od tal. carrozzella – mala kolica) koje voze radnike do radilišta udaljena i do tri, četiri kilometra.

Malo je toga, ako čitamo retke šturih pravila rudarskoga radnog dana, bilo prepušteno slučaju. Ipak, pogledamo li među retke istih, vidimo mnogo sivih zona, mjesta na kojima su radnici ali i uprava prilagođavali pravila i zakone svakodnevici. Možda najbolji primjer za to nalazimo u analogiji rudara s moreplovcem, njegovim komplementarnim kolegom s kojim se, osim što dijele i zaštitnicu – svetu Barbaru, rudari vrlo rado i često uspoređuju. Povjesničar Fernand Braudel pisao je da se težak mornarski poziv ne improvizira, a jedno od modernih pravila moreplovstva jest da dvojica ili više braće ili čak bratići ne smiju ploviti na istom brodu da u slučaju havarije pogine minimalan broj članova jedne obitelji. Isto je pravilo vrijedilo i u rudniku – članovi iste obitelji silaze u različitim smjenama, samo što su brod i duga plovidba u ovom primjeru poprimali vremensku dimenziju smjene od osam sati na nekoliko stotina metara pod zemljom. U mnogo se slučajeva to pravilo nije poštivalo jer se šezdesetih i sedamdesetih godina događalo da u jednoj smjeni u kovu silazi i po šestero braće.

U tom se slučaju, kao i u pravilu o maloljetničkom radu u rudniku koje je nekoliko dekada unatrag, za vrijeme austrijske i talijanske vlasti vješto zaobilaženo falsificiranjem rodnoga lista, reflektira ukorijenjeno siromaštvo primorano kršiti osnovna “etička” pravila koja, iako često egzistiraju pro forma, barem donekle funkcioniraju u smjeru očuvanja ljudskog digniteta i života kao i obiteljske ravnoteže unutar šire društvene zajednice. Iako voditelji i inženjeri Istarskih ugljenokopa tvrde da su ta pravila strogo poštivana, iskustvo podzemnih radnika govori drukčije. Upravo taj razlog, ali i ostali gore navedeni navode na zaključak kako unutar cjelokupne organizacije rudnika egzistiraju dvije kulture koje radno iskustvo pretaču u gotovo dijametralan odnos prema radnoj svakodnevici. Iako im je, ugrubo, profesionalan cilj isti – ostvarenje predviđene proizvodne kvote, oni će isti ispunjavati različitim sredstvima uvjetovanim radnim mjestom, koja će biti u genezi dviju sasvim drukčijih tradicija odnosa prema jami i njezinoj unutrašnjosti.

* Tekst je ulomak iz znanstvenoga rada Podzemna zajednica. Antropologija rudarenja i kultura podzemlja na području Raše.