Antropologija u/o gradu

Nakon popriličnog vremena gotovo posvemašnje šutnje napokon se na tržištu teorijske antropološke literature pojavio zbornik kojemu je fokus interesa grad. Riječ je o skraćenoj verziji zbornika Promišljanje grada: studije iz nove urbane antropologije pod uredničkom palicom Sethe M. Low. Izbor tekstova možemo zahvaliti jednoj domaćoj nastavljačici istraživačkog trenda urbane antropologije – Valentini Gulin Zrnić, koja potpisuje uredništvo ovog hrvatskog izdanja, i vrlo korektnom prijevodu Martine Maričić.

Ovaj je zbornik važan za cjelokupno društveno-humanističko, a izgleda i šire znanstveno područje. Naime, i sama urednica Setha M. Low ističe kako antropološka literatura o gradu uključuje brojne paradigme iz drugih disciplina, pa će poimence prozvati političku ekonomiju, teoriju arhitekture, kulturalne studije, urbanu sociologiju i kulturnu geografiju. Za očekivati je kako će i te discipline pokazati interes za ideje elaborirane u ovom zborniku.

Urbana etnologija/antropologija

No, osim širine dosega zbornik se u hrvatskom teorijskom korpusu oslanja na istraživanja gradske kulture koje je započela Dunja Rihtman-Auguštin tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prostor urbane antropologije u Hrvatskoj bio je u to vrijeme označen pomakom etnološke paradigme prema suvremenosti kojoj je grad poslužio kao dokaz interpretacijske snage. Stoga je urbana etnologija/antropologija dugo bila sinonimom za snažni teorijski zaokret koji je uveo hrvatsku etnologiju u svijet semiotike, strukturalizma i ostalih ključnih teorijskih pravaca posljednjih tridesetak godina prošlog stoljeća, naspram etnologije koja je svoj objekt konstruirala na selu, imajući za cilj rekonstrukciju etničke povijesti. Upravo zbog takvog stanja ostali smo djelomično zakinuti za uvid u zapadnu povijest urbane antropologije i njenu interpretaciju grada, a time i možda za, kako kaže Valentina Gulin Zrnić, “koherentniji korpus radova koji bi proizašao iz teorijskog i analitičkog promišljanja i etnološkog problematiziranja grada”. To se doduše ne odnosi na sociologiju koja je u svom prostoru davno inkorporirala takav pristup, što nije imalo odlučujući utjecaj na etnološko-antropološki diskurs. Upravo time ovaj zbornik popunjava taj prostor i postavlja se svojim tekstovima, ali i izdašnim popisom literature, kao referentna točka za buduće etnografije grada u domaćoj znanstvenoj produkciji.

Svakom pomnijem čitanju ovoga zbornika neće promaći elementi koji se mogu upotrijebiti u analizi recentnih događaja u kojima grad ima glavnu ulogu, od nedavnih javnih sukoba oko Cvjetnog trga pa do festivalske atrakcije Cest is d’best. Sve gradske fenomene Setha M. Low promatra kroz optiku metafora, koje joj pomažu za organizaciju i reprezentaciju recentnog teorijskog stanja urbane antropologije. Metafore ovdje služe kao portali s pomoću kojih pojedini istraživači pristupaju gradu, dakle ne kao definirane i jedinstvene optike nego mjesta kroz koje se zahvaća u raznovrsne strukture grada, a te strukture nisu nikada jedinstvene refleksije prikrivene stvarnosti već stalni proces koji i sama urbana antropologija istovremeno kodira i dekodira.

Podijeljeni grad

Setha M. Low u suvremenoj urbanoj antropologiji pronalazi pet takvih metafora/pristupa gradskom prostoru: podijeljeni grad, prijeporni grad, globalni grad, modernistički grad i postmoderni grad, što su ujedno i poglavlja zbornika. Za hrvatsku publiku Valentina Gulin Zrnić priređuje osim uvodnika po jedan reprezentativni tekst svakog poglavlja za koji smatra da najviše odgovara kako društvenom tako i etnološkom stanju interpretacije u Hrvatskoj.

Podijeljeni grad je promoviran tekstom Terese P. R. Caldeire Utvrđene enklave: Novi modeli segregacije. U tekstu je riječ o urbanom razvoju S?o Paula koji je u posljednjih tridesetak godina prošao kroz dvije važne faze razvoja svojih rubnih dijelova. Tijekom sedamdesetih na rubu S?o Paula nastajale su siromašne četvrti. No promjenom ekonomskih uvjeta i seljenjem uslužnih djelatnosti iz centra grada na tom istom rubu počinju se stvarati zatvorene enklave u kojima poput otoka živi viša srednja klasa ne dolazeći u kontakt s okolinom. Tako nastaju zatvorene enklave u kojima susjedstvo dijele samo ljudi sa sličnim interesima i prihodima, zatvarajući se i ideološki i prostorno od prvenstveno društvenog okružja. Zanimljivo je kako će kritizirati i arhitektonske diskurse (Charles Jencks) koji stvaraju znanstveno-teorijsku podlogu takvom urbanom razvoju. Ideal grada u kojem se javni prostori pojavljuju kao izrazito demokratična mjesta na kojima sudjeluju svi građani pretvara se u ideologiju zatvorenih, sebi sličnih zajednica, čiji se identitet stvara stalnim suprotstavljanjem prema vanjskom svijetu. Čak se i javni prostori počinju štititi od neželjenih posjetitelja (prolazi s dućanima, dijelovi ulica i sl.). U takvim uvjetima, međutim, osim isključenja događaju se građanski pokreti koji proizvode znanje i svijest o pravu na grad onih koji uglavnom ostaju izvan enklava okrenutih zidinama od ulice. (Svaka sličnost ovog teksta s trenutnim događajima u Zagrebu poput HOTO vila i Cvjetnog trga, slučajna je i nenamjerna!)

Prijeporni grad

Prijeporni grad prikazan je studijom urednice zbornika Sethe M. Low o dvama trgovima u San Joséu u Kostarici – Parque Central i Plaza de la Cultura. Međutim, unatoč etnografskoj fokusiranosti i elokventnoj interpretaciji, vrijednost ovog teksta leži u iznimno uspješnom povezivanju teorijskog modela i činjenica prikupljenih tijekom istraživanja. Setha M. Low uz brzinski prijelaz temeljnih teorijskih i metodoloških paradigmi grada (David Harvey, Michel Foucault, Paul Rabinow, Michel de Certeau, Pierre Bourdieu) uspostavlja temeljnu razliku u prostoru na kojoj iščitava trgove. To su društvena proizvodnja i društveno oblikovanje prostora. Društvena proizvodnja prostora referira se na skup utjecaja u kojima se stvara gradski prostor (povijest, politika, novac...), a društveno oblikovanje prostora na sve one silnice koje stvaraju pojedina znanja o korištenju prostora, njegova uvrštavanja u simboličku svakodnevicu grupa i pojedinaca. Moglo bi se reći kako se autorica koristi preformulacijom modela kružnog toka kulture poznatog iz kulturnih studija. Model primijenjen na trgove u San Joséu pokazuje sukobljenost različitih kulturnih praksi koje u prostoru pronalaze svoje pozicije bez obzira na temeljne intencije svih uključenih u njihovu proizvodnju, ili riječima same autorice: “Etnografski prikazi osvjetljavaju društvenopolitičke čimbenike, prostorne prakse i nastojanja za društvenom kontrolom, te time otvaraju uvid u sukobe koji nastaju kad različite skupine korisnika pokušavaju prisvojiti i definirati te gradske prostore”.

Etnografija hrane i ritam tržnice

Sličan prostor gradskom trgu koristi Theodore C. Bestor. Riječ je o tokijskoj tržnici ribom. Krećući od raznorodnih profesionalnih uloga na tržnici, analizira širi društveni i kulturni prostor kojem je tržnica tek jedan od mogućih interpretativnih portala. Zavlačeći se onkraj ribarnica, veletrgovaca i jutarnjih licitacija, autor nam prezentira kulturni prostor određen hranom koja prati kako trendove tako i organizaciju svakodnevnog života. A upravo na etnografiji hrane otkrivaju se semioze globalnijih odnosa, prvenstveno onih političkih i ekonomskih, koji povratno određuju i ritam tržnice (kao što je to slučaj s eventualnim velikim međunarodnim skupovima kada naglo opada potražnja za morskom hranom), a onda i odnosa u ribarskoj industriji u kojoj hrana pristiže s vrlo udaljenih mora avionima. Na prostoru tržnice Bestor pokazuje kako se sirovina pretvara kulturnom kompetencijom trgovaca u prodajne artikle: “Njihov posao jest kulturno djelovanje tržnice, koja dok hrani grad ujedno stvara značenja, te povezuje globalno i domaće na složene i ne uvijek vidljive načine.”

Ouro Preto – Brazilija

Posljednja dva teksta okreću se semantičkom čitanju urbanizma. U prvom od njih riječ je o jedinstvenom urbanističko-ideološko-političkom eksperimentu otjelovljenom u stvaranju Brazilije. James Holston pridodaje, već popriličnoj lektiri raznorodne disciplinarne provenijencije posvećene Braziliji, interpretaciju koja se utemeljuje u opreci predindustrijsko – industrijsko. Tako uspostavljena opreka proizvodi u tekstu svoje daljnje metafore: podloga – oblik, privatno – javno, ulica – trg, Ouro Preto – Brazilija. Uspoređujući urbanizam ta dva grada zaključuje kako moderna pokušava svojim konceptom demokratizirati grad u kojem se gubi opreka privatno – javno eliminacijom ulice. Ulica je predindustrijskom gradu pružala razumljive društvene i kulturne scene (i scenarije). Javni su se prostori iskazivali prazninama. Kako bi u toj matrici urbanizam odgovorio na zahtjev zgrada javne namjene, one se izmiču iz poretka pročelja i uspostavljaju kao punine u ekskluzivno javnom prostoru (crkve, spomenici i sl.). Upravo na tom izvrtanju Holston će ustanoviti ideološko-političku matricu razvoja Brazilije. Urbanistički plan Brazilije nastaje kao apsolutno dokidanje semantičkog (ali i fizičkog) polja ulice kako bi se dokinula opreka privatno – javno i otvorila ideja kolektivnog, demokratičnog i svedostupnog prostora. Javno i privatno se vizualno više ne razlikuju. Kako bi dodatno oslikao inverziju koja je, prema njegovu mišljenju, bila temeljna za razvoj Brazilije, uzima trgovinu kao dominantno mjesto koje je u predindustrijskom gradu pripadalo ulici. Upravo su odnosi prema trgovačkim građevinama pokazivali teškoće privikavanja na novi sustav. U prvoj su fazi stanovnici sami od sebe preokrenuli zamišljene orijentacije glavnog ulaza u trgovinu, pa su planeri morali mijenjati pristup trgovinama. Tako su nastajali mali paviljoni, trgovački centri koji su dopuštali ulaz sa svih strana u manje jedinice, čime se izbjegavala “distorzija” temeljnih urbanističkih kodova. Takvi su paviljoni do kraja 20. stoljeća postali kompaktne forme ili ono što danas prepoznajemo diljem svijeta kao trgovačke centre s golemim parkiralištima koji predstavljaju simulaciju urbanih cjelina s ulicama i trgovima te pripadajućim izlozima – mjestima koja već sada ponegdje prazne gradska središta nakon radnog vremena.

Moć govora u ime drugih

Zbornik završava tekstom o gradskim diskursima, temeljnom problemu koji se na ovaj ili onaj način ugnijezdio u ostalim tekstovima i koji možda najbolje pokazuje smjernice prema kojima se okreće suvremena urbana antropologija. Na primjeru Barcelone i četvrti Raval Gary McDonogh pokazuje do koje su mjere urbanističke ideje, bez obzira s koje strane političkog spektra dolaze u načelu neosjetljive na stvarne živote građana. Barcelona, zahvaljujući turbulentnoj nedavnoj povijesti od pada Frankove diktature preko olimpijskoga grada do postindustrijskog ideala grada kao kulturne metropole, odlično je mjesto za etnografsko promatranje kako se velike ideje raspršuju na mjestima dohvata i reinterpretacije. Pomno analizirajući ne samo planove utemeljene u šest globalnih točaka – dovršavanje, regionalna ravnoteža, klasna ravnoteža, obnova u svrhu postizanja reda i učinkovitosti, tehnologija kao rješenje te internacionalizacija kao nagrada, nego i oblike njihove izvedbe transformacijom stambenog smještaja, osnaživanjem socijalnih službi, povećavanjem sigurnosti građana i naglaskom na povećanju zelenih površina, autor otkriva na kojim sve mjestima i kako planiranje iskazuje vlastitu nemoć zbog oslanjanja na elitne diskurse o “dobrom” društvu, “pristojnom” građaninu, “pravim” željama. No osim ukazivanja na procese McDonogh koristi tekst kako bi ukazao da urbana antropologija “ima jedinstvene resurse za raspravljanje o društvenokulturnoj proizvodnji grada”.

Upravo je to i osnovni razlog zašto je zbornik prispio u hrvatski prijevod u pravo vrijeme. Urbanistički planovi ulijeću na mjesta gdje se različiti kulturni identiteti na različite načine odnose prema prostoru. To nije isključivo sudbina samo urbanih središta poput Zagreba u kojem se tek počinje osjećati sukob gradskih diskursa, nego se isti problemi proizvode i drugdje (Vir, Kornati i sl.). Urbana antropologija sigurno ne može uzeti sebi za pravo govoriti u ime drugih, posebno kada su ti drugi ujedno objekti njezine interpretacije, ali zasigurno može oslabiti ili barem preispitati argumentacije koje se aksiomatski pretpostavljaju tijekom izrade prostornih i urbanističkih planova. Teško je, međutim, očekivati da će ovaj zbornik imati snažniji utjecaj na urbanistički diskurs ili mjesta odlučivanja jer su oni jedno od najsnažnijih pokazatelja odnosa znanja i moći u foucaultovskom smislu.