Antropotanatologija ili o grobu kao vječnoj putovnici

Edgar Morin, autor knjiga iz područja antroposociologije, sociologije kulture, političke sociologije, socijalne i kulturne antropologije, angažiran kad je riječ o globalizaciji terorizma, o izraelsko-palestinskom problemu, o ratu jezika, o antiislamskom stanju duha u Americi, prijevodom knjige na temu antropologije smrti prvi se puta predstavlja našoj široj čitateljskoj publici i kao antropotanatolog. Srećom, prijevod njegove knjige Čovjek i smrt bio nam je dostupan već 1981. u prijevodu Branka Jelića i u izdanju Beogradskoga izdavačko-grafičkog zavoda. Pritom bih pridodala kako je grafičko uređenje beogradskoga izdanja daleko privlačnije od ovdje prikazanoga, jer pored čitatelju primamljivije naslovnice, beogradski je izdavač (urednik: Ivan Čolović) pridodao i grafičke priloge (izbor ilustracija: Nicole Phelouzat).

Alter ego, točnije ego alter

Riječ je o temeljnom djelu iz antropologije smrti, prvi puta objavljenom 1951., a navedeni hrvatski prijevod, trećega izdanja na francuskom jeziku iz 2002., pokraj predgovora prvom izdanju sadrži i predgovor drugom izdanju (1970.), uvod iz 1976., predgovor iz 2002. te zaključak Između neodređenog i beskonačnog iz 1970. godine u kojemu, između ostaloga, francuski kulturolog detektira kako će, nakon što budu svladani neimaština i glavne bolesti, starenje postati jedan od problema na koje će se najviše usmjeravati istraživanja, a njegovo rješavanje jedan od glavnih izvora napretka civilizacije.

Morinova knjiga Čovjek i smrt, koja zastupa bioantropološku usmjerenost, s obzirom na to da se smrt nalazi točno tamo gdje se biološko spaja s antropološkim, bez koje je nemoguće zamisliti znanstvene studije iz područja antropologije smrti, utjecala je, primjerice, i na antropologa, antropotanatologa Louisa-Vincenta Thomasa (Antropologija smrti, 1975.), koji isto tako zaključuje kako uopće nije pretjerano smatrati da bi antropologija, na kraju krajeva, mogla figurirati samo kao stidljiva antropotanatologija. Upravo knjiga Čovjek i smrt – koju je autor strukturirao u pet cjelina: Opći uvod, Prva shvaćanja smrti, Kristalizacija shvaćanja smrti kroz povijest, Suvremena kriza i kriza u shvaćanju smrti te posljednje poglavlje pod nazivom Tanatologija i djelovanje protiv smrti – a koju je pisao u razdoblju između 1948. i 1950. godine, kako svjedoči u knjizi Izgubljena paradigma: ljudska priroda (1973.), kada je tražio točku spoja i razdora između biologije i znanosti o čovjeku – demonstrira da je antropologija izgleda moguća jedino kao antropologija smrti. Tragom navedenoga podsjetimo, primjerice, na pozitivističku dijagnozu Augustea Comtea – društvo se kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih nego živih. Sjedinjujući, primjerice, filozofijske, povijesne, psihologijske, psihoanalitičke, sociološke, psihosociološke, etnološke, antropološke, biološke spoznaje o fenomenu smrti, Edgar Morin u okviru kulturne antropologije, odnosno njegovoga koncepta genetičke antropologije, između ostaloga, istražuje dualističnost čovjekova stava prema smrti – izlaganje smrtnoj opasnosti i užasavanje od smrti – kao ono što najdublje određuje ljudsku bit; demonstrira kako je čovjek zagospodario smrću pomoću magije i mita; zaključuje kako su običaji i vjerovanja vezana za smrt najiskonskije područje naših civilizacija; pokazuje kako su dva glavna vjerovanja – vjerovanje u smrt i ponovno rođenje, zahvaljujući preseljenju duše, te vjerovanje u dvojnika koji nastavlja živjeti nakon smrti često isprepleteni; propituje kako je čovjek spoznao sebe kao vlastitu stvarnost najprije kao sjenku, odraz vlastitoga tijela, a koje je vidio kao dvojnika preko kojega je otkrio vlastito postojanje kao jedinka. Naime, u okviru prvih shvaćanja smrti francuski antropotanatolog ističe kako je dvojnik (alter ego, točnije ego alter) jezgra svake arhaične predodžbe povezane s mrtvima koji svjedoči o tjelesnoj prirodi mrtvih, i pritom upozorava kako pojmovi duše ili duhovi nisu u skladu s tim prvobitnim poimanjem, te kako će se širenjem pojma duše značenje dvojnika smanjivati. Naime, uzdizanje bogova bilo je praćeno obezvređivanjem dvojnika, a ujedno i vjerovanje u dušu postepeno je potisnulo vjerovanje u dvojnika.

Grob kao vječna putovnica

Nadalje, svojom knjigom na temu antropologije smrti francuski kulturolog ukazuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio, a s druge strane nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih očitovale su se već u prapovijesnom dobu, što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih obitavališta i nekropole. Naime, što je civilizacija arhaičnija, što je životni prostor živih uži, mrtvi se nalaze u većoj blizini živima. Tragom navedenoga, grob Edgar Morin određuje kao putovnicu koja legitimira život sahranjenoga, ali pridodajem jednako tako i ratna putovnica u ime koje je vođena uvijek nevidljivo prisutna “antropologija” zla, rata.

Pritom, iznimno su poticajna autorova propitivanja smrti u okviru filozofijskih shvaćanja smrti, u okviru čega apostrofira kako se od druge polovice 19. stoljeća (Weltschmerz) očitovala kriza u shvaćanju smrti te, primjerice, stranice o antropološkoj istini kršćanstva koja razotkriva kako se kršćanska istodobna mržnja prema grijehu i seksualnosti zapravo očituje kao mržnja prema smrti.

Posebnu pozornost Edgar Morin usmjerava na činjenicu prema kojoj raspadanje predstavlja strašno razdoblje kad su truplo i dvojnik još uvijek sjedinjeni, a razlike u postupcima prema mrtvima određuje prema odstranjivanju mekih dijelova tijela. Kako se u sprječavanje raspadanja upisuje spaljivanje (ishod: pepeo), endokanibalizam (ishod: kosti) i balzamiranje (ishod: mumija), uspostavljena je sličnost između spaljivanja i balzamiranja kao postupka obrnutoga od vremenskoga protoka, vrtloga prirode nastojanjem da se egipatsko-”alkemičarski” za-vrati, zaustavi vrijeme raspadanja. Naime, usprkos opreci pepeo (incineracija) – mumija (balzamiranje: netaknutost), riječ je o “istome” cilju jer pepeo i mumija kao nekvarljivi/nepokvarljivi (ishodi) predočuju pobjedu nad truljenjem. Pritom pobornici spaljivanja (incineracije) prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju duše, a pobornici inhumacije razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih tijela. Pored prirodnoga raspadanja, u koje uvrštava zoroastričku koncepciju Kula tišine (ishod: kost) te sahranjivanje (ishod: kosti), Morin pokazuje kako kao manjkavi oblici raspadanja dvojnika-trupla figuriraju sramna smrt (nesahranjeno truplo, a ishod su neutješne sablasti) i manjkavi pogreb (ishod: vampir kao dvojnik-truplo).

Biće koje traži smrt

Morin svojom antropotanatologijskom knjigom upozorava kako humanističke znanosti čovjeka prepoznaju samo po oruđu kojim se služi (homo faber), po njegovoj racionalnosti (homo sapiens), sposobnosti govora (homo loqax), zapostavljajući određenje čovjeka kao jedine vrste čiji pripadnici nakon smrti svakog od njih održavaju pogrebni obred, koja vjeruje u zagrobni život i uskrsnuće mrtvih. Dakle, očito je za Edgara Morina riječ o bioantropološkom prekidu koji bi mogao uvesti specifičnost čovjeka, čime se, nažalost, ipak uvodi još jedan jaz između životinje i čovjeka. Za Morina je vjerojatno da je stav prema smrti i truplu ona prirodna crta kojom čovjek djelomice izmiče prirodi i postaje životinja prožeta kulturom. Pored toga taj bioantropološki prekid, u Morinovu određenju, demaskira da je čovjek jedino biće koje se užasava smrti i istovremeno jedino biće koje ubija svoje bližnje, jedino biće koje traži smrt. Tragom navedenoga, Morin podsjeća na odrednicu čovjeka kao biće rata, biće koje voli rat, kao što ga je odredio filozof Alain (Émile-Auguste Chartier) u svojoj knjizi Mars ili osuđeni rat (Mars ou la guerre jugée).

Ipak, čini mi da određenjem antropološke specifičnosti smrti bez obzira na ono što apostrofira u svojoj knjizi Izgubljena paradigma: ljudska priroda (1973.) – kako se vladajuća teorija o čovjeku ne zasniva samo na razdvajanju nego i na suprotstavljanju čovjeka i životinje, kulture i prirode te da je sve što nije sukladno toj paradigmi osuđeno kao biologizam, naturalizam i evolucionizam – francuski kulturolog, hoćemo-nećemo, otvara još jedan antropocentrički bezdan između životinje i čovjeka, i time kao da zaboravlja (istina, imam na umu da je knjiga objavljena 1951. godine) da i životinje pokazuju reakcije na smrt; primjerice, ako majka izgubi dijete, kako pokazuje Frans de Waal, primati iskazuju svoju odanost danima noseći mrtvo tijelo dok se doslovno ne raspadne. Osim toga, glorifikacijom specifičnosti ljudskoga odnosa spram smrti, Edgar Morin ujedno kao i da oponira nekim svojim zaključcima – zaključku kako većina kulturnih obilježja ima nagovještaj u životinjskim grupama te zaključku kako je čovjek zapravo čovjekoliki majmun. Stoga i u uvodu iz 1976. spomenutoj knjizi Morin zapisuje i kritički osvrt na vlastite koncepte o antropotanatologiji te upućuje da kad bi danas ponovno trebao napisati knjigu o antropologiji smrti, temeljito bi preradio Opći uvod prema bioantropološkim koncepcijama, a koje je iznio u knjizi Izgubljena paradigma.

Zaključno, zaustavimo se ukratko na Morinovu konceptu genetičke antropologije koju definira kao znanost čija je zadaća dijalektički i kritički služiti svim humanističkim i prirodnim znanostima “kako bi objasnila postupno stvaranje čovjeka kroz samoga sebe, koja će biti izvorna na način da ćemo moći konkretno sagledati povijest u njezinoj ljudskoj realnosti i čovjeka u njegovoj povijesnoj realnosti” (str. 31-32). Ili kao što Morin detektira svojom knjigom na temu smrti da antropološki sadržaji pojma smrti omogućuju da se sagleda ono što je u čovjeku najljudskije.