Građanski odgoj i kritičko mišljenje
Kada se za nekoga kaže da je spreman “kritički misliti”, slijedi gotovo unisono slaganje kako je to poželjno i hvale vrijedno. Kritičko mišljenje je, ako je suditi prema općem odobravanju, temelj kvalitete života. Ako čovjek za sebe kaže da je lijep, drugi mu odgovore da je narcisoidan; ako za drugog kaže da je ružan, optuže ga za govor mržnje. Takve reakcije međutim neće doživjeti onaj tko se pohvali vlastitom spremnošću na kritičko mišljenje. Ako se umreži s istomišljenicima pa ih netko pita kako se deklariraju, oni obično kao jedan odgovore: “Mi smo misleća manjina“.
Kad smo to apsolvirali, moramo se začuditi nad činjenicom kako nastojanja skupine organizacija civilnog društva, državnih agencija, sveučilišnih profesora, a donedavno i resornog ministarstva, da u hrvatske škole uvedu kritičko mišljenje, simultano kao obavezan predmet i međukurikularni sadržaj, ne nailaze na unisono odobravanje. Stvar je tim više zbunjujuća ako znamo da razloge hitnog i neizostavnog uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja (dalje: GOO) njegovi projektanti i zagovaratelji izražavaju riječju koja je etimološki usko vezana uz kritiku. To je riječ “kriza“. Hrvatsko je školstvo u krizi jednako kao i hrvatsko društvo. Učenici pokazuju porazno neznanje o osnovama sustava u kojem žive, nisu svjesni svojih prava i dužnosti te im stoga nedostaju temeljne kompetencije da krizu prevladaju. Jasno je kao dan da kritično stanje zove kritički promišljene mjere.
Ne možemo ustanoviti jesu li autori programa GOO-a imali na umu ovo etimološko jedinstvo bolesti i lijeka kad su projekt eksperimentalnog uvođenja svojega pedagoško-didaktičkog borbenog kompleta nazvali “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama”, ali u svakom slučaju su pogodili atmosferu. GOO se objavljuje kao došašće, sublimni moment “Novog doba” u sasvim apokaliptičnom tonu svojstvenom povijesnom trenutku, uz samo jednu minornu omašku. Novi odgoj i obrazovanje za novo doba doista odgovara kvalifikaciji permanentne ‘krizne mjere’; njegovi nositelji svakako odaju utisak grozničavog djelovanja u uvjetima krize. Ali u cijelom tom furioznom aktivizmu obraćenja novih generacija, nema ni traga onome što se istaklo kao prvo i najvažnije. Tu, naime, kritičkog mišljenja nema niti u naznakama.
Prije nego što pogledamo što to znači, bacimo oko na stanje na terenu.
U ovom trenutku odgoj za “Novo doba” bilježi privremeni poraz uslijed odluke aktualnog ministra da ga se u školama provodi isključivo kao međukurikularni sadržaj. Zagovornici uvođenja GOO-a pravilno primjećuju kako je riječ o mjeri pacifikacije, što samo formalno udovoljava njihovom zahtjevu, oduzimajući mu istodobno svaki sadržaj pa tako i svaku stvarnu moć. Kurikulum koji je ministarstvo objavilo formalno obavezuje nastavnike svih predmeta da se uključe u provođenje odgoja za “Novo doba”, ali im istodobno ne nudi konkretne metode kojima ga mogu sprovesti u djelo. Dolje potpisani je sklon zaključiti kako to znači da GOO de facto nitko neće provoditi u nastavi. Međutim, nema straha. Tamna noć duše, u kojoj se vjerojatno dok sastavljamo ovaj tekst nalaze zagovornici odgoja za “Novo doba”, samo je prolazna kušnja vjere. Jer promatrajući terminološki i kategorijalni aparat ovog pedagoško-didaktičkog “softvera“, jasno je kako on potpuno odgovara onome na što je Hrvatska, kao i svaka druga država aktivno uključena u mrežu tranzicije, obavezna. U tom smislu GOO će, nakon odgode od par godina, sasvim sigurno prožeti školski sustav. Međutim, na toj liniji, treba primijetiti kako je riječ o daleko ambicioznijoj stvari od pukog uvođenja novog predmeta. GOO je hrvatska inačica obuhvatnog treninga za doba tranzicije, koje se još uvijek, ne sasvim točno, naziva globalizacijom. Kao takav on je potpuno neizostavan, odnosno škola koja nije prožeta njime s tranzicijske je točke gledišta računalo bez operativnog sistema. A to se ne može dovijeka tolerirati.
Katekizam za kompetentne Osnovne smjernice i preporuke za “obitelj“ odgojnih načela kojoj ovaj novi sustav odgoja pripada, kodificirane su u tzv. Agendi 21 Ujedinjenih naroda, nacrtu za ostvarenje tzv. održivog razvoja na globalnoj razini, odnosno pripremi novih generacija za stjecanje kompetencija koje će ih oblikovati kao odgovorne građane globaliziranog i održivog svijeta. Na ovom mjestu ne možemo ulaziti u iscrpnu analizu Agende 21, ali dostatno je reći, kao što to u Priručniku za nastavnike GOO na jednom mjestu čine i njegovi autori, kako održivi razvoj funkcionira balansiranjem triju sfera interakcije čovjeka i svijeta: okoliša, privrede i društva. Budući da glasnogovornici zapadnih elita, pa bila to Europska komisija ili UNESCO, iz nekog razloga odraslim ljudima uvijek objašnjavaju stvari kao da se obraćaju djeci predškolskog uzrasta, ove tri sfere moramo zamisliti kao kugle s kojima “mi“ žongliramo. Sve tri stalno moraju biti u kretanju, odnosno u balansu. Ako jedna ispadne, odoše i ostale. Na taj način održivi svijet mora biti u stalnoj promjeni; u stalnoj tranziciji i interakciji kojima se mora upravljati. Upravljanje, naravno, zahtijeva veću ili manju kompetenciju ovisno o položaju koji globalni građanin zauzima u globalnom poretku. Konačni je cilj pak sažet u definiciji održivog razvoja: to je razvoj koji izlazi u susret potrebama današnjice, bez da ugrozi potrebe generacija koje dolaze. Pravnim jezikom izraženo – održivi razvoj je obaveza očuvanja društvenog, ekonomskog i kulturnog kapitala održavajući istodobno kapital majke Zemlje.
Sad kad smo izložili temeljni članak vjere, možemo baciti oko na neke detalje dokumenata programa GOO-a.
Jedna riječ koja i pri površnom čitanju upada u oči, jer se ponavlja ad nauseam, jest kompetencija. Ona je do sad uobičajeno – i logički dosljedno – izražavala metodičku, tehničku ili tehnološku adekvatnost radnika nekoj djelatnosti, odnosno profesionalnost koju zahtijeva određena struka. Također, kompetencija je uži pojam od “doraslosti” nekom cilju. Ona se odnosi na sredstva, a ne na ciljeve, odnosno ona je sposobnost konformiranja standardima radnog ili proizvodnog procesa. Čovjek ne bi zamjerio autorima GOO-a što nisu razjasnili ovaj centralni pojam odgoja i obrazovanja za Novo doba, da on nije toliko sveprisutan. Jer cilj građanskog odgoja i obrazovanja jest upravo “građanska kompetencija“ koju se pritom promatra kao “ishod odgojno-obrazovnog procesa“. Ona obuhvaća “znanja, vještine, vrijednosti, stavove, osobine ličnosti, motivaciju i obrasce ponašanja kojima pojedinac raspolaže i koje po potrebi pokreće“.
Simptomatično je pritom kako ljudima koji žele u škole uvesti obavezno kritičko mišljenje nije palo na pamet niti jedno od sljedećih kritičkih pitanja: na koji način vrijednosti mogu biti proizvod kompetencije? Kakav je to tehnološki proces što proizvodi građanski kompetentnu ličnost i propisuje joj adekvatne motivacije? Na koncu, kako odgoj može proizvesti obrasce ponašanja pojedinca?
Ako želimo ostati u parametrima krize, koji odgovaraju autorima GOO-a, onda možemo primijetiti da su to veoma kritična pitanja. Doduše oni nisu pravi adresati, jer odgoj za kompetentni konformizam samo je ispravni prijevod načela ‘cjeloživotnog učenja’, također jednog od članaka Agende 21, ugrađenog u Lisabonski ugovor EU, a kod nas uvezenog preko Europskog referentnog okvira za kompetencije za cjeloživotno učenje iz 2004. godine. Cjeloživotno učenje uključuje osam ključnih kompetencija koje bi svaki građanin morao posjedovati i dinamično obnavljati do zaslužene mirovine, odnosno do smrti. Na prvi pogled riječ je o hvale vrijednim stvarima: prvo idu poznavanje materinjeg i stranog jezika, osnove matematike i prirodnih znanosti, kulturno izražavanje te digitalne kompetencije. Ništa loše u tome, osim što nije jasno zašto “cjeloživotno“ učiti osnovne aritmetičke operacije i vlastiti jezik. Za njima međutim slijede pomalo neobične kompetencije – inače upravo one koje bi trebao dohvatiti GOO: učiti kako se uči, u smislu kompetentnog upravljanja vlastitom karijerom, međuljudska i građanska kompetencija te poduzetništvo. Zbunjenost prelazi u laganu glavobolju kad vidimo kako je zbirni cilj kompetencija cjeloživotnog učenja trojak: “osobno ostvarenje i razvitak tijekom čitavog života (kulturni kapital), aktivna građanska svijest i uključenost (društveni kapital), sposobnost zapošljavanja (ljudski kapital)“.
Progutajmo aspirin za laganu glavobolju i pripremimo morfij jer će se ona upravo produbiti.
Pravo je nemoć, nadzor je sloboda U prvom redu, unutar sustava neobičnih kombinacija pojmova kojima Novo doba sebe tumači, kapital je lait motiv, odnosno kvalificira svaku propoziciju doktrina utemeljenih na “prijedlozima” Agende 21. Vrlo je važno pritom primijetiti kako on ima metafizičku konotaciju “onoga po čemu jest sve što jest“, odnosno jednog načela na osnovi kojeg postoji i tumači se sve ostalo. To se jasno pokazuje u kvalificiranju okoliša kao kapitala planeta Zemlje. Ako čitatelju prvo padne na pamet montipajtonovska ideja tipa, recimo, parnice između zemaljske kugle i nekog pojedinca sklonog nepravilnom odlaganju otpada, treba reći da to nije daleko od biti stvari. U SAD se glasno zagovara obrazovanje odvjetnika koji će zastupati prava pojedinačnih biljaka, životinja i zelenih parcela u njihovoj borbi protiv ljudskog suprematizma. I stvar uopće nije apsurdna, a ni društveno marginalna, ako imamo na umu kako je kapital u osnovi pravo. Jedino je bitno odgovoriti na pitanje čije? Definicije kompetencija cjeloživotnog učenja odgovor na njega čine uznemirujuće otvorenim. Ako je čovjek, citiramo, “nositelj kulturnog kapitala“ (osoba) u dinamičkoj koheziji s “društvenim kapitalom“ (država i civilno društvo sistematizirano u nevladinim udrugama koje provode politiku države) uključen u sustav “ljudskog kapitala“ (održivo, dakle dinamičko, ali strogo regulirano tržište), što je onda čije pravo? Nekome na ljevici se može učiniti kako je riječ o ‘postvarenju’, odnosno pretvaranju svakog bića u robu. Međutim, ostavljajući po strani to što ovakve programe najagilnije provode stranke i udruge lijeve provenijencije, riječ je o daleko dubljoj i zlokobnijoj stvari. Ovakva definicija čovjeka i svijeta nije ideološka nego metafizička propozicija. U tom smislu ona se ne odnosi na puku nadgradnju proizvodnih odnosa. Ona se prije odnosi na sistem koji treba pružiti tumačenje i ostvariti kontrolu svega što jest, odnosno evidentirati, povezati i nadzirati sve čemu se može pripisati neko pravo. Taj sistem ne smije imati nikakvu pukotinu u svojoj dinamici odnosno globalnom upravljanju promjenom. Da bi razvoj bio održiv, on mora sve što jest zatvoriti u sveto trojstvo triju resursa kojima žonglira. Ljudski kapital je u toj cirkuskoj predstavi jednakovrijedan, odnosno ljudi imaju - barem nominalno - jednaka prava kao i svi ostali faktori. Primijetimo u tom smislu kako se izraz “ljudski resurs” već dugo uzima zdravo za gotovo, bez da se njegove implikacije dovedu do logičnog zaključka. S tim je izgleda definitivno gotovo. U sadašnjoj fazi tranzicije taj izraz više neće biti apstraktna kvalifikacija iz natječaja za posao ili nekog od zakona koji reguliraju socijalu, nego javna, privatna i intimna zbilja svih dvonožaca na Zapadu. Borba za ljudska prava o kojoj se toliko govori nije ništa drugo do sastavljanje inventara za regulaciju ljudskog kapitala i njegovog uključenja u totalni društveni i ekonomski sistem. To konkretno znači da inkluzivnost, interkulturalnost i simboličko privilegiranje manjina svih vrsta nemaju nikakvu stvarnu moralnu dimenziju, kao što bi, primjerice, bilo uklanjanje nepravednih odnosa u društvu, nego služe izjednačavanju ljudskih dionika procesa tranzicije i određivanju njihovog vlasništva nad tim procesima; brisanju svih stvarnih razlika koje postoje među pojedincima i grupama te osobito uklanjanju intime i s njom skopčane nepredvidivosti kao takve. Osnova cijelog procesa su dakle nadzor i kontrola. Ako se čitatelju ovi izvodi čine apstraktnima, prošećimo malo kroz viziju budućnosti što nam je nudi Novo doba ljudskih prava; budućnosti, dodajmo, koja je za svakoga, osim kako se čini za autorice i autore ove totalitarne pedagoške pizdarije, već dobrano počela.
Ekonomija ljudskih prava Europska unija, kao i vlade razvijenih europskih zemalja, već godinama zgražaju i zabavljaju svoje građanstvo naizgled suludim propisima i regulacijama, od politički korektne regulacije ubijanja stoke do novog bisera: kampanje za izravnavanje podloga po kojima se hoda kako bi se izbjeglo spoticanje. Gore potpisani se boji kako će ljudima smijeh uskoro prisjesti. Jer nije riječ o ničemu suludom s točke gledišta tijela kao što su EK, UN, UNESCO i sl. Održivi razvoj polazi od dvije pretpostavke koje se nikad sa svim njihovim implikacijama ne dovode eksplicite u vezu. Naime, razvoj implicira rast konsumpcije resursa potrebnih za zadovoljavanje potreba. Održivost implicira da rast mora imati granice, jer su resursi ograničeni. Međutim, postoje li granice potreba? Na to je pitanje lako odgovoriti. Štoviše odgovor na njega zapravo je temeljna odredba “Novog doba ljudskih prava“. Davne 1946. godine, u publikaciji objavljenoj nakon što je postao generalni direktor UNESCO-a, jedan od njegovih otaca-utemeljitelja, Julian Huxley, jasno je definirao mjeru ljudskih potreba. One su, kako je tada ustvrdio taj predsjednik Britanskog eugeničkog društva, mjera za ustanovljenje ljudskih prava. Jasno je dakle gdje su granice rasta. Ljudski kapital, odnosno ljudsko pravo, raste s potrebama i predstavlja samo simboličku nadgradnju procesa konzumacije koji raste i ubrzava se s njihovom hipertrofijom. Otud imamo metastaze ljudskih prava koja nemaju nikakve veze s moralom ili savjesti, nego s apetitom: od ljudskog prava na wireless internet, prava transseksualaca na abortus, prava ružnih ljudi da ih nitko ne zove ružnima, prava na eutanaziju do prava na biciklističke staze i sl. Naravno, apetiti dolaze u konflikt pa tako wireless entuzijasti dolaze u konflikt sa sve glasnijim prigovorima na štetnost te tehnologije po zdravlje, puritanski nastrojene feministice se sukobljavaju s transseksualcima oko pozicije moći za koju smatraju da pripada isključivo prirodnim vlasnicama vagine, lijepi žele ostati privilegirani predmeti žudnje, pješaci koji šeću držeći se za ruke žele cijeli trotoar za sebe, itd., itd. Granice rasta su pritom tamo gdje to odgovara upravljačima promjenom, jer nesputani apetit nužno povlači izvanjski nadzor i kontrolu, ako se želi da bude održiv. U tom smislu standardne povelje o ljudskim pravima ili papiri kao što je pseudo-religijski Projekt Weltethos, koje pretpostavljamo GOO treba oglašavati budućim generacijama, imaju pedagošku relevantnost na razini ekološkog toalet papira. Cijeli proces, cijela apokaliptička ujdurma, samo je šećerni preljev na kolaču globalnih odnosa moći kojeg se komada i servira na stolu za kojim nitko od nas, dragi čitatelji, nema mjesto. Jedino bi možda mogli primijetiti kako će mljeveno meso u toj globalističkoj poslastici, ako se stvari nastave po planu, dobaviti naša djeca. Evo i kako. Lani je pažnju javnosti privukla internet peticija za proglašenje vode ljudskim pravom. Potpisi su prikupljeni i voda je spašena. Vjeruje li itko stvarno da je tome tako? U sustavu održivog razvoja proglašenje nečega pravom upravo obavezuje da to nešto bude održivo, odnosno da se stavi pod nadzor i kontrolu. Budale – da upotrijebimo eufemizam – koje vjeruju u to da peticijama, na koje uzgred nisu potrošile ni kap tinte, mogu utjecati na sekularne meleke božanstva održivog razvoja kao što su IMF, WHO, EU, UN i sl. niti ne zaslužuju ništa drugo nego da ovjere pravo elita na nadzor i kontrolu onoga što je do sad bilo opće dobro u pravom smislu riječi. U onom smislu, dakle, u kojem ono kao takvo nije, i ne treba biti, ovjereno.
Nemisleća većina i nemisleća manjina Novo doba ljudskih prava, čini se, pretpostavlja zanimljiv oblik kritičkog mišljenja. Mogli bismo ga definirati kao mišljenje kontinuiranog izvanrednog stanja, stalnu spremnost na promjenu, šokove, mobilizaciju, treninge, milijardu malih apokalipsi na kraju sokaka, vječni strah od pogleda preko vlastite tarabe. Društvo u kojem je svaki oblik ljudske akcije već umrežen u strogo propisane forme ‘neformalnog učenja’, ‘volontiranja’ i ‘civilnog društva’, svaki oblik umjetnosti u ‘kulturnu industriju’, a privatnost umrežena u ‘pametne mreže’ koje nas drže u granicama ‘pametnog rasta’. Nije riječ o autoritarnom društvu. Riječ je o totalitarnom društvu. Jer sistem održivog razvoja za koji su potrebne ‘građanske kompetencije’ mora operirati s kategorijom totaliteta. Ekonomija mora biti javno-privatno partnerstvo, prava moraju biti totalno regulirana, jer su formalno hipertrofirana u pravcu beskonačnosti, konsumpcija resursa mora biti totalno regulirana, jer se apetiti potiču preko svake zamislive granice, vlasništvo nad procesima mora biti nadzirano i kontrolirano, jer se svi odnosi promatraju kao vlasništvo, učenje mora biti cjeloživotno jer je samo smrt granica učinkovitosti ljudskih resursa.
Misleća manjina koja je sastavila GOO i troši svoje energije na njegovu provedbu jedino pritom mora shvatiti da nije niti misleća niti manjina. Nasuprot tome ona se odlično uklapa u mentalni prosjek Hrvatske našeg doba. To što njihove preferencije ne idu u smjeru sekulariziranog katoličanstva, sabranom u imenu Zvijeri: “Markićka“, o čemu više drugom prilikom, ne čini ih ništa boljim, a zacijelo i ništa pametnijim od fantomske “većine“ od koje se žele separirati. Jer skupina ljudi što želi učiti djecu političkom djelovanju, a nije u stanju prepoznati protivničkog falschspielera čiji je posao biti im pred nosom kao crvena krpa kako bi njegovi kolege djelovali na miru, jednostavno ne dopušta pristojne riječi da je se opiše. Međutim jednako tako, pravilno primjećujući da njihovi “protivnici“ u Hrvatsku uvoze metode i agende američkog branda sekulariziranog kršćanstva, oni očigledno nisu u stanju kritičku oštricu okrenuti na sebe i makar kao pokus propitati porijeklo sistema čije su oni sami oruđe; propitati porijeklo vlastite hereze od iste dogme kojoj se klanjaju njihovi protivnici. Razlog tome je, osim narcističkog sljepila, što ga najbolje zalijeva uvjerenje u vlastitu mentalnu i moralnu superiornost, vjerojatno unutarnje pristajanje na pravila igre. Jer nije svako slaganje svjesno. Sustav održivog razvoja počiva na unutarnjem proturječju koje treba prihvatiti i internalizirati da bi se u skladu s njim moglo djelovati. U tom smislu negirati ljudska prava njihovom afirmacijom može se samo ako se pristaje na proturječje maskirano kao identitet. To je, međutim, moguće samo onda kad se isključi kritičko mišljenje i dovede sebe u stanje koje dobro poznaju oni koji su služili vojsku. To je stanje bespogovornog prihvaćanja proturječnih zapovijedi, odnosno stanje kontroliranog uma. Samo se tako može objasniti neke fenomene među mislećom većinom kao što je, recimo, istodobna fascinacija borbom za građanska prava američkih crnaca i naporima agencije za populacijsku kontrolu Planned Parenthood, koja je izvorno nastala upravo poradi depopulacije “nepoželjnih” rasa kroz poticanje kontracepcije i abortusa. Samo tako se može shvatiti istodobno odobravanje “pomoći pri umiranju”, odnosno eutanazije, i strah pred povratkom logora smrti koje će uvesti nominalno katolički konzervativci, kad se zna da je nacistički eutanazijski program, odnosno pogrom “jedinki nesposobnih za kvalitetan život” dobrano prethodio pogromu “nepoželjnih rasa”.
Samo takva vrsta kritičkog mišljenja može bez ikakvog prigovora savjesti nastojati uvesti softver za građanske kompetencije u škole. Mišljenja koje je kritično samo utoliko što je u dobrano kritičnom stanju.
Na kraju, zaključimo s dužnom isprikom. Autor ima utisak da je svojim pomalo otrovnim izvodima mogao uvrijediti zagovaratelje GOO-a. Naposljetku, nije li stvar ne samo logike, nego i elementarne građanske kompetencije, odvojiti privatnu i javnu sferu - ljude i ideje koje oni propagiraju, osobito ako to rade nesvjesno? Nesumnjivo jest. Međutim, kao građanski blaženo nekompetentan niže potpisani mora zaključiti da zagovornike Novog doba mljevenog dječjeg mesa procjenjuje negdje po sredini skale koja oscilira između narcisoidne glupavosti i proročkog kompleksa sekularnog predznaka. Neinformiranost, bahati etatizam, kojem će bez sumnje izaći u susret neki novi tome sklon ministar, i nepogrešivi milenaristički instinkt upakiran u politički korektnu ambalažu, ne ostavljaju nikakve sumnje u njihov konformizam totalitarnim stremljenima koje smo upravo razlučili. Nesvijest i dobre namjere, kao što i najgluplji pripadnik “nemisleće većine” barem naslućuje, tu su samo da stvar naprave gorom. Jer kad god se najavljivalo neko Novo doba, put u njegove ralje bio je popločan upravo njima.
U tom smislu, ulažemo ispriku ako stav autora nije bio dovoljno jasan iz samog teksta