27.1.2005.

Myosotis  

Apokalipsa prema Dantecu

tema broja

Dantec, za razliku od Houellebecqa, romanom Villa Vortex odnosi slavu najboljeg nečitanog pisca u Francuskoj. Njegove se knjige uvelike kupuju, njegovo je lice prikladno da se njime ispuni televizijska emisija ili književna reportaža, ali tko ga čita? Dantecovi su romani predugački za ovo doba i ovu zemlju. Sjedinjene su Države navikle (s Donom DeLillom, na primjer) na debele knjige, Francuzi nisu. To je postalo osnovno obilježje našega književnog krajolika. Nekoliko (rijetkih) kritičara koji su napravili korektan komentar romana Villa Vortex naglašavali su da je roman teško shvatiti, da ima (najmanje) četiristo stranica previše ili da je djelomice promašen. Da sažmemo stajališta jednih i drugih, recimo da je roman ishitreno podijeljen na dva dijela: jednu policijsku priču, ocijenjenu odličnom i vizionarskom (otprilike od 1. do 355. stranice) te drugu, pomalo uvrnutu epizodu (na posljednjih četiristo stranica), koja bi se u najboljem slučaju mogla ocijeniti veoma ambicioznom, a u najgorem, nerazumljivom ili posve nečitljivom. Književni su kritičari svojim pristupom romanu Villa Vortex poduprli ono osnovno od dobrog medijskog proizvoda kakav je postao Maurice G. Dantec, koristeći se otprilike ovim riječima: 1) taj je momak pravi pisac i mi vam ga preporučujemo, njegov je govor jedinstven i on se jedini problemima našega društva bavi tako silovito i maestralno; 2) taj momak piše knjige koje mi, kao ni vi, nismo u stanju čitati ili cijeniti, ali to nije strašno. Zaključak je: ako želite kupiti pravu knjigu, kupite ovu jer to će svakako biti dobar književni izbor. Ali ne računajte s time da ćete je čitati.

Ako se malo bolje udubimo u samu knjigu, nameću nam se sljedeće primjedbe.

Dantec i filozofija

Villa Vortex je i krimić, i ogled, i znanstveno fantastična i religiozna knjiga. To je roman s kraja 19. stoljeća prema uzoru na Villiersa i Julesa Vernea, tehno-krimić i duga pjesma u prozi.

Nakon Crvene sirene, Dantec raspolaže gotovo neograničenom slobodom pisanja, što mu, naposljetku, možda i nije najbolja usluga. Njegova dva dnevnika, Poprište operacija 1 i 2, omogućili su mu da poduzme intelektualni napor koji, ako i ne vrijedi mnogo u filozofiji, ipak uspijeva dovesti njegovu misao do zrelosti i omogućiti mu da raspolaže jednim ideološkim korpusom i osobito jednom "koncepcijom svijeta snažnijom i otpornijom nego u njegovih prijašnjih djela". Dantec je samouk. On se hrani iz onoga što čita, ali i iz onoga što vidi. Villa Vortex, na što upućuje istaknutost figure pisca u romanu, na kraju krajeva nije sigurno ništa drugo nego soba/mozak pisca. Ona sadržava ono što je u unutrašnjosti te sobe (njegove knjige, ploče) i ono što on vidi kroz prozor (Web, svijet, zbilja). To je ono što Villu Vortex čini djelom s mnoštvom referencija, djelom citata i intertekstova, što katkada djeluje kao nastavak rada Waltera Benjamina primijenjena na modernu prozu. To je ujedno roman najbliži težnjama Danteca pisca koji je on mogao napisati.

Toj metodi rada (odlaženje/vraćanje, čitanje/pisanje, probavljanje/izbacivanje) suprotstavlja se to što Dantec katkada ne može izbjeći težini i nezgrapnosti (neprobavljivosti onoga koji je samouk). Za razliku od Houellebecqa koji usred naracije iscijedi ideologiju, Dantec napreduje metodom lijepljenja, dodavanjem isječaka. On pripovijedanje preopterećuje digresijama koje pokatkad nisu dovoljno povezane s pričom da bi imale smisla. Primjer je prilično dug citat jednog Tertulijanova teksta, na latinskom i u prijevodu, koji se nadovezuje na jedno proroštvo: Da bih sve to okončao, iako će zapravo sve ponovo početi krenuvši od ove točke usijanja, moram istaknuti da sam napravio toliko bilježaka koliko je ljudski bilo moguće napraviti. Dobar zapadni čitatelj imat će neugodan osjećaj da se Dantec gubi u svojemu referencijskom sustavu i citira zbog citiranja, a da pritom ono ne služi činu pisanja, nego nečemu drugom. Objašnjenja autora koji je pred novinare izišao sa starom pričom o sveobuhvatnom djelu nisu previše uvjerljiva.

Kritički aparat Ville Vortex, premda najčešće proizvodi očaravajući i hipnotički dojam, jednako je prednost i nedostatak kad je u pitanju tečnost čitanja. Villa Vortex veoma se trudi postati velika probavna cijev, metoda za probavljanje svijeta – što je inače prilično genijalna zamisao – ali ponekad štuca više nego što bi trebalo. Taj nas nedostatak, kao i u Benjamina, navodi na misao kako knjigu, usprkos onom čemu teži autor, treba uhvatiti u njezinu gibanju, a ne u pregledu pojedinosti. Zato bismo Danteca, i protiv njegove volje, mogli prije smjestiti uz bok Burroughsu nego Nietzscheu, smatrati ga više stilistom, nego pripovjedačem. Kraj prvoga nesporazuma.

Dantecov jezik

Ono što u Danteca najviše smeta i što mu zacijelo onemogućuje jasnije izraženo priznanje kritike, jest to što on nastavlja pisati jezikom koji bismo mogli opisati prilično neotmjenim. Ono što najviše remeti (i ono što mu se najčešće predbacuje) na kraju nije to što on miješa tri književne struje, nego su to njegova znanstvena fantastika i tehno-rječnik, zatim "crni" jezik njegovih korijena (na primjer s godinama, Mazarin i ja vidjeli smo prolazak tolikih palica govana da smo mogli osnovati poduzeće za prodaju biomase na veliko) i post-delezovska filozofija. Ta je fuzija više bogatstvo nego nedostatak i na njoj se temelji originalnost Dantecova jezika. S Villom Vortex Dantec inaugurira jezičnu mješavinu koja je znatan napredak u njegovu književnom radu. Roman je radikalna formalna vježba između crnoga romana, tehno-fikcije i eseja. U njemu su uspješno izmiješane šokantne dosjetke koje su izazvale zanimanje novinara i socijalni realizam (opis pariških predgrađa je savršen) iz prijašnjih krimića, s novojezikom velikih američkih pisaca znanstvene fantastike, poput Gibsona i Stephensona. Najveća Dantecova mana jest u tome što katkada piše prilično loše. Mnogo participa prezenta, neuvjerljivih opisa (Njegov razdragani osmijeh pridizao se prema sendviču šunka-maslac-krastavci koji je gutao hladnom neumoljivošću poput industrijske kružne pile) i određen broj gramatički ograničenih struktura. Usporedbe su mu ponekad osrednje i donose produljene rečenice koje djeluju banalno. Zbog toga su nam u Villi Vortex najdraže filmski prikazane ili samo naznačene sekvence. Nije slučajno da Dantecova čarolija počiva u dijelovima gdje on piše posve slobodno, kada se uopće ne kontrolira. Suprotno onome što smo prije pročitali, moglo bi se reći da je krimi-priča Ville Vortex zapravo njezin najslabiji dio, a zastranjenja su mnogo zanimljivija. Kada murjak Kernal nestaje, kada se umori, te kada umire, prije nego što će se ponovno roditi, Dantecov jezik poprima uspavljujući tijek koji može podsjetiti na Célinea iz Sjevera, u njegovoj sinkopiranoj maniri organizacije strujanja, ili pak na hip-hop pjesme. Primjer: Evo dakle što mi se prikazalo: hodam gol oko vlastitoga groba, vrijeme je postalo nadomjestak za svjetlo, dani blješte u pregršt trenutaka, cvijeće vene, nadgrobni vijenci su maknuti, svijet je samo stroj koji promatram kao što je medicinski vještak pregledavao moje tijelo u mrtvačnici, šteta što to nije Carole Epstein, ljudi, roboti s čudnom empatičkom tugom, dolaze do maloga groba sve rjeđe i rjeđe, u sve manjem broju, jesenja kiša napokon pljuštimice hladi cement i svježi mramor, samotnici. Iako ne znamo kako je pisana ova knjiga, možemo ustvrditi da su faze mehaničkoga pisanja mnogo uvjerljivije od dijelova koje je nadopisao marljivi Dantec. Čitati nasumce odlomke iz knjige najbolji je način da shvatimo književnu dinamiku toga romana čija je romaneskna potka samo alibi i zamka za glupane.

Fikcija Vortexa (Vrtloga)

Villa Vortex je tehno-triler, priča o serijskom ubojici koja je u prvom dijelu veoma uzbudljiva. Serijski ubojica bjesni po cijeloj Francuskoj. Policajac Kernal progoni ga uz pomoć sporednih likova. Ubojica iz okolice električnih centrala otima djevojke i pretvara ih u elektroničke lutke čija je omiljena knjiga Buduća Eva Williers de l’Isle d’Adama. Kernal uranja u tajne zločina, a Dantec vrlo pametno vodi njegove poslove. Pomišljamo da bi Villa Vortex mogla poslužiti kao scenarij za filmsku adaptaciju (na primjer Kassovitzovu), no zatim sve postaje složenije. Istraga zapinje, policija i žandarmerija se natežu zbog povijesti truplâ, a "ubojica iz Centrala" pakira kovčege i ponovo se vraća za nekoliko godina. Genijalnost Ville Vortex jest u tome što uspijeva potpuno ispuhati napetost stvorenu pomoću mnoštva specijalnih književnih efekata (žestoka ispitivanja snimljena na DVD-u, opisi u stilu Rijeke purpurne od tijela utopljenika…) i pretvoriti priču u mitološku refleksiju o Zlu. Prekidanje policijske priče izaziva iznimno nezadovoljstvo u čitatelja koji će omogućiti čudovišnom kalemu da se ucijepi u drugi dio knjige.

Na koncu se policijska intriga razrješava gotovo neprimjetno uvođenjem epizode s Derrickom (odnosno bez Kernalova udjela), i Dantec prelazi na nešto drugo. Možemo se zapitati zbog čega je pisac tako pomno gradio zaplet ako ga je napustio u najboljem trenutku. Dantec želi upravo to: uništiti čitatelja i vjeru u priču kako bi se uzdignuo iznad spektakla čitatelja-potrošača. Policajac, kao u Conradovu Srcu tame, na mala vrata (kroz isječak iz crne kronike) prodire u Vortex, neku vrstu divovske centrifuge (replike Matrixa) koja izbacuje Povijest s velikim P i pokopava sve ostale. Kernal se drogira do besvijesti, otkriva urotu koja nadilazi njegove snage, umnaža se poput Wyndhamovih aliena, u sveznajućeg Kozmokratora. Ubojica ga prestaje zanimati i prije nego što je otkriven. Kernal ponovno otkriva superstrukturu, arhitekturu svijeta.

Upravo u tom trenutku Dantecov roman poprima svu svoju veličinu i postaje jednostavno genijalan, kada dolazi do halucinantnog dijela u kojemu će Stroj Kernal, spojen sa strojem Nitzosom, proizvesti povijesni smisao. Jedanaesti rujna uzrokuje novu podjelu karata. Tijela padaju. Dantec uvodi najsnažniji prizor djela, koji izravno podsjeća na Divlje dječake i Ravnodušni stroj Williama Burroughsa, u kojemu Massoud i Rommel postaju vođe vojske otpora. Junački se likovi stapaju, njihovo udruživanje djeluje šokantno, i ustanovljuju protuvirus koji će zaštititi, ili pokušati zaštiti, planetarni genom od Apsolutnoga Zla. Ako bismo željeli sintetizirati taj dio, možemo reći da je progovarajući o smrti svijeta Pripovjedač Kernal/Nitzos/Dantec, tom neizmjerno ambicioznom gestom (i nužno uzaludnom) pokušao izbaciti "smrt onkraj nje same". Ono što privlači pozornost u posljednjih četiristo stranica Ville Vortex, ako ostavimo po strani promašene odlomke, neprestano je potresno kretanje tamo i natrag između istinitih sitnih događaja iz Kernalova zbiljskoga života i njegova Anti-Svijeta. Na tom stupnju Dantec napušta referencije i prepušta se krajnje sažetom jeziku prožetom tajnama i otkrićima. To je poetski jezik koji ne teži biti samo hermetičan, postaje gotovo transparentan i bolje nego ikad opravdava Dantecovo viđenje rastrganog svijeta. Sukobi civilizacija skicirani su i ocrtani u dva poteza kistom. Dantec obilazi Pariz u ruševinama kojim vladaju urbane gerile. Genij je pokrenut i više se ne zaustavlja. Dantecov stil, prema kraju knjige, zvuči kao rock n’roll, kao njegov zvučni zapis, hladan i mehaničan poput vojničkog marša. Njegovi nedostaci odjekuju poput poezije i poprimaju neočekivanu dimenziju. Nepodnošljive rečenice – poput: mrežasta heraldika monada koje oblikuju savršenu posturbanost, sve je obasjano istim izotopnim svijetlom, bilo je podne i zauvijek – tvore apokaliptičnu post-urbanu poeziju koja Danteca vraća Mad Maxu i Célineu.

Nekoliko svjetlosnih godina ispred drugih

Ako bi trebalo u samo nekoliko riječi opisati knjigu Villa Vortex, reći ćemo da je unatoč tikovima, lutanjima, teškim dijelovima, nespretnostima i pogreškama, Dantec tom knjigom isporučio najmodernije i najsjajnije djelo posljednjih dvadesetak godina, vrativši istodobno u francusku književnost način pisanja koji do sada nije imao pravo građanstva u ovoj zemlji, koja je sva u sintezama i kratkim pregledima, potresima i sukobima, stapanjima i višku sadržaja. Udaljavajući se od svoje prvotne književne vrste – kriminalističkog romana i predviđanja društvenog razvoja – Dantec korača, poput Kernala koji slijedi Nitzosa, tragom pisaca još većih od njega, kao što su Burroughs, Joyce (prije onaj koji je napisao Finnegans Wake nego onaj iz Uliksa) ili Pasolini (njegov posljednji nedovršeni roman Nafta sličan je Vortexu). Daleko u pozadini, on je u ovom trenutku jedini književni prvak koji je odlučio pisati gledajući naprijed. Sada kada je Vortex otvoren, treba ga hraniti i nakljukati tom tvari koja čini temelj i oblik te povijesni smisao. Iako nije revolucionarno, Dantecovo nadahnuće smješta ga nekoliko svjetlosnih godina daleko od većeg dijela francuske književnosti i utemeljitelja politike malih koraka. U usporedbi s neorealističkom, njegova inspiracija zacijelo nije manje plodonosna.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Pod naslovom L’apocalypse selon Dantec objavljeno na www.fluctuat.net/imprimer.php3?id_article=530